Iako nam još predstoji drugi krug izbora za gradonačelnika, sasvim je dovoljno elemenata za analizu izbornih rezultata i nekoliko općih zaključaka. Ako na državnoj razini možda i jest problem ocijeniti generalnog pobjednika i generalnog gubitnika upravo provedenih lokalnih izbora, u Đurđevcu takav problem nemamo. Uzmemo li kao kriterij uspjeha razliku između onoga što su pojedinci i liste imali prije i onoga što su dobili poslije izbora, apsolutni je pobjednik nezavisna lista Željka Lackovića a najveći gubitnik koalicijska lista SDP/HNS-LD/HSU. Unutar te liste i općenito, apsolutni gubitnik je zapravo SDP jer je izgubio najviše. Nakon što je dvanaest godina imao svog gradonačelnika i bio značajno zastupljen u Gradskom vijeću, njegovoj je uzdanici ovaj put izmakao čak i drugi izborni krug dok će ga od političkog zaborava naredne četiri godine spašavati tek dva gradska vijećnika.
Izborna pravila kad se radi o pojedinačnim kandidaturama na lokalnim izborima predviđaju prikupljanje potpisa birača. Da bi bile pravovaljana, kandidaturi treba biti priložen i obrazac s potrebnim brojem potpisa birača. Broj tih ovisi o broju stanovnika odnosne općine, grada ili županije. Nije se jednom dogodilo da neki od kandidata u nakani da stekne bilo kakvu prednost u odnosu na suparnike tijekom predizborne kampanje istakne kako je prikupio daleko veći broj potpisa od potrebnog. Zbog toga se isprva mišljeno kao formalnost, prikupljanje potpisa birača pretvorilo u pravo natjecanje. Barem za neke stranke i neke kandidate.
Da je isprva mišljeno samo kao formalnost koja bi od kandidature trebala odvratiti neozbiljne kandidate vidi se po tome što prikupljanje potpisa birača nije detaljno regulirano izbornim pravilima. Osim potrebnog broja potpisa te sadržaja obrasca, ništa drugo nije regulirano pa je i rad po tom pitanju nadležnih izbornih povjerenstava samo formalan. Od njih se, naime, očekuje samo da „provjere je li kandidatura u cijelosti usklađena“ s izbornim pravilima. Kako će to učiniti u dijelu koji se odnosi na potpise birača, ne zna se i prepušteno je inventivnosti svakog pojedinog povjerenstva. Kakve su sankcije za one koji bi eventualno pokušali varati, također se ne zna.
Jedna od svrha Zakona o sprečavanju sukoba interesa je i jačanje povjerenja građana u tijela javne vlasti. Tako barem piše u prvom članku tog zakona. Najvažniju ulogu u ostvarivanju te svrhe ima Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, ne samo zato što odlučuje o eventuanim dvojbama u to postoji li kod dužnosnika sukob interesa već i zato što je provedba Zakona o sprečavanju sukoba intresa isključivi osnov za njegovo postojanje. Kao takvo, Povjerenstvo je stalno, neovisno i samostalno državno tijelo a svaki oblik utjecaja na njegov rad je zabranjen. Tako barem također u Zakonu piše.
Povjerenstvo je danas „usvojilo mišljenje da Predstojnik ureda predsjednika Vlade RH Tomislav Saucha nije bio dužan obavijestiti to tijelo o poslovnom odnosu svoje supruge s državnom tvrtkom Plinacro“. Čije je to mišljenje usvojeno, nije navedeno. Također nije jasno zbog čega je Povjerenstvo usvojilo mišljenje umjesto da donese odluku jer mu kao prva u zakonu piše sljedeća nadležnost - „pokretanje postupaka sukoba interesa i donošenje odluka o tome je li određeno djelovanje ili propust dužnosnika predstavlja povredu odredbi ovog Zakona“
Zoran Milanović je ponovno u situaciji da svoju vladu mora braniti od optužbi za sukob interesa. Ovaj put u vezi najnovije afere koja se veže uz njegovog najbližeg suradnika. Na konferenciji za tisak nas je obavijestio da nije prihvatio ostavku svog šefa ureda Tomislava Sauche kojeg su mediji ulovili u eklatantnom sukobu interesa. Otkriveno je da odvjetnički ured u suvlasništvu njegove supruge Ivane Saucha posluje i ima ugovor s Plinacrom, tvrtkom u državnom vlasništvu. Taman kad bi i bilo sve čisto u samom sklapanju ugovora i obavljanju posla za Plinacro, zakon o sukobu interesa je jasan. Međutim, Zoran Milanović je ponovno odlučio hrvatskoj javnosti održati lekciju o tome što sukob interesa nije.
Govoreći pred članovima Glavnog odbora SDP-a. Zoran Milanović je naglasio kako će predstojeći izbori za zastupnike u Evropskom parlamentu zapravo biti odabir između, kako je rekao, onih koji zagovaraju modernu Europsku Hrvatsku, kakvu želi SDP, i onih koji to ne žele i ne razumiju hrvatsko društvo.:
Ovi izbori bit će odabir između prave, moderne europske Hrvatske, kakvom je mi doživljavamo, kakvom je mi vidimo i želimo da bude, i onih koji, da ih ustvari pitate, i nisu za Europu, nisu za modernu Hrvatsku i ne razumiju što je to moderna Hrvatska, ne razumiju hrvatsko društvo i tako će to i ostati.
Već smo navikli na neuobičajene izjave i postupke premijera Milanovića. Nakon latinskih poslovica, citiranja biblije te posve proizvoljnog podizanja i spuštanja letvice moralnih i etičkih standarda unutar stranke i koalicije koju predvodi, taman kad smo pomislili da smo vidjeli sve i da nas više ničim ne može iznenaditi, ponovno je iznenadio.
Na početku sjednice vlade, Zoran Milanović je najavljujući konferenciju za tisak na kojoj bi predstavio Darka Lorencina, novog ministra turizma koji je zamijenio Veljka Ostojića, rekao i sljedeće:
Nema privatnih stvari kada su u pitanju novinari, dužni smo dati odgovor na svako pitanje - treba još jednom ponoviti i naglasiti jer se u prvom sljedećem njegovom kontaktu s novinarima dogodilo potpuno suprotno. Čim su novinari pokušali iskoristiti pravo na postavljanje pitanja i pokušali doznati ono što javnost doista zanima, naišli su na zid.
Uvijek kada je posrijedi neslaganje između institucionalne Crkve i vladajuće političke elite, najčešće se i vrlo rado povlači argument „svjetonazora većine“. Nakon brojnih drugih, posljednji je primjer uvođenja u škole spolnog odgoja. Kako to vide predstavnici Crkve, „u demokratskom je društvu nezamislivo da se škola koristi za nametanje ikoje ideologije i da se vjerničkoj većini koja prelazi 92% hrvatskih građana nameće svjetonazor manjine. Njihova je logika jasna, ogromna većina građana se izjasnila da su vjernici pa je s toga razumljivo i samo po sebi jasno da zato dijele i svjetonazor institucije koja ih okuplja. Nedovoljno obrazovanima i onima koji su navikli nekritički prihvaćati sve što čelnici te institucije govore, takva se logika može učiniti ispravnom i s jednakim će žarom u raspravama koje vode koristiti argument svjetonazora većine. Koji razmišljaju (i) svojom glavom, razmislit će o tome je li takva logika baš ispravna i može li se doista govoriti o tome da svi deklarirani vjernici ili barem većina njih dijeli isti svjetonazor.
Odustajanja od napretka nema!
„Odustajanja od napretka nema“ – tim je riječima premijer Zoran Milanović razriješio sve dvojbe u vezi predloženog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske. Retoričkim pitanjem „Zašto bismo to radili?“, odbacio je s mnogih strana upućene optužbe da njegova vlada predloženim zakonom omogućuje i stvara uvjete za rasprodaju prirodnih resursa i javnih dobara Republike Hrvatske. Da Milanovićevo pitanje nije tek retoričko, to je ono na koje nit očekuješ niti želiš odgovor, kritičari bi mu vrlo uvjerljivo odgovorili – radili bi to zato da u kratkom vremenu prikupite novac neophodan za održavanje postojećeg sustava, još malo odgodite poduzimanje neophodnih strukturnih reformi i na taj način si osigurate politički miran mandat. Eto, to bi se moglo reći na premijerovo „Recite mi jedan razlog zašto bismo mi rasprodavali Hrvatsku.“
Otkako se visina snijega mjeri, u Zagrebu ga je tijekom posljednjeg naleta palo najviše do sada. Osim što je stvorio svugdje uobičajene probleme u prometu, poslužio je i u svrhu predizborne kampanje. S jedne je strane bio neumorni gradonačelnik Milan Bandić kojem je borba sa snijegom i rješavanje njime uzrokovanih problema u opisu radnog mjesta a s druge, aktualni ministar zdravlja i po mnogima njegov najozbiljniji protukandidat Rajko Ostojić. Svakodnevnim izvještavanjima o tome gdje je i kako Bandić čistio snijeg, Ostojić je suprotstavio komentar kako „neki koriste i snijeg za prikupljanje jeftinih političkih poena“. Nije odgovorio a nitko ga nije ni upitao, što misli da bi trebao raditi gradonačelnik kad mu grad zatrpa tolika količina snijega. Osjetivši valjda da mu je komentar posve promašen i kao takav vrlo slabašan odgovor na Bandićev slalom ulicama Zagreba, Ostojić je požurio da iznese vlastitu predizbornu platformu.
U malo je emisija Nedjeljom u dva Aleksandar Stanković tako dobro odradio svoj voditeljski i novinarski posao. Malo puta je tako dobro zastupao interes i pravo javnosti da zna. Nikada Stanković nije tako dobro spojio svoju profesiju i sport kojim se amaterski bavi. Damir Kajin je naprosto bio nemoćan i morao je pokleknuti pred serijom vrlo preciznih direkata, lijevih i desnih krošea a ništa se bolje nije obranio ni od iznenadnih aperkata logičnih ali zato još nezgodnijih pitanja. Iako je meč završio oslonjen na konopce i spuštenih ruku, od toga da u dubokoj nesvjesti završi na podu ga je spasila samo dobra izdržljivost koja je posjedica dugogodišnje vježbe u političkom ringu. Da emisija nije išla uživo, vjerojatno bi Kajinov trener u ring bacio ručnik i pokušao spriječiti da se meč uopće prikaže.
