pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj tekst nema veze s domaćom politikom, nego s organizacijom rasprave na ovom sajtu. Počeo sam ga tipkati kao odgovor na članak o pravilima ali se odužio pa ga odvajam u zaseban tekst.

Dugo sudjelujem u raznim forumima pa me zanimaju i sa tehničkog aspekta. Pitanje kako organizirati raspravu je naizgled lagano ali pronaći dobro rješenje je zapravo vrlo teško i zato posebno cijenim napore Mraka i drugih koji grade ovaj sajt.

Program koji pogoni pollitika.com je vrlo dobar. Posebno izdvajam sustav ocjenjivanja s karma bodovima. On je cutting edge, najbolje što trenutno postoji, iako koncept uopće nije nov.

Možda ste već umorni od ove teme, ali primjetio sam nešto što želim prokomentirati. Čini mi se je broj ljudi i organizacija koje pozivaju na masovni izlazak na izbore puno veći od onih koji pozivaju na bojkot. Da je izlazak na izbore pozitivna stvar je gotovo nešto što se podrazumjeva.

Stanimo trenutak na loptu. Uopće nije jasno samo po sebi zašto je izlazak na izbore objektivno dobra stvar, a još je manje jasno zašto je nagovaranje drugih na izlazak dobra stvar.

Što društvo ima od velikog odziva? Ništa. Pogledajte listu zemalja po prosječnom odazivu na izbore i uvjerite se da nema veze između tog broja i stupnja razvoja neke zemlje. Što dobiva onaj tko nagovara druge na izlazak na izbore (ako pretpostavimo da ih ne nagovara i koju stranku da biraju)? Opet ništa. Odakle onda takva uvjerenost da izlazak na izbore treba poticati i zašto to brojne organizacije i pojedinci rade?

Ovo je blog o temama koje se tiču Hrvatske. No Hrvatska je dio svijeta s kojim komunicira fizički, razmjenom dobara i nefizički, razmjenom ideja. Upravo sam pročitao da je umro Milton Friedman, što me potaknulo da prokomentiram utjecaj njegovih ideja na Hrvatsku.

Prvo želim podsjetiti na odnos ideja i događaja. Kada su u zimu 1917. potlačeni ruski seljaci i radnici ustali protiv vlasti, nisu se zadovoljili time da smijene one kojima su bili nezadovoljni. Njihova pobuna je imala idejni okvir, komunizam. Ta će se ideologija kasnije na valu želje za promjenama proširiti svijetom, a preko partizanskog pokreta će osvojiti i Hrvatsku.

U američkom Senatu svaki senator smije govoriti onoliko dugo koliko smatra da treba. Tako se događalo da govornik namjerno ne želi prekinuti govor kako bi odgodio ili sprječio glasovanje o nekom prijedlogu. Rekord je postavio jedan senator koji je bez prestanka govorio 24 sata, uglavnom o svojim mladim danima.

Rasprava bez ikakvih ograničenja, očito, nije poželjna stvar.

S druge strane, s ograničenjima se može i pretjerati. Primjer za to je domaći Sabor koji ima čitav arsenal kontrolnih mehanizama, a koji su po mom mišljenju više štetni nego korisni.

Počnimo od institucije predsjednika Sabora: on bi trebao biti samo prvi među jednakima, ali posao mu je zapravo da se prijeti, dijeli packe i maltretira zastupnike, kao učitelj u osnovnoj školi. Zatim, pogledajmo vremenska ograničenja koja su u nekim slučajevima smješno mala (par minuta). Tu je i aktualni sat, kratkotrajni specijalni ritual koji traje najduže četiri sata i uvjek je pretrpan. Dodatni ritual je promjena dinamike rasprave kada snimaju TV kamere. Zatim, tu su i bezbrojne ispravke netočnih navoda i replike, svađanje oko proceduralnih pitanja, stegovne mjere i kažnjavanja. Poslovnik Sabora ima čak 269 (!) članaka, što jasno ilustrira izbirokratiziranost i pretjeranu regulaciju te važne institucije.

Svatko ima neke ideje o tome kako bi Hrvatska trebala funkcionirati. Mediji i interesne skupine svakodnevno trube svoje, raspravlja se na poslu, u kafićima i tramvajima. Primjetio sam da jedna stvar uglavnom nedostaje:

- zagovaranje ekstremnog kapitalizma.

Hrvatska politika se polako čisti od muljatora i jednog dana će političari većinom biti pametni i visokoobrazovani ljudi. Imati ćemo tako situaciju u kojoj će sposobni ljudi ulagati puno vremena u poboljšavanje učinkovitosti državnog aparata. Tako je dijelom već sada (nisu baš svi političari kriminalci). No ono čega nedostaje su ekstremisti koji žele ukinuti taj državni aparat gdje god je moguće.

Politika me zanima. Ne toliko da bih se pridružio nekoj političkoj stranci, ali nisam niti ravnodušan prema svakodnevnim događajima. Mislim da je politički angažman dobra stvar i uvijek podržavam stvaranje stranaka, udruga i sličnih inicijativa.

Smatram također da je politika ozbiljna stvar. Zakoni utječu na ljudske živote, a u proračune se slijeva pola svega što gospodarstvo u godini dana stvori. Zato jer krive političke odluke mogu napraviti veliku štetu mislim da radikalna rješenja (revolucije, hapšenja, streljanja...) nisu dobra stvar.

Trenutni politički sustav je solidan i ne treba mijenjati principe, nego poboljšati izvedbu. Ja vidim mnoge mogućnosti poboljšanja na čisto tehničkoj razini. Informacijske i komunikacijske tehnologije tu su vrlo korisne jer pomažu: