Već znate da subotom pasionirano čitam Jutarnji. Ima tu svega: Pavičić, Tomić, Jergović i kultura, intervjui sa Sanaderom (zwei glatt zwei verkehrt) i sve ostalo.
Apsolutni današnji favorit mi je ipak Tanja Rudež. Bog te ubio, Tanja otišla na Ruđer se raspitat o teleportaciji. Teško je mjeriti je li u svom poslu uspješniji vlč. Sudac ili Jutarnji.
Shvaćam dobrostivo i kolege s Ruđera; vjerojatno nisu znali u kojem kontekstu će im izjave biti objavljene. Ili su se samo dobro zabavljali.. Ok, dr. Davor Pavuna ima svoje poslanje pa tu ne bih htio ništa remetiti.
Nego, novinarica Rudež. Znamo mi da je novinarski posao okrutan. Da melje ljude. Ali, toliko …
Da li vi stvarno mislite da ima smisla pitat ljude na Ruđeru jel ima to fizikalnog smisla to što vlč. S. izvodi? Da stvarno to potpišete u novinama?
Politiku smo već estradizirali. Društvo pogotovo. Vidoviti Milan, protjeran iz etera naših istočnih susjeda sasvim se lijepo smjestio u nas. Što nam još predstoji? Možda kunolovac na Ruđeru?
Osoba A
(izjava građanke iz Gruda na dnevniku Nova TV). Neka im. Sad bar znamo kakva je Hrvatska.
Osoba B
To je samo naizgled dobro. U stvari, tragično je i više nego tragično. Mi nismo bili u stanju svih ovih godina proizvesti novu vrijednost. Ne znamo ni danas i malo je vjerojatno da ćemo znati sutra. Spržili smo mnogo milijuna eura tuđih novaca. Izgleda da to u nas uopće nije tema. Možda bi i bolje bilo da smo izabrali Bandića, da padnemo na dno, jer sudar s dnom je jedino što nas može osvijestiti.
Osoba C
Između redaka se dade pročitati da je Josipović spreman povući tužbu za genocid.
Osoba D
Jednoj dami se poziv na kavu ne odbija.
Stvarno, znamo li zapravo kakva je Hrvatska?
Eto, Jergović u subotnjem Magazinu Jutarnjeg piše o sajmu na Britancu i u drugoj rečenici članka koji bi se imao baviti gradom i uspomenama potegne Kafku i Hitlera. Jergović Hitlera, a Osoba A nas šamara po drugom obrazu. Pa stvarno, jel oni misle da ima ovdje itko nevin?
Ili smo samo loši i lošiji?
Svi znaju ali nerado priznaju.
Naravno da nema besplatnog ručka, doručka, liječenja, školovanja, čak ni sprovoda. Netko uvijek plati ili barem volontira. Pravo pitanje, dakle, glasi: tko, koga, zašto i dokad financira?
Netko treba platiti profesore, knjižnice, administraciju i struju i vodu. I ne postoji apriorni razlog zbog kojeg bi trebalo ovako a ne onako.
Dolje korporativno i potrošačko!
U Americi ne možeš studirati besplatno. Ne možeš i točka. Možeš dobiti stipendije iz raznih izvora. Možeš dići kredit. Ili platiti sam. Platit ćeš ili dići kredit ako imaš razloga vjerovati da će ti se investicija vratiti. Isto je i u Engleskoj.
Koliko je to loše, koliko zbog toga trpe Amerikanci i Englezi te njihova sveučilišta – o tome neka brinu oni, ako uopće misle da je to razlog za brigu.
Dragi barba Luka je namjestio poltrona i idiota u HŽ. Idiot i poltron je uhvatio priliku da protupožarnu zaštitu proda na namještenom natječaju svojoj svojti; idiotu br.3, inače trgovcu psećom hranom. Ovaj je angažirao svoje prijatelje mesare i soboslikare da improviziraju mehanizaciju i obave posao za koji niti su ovlašteni, niti sposobni. Mrtvi i osakaćeni sugrađani i gosti nikada neće moći shvatiti što se zaista dogodilo.
Ne, ovo nije nova epizoda Alana Forda. Toliko apsurdne pokvarenosti nema ni u stripu.
Nije Alan Ford. To je moja domovina.
Moja domovina u kojoj resorni ministar nakon ovakvog perverznog lanca korupcije niti ne pomišlja na ostavku. S razlogom, jer sasvim je moguće da noć nakon ostavke provede u istoj ćeliji sa svojim vozačem. Pravosuđe bi samo trebalo razmrsiti jesu li korumpirani sinhronizirano ili svaki za sebe.
In memoriam Darku Glavanu
Na studij fizike na PMF-u u Zagrebu možete se upisati na inženjerski i na nastavnički smjer. To je pučka terminologija; oficijelna kaže da možete aplicirati na istraživački studij fizike te na jedan od 4 profesorska: prof. fizike, prof. fizike i informatike, prof. fizike i kemije i prof fizike i tehnike. Za sve ove studije zadane su kvote. To je ono koliko ima mjesta, plaćali ili ne plaćali. Što je druga tema; povezana, ali za ovu priču nebitna.
Pa je tako obznanjeno da su kolege fizičari na nastavničke studije spremni primiti ukupno 90 studenata: 20+30+20+20. Ako negdje, daleko iznad naših glava, postoji sustav, taj predviđa da u generaciji upišemo 90 budućih profesora fizike. Zdrav razum kaže da je netko procijenio da nam toliko studenata profesorskih profila fizike u ovoj državi treba, te da ih možemo izškolovati.
Evo rezultata: Na studij prof. fizike se prijavio 1 (jedan) kandidat, na studij prof. fizike i informatike njih 8 (osam) , na ostala dva profesorska studija (fizika/kemija, fizika/tehnika) 0 (nula). To su prijave. 9 maturanata na 90 mjesta.
Vilim Ribić je imao petlje odbiti ponudu o dogovornom smanjivanju plaća državnih službenika. Slijede konzultacije o mogućim prosvjedima i štrajku. Ivo Sanader je objavio kako Vlada RH neće podleći pritiscima te će jednostrano podrezati plaće i ukinuti izvjesne beneficije. Tko je u pravu? Što će sada biti?
Pouzdano znam da je Vilim Ribić pošten i seriozan sindikalist. Ne znam ikoga tko tvrdi da je Ivo Sanader pošten i seriozan premijer. To, naravno, još ništa ne dokazuje u ovom aktualnom sporu. Idemo onda u detalje.
Je li smanjenje plaće, tj. odustajanje od šestpostotne povišice, nužno?
Ja mislim da jest iako bi i moj novčanik postao šest posto prazniji. Izjave poput „ako mojih šest posto spašava državu, ako ta sića ikome išta znači, onda neka uzmu“ su promašene. Puno sitnih ušteda u zbroju čini golemu uštedu.
Je li Ribić inzistirao na očuvanju sadašnje razine plaća?
Koliko mi je poznato, nije. Inzistirao je na dvije stvari: prvo, da se uštede onda prošire na sve, i drugo, da se ustanove pošteni mehanizmi kompenzacije državnih plaća u boljim vremenima.
Kakvu kompenzaciju je nudila Vlada?
Članak u prošlosubotnjem Magazinu Jutarnjeg priuštio nam je ležernu ekskurziju u svijet sveučilišnih profesora. Svi su znali, pa čak i Uskok, da u tom svijetu ima puno endemskih vrsta. Poput, recimo, u priči spomenutog touroperatora koji u jednom tjednu predaje u Zagrebu, Splitu, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i opet u Zagrebu. Ili poput čitavog čudnovatog kontinenta kakav je, prema navodu iz članka, Ekonomski fakultet u Zagrebu koji svim svojim nastavnicima koji sudjeluju u nastavi plaća 30% redovitog bonusa na plaću. Oni su, što li, kao neki udarnici? Alije Sirotanovići? Ne navodi se kako se bude nastavnik koji ne sudjeluje u nastavi. Je li to nova podvrsta? Podliježu li takvi kakvom malusu?
Srušiti?
"Deset godina primjene mirovinske reforme pokazalo je da je drugi mirovinski stup promašaj i Vlada je ovim potezom pokazala osjetljivost na zahtjeve građana", objasnio je jučer ministar Ivan Šuker. Kako ovo nazvati drugačije, nego paničnom reakcijom?
Najbolje što je Vlada na čelu s premijerom i ministrom financija u stanju izmisliti jest dobrovoljno i instantno prizivanje bankrota. Ideja da se imovina mirovinskih fondova pripiše državi (u ma kojoj njezinoj inkarnaciji), da se redizajn mirovinskog sustava poništi te da sve mirovine vrate u sustav međugeneracijske solidarnosti je jednostavno sumanuta.
Udruge umirovljenika ukazuju na loš položaj onih koji su u trenutku uvođenja 2. mirovinskog stupa imali između 40 i 50 godina te su, iako nisu morali, dobrovoljno ušli u drugi stup. Sad su ti umirovljenici, kao, zakinuti. Treba im pomoći jer će im mirovine biti male.
Agencija za odgoj našla opravdanje za zločine nacista
Tako glasi naslov članka iz Jutarnjeg od srijede, 19. studenog. Evo priče.
U Domu DHLU održana je od 16. do 28. rujna izložba „Nacistički teror nad homoseksualcima u Njemačkoj 1933. – 1945. Izložba je otvorena kao uvod u Queer festival. Vrlo je vjerojatno da ste uočili plakat koji poziva na izložbu, ako ste u tom periodu prolazili pored „džamije“ na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. Udruga „Domino“ poželjela je da se ta izložba preporuči srednješkolcima. Slijedeći proceduru, dominovci su takav prijedlog uputili Upravi za zajedničke programe u Ministarstvu obrazovanja i sporta RH. Uslijedila je odbijenica koju je potpisao ravnatelj Jozo Ćavar na temelju negativnog mišljenja Agencije za odgoj i obrazovanje. Ovo obrazloženje je napisao Timur Križak, savjetnik za povijest pri Agenciji, a potpisala Mirela Barbaroša-Šikić, pomoćnica ravnatelja Agencije.
Uvod u teoriju mafije
Kao i svaka bolest ili nametnik i mafija djeluje samo ondje gdje se stvore dovoljni uvjeti za njezino postojanje. Mafija onda jača i razvija se kad joj, dodatno, ti uvjeti osiguraju imunitet i onemoguće prirodne neprijatelje. U našoj zemlji ovi uvjeti su gotovo idealni, skoro bi se moglo reći laboratorijski.
To se najbolje ogleda u tome što je na listi popularnih zanimanja posao mafijaša postao jedan od najomiljenijih. U stvari, bolje je umjesto „zanimanja“ upotrijebiti izraz „izvor prihoda“ jer zanimanje podrazumijeva rad, a uvjeti u našem laboratoriju kategoriju rad priznaju samo teorijski, kao antimateriju.
Uvjeti o kojima ovdje govorimo dijele se na primarne i sekundarne. No u ovako poodmakloj fazi ove je dvije vrste već teško razlikovati. To je zato što je i ono što bi se isprva moglo smatrati samo manifestacijom sada već postalo (re)generator primarnih impulsa.
Popis koji slijedi zato neće niti pokušavati razlikovati uzroke od poljedica; štoviše, vidjet će se da neki od uvjeta (npr. vidite 7) nesumnjivo možemo smatrati i posljedicama i premisama daljnjeg nazadovanja.
Slučaj dr. Ognjena Šimića službeno je zatvorio sezonu kiselih krastavaca i pekinških patki. Mediji su prepuni vijesti i ogleda o korupciji. Jutarnji danas donosi opširni korupcijski omnibus. Autorica: Karmela Devčić. Evo i mog priloga.
Ja bih želio podnijeti kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu protiv poznatih, ali neimenovanih počinitelja. Mogu samo nagađati zašto novinarka Devčić nije imenovala aktere jedne od svojih priča.
Da vam uštedim jedan klik, citiram dio članka:
Šokirala me vijest iz Grčke da je kapetan Laptalo osuđen na 14 godina robije. Nekako se iz svih priča činilo da se radi o zamci, riziku službe, nesreći i nedužnom čovjeku. Mi to, naravno, ne možemo sa sigurnošću znati, ali mislim da ne bi toliko ljudi sa svojim imenom i prezimenom stalo iza čovjeka kad bi imali i mrvicu sumnje. Još gorči okus ostavlja ova farsa od suđenja. Vijesti su šture, ta suđenje je trajalo samo dva dana.
Upravo to beskrajno dugačko odlaganje suđenja i beskrajno brza tako teška presuda dodatno me muče. Izgleda da puno toga u cijelom slučaju nije u redu.
Još gore je što se čini da naša diplomacija nije pomogla koliko je mogla. Ni predsjednik, ni vlada.
Dajmo, ljudi, započnimo neku akciju.
Ne znam jel ima presedana za ovakvu odluku. Izgleda da je kapetan Laptalo osuđen bez dokaza, samo na temelju zapovjedne odgovornosti. Jel netko zna za slične slučajeve?
Osim svega, nas EU drži na kratkoj uzici, a što je ovo? Ni izdaleka ne liči na ozbiljno suđenje ni ozbiljno sudstvo. Nemam pojma jel se ovakvo što može rješavati na nekoj instanci višoj od grčke, ali trebalo bi.
Ovako dalje više ne ide.
Nije me inače briga za Nacional; nit ga kupujem, nit ga čitam. U stvari, skoro da se i nema što više kazati o tom „neovisnom news magazinu“. Razni ljudi na razne načine zarađuju svoje novce. Neki, štoviše, i ne zarađuju pa ipak imaju. Ne kaže se uzalud da je bolje nekim stvarima ne pridavati značaja ni publiciteta. Kao ono kad su Talijani odlučili da mediji ne izvješćuju o idiotima koji iz obijesti bacaju kamenje s nadvožnjaka na autostrade. Danas pišeš o jednom, sutra će nova trojica u tome naći inspiraciju.
Opet, ako o svemu šutimo, isto ne valja. Pa evo, biram od dva zla manje.
Vidim danas na jednom internetskom portalu eksluzivnu vijest o eksluzivnom članku u novom broju Nacionala. Pišu o zatvorskim danima nesretne Ane Magaš. Pišu o njezinoj zatvorskoj ljubavi i njezinoj partnerici. O kriminalnoj prošlosti i sadašnjosti partnerice. O kovanju planova i izjalovljavanju istih. Novinarica Nacionala upustila se u „investigativno novinarstvo“, prikupila neke izjave, skrpala priču, te izvješćuje javnost. Da ne bismo ostali prikraćeni za emotivni život i seksualne preferencije najpoznatije hrvatske eks zatvorenice.
Tek što je uspjehom rezultirao prosvjed učenika srednjih škola, evo i studenti su izvojevali pobjedu. Đaci su morali izaći na ulicu, njih čak nekoliko stotina; studenti niti to. Dovoljna je bila najava. Ministar Primorac je u maniri bankrotiranog kockara odmah izjavio da podupire sve studentske zahtjeve, zajedno s Rektorskim zborom donio neke odluke i još izjavio da su studenti u svemu u pravu, te da će im se sutra pridružiti u „šetnji“. Neobično blaga formulacija. Čovjek bi od ministra Primorca očekivao da barem instantno stupi u štrajk glađu do ispunjenja studentskih zahtjeva. Toliko je on ogorčen na naš obrazovni sustav.
Đacima ćemo se još vratiti. Idemo prvo o studentima. U čemu je problem, što su njihovi zahtjevi, tko je kriv?
Ne znam je li Milan Bandić, šef zagrebačkog SDP-a bio na jučerašnjem prosvjedu. Jutarnji list zna, međutim, gdje je gradonačelnik bio jučer u 10 ujutro. Bio je u zagrebačkom Bistrou 10 gdje je dočekao isplatu 20 000 eura koje je zaradio u privatnoj okladi na rezultat utakmice Liverpool-Arsenal. Okladu su izgubili Zlatko Canjuga i njegov partner, neki poduzetnik. Bandić je zarađeni novac odlučio humano pokloniti jednoj od generacija penzioniranih Dinamovih nogometaša.
Kad ga već ide, ponudio je svojim protivnicima novu okladu, ovaj puta na iznos od 40 000 eura. Ako okladu dobije, Bandić kaže da će opet postupiti jednako humano.
Dva pitanja. Je li ovakvo privatno klađenje na javnim mjestima legalno? Molim da mi netko to objasni.
Drugo, što mislite koliko novaca čovjek mora imati da se usudi kladiti na ovakve iznose. Kako je taj novac Bandić stekao? Kako?
O moralnom aspektu ovih gradonačelnikovih akcija ne želim čak ni govoriti. Ne želim prljati tastaturu.
Ja možda jesam pao s Marsa. Zato za ovu vijest imam samo dvije riječi: strah i užas.
Neovisni, ali ne i neutralni