pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Evo prije nekoliko dana sam gledao smjernice Grada Rijeke za 2007. godinu i naravno ostao vrlo iznenađen činjenicom da su neke od smjernica jednostavno copy/paste-ali iz 2006. Naime na lokalnim izborima održanima prije skoro dvije godine vladajuća koalicija od 8 stranaka (čitaj SDP) je obećala konačno otvoriti Centar za mlade, ali već dvije godine po tom pitanju nisu maknuli ni prstom.

U SDP-u su se dosjetili da bi Harteru (nekada svjetski poznatu riječku tvornicu papira) iskoristiti kao prostor za mlade Rijeke te ujedno kao jedan od svojih marketinških trikova za prošle lokalne izbore.

Od kada je Hrvatska ponovo samostalna država imali smo dva predsjednika, koji su oba izabirani velikom većinom i oba su u svom životu često skakutali sa svojim izjavama sa lijeve na desnu bandu, mijenjali izjave i bili nedosljedni sami sebi, a kamoli biračkom tijelu.

Oboje su često skakali sa komunističkih na ustašoidne izjave i ipak kao vrhunski populisti i demagozi uvijek su se uspijevali izboriti za svoju poziciju jer bi narod uvijek popušio trenutačne govore, ne gledajući prevrtljivost osoba.

Nisu oni usamljeni u svojim grijesima takva je i gotovo cijela stranačka kvazi elita hrvatske scene koja se neudostoji reći ono što misli ukoliko to može naštetiti njihovim užim ili širim interesima.

Pišem svoj blog već neko vrijeme i već sam se počeo zabrinjavati zašto nema više negativnih komentara, kad odjednom iz vedra neba, ne samo komentar nego sam jednog blogera uspio toliko iživcirati da mi je posvetio čak cijeli članak te ga ni manje ni više objavio na svom blogu, xportalu i Pollitici.

Istina očekivao sam da će ljudi reagirati kada sam napadao HDZ, SDP a ponajviše sam očekivao reakcije Istrana kada sam napadao Kajina i IDS, ali prvi žešći komentar je došao kada sam napao George W. Busha i SAD. Za mene pomalo iznenađujuće.

Evo objavili svi mediji vijest kako nam je najveći ratni zločinac kojeg je svijet vidio u posljednje vrijeme George W. Bush iskazao posebnu čast i rekao da smo kao država dovoljno napredovali u demokratskom smislu da možemo 2008. godine očekivati pozivnicu za NATO organizaciju.

Kako se vijest brzinom munje prenosila iz Rige, glavnog grada države koju ja još uvijek kao i sami Latvijci zovem Latvija, a službeno je u Hrvatskoj prepoznaju kao Letonija (????), tako su se serijski orgazmi počeli događati širom naše političke vrhuške.

Premijer, Predsjednik i ostali politički moćnici počeli su svršavati što su prenijeli svi mediji, odjednom su napetosti nestale, između Predsjednika i Premijera, vole se javno, zajedno su se i naguzili Bushu onomad u Americi.

Vlada je odlučila podignut plaće nekim državnim dužnosnicima. Ništa novo, kod nas smo već navikli da se svako toliko podižu plaće državnim dužnosnicima. Treba ipak nekako plaćati sve te račune za luksuzni život.

Oporbeni sabornici vrište, našli se pogođenima, jer oni imaju plaću od „samo“ 16.000kn i saborsku mirovinu nakon odslužene 2 godine mandata od „bijednih“ 4.000kn sad će tamo neki ravnatelji policije i glasnogovornici vlade za svoj posao imati 13,500kn.

Ali ipak najtragičniji je razlog koji su prema napisu Večernjeg lista našli sabornici kako bi se pobunili protiv podizanja plaća dužnosnicima u Vladi. Oni naime neprihvatljivim drže izjednačavanje tih dužnosnika sa saborskim zastupnicima, koji su do svojih položaja došli na izborima. A najviše im smeta povišica glasnogovorniku Vlade i HDZ-a.

Za neke ljude kažu da su rođeni pod sretnom zvijezdom. Za neke valjda onda vrijedi da su rođeni pod nesretnom zvijezdom, a nekima se dogodi da ih iz čista mira pogodi zvijezda padalica sa koncentratom nesreće. Upravo tako nešto dogodilo se Alenu Keseroviću na cesti između Opatije i Rijeke u noći 22. listopada 1999.

Alen Keserović imao je nesreću da se u njega sudari tadašnji načelnik Policijske Uprave Primorsko-goranske Mirko Ružić. Dodatni šut nesreće bio je taj što će nesretni Keserović do kraja života živjeti kao invalid, ali ovo što se nakon toga događalo spada u teški kriminal i traumu koja je nanesena Keseroviću.