Još uvijek pod dojmom presimpatičnog francuskog dirigenta svjetskog ugleda Georgesa Prêtrea i Wiener Neujahrskonzerta na kojem su bečki filharmoničari tradicionalno, po 70. put, uputili svijetu najbolje želje, razmišljam što Hrvatsku očekuje u 2010. godini.
U financijskom smislu, ova godina će za Hrvatsku biti teška. Do 2016. godine Hrvatska mora vratiti inozemnim vjerovnicima oko 30 milijardi eura duga.
U 2010. godini prema procjeni HNB moramo platiti 8,3 milijarde eura glavnice i 800 milijuna eura kamata što je zajednički dug poduzeća, banaka i države. Država je već najavila da će ino dug servisirati dodatnim zaduženjem na ino tržištu. No, obzirom na veliku potražnju za kreditima upravo od zemalja istočne i jugoistočne Europe, veliko je pitanje kako ćemo i pod kojim uvjetima uopće uspjeti plasirati državne vrijednosnice.
Nekoliko dana prije izbora za predsjednicu ili predsjednika Hrvatske čak i oni koji su inače potpuno nezainteresirani za politiku svakodnevno raspravljaju o tome tko će postati nova predsjednica ili predsjednik Lijepe naše.
I sam sam u tom filmu, a budući da sam involviran u politiku više od prosječnog poluzainteresiranog građanina, svi poznanici koje ovih dana srećem otvaraju jednu i samo jednu temu: što ja kao insajder mislim, tko će pobijediti na izborima. Neodoljivo me to podsjeća na Šajetinu pjesmu o Stipi Mesiću u kojem ga kao pripadnika estrade prijatelji ispituju za detalje o kojima on pojma nema, ali eto, kad je već tu negdje, sigurno zna sve tračeve o poznatima. I danas mi se ta pjesma često nađe na CD uređaju u automobilu, pa je i sam zapjevušim, baš kao i humorističnu inačicu HDZ-ove himne koju su na "Jubito" postavili Bijes prvi i Dellboy.
Svaki od dvojice dosadašnjih predsjednika odigrao je važnu ulogu u svom vremenu. Iako nikad nisam bio simpatizer Tuđmanove politike, nedvojbeno je da je on uz brojne pogreške, vladajući čvrstom rukom, bio u nekoj mjeri i predsjednik koji je svojim karakteristikama odgovarao ratnom vremenu u kojem se Hrvatska tada nalazila.
Ljudi jednako preuveličavaju i sreću i nesreću, a nikad nismo ni tako sretni ni tako nesretni kako se govori, rekao je još pred 150 godina slavni Honoré de Balzac, duhovni začetnik europskog realizma.
I doista, danas, kad je hrvatsko društvo suočeno s brojnim zabludama o uspješnosti naše ekonomske politike, ne treba paničariti već „spustiti loptu na zemlju“ i povlačiti racionalne poteze.
Ovaj dnevnik se bavi razmišljanjima koliko se država treba miješati u situaciji nastanka financijske krize, te koliko nam je u razdoblju od nastanka Hrvatske koristila ili štetila konstantna ekonomska politika.
Trebaju li vlade ublažavati porast cijena imovine ne bi li smanjile vjerojatnost financijske krize? Treba li središnja banka postati „zajmodavatelj u krajnjoj nuždi“ u situaciji kad kriza likvidnosti posljedično dovodi i do krize solventnosti? U takvoj situaciji spriječava se jaka deprecijacija valute koja zbog nelikvidnosti uzrokuje val stečajeva. To opet uzrokuje rast nezaposlenosti, pad kupovne moći, pad izvoza, pad uvoza, manje ubranih poreza u državnoj blagajni.
Kroz povijest je bilo mnogo primjera kad su vlasti odlučile ne intervenirati, ali su na kraju ipak promijenile odluku. Opća pravila da bi država uvijek trebala intervenirati ili nikad ne intervenirati jednako su pogrešna, no bavljenje financijskim krizama ostaje uvijek veliki suvremeni problem.
U prošlom dnevniku pisao sam o fiskalnoj i monetarnoj politici. Kao reakciju dobio sam više privatnih pitanja, pa sam zbog opsežnih odgovora odlučio sve staviti u novi dnevnik.
U ovom dnevniku pisat ću o ustroju Europske središnje banke i HNB, te o njihovim strukturama, ciljevima i zadacima, kao i o nekim inicijativama Znanstvenog društva ekonomista oko rješavanja aktualne gospodarske recesije u Hrvatskoj.
Također ću se osvrnuti i na fiskalnu politiku unutar zemalja Europske monetarne unije i Hrvatske.
Prvi dio dnevnika je više edukativni, a namjera mi je jasno istaknuti kakvu monetarnu politiku vodi ESB, a kakvu HNB, a u drugom dijelu iznijet ću i svoja razmišljanja.
EUROPSKA SREDIŠNJA BANKA sastoji se od Savjeta guvernera (između ostalog formulira monetarnu politiku Eurozone), Izvršnog odbora (implementira monetarnu politiku i provodi regulatorne odluke) i Generalnog savjeta (doprinosi sustavu nadzora i koordinaceije ESB-a).
Ciljevi monetarne politike EU su održavanje stabilnosti cijena u srednjem roku uz nisku stopu inflacije od oko 2%, podupiranje gospodarske politike unije, visoka zaposlenost i održiv neinflacijski rast.
Višegodišnja politika ulaganja u one društvene skupine koji su zapravo potencijalni birači umjesto u kvalitetne programe za poticanje gospodarstva daje i odgovarajuće (loše) rezultate. U ekonomiji se malo toga događa slučajno. Ako vučeš poteze paušalno, nerespektirajući struku, nego s jednim okom gledaš papir na kojem nabacuješ zakonske prijedloge, a s drugim gledaš kroz prozor da vidiš tko ti je došao protestirati, ni ne možeš očekivati nikakav kvalitetan pomak.
Iako sam ovih dana daleko od političhih aktivnosti, a pod suncem hrvatskog juga uz miris čempresa i s ledenom kavom pod palmom u dubrovačkoj Uvali Lapad sve nekako izgleda ljepše, zadnje aktivnosti u Hrvatskom saboru i izglasavanje Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji naprosto su me natjerale da napišem par riječi o tome.
Ne sumnjam da će biti još dnevnika na tu temu koji će se (po mom mišljenju opravdano) zgražati nad moralnošću tog Zakona pa o tom neću pisati, ali mi se čini zanimljivim prokomentirati najnovije poteze vladajuće većine iz tehničko-taktičkog ugla.
Odlaskom dirigenta pitao sam se kako će taj orkestar nastaviti svirati. Mislim da nije sporno da nova Premijerka nema snage dugoročno držati sve jake stranačke ljude pod disciplinom, a da ne govorim da se mora nositi i s HSS-om koji već dulje vrijeme vuče dosta nespretne poteze. HSLS je malo pozicija, a malo opozicija i njihova uloga je meni skroz nejasna.
Prije nekoliko dana hrvatski premijer je dajući izjave medijima, tek usputno spomenuo „najavu rata“ bolf robi.
Iako sam ovu izjavu već prokomentirao za jedan hrvatski dnevnik, mislim da vrijedi i malo šire obraditi ovu temu.
Što je to uopće bofl roba? Ako pretpostavimo da je premijer mislio na onu robu koja ne odgovara kvalitativnim zahtjevima koji su definirani pravilnicima i Zakonom o zaštiti proizvođača i Zakonom o općoj sigurnosti proizvoda, onda takva roba, ukoliko funkcioniraju za to nadležne službe, uopće ni ne može biti na policama trgovina.
Na Pollitici je sve što ima veze sa SDP-om uvijek najčitanije štivo. U svjetlu unutarstranačke SDP-kampanje, prirodno je da se uglavnom piše o tome. Mene to posebno ne uzbuđuje, jer mislim da što god da se dogodilo u SDP-u, neće imati nikakvo sudbinsko značenje za Hrvatsku. No, najvjerojatnije se neće dogoditi nikakva velika promjena u odnosu na smjer kojim sad plovi SDP-ov brod.
Ali ovaj dnevnik se ne bavi unutarstranačkim izborima u SDP-u, već me je cijela ta aktualna situacija potaknula da napišem svoja iskustva s pojedinim članovima te stranke u nekim prošlim vremenima.
Zoran Milanović
U petak 18. 01. od reakcije na lješnjake u čokoladi umro je jedan desetogodišnjak iz Vodica. Slaveći rođendan jednog od školskih kolega pojeo je čokoladu s lješnjacima, iako je bio alergičan na njih.
Novopečeni ministar zdravstva odmah je naredio istragu koja je pokazala da je sve bilo u najboljem redu i da su svi zdravstveni subjekti postupali po pravilima struke, te da ni roditelji nisu imali nikakvih primjedbi.
Poznajem te roditelje. Zajedno su još od davnih zagrebačkih studentskih dana od kad datira naše prijateljstvo. On s mora, ona iz Zagreba, odlučili su živjeti u maloj mirnoj sredini nedaleko od njegovog rodnog grada. U to studentsko doba puno puta sam bio kod njih u Dalmaciji, dobro poznajem cijelu širu obitelj i strašno me sve ovo pogodilo. Priznajem, da nije tako, ne bi bilo ni ovog dnevnika. Sasvim je drugačije kad čujete da se desila tragedija negdje tamo daleko nepoznatim ljudima, a drugačije je kad se to desi nekom nama bliskom. Prirodno je da tada dublje razmišljate je li se to moglo izbjeći.
Mitovi su bijeg od stvarnosti, ali i pokretačka energija koja homogenizira razne socijalne skupine u ostvarivanju ciljeva i zato će mitovi uvijek biti prisutni, jer stvarnost prikazuju ljepšom nego što jest
Svaki narod ima svoje mitove, a jedan od kriterija zrelosti nacije je koliko je spreman suočiti se s njima.
Hrvati dugo nisu imali svoju državu, izborili su je vrlo teško uz ogromne žrtve, što je pogodovalo dodatnom napuhavanju naših mitova.
Upravo je ratno vrijeme pogodan period za napuhivanje mitova, jer su propagandne aktivnosti važan dio ukupnog rata.
U to ratno vrijeme, iz svih zvukovnih medija mogle su se čuti samo budnice, pjesme koje podižu moral i selektivne vijesti koje govore samo o hrvatskim uspjesima, a o padovima naših gradova (koje smo objektivno morali predati radi slabije naoružanosti i/ili vlastitih subjektivnih slabosti) gotovo da se moglo saznati i između redaka.
Maković je 1992. pisao o tome kako su hrvatski vojnici prikazivani kao „lijepi, dobro građeni momci maštovitih frizura, s brojnim dodacima na moderno dizajniranoj uniformi, s obaveznom krunicom oko vrata“.
Ovih dana se zahuktalo na Pollitici oko – ničega. Ne znam je li razlog novogodišnji adrenalin ili potreba sumiranja protekle godine. Evo par mojih razmišljanja u zadnjem postu ove godine:
Priča prva:
Izbori su iza nas. Netko je zadovoljan rezultatima, netko nije. No, činjenica je da će se Sabor uskoro konstituirati i vrlo je vjerojatno da ćemo dobiti Vladu desnog centra. Bez obzira što to nije moj izbor, kao građanin ove zemlje želim uspjeh budućoj vlasti, zbog svih nas. No, način kako teku pregovori o sastavljanju koalicijske vlade ne ulijeva mi nadu da nas čekaju bolji dani.
Đurđa Adlešič danas izjavljuje kako su programi uglavnom usklađeni, ali i očekuje probleme oko fotelja. Super. Sad ćemo prisustvovati rovovskoj borbi – opet oko toga tko će za koju svrhu trošiti naš novac. Friščić traži 6 milijardi za selo, a i drugi sudionici pregovora imaju svoje super stručne planove kako potrošiti novac. Bit će zanimljivo vidjeti kako će namaknuti novac za sve želje kad se zna da je preko 9/10 proračuna unaprijed određeno.
Danas, u petak 23. studenog 2007., dan prije izborne šutnje, snimio sam ove fotografije.
One prikazuju na koji način HDZ odrađuje svoju promidžbu - lijepljenjem svojih plakata preko tuđih. U ovom slučaju HNS-ovih, ali i neke druge stranke (HDZ-ovi koalicijski partneri) nisu pošteđene.
Je li to moralno? Nije. Je li dozvoljeno? Nije. No, tko za to mari!
Navike koje su stjecane 4 godine ne mogu se preko noći promijeniti, čak ni dva dana prije izbora. Znate onu priču o vuku, dlaci i čudi.
Lokacija: Zagreb, Gračanska cesta blizu Mihaljevca.
Slike su nadopuna mog današnjeg teksta "ZAŠTO HDZ MORA OTIĆI"
Svaki daljnji komentar je suvišan!
Proteklih tjedana u svojoj sam kolumni opisao čitav niz što gospodarskih, što običnih životnih tema uz koje su direktno vezani predstojeći izbori. U ovom tekstu želim reći nešto o krizi morala koja prati HDZ-ovu vlast na odlasku.
O svim makroekonomskim pogreškama ove Vlade pisao sam već više puta. I ne samo ja. Tisuće tekstova već su objavljeni na tu temu. Ono o čemu pišem danas je indirektna šteta – usađivanje svijesti u ljude da se na nepošten način može nešto postići.
U protekle 4 godine potpuno je poremećen sustav vrijednosti. Korupcija je postala općedruštveni problem, a ucjene koje proizlaze iz takvog sustava postale su najnormalniji način javnog obraćanja. Primjer za to je najnoviji slučaj zastrašivanja štediša Osječke gradske banke u stečaju. Stečajni upravitelj, postavljen od HDZ-ove vlasti otvoreno prijeti ustrašenim štedišama posrnule banke da svoj novac neće vidjeti ako na izborima ne daju glas HDZ-u.
Neovisni, ali ne i neutralni