Tagovi

Trideset godina kasnije

S pogledom prema Murterskom moru i Kornatima u daljini, prisjećam se na terasi moje kuće pored mora današnjeg dana pred 30 godina kad sam otišao u vojsku.

Ljeto je uvijek najljepši dio godine kad se život s kontinenta preseli na more. I tako, svi na more, ja u vojsku. S nepunih 18 godina, došao sam u popodnevnim satima u Ljubljanu. Ostao sam do navečer u gradu znajući da, kad uđem nema samo tako van. Bio je to veliki stres za zagrebačkog klinca koji je dotad živio pod staklenim zvonom. U Zagrebu nije bilo ispraćaja prijatelja jer većina je njih već dva dana ranije krenula prema Makedoniji i Kosovu. Ja sam imao tu sreću da mi je stari poznavao nekog funkcionara u općini, pa su mi sredili Ljubljanu.

Kasarna se zvala „Maršal Tito“. Maršalka bila je uvijek elitna kasarna i bilo ih je po svim većim gradovima. A to elitna, znači da si nahebo. Obuka da ispustiš dušu.

Sjećam se prve večeri kad sam legao u krevet na kat. Između stopala, kroz prozor vidio sam stari ljubljanski grad na brdu iznad središta. Pomislih, Bože, točno za godinu dana još uvijek ću biti tu. Ostao sam na obuci samo 3 mjeseca i poslije su me poslali u lirsku Bistricu.

Pola godine prije parlamentarnih izbora

Pola godine prije izbora – ovo je moj pogled na domaću političku scenu. Nisam nepristran, niti je ambicija ovog teksta da takav bude, ali sigurno nije ni navijački. Politički sam opredijeljen i aktivno se bavim politikom gotovo 20 godina. Možete se sa mnom složiti ili ne morate. Ovdje iznosim moje osobne stavove. Ne pišem u ime stranke kojoj pripadam.

Moj Audi i ja

Ja vozim Audi A6. Ima pogon na 4 kotača, automatski mjenjač, kožna sjedala, svu silu nekakve dodatne opreme.

Moj Audi je star 15 godina. Nije da si nisam mogao priuštiti svih ovih godina noviji auto, ali ni ovom ništa ne fali. Kad sam već bio tako blesav da platim 45 000 tadašnjih njemačkih maraka za 3 godine star rabljeni auto (novi je koštao 110 000 njemačkih maraka) danas mi se i ne isplati prodavati ga jer još je dobar, a tržišno vrijedi puno manje nego upotrebno. Naravno, redovno ga održavam, ali ne u ovlaštenom Audijevom servisu jer tamo čim pokucaš na vrata, moraš iskeširati par tisuća kuna. Ima i jeftinijih servisa, a jednako dobrih.

Kolo od sreće

Stalna na ovom svijetu samo mijena jest. I u našem političkom mikrosvijetu također. Tko je doli, svrgnut će podmuklo onog tko je gori. Tako bi se ukratko moglo opisati odluku koju s različitim emocijama već neko vrijeme očekujemo: izbacivanje Jadranke Kosor iz HDZ-a. Sukob taština, osobni animozitet između bivše premijerke i predsjednice stranke i aktualnog predsjednika, a povrh svega sukob koncepcija mogli su dovesti do jedinog mogućeg epiloga: onaj (tj. ona) tko se ne uklapa, ispada iz igre.

„Što bude, bit će“ mudro je izjavila Jadranka Kosor povodom najave da bi stvarno mogla dobiti cipelu. I točno je, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Preživjet ćemo i ovu smjenu. Jadranku Kosor ne treba žaliti. Izgubila je unutarstranačke izbore, nije prihvatila pravila igre novog vodstva i logično je da to vodstvo ima legitimno pravo voditi politiku stranke onako kako misli da je za stranku najbolje.

S druge strane, razumijem i njenu frustraciju. Ponizio ju je upravo onaj kojeg je sama pompozno vratila u HDZ.

Učilišta

Visoka učilišta još uvijek ne odgovaraju izazovu specijalizirane izobrazbe koja bi fleksibilno odgovarala potrebama tržišta rada. Uloga sveučilišne i visoke naobrazbe bit će od presudnog značenja za osiguranje ljudskog potencijala za zahtjevne projekte. Zalažemo se za akademsku slobodu i autonomiju sveučilišta, kao i omogućavanje sveučilištu da samo odlučuje o načinu i putu ostvarenja svojih zadaća. Na višu razinu treba podignuti sustav centara izvrsnosti za sva bitna područja u kojima postoje specifične potrebe znanstvenog razvitka ili gospodarstva.

Visoka učilišta još uvijek ne odgovaraju izazovu specijalizirane izobrazbe koja bi fleksibilno odgovarala potrebama tržišta rada. Uloga sveučilišne i visoke naobrazbe bit će od presudnog značenja za osiguranje ljudskog potencijala za zahtjevne projekte. Zalažemo se za akademsku slobodu i autonomiju sveučilišta, kao i omogućavanje sveučilištu da samo odlučuje o načinu i putu ostvarenja svojih zadaća. Na višu razinu treba podignuti sustav centara izvrsnosti za sva bitna područja u kojima postoje specifične potrebe znanstvenog razvitka ili gospodarstva.

Dan poslije

Oslobađanje hrvatskih generala Gotovine i Markača bio je emotivan trenutak za njih, njihove obitelji, za ogromnu većinu Hrvata, ali bogme ni Srbi nisu ostali ravnodušni.

Osobno, nisam baš puno vjerovao u oslobađajuću presudu. Priželjkivao sam da bar budu osuđeni na toliko godina koliko su odsjedili u Haagu, pa da mogu odmah kući. Ako se ne varam, tako je iz zatvora izašao Blaškić.

Oslobađajuća presuda za mene je bila iznenađujuća i sam sam sebe iznenadio izljevom emocija te sam plakao kao malo dijete od ganuća. Nisam u taj prvi tren bio ni svjestan važnosti te presude za Hrvatsku zbog priznavanja legalnosti hrvatskih vojnih operacija. Prije presude, misli su mi bile usredotočene na ljudske sudbine i tu dilemu koja se pred njih postavila: idu li kući svojim najmilijima, ili će zauvijek ostati u zatvoru.

Presuda je izazvala ogromno oduševljenje u Hrvatskoj i ogorčenje u Srbiji. Ista priča, dijametralno suprotno gledanje na nju.

Opći delirij u Hrvatskoj podsjetio me je na nogometna prvenstva, europska i svjetska i uspjehe naše nogometne reprezentacije kad se budi to nacionalno zajedništvo i osjećaj pripadnosti narodu i domovini.

Murterski feral

Murtersko lipanjsko popodne.

Sprema se nevera. Ima nešto svečano u tom huku vjetra, u pogledu na uzavrelo more puno bijelih ovčica koje se tako lijepo mogu brojati. Brojati, ali teško sve i pobrojati.

Toplo je. Priroda je opet blaga, no ove zime mnoge su se palme i agave smrzle. Ne pamti se takva zima na Murteru.

Tu, tik do mene, nalazi se moja potkrovna momačka sobica. Istina, prozor smo zamijenili vratima i malim balkonom, ali onaj osjećaj skučene intimne atmosfere s pogledom iz ležećeg položaja prema stropu… Ahh, taj osjećaj je ostao!

Pogled prema gore, slušalice na ušima i posuđeni, mali, crveni, kockasti, prijenosni kazetofon iz kojeg cijelo ljeto nije izlazila audio kazeta s tek objavljenim „Filigranskim pločnicima“ i uvijek u isto vrijeme uz popodnevno ljenčarenje nakon cjelovečernjeg i noćnog skitanja po otočnim kafićima i klubovima.

Mladenačke sanje, uglavnom neispunjavane i vječno pitanje: „Zašto najljepše cure uvijek gledaju starije dečke? Pa što nama fali?“

Dvadeset kila mesa

Temu o Milasu najavio sam još pred godinu i pol u dnevniku „Život je pjesma“, ovdje na Pollitici. Kilu mozga po dvije marke početkom devedesetih „prodavao“ je taj famozni Ivan Milas, čuvar državnog pečata i bečki gostioničar u čijem sam „Agram grillu“ na bečkom Gürtlu jednom (već nakon zatvaranja) slučajno i sam bio. Bilo je to otužno prazno bivše okupljalište hrvatskih gastarbajtera i nacionalista s obaveznim kariranim stolnjacima.

No, iako će Milasa povijest najviše pamtiti po toj „bisernoj“ izjavi i čuvanju državnog pečata, što god to bilo, Milas je ipak bio više od toga. Završio je pravni fakultet, a u Beču se silom prilika našao zbog bijega pred jugoslavenskim pravosuđem koje ga je osudilo zbog nacionalizma. Odležao je prethodno 6 mjeseci u istražnom zatvoru.

Zrno morske soli

Proljetna zagrebačka prohladna večer.

Danas je bila fešta (kako li se to kaže po zagrebački?). Ćevapi iz "Čingača", gostiju puna kuća, miris luka i miješanog mesa, Erdutski traminac i bevanda, torta koju je donijela mama, opet preslatka (nemam joj srca to reći).

Tema uobičajena u mojoj kući. Iako skačem oko gostiju i nastojim da se svi dobro osjećaju, da imaju dovoljno ića i pića i ne stignem sudjelovati u raspravi – opet o politici. Ima u mojoj široj familiji i ljevičara i desničara, svašta se može čuti, svatko misli da baš on najbolje zna, a rezultat diskusije uvijek se utopi negdje u čaši vina, malo prije kave koja se još kuha.

Gotovo da su već u statusu obitelji, tu su i moji prijatelji s hrvatskog juga na prisilnom boravku u Zagrebu – na naš smog prikovala ih je opaka bolest, a liječenje je moguće samo u metropoli.
Hvala Bogu, dobro su oboje.

Pričamo o tome kako ćemo i ove godine kod „Kaulića“ u konavoska brda na teletinu i janjetinu ispod saća, na mjesto gdje se miris mediteranskog bilja stapa s onim tek serviranog ručka, s pogledom na Konavosko polje i zračnu luku nedaleko od Cavtata.

Vukovar - kako dalje?

Iako je pravilo Pollitike da se ne kreiraju dnevnici koji su već obrađeni, smatram da je ova tema toliko važna da zaslužuje rasprave o njoj i da je svaka rasprava dobrodošla.

Makar se radi o političkom portalu i u tijeku je i službena predizborna kampanja, danas ne bi trebalo skupljati političke bodove. Na neki način, bilo bi lijepo da se proglasi minuta šutnje (tj. Dan šutnje), makar ovdje na Pollitici, u spomen na sve stradale u Vukovaru.

Nisam sklon diskusiji koje je stradanje bilo veće – u Vukovaru ili negdje drugdje (a takve se teme otvaraju danas ovdje, na drugim dnevnicima). Svako je stradavanje strašno, svaka ljudska sudbina je unikatna i dragocjena, svaki ljudski život je neprocjenjiv, svaki prerano prekinuti je golema tragedija. Danas je, nažalost i tužna godišnjica pokolja u Škabrnji i s istim pijetetom treba se sjetiti i tih žrtava.

Danas je dan kad se prisjećamo stradavanja u Vukovaru i svatko tko ima mogućnosti otići u Vukovar i sudjelovati u tom prisjećanju i odavanju pijeteta žrtvama po mom mišljenju je dobrodošao. Ne treba prebrojavati koliko je ljudi branilo grad i koliko je danas ljudi u Vukovaru.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci