Stalna na ovom svijetu samo mijena jest. I u našem političkom mikrosvijetu također. Tko je doli, svrgnut će podmuklo onog tko je gori. Tako bi se ukratko moglo opisati odluku koju s različitim emocijama već neko vrijeme očekujemo: izbacivanje Jadranke Kosor iz HDZ-a. Sukob taština, osobni animozitet između bivše premijerke i predsjednice stranke i aktualnog predsjednika, a povrh svega sukob koncepcija mogli su dovesti do jedinog mogućeg epiloga: onaj (tj. ona) tko se ne uklapa, ispada iz igre.
„Što bude, bit će“ mudro je izjavila Jadranka Kosor povodom najave da bi stvarno mogla dobiti cipelu. I točno je, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Preživjet ćemo i ovu smjenu. Jadranku Kosor ne treba žaliti. Izgubila je unutarstranačke izbore, nije prihvatila pravila igre novog vodstva i logično je da to vodstvo ima legitimno pravo voditi politiku stranke onako kako misli da je za stranku najbolje.
S druge strane, razumijem i njenu frustraciju. Ponizio ju je upravo onaj kojeg je sama pompozno vratila u HDZ.
Visoka učilišta još uvijek ne odgovaraju izazovu specijalizirane izobrazbe koja bi fleksibilno odgovarala potrebama tržišta rada. Uloga sveučilišne i visoke naobrazbe bit će od presudnog značenja za osiguranje ljudskog potencijala za zahtjevne projekte. Zalažemo se za akademsku slobodu i autonomiju sveučilišta, kao i omogućavanje sveučilištu da samo odlučuje o načinu i putu ostvarenja svojih zadaća. Na višu razinu treba podignuti sustav centara izvrsnosti za sva bitna područja u kojima postoje specifične potrebe znanstvenog razvitka ili gospodarstva.
Ovo su misli iz programa Hrvatske demokratske zajednice iz 2002. godine koji se može pročitati na internetskoj stranici te stranke, uz napomenu da se novi program priprema.
Povod za ovaj uvod je, naravno, nova afera s lažnim diplomama, a u medijima se špekulira da je jedna od tih diploma u vlasništvu aktualnog glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića - najbližeg suradnika predsjednika stranke Karamarka.
Prema izjavama koje je Karamarko dao novinarima iščitava se da on vjeruje Brkiću, da policija gura dezinformacije prema režimskim novinama, usput istaknuvši brojne kvalitete svog prvog suradnika.
Oslobađanje hrvatskih generala Gotovine i Markača bio je emotivan trenutak za njih, njihove obitelji, za ogromnu većinu Hrvata, ali bogme ni Srbi nisu ostali ravnodušni.
Osobno, nisam baš puno vjerovao u oslobađajuću presudu. Priželjkivao sam da bar budu osuđeni na toliko godina koliko su odsjedili u Haagu, pa da mogu odmah kući. Ako se ne varam, tako je iz zatvora izašao Blaškić.
Oslobađajuća presuda za mene je bila iznenađujuća i sam sam sebe iznenadio izljevom emocija te sam plakao kao malo dijete od ganuća. Nisam u taj prvi tren bio ni svjestan važnosti te presude za Hrvatsku zbog priznavanja legalnosti hrvatskih vojnih operacija. Prije presude, misli su mi bile usredotočene na ljudske sudbine i tu dilemu koja se pred njih postavila: idu li kući svojim najmilijima, ili će zauvijek ostati u zatvoru.
Presuda je izazvala ogromno oduševljenje u Hrvatskoj i ogorčenje u Srbiji. Ista priča, dijametralno suprotno gledanje na nju.
Opći delirij u Hrvatskoj podsjetio me je na nogometna prvenstva, europska i svjetska i uspjehe naše nogometne reprezentacije kad se budi to nacionalno zajedništvo i osjećaj pripadnosti narodu i domovini.
Murtersko lipanjsko popodne.
Sprema se nevera. Ima nešto svečano u tom huku vjetra, u pogledu na uzavrelo more puno bijelih ovčica koje se tako lijepo mogu brojati. Brojati, ali teško sve i pobrojati.
Toplo je. Priroda je opet blaga, no ove zime mnoge su se palme i agave smrzle. Ne pamti se takva zima na Murteru.
Tu, tik do mene, nalazi se moja potkrovna momačka sobica. Istina, prozor smo zamijenili vratima i malim balkonom, ali onaj osjećaj skučene intimne atmosfere s pogledom iz ležećeg položaja prema stropu… Ahh, taj osjećaj je ostao!
Pogled prema gore, slušalice na ušima i posuđeni, mali, crveni, kockasti, prijenosni kazetofon iz kojeg cijelo ljeto nije izlazila audio kazeta s tek objavljenim „Filigranskim pločnicima“ i uvijek u isto vrijeme uz popodnevno ljenčarenje nakon cjelovečernjeg i noćnog skitanja po otočnim kafićima i klubovima.
Mladenačke sanje, uglavnom neispunjavane i vječno pitanje: „Zašto najljepše cure uvijek gledaju starije dečke? Pa što nama fali?“
Temu o Milasu najavio sam još pred godinu i pol u dnevniku „Život je pjesma“, ovdje na Pollitici. Kilu mozga po dvije marke početkom devedesetih „prodavao“ je taj famozni Ivan Milas, čuvar državnog pečata i bečki gostioničar u čijem sam „Agram grillu“ na bečkom Gürtlu jednom (već nakon zatvaranja) slučajno i sam bio. Bilo je to otužno prazno bivše okupljalište hrvatskih gastarbajtera i nacionalista s obaveznim kariranim stolnjacima.
No, iako će Milasa povijest najviše pamtiti po toj „bisernoj“ izjavi i čuvanju državnog pečata, što god to bilo, Milas je ipak bio više od toga. Završio je pravni fakultet, a u Beču se silom prilika našao zbog bijega pred jugoslavenskim pravosuđem koje ga je osudilo zbog nacionalizma. Odležao je prethodno 6 mjeseci u istražnom zatvoru.
Proljetna zagrebačka prohladna večer.
Danas je bila fešta (kako li se to kaže po zagrebački?). Ćevapi iz "Čingača", gostiju puna kuća, miris luka i miješanog mesa, Erdutski traminac i bevanda, torta koju je donijela mama, opet preslatka (nemam joj srca to reći).
Tema uobičajena u mojoj kući. Iako skačem oko gostiju i nastojim da se svi dobro osjećaju, da imaju dovoljno ića i pića i ne stignem sudjelovati u raspravi – opet o politici. Ima u mojoj široj familiji i ljevičara i desničara, svašta se može čuti, svatko misli da baš on najbolje zna, a rezultat diskusije uvijek se utopi negdje u čaši vina, malo prije kave koja se još kuha.
Gotovo da su već u statusu obitelji, tu su i moji prijatelji s hrvatskog juga na prisilnom boravku u Zagrebu – na naš smog prikovala ih je opaka bolest, a liječenje je moguće samo u metropoli.
Hvala Bogu, dobro su oboje.
Pričamo o tome kako ćemo i ove godine kod „Kaulića“ u konavoska brda na teletinu i janjetinu ispod saća, na mjesto gdje se miris mediteranskog bilja stapa s onim tek serviranog ručka, s pogledom na Konavosko polje i zračnu luku nedaleko od Cavtata.
Iako je pravilo Pollitike da se ne kreiraju dnevnici koji su već obrađeni, smatram da je ova tema toliko važna da zaslužuje rasprave o njoj i da je svaka rasprava dobrodošla.
Makar se radi o političkom portalu i u tijeku je i službena predizborna kampanja, danas ne bi trebalo skupljati političke bodove. Na neki način, bilo bi lijepo da se proglasi minuta šutnje (tj. Dan šutnje), makar ovdje na Pollitici, u spomen na sve stradale u Vukovaru.
Nisam sklon diskusiji koje je stradanje bilo veće – u Vukovaru ili negdje drugdje (a takve se teme otvaraju danas ovdje, na drugim dnevnicima). Svako je stradavanje strašno, svaka ljudska sudbina je unikatna i dragocjena, svaki ljudski život je neprocjenjiv, svaki prerano prekinuti je golema tragedija. Danas je, nažalost i tužna godišnjica pokolja u Škabrnji i s istim pijetetom treba se sjetiti i tih žrtava.
Danas je dan kad se prisjećamo stradavanja u Vukovaru i svatko tko ima mogućnosti otići u Vukovar i sudjelovati u tom prisjećanju i odavanju pijeteta žrtvama po mom mišljenju je dobrodošao. Ne treba prebrojavati koliko je ljudi branilo grad i koliko je danas ljudi u Vukovaru.
Na Facebook profilu mog prijatelja i stranačkog kolege Igora Kolmana razvila se diskusija o ljudima koji bacaju stranačke iskaznice HDZ-a. Prvo sam mislio opširnije replicirati na tu temu, ali onda sam shvatio da je tema vrlo opširna i da zahtijeva zaseban dnevnik, a Pollitika.com je idealno mjesto za takvo što.
Sve je, dakle, počelo od kritike tih ljudi koji danas, kad se brod urušava bacaju stranačke iskaznice i odjevne predmete koji su im darovani za potrebe nekih prošlih političkih kampanja. U diskusiji se kritika svalila na njih, pa čak su pale i neke uvrede. Na neki način sam osjetio potrebu da ih branim, ma koliko to paradoksalno bilo, obzirom da sam aktivni član Kukuriku koalicije.
Plašenje naroda s „crvenima“ stara i iskušana metoda svih dosadašnjih HDZ-ovih kampanja, nažalost, još uvijek polučuje uspjeh među biračima. Srećom, sve manje i manje. Svakakvi karijeristi, nepoštenjaci i sitne duše, ponikli u jednostranačkom sustavu, već odavno stanuju u HDZ-u. Nije ni predsjednica HDZ-a bez komunističke prošlosti, a nije bio ni prvi predsjednik i jedan od osnivača HDZ-a.
„Makar imam čavel v glavi, nije meni niš. Čavel v glavi svi imame kaj sme Zagorci“, Dreletronicova je parodija na pjesmu "Čavoglave" i čini mi se da se današnjom pressicom u HDZ-u krug s tim čavlima nakon 20 godina polako zatvara.
Današnje javno priznanje predsjednice HDZ-a drhtavim glasom kako USKOK vodi istragu protiv Hrvatske demokratske zajednice vjerojatno je posljednji čavao u lijesu ambicija ove ekipe da se još 4 godine održi na vlasti.
Nakon predsjednice HDZ-a i njen glavni Zagorec, svevremenski bivši glavni tajnik HDZ-a Jarnjak, osjetio je potrebu da i on nešto kaže novinarima. Baš kao da je govorio na svom, mora se priznati simpatičnom bednjanskom dijalektu koji nitko u Hrvatskoj osim samih Bednjanaca ne razumije, nije rekao ništa. Ili ga nitko nije razumio. Odazvat će se, kaže, na razgovor USKOK-u (kao da je to stvar dobre volje) i sve će dečkima tamo objasniti, pa će biti odagnane i sve sumnje s njegovog imena i s imena vladajuće stranke. Otrest će prašinu s dlanova i stvar riješena.
Milina! Ta pak riječ podsjeća na HDZ-ovog potpredsjednika vlade koji izjavljuje da je istina da se provodi istraga protiv HDZ-a, ali da se nemaju čega bojati.
U predizborno vrijeme intenziviraju se politička događanja, medijska pažnja je veća, zaoštrava se verbalna retorika, a posljedično i pažnja javnosti postaje veća.
Među mojim dugogodišnjim prijateljima nema puno aktivnih političara, pa sam im ja omiljena osoba za razgovor o toj temi. Svima im je zajednička jedna misao: „Ako sada ne dođete na vlast, nikada nećete“. Ne slažem se da je ovo jedna i jedina prilika da Kukuriku koalicija pobijedi na parlamentarnim izborima. Nije to samo stvar slabosti naših političkih suparnika s desne strane političkog spektra, već i naša nagomilana stvaralačka energija, ideje i entuzijazam koji će nam, uvjeren sam, donijeti još puno mandata i nakon nadolazećeg četverogodišnjeg razdoblja.
Misao s kojom moji prijatelji - sugovornici dolaze je kombinacija jada sa svime što se u Hrvatskoj, s Hrvatskom i hrvatskim narodom događa kao i nade da ćemo mi, SDP – HNS – IDS - HSU biti bolji, drugačiji, pošteniji, a ponajviše sposobniji, hrabriji i odgovorniji da sva negativna kretanja zaustavimo i kotač svih posrnulih društvenih vrijednosti pokrenemo u suprotnom smjeru.
