pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Na Pollitici je sve što ima veze sa SDP-om uvijek najčitanije štivo. U svjetlu unutarstranačke SDP-kampanje, prirodno je da se uglavnom piše o tome. Mene to posebno ne uzbuđuje, jer mislim da što god da se dogodilo u SDP-u, neće imati nikakvo sudbinsko značenje za Hrvatsku. No, najvjerojatnije se neće dogoditi nikakva velika promjena u odnosu na smjer kojim sad plovi SDP-ov brod.

Ali ovaj dnevnik se ne bavi unutarstranačkim izborima u SDP-u, već me je cijela ta aktualna situacija potaknula da napišem svoja iskustva s pojedinim članovima te stranke u nekim prošlim vremenima.

Zoran Milanović

U petak 18. 01. od reakcije na lješnjake u čokoladi umro je jedan desetogodišnjak iz Vodica. Slaveći rođendan jednog od školskih kolega pojeo je čokoladu s lješnjacima, iako je bio alergičan na njih.

Novopečeni ministar zdravstva odmah je naredio istragu koja je pokazala da je sve bilo u najboljem redu i da su svi zdravstveni subjekti postupali po pravilima struke, te da ni roditelji nisu imali nikakvih primjedbi.

Poznajem te roditelje. Zajedno su još od davnih zagrebačkih studentskih dana od kad datira naše prijateljstvo. On s mora, ona iz Zagreba, odlučili su živjeti u maloj mirnoj sredini nedaleko od njegovog rodnog grada. U to studentsko doba puno puta sam bio kod njih u Dalmaciji, dobro poznajem cijelu širu obitelj i strašno me sve ovo pogodilo. Priznajem, da nije tako, ne bi bilo ni ovog dnevnika. Sasvim je drugačije kad čujete da se desila tragedija negdje tamo daleko nepoznatim ljudima, a drugačije je kad se to desi nekom nama bliskom. Prirodno je da tada dublje razmišljate je li se to moglo izbjeći.

Mitovi su bijeg od stvarnosti, ali i pokretačka energija koja homogenizira razne socijalne skupine u ostvarivanju ciljeva i zato će mitovi uvijek biti prisutni, jer stvarnost prikazuju ljepšom nego što jest

Svaki narod ima svoje mitove, a jedan od kriterija zrelosti nacije je koliko je spreman suočiti se s njima.

Hrvati dugo nisu imali svoju državu, izborili su je vrlo teško uz ogromne žrtve, što je pogodovalo dodatnom napuhavanju naših mitova.

Upravo je ratno vrijeme pogodan period za napuhivanje mitova, jer su propagandne aktivnosti važan dio ukupnog rata.

U to ratno vrijeme, iz svih zvukovnih medija mogle su se čuti samo budnice, pjesme koje podižu moral i selektivne vijesti koje govore samo o hrvatskim uspjesima, a o padovima naših gradova (koje smo objektivno morali predati radi slabije naoružanosti i/ili vlastitih subjektivnih slabosti) gotovo da se moglo saznati i između redaka.
Maković je 1992. pisao o tome kako su hrvatski vojnici prikazivani kao „lijepi, dobro građeni momci maštovitih frizura, s brojnim dodacima na moderno dizajniranoj uniformi, s obaveznom krunicom oko vrata“.

Ovih dana se zahuktalo na Pollitici oko – ničega. Ne znam je li razlog novogodišnji adrenalin ili potreba sumiranja protekle godine. Evo par mojih razmišljanja u zadnjem postu ove godine:

Priča prva:

Izbori su iza nas. Netko je zadovoljan rezultatima, netko nije. No, činjenica je da će se Sabor uskoro konstituirati i vrlo je vjerojatno da ćemo dobiti Vladu desnog centra. Bez obzira što to nije moj izbor, kao građanin ove zemlje želim uspjeh budućoj vlasti, zbog svih nas. No, način kako teku pregovori o sastavljanju koalicijske vlade ne ulijeva mi nadu da nas čekaju bolji dani.

Đurđa Adlešič danas izjavljuje kako su programi uglavnom usklađeni, ali i očekuje probleme oko fotelja. Super. Sad ćemo prisustvovati rovovskoj borbi – opet oko toga tko će za koju svrhu trošiti naš novac. Friščić traži 6 milijardi za selo, a i drugi sudionici pregovora imaju svoje super stručne planove kako potrošiti novac. Bit će zanimljivo vidjeti kako će namaknuti novac za sve želje kad se zna da je preko 9/10 proračuna unaprijed određeno.

Danas, u petak 23. studenog 2007., dan prije izborne šutnje, snimio sam ove fotografije.

One prikazuju na koji način HDZ odrađuje svoju promidžbu - lijepljenjem svojih plakata preko tuđih. U ovom slučaju HNS-ovih, ali i neke druge stranke (HDZ-ovi koalicijski partneri) nisu pošteđene.

Je li to moralno? Nije. Je li dozvoljeno? Nije. No, tko za to mari!

Navike koje su stjecane 4 godine ne mogu se preko noći promijeniti, čak ni dva dana prije izbora. Znate onu priču o vuku, dlaci i čudi.

Lokacija: Zagreb, Gračanska cesta blizu Mihaljevca.

Slike su nadopuna mog današnjeg teksta "ZAŠTO HDZ MORA OTIĆI"

Svaki daljnji komentar je suvišan!

www.hns.hr

Proteklih tjedana u svojoj sam kolumni opisao čitav niz što gospodarskih, što običnih životnih tema uz koje su direktno vezani predstojeći izbori. U ovom tekstu želim reći nešto o krizi morala koja prati HDZ-ovu vlast na odlasku.

O svim makroekonomskim pogreškama ove Vlade pisao sam već više puta. I ne samo ja. Tisuće tekstova već su objavljeni na tu temu. Ono o čemu pišem danas je indirektna šteta – usađivanje svijesti u ljude da se na nepošten način može nešto postići.

U protekle 4 godine potpuno je poremećen sustav vrijednosti. Korupcija je postala općedruštveni problem, a ucjene koje proizlaze iz takvog sustava postale su najnormalniji način javnog obraćanja. Primjer za to je najnoviji slučaj zastrašivanja štediša Osječke gradske banke u stečaju. Stečajni upravitelj, postavljen od HDZ-ove vlasti otvoreno prijeti ustrašenim štedišama posrnule banke da svoj novac neće vidjeti ako na izborima ne daju glas HDZ-u.

U petak, 16. 11. 2007. u Hrvatskoj je obrtničkoj komori održan okrugli stol na temu „Zahtjevi hrvatskih obrtnika za buduću vlast“.
Ovaj tekst je zapravo neformalni opis događanja na skupu.

Sudionici skupa su bili:

za HDZ ministar gospodarstva Branko Vukelić
za HNS predsjednik Središnjeg interesnog odbora za gospodarstvo Robert Hirc
za HSP predsjednik Odbora za gospodarstvo Marko Kolaković
za HSS član Predsjedništva Željko Pecek
za HSU član Središnjice Rudolf Benček
za SDP direktor Zagorske razvojne agencije Siniša Hajdaš Dončić

(redoslijed predstavljanja sudionika kopiran je s internetske stranice Hrvatske obrtničke komore).

Organizatori su se već na samom početku našli u problemu. Naime, za predstavnike političkih stranaka bilo je predviđeno 6 fotelja, a u njih se željelo sjesti 7 ljudi. Pogađate, riječ je o koaliciji HSLS-HSS. Predstavnici obje stranke su htjeli govoriti, ali fotelja nije bilo dovoljno. Tako je predstavnik HSLS-a nevoljko odustao od sudjelovanja na okruglom stolu.

Razgovaralo se o temama:

Do izbora je ostalo još vrlo malo vremena. Prateći kroz medije, vidim da je u HDZ-u neviđena mobilizacija. Sve što su radili u protekle 4 godine sad dolazi na provjeru javnosti.

Krenulo je s napadima na konkurenciju. Nastavilo se s pravom invazijom plakata u Bosni i Hercegovini, na što su bošnjački političari rekli da ih to podsjeća na težnje širenja Hrvatske do Drine.
Razumijem te frustracije. Osobno mi ne bi bilo drago kad bi u jeku predizborne kampanje u Srbiji, u svrhu glasovanja njihove dijaspore, Zagreb bio obljepljen slikama političara iz Srbije. Neću ih ni imenovati, ali svi možemo zamisliti koji su čelnici srpskih političkih stranaka. Zamislite da nam se smješe s plakata.
No, upravo to HDZ radi u Bosni i Hercegovini u kojoj nema hrvatske dijaspore. Ako Hrvate koji oduvijek žive na tim prostorima proglasimo dijasporom, mi sami im oduzimamo konstitutivnost.

Ono što je također vrijedno kritike je angažman hrvatske diplomacije za račun HDZ-a koja je dobila jasne instrukcije da potiče izlazak dijaspore na izbore. Posao diplomacije je promicanje hrvatskih interesa u svijetu, a ne HDZ-ovih. To nije isto, iako neki misle da jest.

Pišući kolumnu, iz tjedna u tjedan razmišljam kako bih trebao napisati nešto o povratu duga umirovljenicima. I dok razmišljam hoću li tekst nazvati „Na starosti svijet ostaje“ ili „Djed sit, unuk gladan“, HDZ se potrudio proizvesti novu grandioznu besmislicu koja nas zastrašujuće vuče na dno dna preživljavanja.

Dok se još nisam psihički oporavio od rasprodaje dionica HT-a ispod svake razumne cijene, 3 tjedna prije parlamentarnih izbora po drugi put svečano se otvaraju radovi na budućem Pelješkom mostu. Taj će most, hvale se oni, biti jedan od najvećih u svijetu te vrste, veći od onog u New Yorku, a koštat će oko 2 milijarde kuna (bez prilaznih putova).

Pa nismo mi Dubai! Kako ćemo to financirati?

Od kud baš sad taj most?

Odgovor je jednostavan: HDZ-ov prokušani recept koji uvijek pali kod njihovih birača. Sad kad smo obranili vjekovna ognjišta, kad su sve one dinarske i ne znam kakve još vile prestale biti dovoljan mamac za glasove i paravan za gospodarski kriminal, kao i sve druge počinjene štete, e sad je trebalo smisliti novu floskulu, ma koliko nas ona koštala.

Pred početak izborne kampanje, ponovno su iz ropotarnice povijesti izvučeni neki strašno opasni stvorovi za koje smo mislili da se danas mogu spominjati samo u ironično-satiričnom kontekstu.

Smutljivci, mutikaše, prodane duše, vragovi svih boja, coprnice, zli dusi, svi oni plaše desno biračko tijelo. Tako se premijer-kameleon, europski demokrat s jedne strane ogledala i veliki vrač s druge strane koji će rastjerati svu tu gomilu čudnih likova, obraća na predizbornim skupovima svojim simpatizerima i plaši ljude.

Premijer svoje političke suparnike naziva i nekakvim strančicama, ali rado ispod stola preuzima tuđe ideje, da bi ih kasnije predstavljao kao vlastite. Najgrublji primjer je kopiranje HNS-ovog gospodarskog programa, koji je u nekim dijelovima gotovo dolovce prepisan.

Ovaj naslov, osim želje da privuče Vašu pažnju, nažalost nema puno veze s evergreenom iz '75. On tek podsjeća na vrijeme od prije petnaestak godina kad su u Hrvatsku iz prekomorskih i zapadnoeuropskih zemalja došli razni pizza majstori i vlasnici Agram grillova na rubnim područjima velikih gradova.

Na prvi pogled mogli bismo zaključiti da je aktualna prodaja dionica Hrvatskog telekoma od strane Vlade dobar potez. No kad se ova privatizacija pogleda sa svih strana, lako se može zaključiti da se radi o velikoj magli.