Tagovi

Oj Bebeče Željko, sačekaj me preko!

Bog da mi dušu prosti na ovome, al’ ja moram čekati da umre Željko Bebek pa da mogu kakav patetičan osobni da ne kažem lični zbogom uputiti putem jedine nam mreže. Nije da sam nestrpljiv, al’ ljubomora me izjeda dok čitam sve ove provale emocija od Reeda, preko Vlade do Arsena, Lemmya i Bowiea. Knedla mi u grlu postala domaćin ko’ Uvodić u “Lijepom našom”. Tamo negdje deves’t druge il’ treće u jeku svog new-kafanluka se Željko dovezao svojom tamno plavom Corvettom ispred naše sablasno sive oficirske zgrade u centru Dugog nam Sela.

Masnokose životom prebijene i Arenom sodomizirane sa stošom u ustima srednjovječne susjede pohitaše na balkone navirujući se prema našem ulazu u kojeg uđe omaleni i primjetno ofucani ali još uvijek “onaj” Bebek, upita me jedna od njih:

“Jel’ to Bebek?”

“Je” – rekoh.

“A šta radi tu?” – već rosna zacvrkuće.

“Ide kod MENE!” – BAM. BAZINGA. NYHC. EAST SIDE, WEST SIDE.

I stvarno je išao kod mene, odnosno mog oca. Pojurio sam uz stepenice prema stanu na četvrtom katu, ulazim zajapuren a u boravku već sjede Bebek, njegova tadašnja dugonoga plavokosa žena i moj stari. Na tri stolice od kojih niti jedna nije iz istog kompleta.

Zaštita naših europskih pupoljaka od došljačke muslimanske napasti

U svom “fantastičnom super uzbudljivom životu” koji više liči na kakvu avanturu Gordona Pyma nego usjedilačku baruštinu klempavog dugoselskog cinika i grintavca, jednoj stvari ili bolje rečeno navadi ili možda tradiciji ili pak naslijeđu sam svjedočio razmjerno često. Riječ je dakako o nasilju prema ženama ili točnije gurtnama ako se povedemo popularnim skečem Zločeste djece s početka devedesetih. Dobro, bilo je tu i homoseksualaca, Roma, Srba, ali žene su ipak prednjačile. U mojoj obitelji, nisam na sreću imao priliku svjedočiti bilo kakvoj vrsti nasilja prema bilo kome. Iako, osobno ja sam imao jedan mini incident koji donekle ujedinjuje dvije prvospomenute grupe, homo i Rome..

Bilo je to sparno ljeto ’98-e, na HTV-u se prenosila večernja utakmica sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, dvije južnoameričke ekipe su igrale ako me sjećanje ne vara, a kroz otvorena balkonska vrata našeg stana stade dopirati:

“Mišoooo! Mišoooo!”

U Sičaje

"U Sičaje ima ladne pive, a i nemamo neki izbor i da želimo drugdje" - tako bi većina malobrojnih posjetitelja ugostiteljskog objekta "Kod Sičaje" odgovorila kada bi ih netko slučajno priupitao šta ih to svaki put iznova dovodi u derutnu katnicu uz magistralu, u čijem oronulom sa malo svjetla prizemlju se ugnijezdio omaleni drveni šank sa nekoliko barskih stolica na kojima umorni "mornari" provode sitne sate života na obali.

Unutra, između šanka i police sa par boca konjaka, amara, pelinkovca stoji žena od nekih pedesetak godina, podočnjaci, masna kosa vezana u rep, prazan pogled, napola dogorjela cigareta među prstima.

Srce, a ne država

Nema u ovom sranju koje je pogodilo Hrvatsku, Srbiju i Bosnu, ništa "zanimljivo", otići iz kuće sa dvije vrećice i gledati kako ti čitav dotadašnji život nestaje pred očima, je sve samo ne "zanimljivo". Ipak, jednu stvar valja primjetiti  - Država, ta tvorevina bez koje "ne možemo", u šta se ona pretvara u ovakvim situacijama?

Nijemog i tromog promatrača, čije vladajuće strukture i nomenklature vode brigu o utjecaju katastrofe i njihovog ponašanja tokom iste na njihov sljedeći mandat. A ljudi? Što čine ljudi? Obični, lijevi, desni, dobrostojeći, siromašni, klempavi, debeli, mršavi, vjernici, nevjernici, obrazovani, neobrazovani, što čine?

Samoorganiziraju se! Oh, kako to gordo i "anarhistički" zvuči. Solidarnost i udruživanje bazirano na potrebitosti postaje sasvim prirodni poredak čiju srž čini - osjećaj i razum.

Zašto nam kataklizma treba pokazati tko smo i što smo zapravo? Sami sebi se čudimo, odakle sada takvo jedinstvo, konsenzus, dobra volja da se pomogne? 

Na društvenoj mreži svoje imam mjesto

Sancho Panza zazire od Facebooka, smatra ga nepotrebnim, prostituirajućim i zaglupljujućim "alatom" koji od stvarnih osrednjih mlohavih čuna pravi nestvarne kurčevite ljepotane. I u pravu je, da se razumijemo. Veliki broj korisnika upravo na taj i takav način pristupa toj društvenoj mreži. Ipak, ponekad mi je žao što Sancho nema facebook profil, pa moje "fejs" viteštvo pati od nedostatka oslonca, štitonoše, nekoga tko će timariti umornog konja nakon dugih, umarajućih i sasvim izlišnih prepucavačkih ogleda.

Prije svega, tko je Sancho?

Moj dugogodišnji prijatelj, još tamo iz srednjoškolskih zadnjih klupa. U tekstovima koje pišem, pojavljuje se mahom kroz izvještaje sa koncertnih pohoda, jer eto ja sam kao Don Quijote a on Sancho. Nije to bogznakako originalna ideja, ali ajde, barem malo razbija suhoparnost izvještaja koji nakon nekog vremena postanu monotona ponavljanja istih scenskih radnji različitih aktera. Osim toga, nerijetko njegove impresije i komentare za vrijeme koncerta zapamtim, pa kasnije malo uobličim i potpišem kao svoje. Jebiga, takav je usud štitonoše.

Veritas vincit

Nisam nikada u životu mislio pisati o braniteljima, odnosno sudionicima DR-a. Nisam se osjećao pozvanim, relevantnim, meritornim jer u konačnici imao sam nepunih petnaest godina kada je nesretni rat završio. Doduše, otac mi je sudionik DR-a, dobar dio života (17 godina) sam proveo u zgradi i kvartu gdje su branitelji činili veći dio populacije, tako da, ako me se povuče za jezik, nisam bez municije, odnosno određenih iskustava, saznanja, shvaćanja i poimanja. A konstatacija kako ja SVE branitelje smatram "krkanima" jest povlačenje za jezik, jer ta objeda jednostavno ne pije vodu.

No krenimo redom. Čvrsto vjerujem kako se častan čovjek ne boji istine, a kako veliki broj sudionika DR-a držim za časne ljude koji su bili prinuđeni uzeti pušku u ruke, tako i mislim da se nemaju razloga osjećati na bilo koji način ugroženima kada pojedini krkani iz njihovih redova pokušavaju svoj krkanluk smjestiti pod zajedničku kapu čitavog braniteljskog korpusa. Jednostavno takva retorika neće proći, a i samim braniteljima bi se bilo dobro distancirati od takvog ološa. A ološa ima, nažalost.

Dida in the house

Prolazi trideset i treća godina mog životnog staža na Balkanu. Ne vežem se nešto jako za ljude koje tokom godina upoznam, zavolim, zaboravim, ali za mirise, obrise, krajolike nisam tako siguran. Iako spominjem, sanjam i kunem se u neke daleke krajeve, vrlo vjerojatno nikada nigdje se ne bi osjećao dijelom tih krajolika, barem ne više od ovog što osjećam prema Balkanu. E sada, naravno, smiješno je sve to skupa kroz prizmu činjenice da je čitava naša Zemlja samo mrlja na vjetrobranskom staklu kojem ne znamo početka niti kraja, ali se unatoč tome i na toj maloj, gotovo nezamjetnoj točkici stignemo dijeliti, ubijati, klati, protjerivati. Stignemo upirati prstom sa pjenom na ustima i žarom u očima, jer :

"To je MOJA zemlja, tu su moji didovi davno sidro bacili, tu je moj đed davno opanak zaglavio, tu je moj dedo gusle i frulu vukovima svirao, tu je moj djed njivu zaorao, tu je moj deda orah posadio i kotobanju napravio, vino pio, pisme pjevao, na sijelo išao.."

...da se ne nastavljam, vjerujem shvatili ste da je Đedo glavni. Dedo is the man. Did in the house. Gdje đedo šćap zabije, tu trava ne reste.

Anarhija - sasvim ponizno par crtica

O anarhiji kao ideologiji, načinu života, organizaciji društva ili jednostavno igraonici snova o prirodnijem, pravednijem, egalitarnijem, zdravijem prisustvu i odnosu Homo sapiensa na planeti Zemlji, je do sada napisano toliko toga iz pera tolikih ljudi, od kojih su mnogi genijalni umovi, da se uistinu čini bezobraznim ili barem nepotrebnim drznuti pa pokušati sam nešto napisati. Jer jedno je sigurno, ništa novo neće pročitati bilo koji slučajni namjernik koji naleti nesrećom baš na moju litaniju naslovljenu kao "Anarhija". Unatoč tome, jedna stvar je paradoksalna, naime relativno teško je naići na smislenu kritiku anarhizma i anarhističke misli, barem putem mainstream izvora informacija gdje se spominjanje "anarhije" ili "anarhizma" mahom veže za negativan kontekst u kojem blaženi "red", proizvodnju, gomilanje kapitala, devastaciju prirode i represiju države narušavaju ekstremisti željni "nereda, bezvlašća, kaosa" odnosno jednom riječju - "anarhije". To što takva tvrdnja apsolutno nema veze s zdravom pameti, ne predstavlja poseban problem preovladavajućem stavu o anarhiji kao nečemu izrazito negativnom.

Đorđe Balašević - junak moga doba

Došavši do brojke od 99 tekstova u rubrici "Recenzije albuma i koncertni izvještaji te ina promišljanja o glazbi kao takvoj" na svom opskurnom blogu "Buntovnik bez Akorda" oli ti „mudroserije dislociranog cinika“, okrugla brojka i 100-ti tekst moraju i mogu pripasti samo jednom muzičkom genijalcu, čovjeku kojem su reči igračke i cakle mu se u glavi kao oni šareni staklići kaledioskopa – taj čovjek je Đorđe Balašević.

Rođen sam u Novom Sadu, što i nije presudni faktor u činjenici da Đoleta smatram veličinom koja (van konteksta jezične barijere) bez imalo pretjerivanja staje u red Boba Dylana, Neila Younga, Toma Waitsa, Leonarda Cohena, Brucea Springsteena, uostalom u tom gradu sam proveo samo prve dvije godine života, preselivši se kasnije u neke druge Đoletove pjesme, pitomo bačko selo, Paja berber (šišao me 4-5 puta na onom visokom stolcu koji miriši na Ralon), imao sam bagremovu šumu tamo dole prema drumu (nije bila moja i lako moguće nije bagremova, ali takvom je se volim sjećati) i na koncu – Dunav sedef odranja, velik, moćan, goropadan i na 4-5 kilometra od kuće. Svi oni koji vole i slušaju mornara panonskog, znaju o čemu pričam.

Međugorje - little Mujo edition

Daklem, u Međugorju sam bio dva puta, jednom u predvečerje rata, ljeto 90' e čini mi se, doduše još se nije pucalo ali sve je mirisalo na to. Drugi puta sam bio prije nepune dvije godine, onako usput, posjeta rodbini, svadba, obilazak Kravica, etno sela i Međugorja.

Devedesete sam se kao klinac čak i popeo gore na brdo Crnica do križa i mjesta ukazanja, bio sam sretan više zbog izazova koji je nosio uspon i nepristupačan teren, nego što sam osjećao bilo kakvu potrebu, zov, nagon ili kako već vjernici apostrofiraju svoj motiv za odlaskom na to mjesto. Po pitanju osjećaja vjere i danas 23 godine kasnije, ništa se bitnije nije promijenilo, nisam vjernik, premda bi volio da jesam. Vjerujem da ta linija manjeg otpora i prepuštanje volana, ipak čine život jednostavnijim. Barem onu misaonu dimenziju, lišavajući vas besmislenih mantranja i propitkivanja.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci