Politički beskičmenjak, lignjun, trakavica, parazit kao što je Tomislav Karamarko, navodi me na prosti zaključak kako bi ovoj zemlji i narodu Thorov malj došao poput Aspirina, lijeka, onako od kuće do kuće:
Kuc kuc!
"Tko je?"
"Thorov malj"
Otvaraju se vrata..
Paf! Maljem po sred čela.
I tako redom od kuće do kuće, možete početi od Zelengaja br.8, rado ću vam otvoriti vrata.
Pošto su izrazito male šanse, odnosno da se ne lažemo; pošto ne postoje šanse da će se mali trezveni dio ovog naroda riješiti ove političko/tajkunske kaste koja dvadeset godina čas sjaše čas uzjaše na kobilu zvanu Hrvatska i pošto se slažem da je ta nomenklatura upravo ono što većina naroda zaslužuje, vjerujem da bi samoistrebljenje bilo sasvim logično riješenje. Ako nam već nema pomoći, jelte.
Čovjek koji je izvodio kako bi rekao jedan član pollitike (G.) "rektalnu speleologiju" manje više svim govnarima, smutljivcima i protuhama od Manolića, Gregurića, Mesića pa sve do Ive Sanadera, sada svakodnevno iskače po tiskovinama i portalima sa svojim nebuloznim i s obzirom na speleološki put krajnje degutantnim izljevima političkih mudrosti i demagogije.
"Ljudi umiru", prozborim u sebi ponekad onako zamišljeno, ovlaš sjetno.
Priznajem da to i nije bogznakakav vispren zaključak nakon 31 godine života! Naravno da umiru, umrijet ću i ja, premda mi je naravno teško racionalno razmišljati o toj neminovnosti, barem u ovoj dobi i ovom trenutku.
Nego, umro je nedavno jedan čovjek, pisao sam već o njemu jednu priču u kojoj je naglasak bio na ovo "čovjek" u onim trenucima kada mnogi u Vojvodini, točnije Bačkoj nisu zaslužili taj epitet, ako to uopće više smatramo epitetom nakon ove abnormalne količine gadosti koja je učinjena pod krinkom čovječnosti.
Prvo sjećanje. Ne znam postoji li kategorija "prvog sjećanja" kod drugih ljudi, znate ona scena, slika, zvuk, oblik, boja, koju smatrate vašim prvim sjećanjem.
Moje prvo sjećanje vezano je uz loptu, običnu onu gumenu, svijetlo plavu sa bijelim šarama poput uzorka sa tapete, stara škola, nema Ben 10, Pokemona, Dragona i ne znam koga sve, lopta marke "lopta", čak postoji i nekoliko slika na kojima sam u dobi od 3 godine sa tom loptom u rukama, tako da je stvarna, nije produkt mašte ili nekih čudnih kemijskih reakcija u mozgu.
Polegnuta stara automobilska guma sa felgom, biti će da je 13 cola promjera, služi kao improvizirano težište za suncobran sa Ledo logotipom, ispod tog zaklona od sunca nalazi se jedna kućne izrade šamlica, četiri cigle tako da su po dvije na svakoj strani a fosna poput mosta ih spaja i čini klupicu, te onaj neizostavni bijeli plastični stolac iz seta vrtne garniture.
Toliko sam barem uspio zapaziti dok bih jurnuo u ulaz zgrade ispred koje je ta pa skoro umjetnička instalacija bila postavljena ljetnih mjeseci, a služila je kao mjesto okupljanja mojih dragih susjeda čergara.Kada bi pala noć, domišljati susjed koji je živio kat ispod mene, bi provukao crni električarski produžni kabel sa nastavkom za žarulju te bi ga kao takvog, komadom žice pričvrstio za tijelo suncobrana, to je bio prizor za divljenje, scena kao da je izuzeta iz sadašnjeg vremena i prebačena u postapokalipsu gdje se rijetki preživjeli prilagođavaju novonastaloj situaciji, pokušavajući spojiti krhotine nastale razaranjem modernog društva i civilizacije kakvu smo poznavali.
Grk Zorba ga je stari zvao, susjeda tog ispod mene.
O nekim stvarima misliš da znaš sve ili barem dovoljno, uzimaš ih zdravo za gotovo, to su za tebe samo sličice koje prolaze ispred zdravih očiju, slike krvi, mrtvih, prosvijeda, suza, jada, bijede, vidiš masu koja prevrće ruševine i nariče, ali to su samo sličice, trenutak koji nestaje kada prebaciš program ili "odskrolaš" mišem dalje.
I onda, jednog tmurnog oblačnog jutra, stojiš u grupi od četrdesetak ljudi, ima vas svakakvih, ružnih, lijepih, krezavih, proćelavih, mršavih, debelih, visokih, niskih, starih i mladih, jedno vam je zajedničko, plavi radnički kombinezon prošaran tu i tamo kojom masnom crnom flekom.
Izgledate kao brigada, jedino što niste u stroju, nego u grupicama od tri-četiri čovjeka koji međusobno ćakulaju i nervozno cupkaju, stvara se žamor iz kojeg je teško bilo šta razaznati osim ponekog glasnog kašljanja ili psovke koja fijukne povremeno kao točka na sav taj šapat.
Bio sam rob, ne baš "neobičan oblik ljudskog stvorenja" kao što Bare zbori u odličnoj "A ti još plačeš", naprotiv bio sam obični dvadesetogodišnjak u raljama neobično nakaradnog sistema čiji razvoj je zdušno potpomognut od strane političke vrhuške devedesetih godina u lijepoj nam i dragoj Hrvatskoj domovini.
Ne bi da vrijeđam osjećaj pijeteta spram žrtve crnih robova Afrike ili bijelog roblja koje u ovom trenutku u neljudskim uvijetima crnči kako bi neko novo tehnološko govno na vrijeme bilo dostupno retardiranoj konzumerističkoj masi, ali da sam kivan na lokalne Očeve domovine koji su dopustili talogu Balkana da zajaši djecu i budućnost te iste Domovine, to ne mogu sakriti.
Radio sam kod domaćeg poslovnog čovjeka sa Kosova, čiji se poslovni uspon devedesetih uvelike temeljio na prisnoj sprezi sa politikom, i zbog toga najmanje krivim njega, jer ruku na srce nije on ni kriv što je primitivan i zaostao, krivi su oni koji su se kleli u "tvrdu stinu" i "stoljeće sedmo", krivi su oni sa kojima je njegov ćaća sjedio u Maksimirskoj loži i gledao simbol svega Hrvatskog, NK Croatiu.
Kada si izbjeglica, poznaješ puno drugih izbjeglica, nekako se gledate kao da ste svoji, isti problemi, ista neizvjesnost, na kraju krajeva isti jad i ista bijeda vas prate, to je jedan od segmenata rata koji ako ne doživite, teško možete razumijeti, dakako biti izbjeglica nije najgore što rat nosi, jer ako si izbjeglica barem jedno je sigurno - glava ti je na ramenima.
Ako se kao izbjeglica nakon perioda tumbanja u kojem nitko ne zna gdje bi i šta bi s tobom, dočepaš mjesta stalnog boravišta, onda ti postaješ jedna od destinacija nadolazećim obiteljima i pojedincima sa kojima svijet ne zna šta bi i gdje bi.
To je period života koji prođe bez nekog prevelikog stresa ako život gledaš krupnim, crnim, dječijim očima, kao što sam ga ja gledao, možda ostanu kakve poslijedice i ožiljci u podsvijesti, ali u svoj toj bijedi olakotna je okolnost biti dijete i ne znati gotovo ništa.
Biti odrastao, i biti roditelj, e to je već priča druga.
I ja sam fašista, bio ponekad u prošlosti, a i u budućnosti mi ne gine koji put ta etiketa. Nije to ništa tako strašno, kako na prvu zvuči.
Da parafraziram onu o ljepoti, fašizam je (često) u oku promatrača, pogotovo u vremenu apsurda kada živimo i njegujemo (što svjesno, što nesvjesno) jedan izrazito fašistički nastrojen sustav dok se istovremeno strašno snebivamo nad tim istim fašizmom.
Jesmo li mi svi fašisti u očima potplaćenog Kineza ili Vijetnamca koji sklapa iPhone i šiva Nike tenisice po 12 -16 h dnevno u neljudskim uvjetima?
Kako bi oni gledali na ove naše "bitke" fašista i antifašista u kojima (kako netko reče) je najveća bojazan jednih i drugih da im smartphone ne ispadne iz džepa dok se naguravaju?
Čitav svoj život, trudim se, pokušavam, da mi modus operandi življenja bude ona već ofucana fraza, ali i kao takva meni sasvim prihvatljiva :
"Ne čini drugima što ne želiš da drugi čine tebi"
Koliko u tome uspijevam, neka sude drugi, kako sada stvari stoje, još me nije sram odraza u ogledalu svog.
Cigani?
Da, baš Cigani, za Rome sam prvi put čuo sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, sa Ciganima kao negativcima sam se rodio, sa Ciganima su me plašili, Cigana sam se bojao, od Cigana sam bježao.
Dakle taj animozitet spram jednog naroda sam dobio u naslijeđe, nisam ga stekao osobnim negativnim iskustvima za života, i nisu moja baba, otac ili mama bili ekstremistički izuzetci koji su me zatrovali mržnjom, takav odnos kada se općenito pričalo o tom narodu je bio općeprihvaćen i uobičajen u Vojvodini.
Naravno na osobnoj razini situacija je bila nešto drugačija, ne bitno drugačija, ali ipak drugačija.
Cigani su bili dijelom naših života, mnoge smo osobno poznavali, doduše lagao bih kada bi tvrdio da nije bilo distance u tom odnosu, ali i takav licemjerni odnos je bio bolji od fame da su svi Cigani štetočine, ljenčine, lopovi i da će nam iskopati oči te nas u Italiji tjerati da prosimo.
Pula, Muzil, siječanjska noć 2002 godine, bura nosi more, hladna kiša pada, stražarska kućica stotinjak metara od obale i ja u njoj, slušam na Sony walkmanu Guns n' Roses. Može li gore, od Gunsa, mislim?
Gunse sam slušao iz sasvim pragmatičnog razloga, naime kazeta je trajala 90 min, kada bi je preslušao cijelu, za nekih dvadesetak minuta dolazila je smjena straže, sa psihološkog aspekta, pomagao je ovakav način razdiobe vremena, mobitela tada još nije bilo (barem ga ja nisam imao), a sat nikada nisam nosio, tako da sam vrijeme dijelio na A-stranu, B-stranu, i pripremu za dolazak smjene.
Pokrio sam se kabanicom, gotovo da ne vidim prst pred nosom, pušku držim među nogama, skvrčen sam na podu u položaju fetusa, mokar od glave do pete, kućica nema vrata, a more kao da zna, kako vrata nema pa neumorno zasipa sitnim slanim hladnim kapima.
To su oni magični jebemteživote trenuci koji u životu zadese čovjeka, nekoga češće nekoga rijeđe, čak je i Njemački ovčar koji nam je na tom stražarskom mjestu inače pravio društvo otišao na bolje mjesto te noći, toliko o "najboljem prijatelju" sa kojim sam nesebično dijelio mesni narezak i gulaš iz CSO kutije.
Jučer mi prijatelj priča o koloni vozila na Slavonskoj i dečku koji stoji pokraj ceste držeći kartonsku strelicu koja pokazuje u smjeru novog trgovačkog centra :
"Ajmo narode lijevo, City jebeni centar istok se otvorio, navalite u tu šarenu kičastu septičku jamu i izjedajte kapitalistička govna u ritmu R'N'B uspješnica, majku vam jebem da vam jebem tupu koja vas nije naoštrila dok je trebalo!"
To bi ja napisao na strelicu dok me masa nebi linčovala ili murija u maricu utrpala.
Ljudi se prave da nevole psovke, ja ih volim, poštujem, i ti ne u svakodnevnoj konverzaciji, nego ovako dok pišem, ljut, tužan, smrknutoga lica.
Psovka mi je poput čaše leda pokraj opečenog kažiprsta.
Šta su moje psovke spram tog konstantnog analnog penetriranja zdravog razuma od strane marve čiju logiku i način rasuđivanja ja nikako ne mogu dokučiti, pa Pol Pot bi za mene bio djevojčica sa žigicama, koliko ja prema toj marvi nemam nikakvog suosjećanja.
I sada nek netko normalan meni kaže, zar je čudo veliko što živimo u zemlji korupcije, lopovluka, nemorala?
