pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Sjediti na terasi kafića okupanoj suncem, ispijati jutarnji čaj, promatrati brodove koji se pripremaju za isplovljavanje prema otocima... Neki nogometaš iz osamdesetih lista pored mene novine pljuckajući na svaki članak. Pl... Plj! Poznati glas žene na reklami sa otvorenog radija tiho sugerira u koji prodajni centar danas treba ići. Udahnuvši mediteranski ugođaj, uživam na suncu dok me vjetar lagano vraća na optimalnu temperaturu. Ptice cvrkuću. Iz zvučnika Sade. Tu i tamo neki auto ili skuter. U daljini sveti Jure, najviši vrh na jadranu. Nešto kao slika planine Fuji. U mediteranskom smislu.
U ovakvim trenucima čudno je pretraživati internet na zaslonu mobitela, ali ja to ipak činim. Čitam poštu, pišem poruke. T9 nekad pomogne, a nekada baš i ne, ali neka ga. Galebovi, bus... Idila. A onda članak u Slobodnoj (digitalnoj) Politika.
Mesić. Nešto kao njegov angažman nakon predsjedničkog mandata.

Bora Čorba je jednom davno (u neka davna vremena, dok je još bio normalan) napisao pjesmu "Član mafije" u kojoj se ocrtavaju profili i motivi vladajuće klase. Svejedno, bili oni pozicija ili opozicija, riječ je o sličnim likovima.
Iako smo izašli iz 'jednoumlja', situacija je slična. Vladajući HDZ, sateliti, oporba.

Evo jednog citat, da ih prepoznamo:

"... Necu da imam veze s mafijom
oni se bave pornografijom
i oce leba bez motike
valjaju deci narkotike.
Ja bi sve mafijske drugove
pravo u fabričke krugove
da malo osete strugove
ili na njivu za plugove ...
Necu da budem clan mafije..."

U to vrijeme je bila jedna mafija, a sad ih je nekoliko, a sve se otimaju za svoj dio kolača. I živo im se j.ebe za narod, kojeg, navodno, predstavljaju. Raji zamagljuju oči lažima. Svi su dobro skućeni, voze dobra auta (ili ih netko vozi), dobro jedu, piju, čak mogu ručati u saborskom restoranu (o, sramote) za 15 kuna.

Ma ljudi, koga oni zaje.bavaju?

Sjedilo je sinoć u podrumu jedne pivnice / picerije šaroliko društvance, neprestano se pratio CNN, jer, NASDAQ je trebalo neprestano pratiti.

Nakon nekoliko tema, jedan od mojih prijatelja je iznio slijedeću tezu:
"... Kapitalizam je imao ljudskiji okvir dok komunizam nije propao. A onda su se počeli bahatiti. Jer, ostali su bez konkurencije. Samim tim, kod njih je nestalo straha i ograničenja. Nego, sad, udri po narodu!"

Uistinu, kapitalizam neprijatelja nema (Bin Laden i ekipa su ionako izmišljeni u njihovoj režiji).

I sad se ja pitam: Što nam je alternativa? Jer, ako ovako nastavi, otići ćemo u krasni.

Osobno, ne vjerujem u evoluciju kapitalizma u neko humanije društvo.
Također, ne vjerujem u društvo koje se temelji na pohlepi.
Osjećam da postoji "ono nešto". Da će uskoro imati i kritičnu masu i da se oblikuje.

U kojem pravcu krenuti. Kako se boriti? Za što?

Zaista, bačena nam je kost.

I svi smo se odmah oko nje nagurali. Grizemo, potežemo. Markač je bio u lovu. S Kirinom. Idu tu onda i sitnije koštice, oko kojih nije bilo velike priče, ali smo sad i njih iskopali. Da, i Čermak je negdje bio. Na skijanju? On, ipak, nije u društvu imao neku dežurnu budalu.

Bocnuše nas tako u odnošaj RH sa haškim sudom. I mi se raspisali. O lovu i lovcima. Pravilima suda. Tužiteljima i generalima.

Magla, magla. Svuda oko nas.
Probavljamo božićne purice i imamo laku političku zabavu koja nas okupira. Lagano omamljeni snivamo i briljiramo puni sebe, srditi na aktualnu vlast.

Kako oni mogu biti tako glupi???
Naivni, prenaivni, naivci.

Ja bih vam, s druge strane, želio postaviti jedno drugo pitanje, a to je:

Što se uistinu događa?

Nije li ova tema upravo granične važnosti: važna onoliko koliko odnos RH sa haškim sudom, puštanje Gotovine (kojeg neće pustiti ionako), budućnost ostalih haških optuženika itd.

Nije li ovaj, prilično nevažni, događaj, režiran, a ne spontan.

Čekajući spasitelja povremeno se zapitam, je li nam on uopće potreban. Da li nam je ustvari dovoljna tehnička vlada, sačinjena od ljudi politički nezainteresiranih? Ljudi koji se mogu promijeniti onako kako se smjenjuju manageri u tvrtkama koje rade na tržištu? Pa bili oni dr. Ivo ili drug Zoki?
Ne.
Naš narod ne voli opanke. On voli čizmu. Željeznu ruku u baršunastoj rukavici.
Mi, navodno, imamo moć. Moć da postavimo i da promijenimo vladu.
Imamo je. Kako da ne.
Samo je spona kojom smo povezani s tom moći previše razvučena i previše tanka, tako da je preostao samo kraj tanke niti u našim rukama, a njezin drugi kraj se gubi u magli posredničke demokracije.
Ljudi!
Jeste li svjesni kakvu priču pušimo? Izaberemo nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da izabere nekog da vlada našim životima, našom imovinom i našim zdravljem?
I taj postaje naš tiranin.
(Kojeg smo, navodno, sami izabrali.)
Neš ti demokracije.

Od bruto plaće (koju mi moj kapitalist daje) od 11.000 Kuna, na ruke sam dobio 7.100 Kuna.
Sve sam potrošio: na hranu, gorivo i krpice. Auto, struju, vodu. Zabavu. Platio malo dodatnih osiguranja. Ako sam što uštedio, potrošiti ću to prije ili kasnije.
Na sve to plaćam PDV od prosječno 1.562 Kn. Povremeno platim neke takse i namete, tako da mi je od 11.000 ostalo oko 5.500.
Dakle, od moje nadnice, ja hranim još jednog.
Kojeg, pokažite mi? (dobro ga hranim, jer ako sam ja debeo, vjerojatno je i on)
Htio bih da ga priupitam što radi, da ga prekontroliram kad je otišao na marendu, kad se vratio. Koliko je predmeta tog dana obradio? Zašto je onog kriminalca pustio? Zašto je dao da vatrogasci stradaju?
Zašto je dozvolio da tajkun lopov izgradi prodajni centar na državnom (mojem) zemljištu, koje mu je povoljno prodano, a ja nisam ni znao da se povoljno prodaje?
Zašto mu je za to uzeo novce, a nije ih podijelio sa mnom, kao što ja svoje dijelim s njim?