Slijedi grešku
Nije mi jasno je li to neka novotarija stigla iz svijeta ili je princip „slijedi grešku“ originalna hrvatska umotvorina!? Što bi taj princip značio u npr. građevinarstvu? Napraviš loše temelje, a onda dalje slijede samo pravilni i savršeni postupci. Znači li to da ćemo više vrednovati graditelje koji su dovršili posao nakon katastrofalne početne pogreške (npr. u vezi sa stabilnošću zgrade) jer su savršeno ugradili pločice u kuhinji ili kupaonici i prekrasno oblikovali oluke, nego one koji su izveli osnovni dio gradnje uz poštivanje svih normi i kojima valja sve što su napravili, ali pločice nisu polijepili.
Isti princip „slijedi grešku“ stalno se primjenjuje u pretvaranju društva iz staroga socijalističkoga u novo kapitalističko. Kardinalna greška u startu: pljačkaška privatizacija principom „slijedi grešku“ dovela je do deindustrijaliziranoga, demoraliziranoga, trgoviniziranoga društva. Nastavak „slijedi grešku“ i uz korektne dalje korake, pravnu regulativu, prepisivanje europskih zakona,..., ipak, kao što je vidljivo, ne vodi dobrome rezultatu.
Prisega
Različite udruge, organizacije, političke stranke –vladajuće i oporbene, zasnivaju se na vjernosti svojih članova. Kome? Vođi? Predsjedniku stranke? Predsjedništvu?
Što je moć veća, vjernost se više ističe i potvrđuje prisegom.
Koliko je vjernost bitna često potvrđuje ustroj organizacije, skupno ili pojedinačno iskazivanja prisege, ali još više tekst same prisege.
Prošlo je vrijeme davanja ovakve javne zakletve (prisege) u najranijoj školskoj dobi :
Danas, kada postajem pionir….
http://hr.wikipedia.org/wiki/Savez_pionira_Jugoslavije
Kako se postaje član neke stranke?
Dobrovoljnim učlanjivanjem i plaćanjem članarine. Polaže li se nekakva zakletva, vođi stranke, predsjedništvu stranke, stranačkoj politici?
U ime svih ostalih, prisegu može polagati samo jedan odabrani predstavnik :
http://hr.wikipedia.org/wiki/Olimpijska_prisega
U nekim najvažnijim predstavničkim tijelima država, svaki član predstavničkoga tijela osobno priseže. Zastupnici Hrvatskoga sabora prisežu slijedećim riječima:
Što to oni ne znaju?
Odrasli su. Polažu ispit zrelosti, po najnovijem „državnu maturu“. Pokazati će što su sve naučili za vrijeme dvanaestgodišnjega školovanja, u što su to porezni obveznici uložili svoje novce.
Umjesto da nam pokažu što su naučili, oni su nam otvorili oči time što nisu naučili:
-tek 26% izašlih na povijest kao izborni predmet zna kada je Dan hrvatskoga sabora
-samo 20% zna kada je okupiran Vukovar,
-39% maturanata nikada nije čulo za Ovčaru
Valjda se možemo ponositi što znaju da je faraon Amenemhat III., sagradio na plodnoj oazi Fajumu za regulaciju Nilove poplave, umjetno jezero Meris i Labirint, golemi hram s mnogo podzemnih i nadzemnih prostorija, te što su se 606. na Asirce podigli Medijci i Kaklejci.
Tko je za to „znanje“ zaslužan?
Autori udžbenika? Oni koji ih odobravaju i pišu programe? Nastavnici povijesti koji prenose i provjeravaju stečena znanja? Sami učenici?
Svi odreda snose svoj dio krivnje, ali također, i svi mi koji to promatramo i ne reagiramo.
Danas je 19. svibnja 2010. Tko je učenicima prokomentirao današnji datum?
Na taj dan proveden je sudbonosni referendum
Prve trešnje
Pogled na prozor. Zavjesa se ne miče. Poznato lice nedostaje iza stakla. Uvijek bi nas s prozora svoga stana ispraćala kratkim mahanjem, i isto tako dočekivala. Starijim ljudima, koje više ne nose noge tamo gdje ih srce nosi, gledanje kroz prozor i dočekivanje dragih im osoba, ispunjava život događajima, koji im počinju nedostajati.
Nesvjesno, kada god dolazim odnekuda, pogled mi skrene prema njenom prozoru. Mislila sam kako će me ta navika proći, kroz godine, ali to se još nije dogodilo. Nedostaje mi, a često osjetim i krivnju zbog toga što u svome životu, kojega je nešto nasilno ubrzalo (kao i drugima), nisam izdvojila više vremena za nju.
Da, ponavljala se, pričala po tko zna koji puta iste priče, o svome životu, svojoj obitelji i svojoj jedinoj „pravoj ljubavi“.
I ove godine prve trešnje. Dosadi mi branje, jer svi ih samo vole jesti, a malo tko ih hoće brati. Ni djeca više baš nisu oduševljena tim aktivnostima. Lakše je otići do Lidla ili Kauflanda i ubrati ih odmah s posudicom. Nedostaje mi mogućnost da joj i ove godine probudim uspomene na mladost, rodno selo, obitelj.
Priča o lutkama
Plava plastična lutka iz splitske „Jugoplastike“, bila je „obučena“ u obojanu nabranu haljinu. Nije imala noge, već se haljina spuštala do stopala po valjkastom tijelu. Zbog toga nije ju se moglo presvlačiti iz njene plave haljine s crvenom mašnom, a i kosa joj je bila samo plastični obojani odljev, kao i nabori odjeće. Ipak, bila je to naša lutka, uvijek spremna na igru, kada bi se to nama prohtjelo i spremna na šutnju i zapećak, kada bismo imali druge zanimacije.
Danas ima svakakvih lutaka. Proizvođači u njima često oponašaju stvarne ljude, bebe i njihove potrebe, djevojke, mladiće, ali i razne „snagatore“. Čudna stvar u toj proizvodnji lutaka: dok lutke sve više liče na stvarne ljude, ovi što ih proizvode sve više sliče lutkama.
Ništa bez dobrih glumaca, režisera, scenarista. Nije lako glumiti, treba imati talenta, lucidnosti, ali i životnih prilika. Put do dobrih uloga, koje lansiraju nove zvijezde često je trnovit, zakulisan i nimalo bajkovit.
Osim školovanih, živih glumaca, za uloge se natječu i crtani likovi i lutke.
Daj, nemoj mi pričati o tome
„Znaš ono kada je pala“krmača“ od par stotina kila, u blizini kuća pri kraju grada, došli smo kolima hitne, ljudi su bili napuhani, glave su im bile ovolike ( kruži rukama iznad glave i opisuje ogromnu kuglu)“.
Jesu li preživjeli? ,upitala sam.
„Jesi li normalna!?, kako bi preživjeli?“.
Subotnja večer, u društvu prijatelja, neposredno prije kartaškoga obračuna između dvije ekipe.
„Mene nema u registru branitelja, a bio sam u ...... postrojbama“, pa me žena pita, „gdje si ti bio godinu i pol dana dok su drugi ratovali? Kalašnjikova si imao među prvima, a i staru njemačku uniformu. Vama muškarcima nikada nije za vjerovati.“
„Znaš ono, kada su granatirali tvornicu opeke i crijepa, miris pečenoga ljudskoga tijela, nikada neću zaboraviti. Stigli smo neposredno nakon što se veliki dio pogona zapalio.“
Opet kvariš rijetke trenutke za odmor i opuštanje, daj nemoj mi opet pričati o takvim temama. Ne volim ni slušati o tome, ni podsjećati se ružnih događaja.
„Baš me briga što kažu ljudi, Bog će da nam sudi“.
Lijep par. Nisu više premladi, odrasli su i spremni za zajednički život. Ona u bijeloj haljini, a on u novom, najboljem odijelu, s osmijehom na usnama i srećom u očima, svima prisutnima stavljaju do znanja kako su pred Bogom i državom postali nova obitelj.
S jedne strane roditelji, rodbina i prijatelji mlade, a s druge mladoženje. Svečana večera službeno počinje obraćanjem njihova kuma, molitvom i hrvatskom himnom. Dalje po ustaljenom redu: red preglasne glazbe, jela, plesa, duboko u noć.
Šavovi ljubavi.
„Završite kolega“, umoran operater govori mladom specijalizantu, nakon što je završio najveći dio operacije. Uzme on iglu i grubim, svježe naučenim, šavovima započne šivati ljudsku kožu. A ne, ne tako, mladi kolega! Zar vas još nitko nije naučio da se šiva polako, sloj po sloj, prvo unutrašnji šavovi fascije, zatim slijedeći potkože i tek na kraju, završni šavovi kože. Svježe rane lako krvare, i bez obzira što su vanjski šavovi napravljeni savršeno, ako nisu napravljeni ovi unutarnji, krv će se polako skupljati u unutrašnjosti i ugrožavati ljudski život. Potrebno je znanje o ranama, strpljenje, pravilni i čvrsti šavovi, terapija i vrijeme za ozdravljenje ili makar poboljšanje zdravstvenoga stanja pacijenta, tako da od rezova ostanu što slabije vidljivi ožiljci.
Djeca vole cirkuse, luna parkove. Vole vožnju u vlakićima, vrtnju, podizanje i spuštanje helikoptera, vole brzinu i autiće.Uživamo u gledanju našega mališana i njegovoj radosti što se uspio ugurati u lokomotivu i postati glavni u vlaku.
„Bio sam strojovođa tri puta“, sav sretan objašnjava svoju važnost.
Neočekivan susret s poznanikom uz luna park. „Jeste li se vratili u Dalj, profesore?“, bilo je prvo od pitanja.
-Ne nisam, a nikada ni neću. Ne mogu. Odem tamo, u neke važne dane, a teško mi je ne samo tada, nego i još puno dana nakon toga.
Sve mi se odmah vrati. Vidim među ljudima svoje bivše učenike. Jedan od njih skreće pogled u stranu, a tukao me tako da ni sam ne znam kako sam sve to preživio. Čuo sam da se jedan od njih i objesio.
“Doživjela sam da se pacijentima u bolnicu donose pidžame, toaletni pribor, TV, laptopi, ali da majka već prvoga dana hospitalizacije sinu donosi skriptu i testove za učenje, još nisam”, prepričava riječi medicinske sestre s odjela, maturant koji je od iscrpljenosti stalnim učenjem za redovitu nastavu, a zatim i za predstojeće ispite iz fizike, biologije i kemije, kolabirao i nastavlja: “ Da ja sam tražio da mi donese sve moje papire, kako ne bih gubio dragocjeno vrijeme.”
“Ne znam što prije uzeti učiti, za redovnu nastavu, jer ne želim pokvariti ocjene ili za ispite koji su uskoro, a u njima su sve četiri godine učenja fizike, biologije i kemije”, žali mi se nećakinja.
“Dijete moje prijateljice je očajno, iako je prava odlikašica, vikendi su cijeloj obitelji postali noćna mora, trka s vremenom i silnim sadržajima, a dijete je naučilo redovito ispunjavati sve svoje obveze i plače jer je svjesna kako ne stigne naučiti onako kako bi željela, već sve mora obavljati leteći i površno, zbog toga osjeća nesigurnost”, usputni razgovor.
I što se događa?
Najbolji učenici ne dolaze u školu na redovnu nastavu kako bi si ukrali još malo vremena za pripremanje ispita.
Neki, koji su ipak došli na nastavu, tvrde kako ni sami ne znaju zašto su se prijavili na poneki ispit, možda zbog slobodnoga dana, ili zato što su mislili kako će im možda trebati taj predmet, ali nisu učili i tako im je svejedno kakav će rezultat ostvariti. Ako nešto ulove na eci, peci, pec, dobro, a ako ne opet dobro.
S jedne strane opravdani učenički i roditeljski jadi, s druge strane, mišljenje nastavnika o državnoj maturi, a s treće MZOŠ-a i svemoćnoga NCVVO-a. Neki nastavnici podržavaju maturu i tvrde kako ih treba platiti za sav posao, te očekuju svoju malu ili malo veću privatnu dobit i u medijima se rado predstavljaju, dok oni koji smatraju ovaj projekt lošim( većina nastavnika), nedorađenim eksperimentom nametnute birokratsko-administrativne strukture koja drma hrvatskim školstvom, uglavnom svoje tvrdnje iznose anonimno.
http://www.glas-slavonije.hr/vijest.asp?rub=1&ID_VIJESTI=123281
Sva sreća da voli šunku
Stigla su nova vremena, poduzetništvo na sve strane. I u malo šokačko selo, puno Bosanaca, stigao njemački biznismen. Jutro je i treba gosta nahraniti, a nema se baš novaca. Što ćeš, izvadi šunku i nareži je.
„Sva sreća da Švabo voli šunku, inače bismo morali trošiti i kupovati salame“, prepričava mi prijatelj svoj poslovni projekt.
Pomislih, kako ni šunka nije za baciti, a evo ova uglađena gospoda su tako jednostavna i ne traže salame preko šunke.
Kažu kako riječ snob , dolazi od lat. sine nobilitate – bez plemstva, dakle govori o želji nekih ljudi da postanu dio važne, više društvene skupine, a to im po ničemu ne pripada. Oni stalno moraju isticati svoju važnost, žele druge impresionirati bilo čime – načinom života, bogatstvom, obrazovanjem, odijevanjem, titulama, katedrama, političkom moći, a zapravo su smiješni u svojoj stalnoj pozi.
Oni nose najbolja odijela ili haljine, poznatih svjetskih maraka, s markom su im i gaće, cipele, dizajnerske torbice, satovi, naočale, skupi mobiteli, automobili, motori, ali i sve češće sise, usne i guzice.
Vlak bez voznoga reda
“Imala sam oko 5 godina kada smo vlakom bez voznoga reda došli u Slavoniju. Iz Dalmacije i kamene kuće iz koje su mi ostala sjećanja na ognjište i veliki hrast pred njome, stigli smo u ravnicu, za kišnih dana punu blata. Dobili smo “švapsku kuću” i nešto zemlje. Moj otac, a tvoj djed, nije želio u zadrugu. Završili smo na salašu, na kraju sela, među zadružnim kravama o kojima smo se morali brinuti. Bilo nas je četvero: otac, maćeha, moja sestra i ja.
Dani siromaštva ne bi bili toliko teški, da nam ih nisu otežavali ljudi koji su godinama živjeli u tom selu, uglavnom kao sluge onih koji su nakon rata morali otići.
“Moja mama je rekla kako ne smijem sjediti s Dalmatinkom”, i danas mi to zvuči u ušima kada vidim te svoje “školske kolegice”. Obraduju se kada me vide, a mene samo podsjete na takve rečenice i mućke koje su znali bacati na nas, na putu od kuće do škole.
Znali smo mi dosta o njima. Pričalo se, za tamnih noći, tko je išao u napuštene kuće i uzimao perine, posuđe, te odvodio stoku i prenosio kokoši.
