Tagovi

Dvostruki vic

Često se pitam, kako napisati nešto suvislo i valjano o politici, a da to istovremeno bude i nekakva ideja vodilja drugim ljudima i spas cijelom narodu ili čak cijelom čovječanstvu. Sigurno je da je svakome jasno da je nešto takvo teško, vrlo teško, ili gotovo nemoguće izvesti, i da je upravo zato ljudska vrsta često "u govnima", da ne kažem "u problemima".

Kad je već tako, a s tim se svi slažete, bolje je onda ne hvatati se takvih poduhvata nego pokušati i učiniti nešto na uljepšavanju i uveseljavanju postojeće, tužne zbilje. To je mali prilog, ali je pozitivan.

Ne mora imati nikakve veze sa politikom, ali zašto bi morao imati?

Štoviše možda može biti dobar baš zato što nema nikakve veze s politikom.

Ili, možda je to samo privid?

Možda upravo taj vic krije u sebi esencijalnu vezu sa politikom. Jer, zapitajte se, Zašto bi Petrus koji je superpolitičar, i čak nešto bitno više od toga, pričao neki vic koji nema nikakve veze sa politikom.

???????

DVOSTRUKI VIC O DVIJE OVCE

Ide jedan siromah, čovjek putem i tjera ispred sebe dvije ovce. Susretne ga neka baraba, propalica i bezobrazno ga zapita.

Ej, seljačino, kamo vodiš te ovce?

Politika, zakon, moral...

Da li su ovi zakoni nekakva utopistička tvorevina i
tko može biti zainteresiran za njihovu primjenu?

Pretpostavimao da se nekako vratimo u Staru Grčku, nađemo mudrog i trezvenog Aristotela, opišemo mu internet, bežičnu telefoniju i druge takve stvari, a ne kažemo mu da takvo što već postoji, pa ga pitamo što on misli: da li su takve stvari moguće ili su prosta utopija?

Što bi Aristotel rekao?

Eto, dok on razmisli (A on, za razliku od premudrih mudraca sa Politika coma, uvijek razmisli prije nego nešto kaže), dakle, dok on razmisli i odgovori mi ćemo sa na svoj način pozabaviti nekim sličnim pitanjcem.

Da li je neki ovakav projekt (Zakon o kontroli efikasnosti vlasti) istinski svrsishodno sredstvo za razvoj društva ili puka utopija, može se vidjeti iz toga koliko bi subjekata u društvu moglo imati interesa za njegovo etabliranje.

Politika, zakon, moral

...A sada opet jedna mala digresija.

(Ne navodim cijeli tekst, jer bi bio još beskorisniji i dosadniji. A ni ovaj tekst nije namjenjen prvenstveno beskorisnim korisnicima "Politika coma" niti diskutantima, koji su sposobni jedino do smrti mlatiti po praznoj slami, nego nekom slučajnom namjerniku koji će imati dovoljno mozga da u njemu vidi one bitne stvari.)

Elem, da počnem, t.j. da nastavim, odnosno počnem svršavati.

Nema tome dugo da je propalo društveno vlasništvo i društva koja su se na njemu zasnivala, a evo se opet i sve češće čuju glasovi da bi ponovo trebalo uspostaviti društvo zasnovano na takvom vlasništvu.
Meni se čini da su ti glasovi malko zakašnjeli, jer društvo u kojem su privatni vlasnici kapitalnih dobara faktično razvlašteni, i u kojem je to, kapitalno vlasništvo došlo pod faktičnu kontrolu zaposlenika, prvenstveno managera, neopazice se i bez ikakve buke i revolucije zaista uspostavilo na Zapadu, i to u zadnjih osamdesetak godina. Zapad je, eto, bez revolucije uspostavio ono za što je Istok prolio mnogo krvi i napravio puno buke.

Što se to zapravo dogodilo?

Kriza i izlaz iz nje

Kriza i izlaz iz nje

Vrlo uopćeno, čak pomalo preopćenito govoreći, postoje tri opća načina čovjekovog društvenog življenja ili tri opća odnosa individua i drugih društvenih subjekata prema samom društvu u kojem žive, a i prema ciljevima društva i ciljevima vrste.

Evo ih:

Prvi je baziran na principu po kojem društveni subjekti ostvaruju svoje interese na račun i na štetu društva. Takav način življenja ne vodi ka dobru.

Drugi je suprotan, a sastoji se u tome da društveni subjekti svoje interese i svoja dobra žrtvuju interesima društva ili države. Niti ovakav način življenja nije dobar.

U prvom slučaju imate društvene subjekte, ali bez društva, a u drugom; društvo bez pravih društvenih subjekata.

Treći način nije ona «zlatna sredina»- mezotes ili mediocritas aurea - nego nešto što je kvalitativno drugačije, a prakticira se tako da oni društveni subjekti o kojima smo gore govorili brinu o ostvarivanju svojih vlastitih interesa i ciljeva i pokušavaju ih ostvariti ali isključivo na način koji daje doprinos ili vodi ka ostvarivanju društvenih ciljeva, ili pak ciljeva vrste.

Politika, politika, politika

Osvrt na istinsku narav politike.

Novi Goli otok

O ovome sam razmišljao već odavno, a na ovaj dnevnik me motivirao g. Ljubo Ruben Weiss

Dakle, Barba Ljubo:

našao sam nešto za Vas.

Vi ste govorili o ponovnom otvaranju azila na Golom otoku - prvoj nudističkoj plaži u Evropi - i to za one koji ne poštuju zakon

Međutim, moram vam reći da ste zakasnili sa svojim prijedlogom, i to dobrih desetak godina.

Nešto slično otvoreno je kod Dubrovnika, na otoku Kalamota ili Koločep i prozvano Otokom znanja.

Znanost je protjerana i konfinirana na tom otoku, kako bi što je moguće manje škodila svakodnevnoj društvenoj i političkoj praksi koja zazire od znanosti.

Ta robijašnica znanosti otvorena je pod nazivom Otok znanja uz velike fanfare i ode ministarstvu i vladi, a zadatak tih oda i fanfara bio je da narod uvjeri kako se vlasti veoma brinu o znanosti, što nije ni daleko od istine jer se uistinu jako brinu da ju na elegantan način što bolje ušutkaju, i da to naravno prikažu sasvim suprotno stvarnom cilju i stvarnoj akciji.

Da su Britanci i Njemci bili tako lukavi, oni bi otok Sv. Helenu, na kojem su konfinirali Napoleona, prozvali Otokom slobode, jer su tamo zatočili najvećeg slobodara novije ljudske povijesti.

Glad za profitom

Glad za profitom

Ovdje bih htio ukazati na jednu stvar koja je od velike važnosti. Kao što kaže sam naslov, radi se o „gladi za profitom“. Kad javno mnijenje progovara o tim stvarima, onda čini veliku štetu društvu. To nažalost čine, i mislioci, i oni koji se takvima smatraju.

Nadam se da će moje mišljenje o toj stvari djelovati poučno na čitatelje i korisnike i da će oni početi širiti to novo, istinito shvaćanje. Ta moja nada je tim veća što u recentnim diskusijama vidim da su korisnici Politika coma već puno naučili od mene i da, na radost, sreću i dobrobit cijelog društva, zdušno šire moju nauku.

Svoje stavove o gladi za profitom iznio sam u članku 25 Zakona o kontroli efikasnosti rada menađera.

Član 25.

Poduzeća koja bi imala iznimno visok QPK (profit) morala bi, na zahtjev nadležnih državnih institucija dokazati da visok QPK nisu postigla činjenjem štete prirodi, tj. okolišu, potrošačima potplaćivanjem radne snage, zloupotrebom monopolskog položaja, varanjem poslovnih partnera ili države, ili pak iznuđivanjem nepravednih ugovora sa partnerima, lihvarskim kamatama itd.

Novi temelji EU

NOVI TEMELJI EU

Ovaj je tekst posvećen dr. anti Laucu, koji se poput mene samoga uzaludno bori za to da društvo iskorači barem neki mali korak naprijed.

Osvrt na prave probleme EU

Čini se da već na samom početku svog postojanja EU doživljava recidiv one socijalno-političke i ekonomske bolesti koju je proživljavala i Francuska monarhija i društvo iz vremena Louisa XVI

Administracija se trudi i grči pokušavajući popraviti, i poboljšati stanje u društvu, no svi ti skupi i jalovi pokušaji, svo to grebanje i struganje po površini slični su batrganju u živom blatu – tonemo sve dublje. Izdižu se samo troškovi, dugovi i problemi.

Razlog tome što se EU već na samom počeku svog postojanja susreće s problemima s kojima se susreću duštva na svom zalasku, jest u činjenici da je EU, nastala spajanjem starih lokalnih evropskih državica i naslijedila prvenstveno njihove staračke bolesti – slabosti od kojih pate stara, dekadentna, već istrošena društva.

Kako sam upravo rekao, EU je stvorena upravo od tog zastarjelog, već bolesnog materijala, a do njenog nastajanja došlo je prvenstveno i najviše zbog toga što su pobornici ujedinjenja očekivali da će evropske države, stvaranjem EU poboljšati i olakšati svoje unutrašnje ekonomsko funkcioniranje i svoj ekonomski i politički položaj u svijetu. No to očekivanje, bilo je iluzorno, jer nitko nije dirao u temeljne slabosti nacionalnih ekonomija - slabosti koje su svojstvene svim suvremenim građanskim društvima od Japana do USA i koje ugrožavaju cijelu svjetsku ekonomiju. Stvaranjem EU, njihovo djelovanje u EU nije ublaženo, nego oslobođeno za djelovanje na cijelom njenom teritoriju. Olakšano je i pojeftinjeno tek unutrašnje kretanje radne snage, roba, kapitala i usluga, a to i nije nekakav velik dobitak, pogotovo stoga što će biti samo privremen. Pojest će ga povećavanje administracije zadužene za praćenje i zakonitu provedbu tog programa.

Eto, Đavao se voli našaliti sa namjerama i djelovanjem politike i političara, ali, bogami, i sa sudbinom cijelih naroda.

Kad govorimo o današnjim slabostima (a nekadašnjim vrlinama), evropskih nacionalnih država i ekonomija, onda mislimo prvenstveno na one temeljne društvene, političke i ekonomske odnose iz kojih nastaju blagostanje i napredak, ili pak, bijeda, dugovi, stagnacija u razvoju, a i nazadak.

Ovakva EU kakva je danas, nije ništa drugo do nekakav veliki socijalni i politički analgetik, koji ne liječi i ne otklanja bolest, nego samo ublažava bol koju ona stvara.

Ili možda malko drugačije:

Nasuprot očekivanjima, EU je na kraju ispala nekakva staračka ubožnica. No, da malko utješimo Evropljane – bolje i ubožnica nego ulica. Pogotovo stoga što se subjekti - narodi koji su se sklonili u ovu ubožnicu - za razliku od individua mogu revitalizirati i pomladiti, ako ne budu suviše rigidni.

No usprkos svim kritičkim primjedbama, nedostacima, iluzijama napretka, mislim da je ipak dobro, vrlo dobro da je stvorena ta Unija, jer pokazuje da je moguće nekakvo razumno i dobrohotno ujedinjavanje do jučer neprijateljskih državica.

***

Kako sam već u samom početku već natuknuo, slično kao što danas postupa suvremena Evropska administracija, postupala je i administracija Louisa XVI i nije postigla ništa, osim pogoršavanja stanja.

Problem su riješili Jakobinci, tako što su ozakonili nove, produktivne, ontogenične građanske odnose koje je administracija feudalnog sistema gurala u stranu ili ih otvoreno gušila.

Kao što je poznato, Jakobinci su to ostvarili putem revolucije. Giljotina, puške i barikade riješile su problem kojeg nije mogla riješiti administracija.

Da li je i danas u EU potrebna nekakva takva revolucija?

Nemajte straha, današnje tj, suvremene probleme ipak treba rješavati drugačije - tzv. mirnim putem.»

Razlog je u slijedećem:

Feudalno društvo, taj modificirani oblik robovlasništva, trebalo je srušiti, a današnje, građansko društvo treba održati u postojanju.

Treba mijenjati, tj. osuvremenjivati samo način održavanja građanskog društva, a to se ne može učiniti revolucijom, nego odgovarajućom reformom zakonskih, pravnih temelja tog društva.

Dakle, ne silom, nego umom - kreativnošću.

Ono što danas stvara sve veću bijedu, dugove, nepravedne i bolesno velike imovinske razlike među slojevima «razvijenih» građanskih društava, a i među narodima; zatim pravnu, ekonomsku nesigurnost i slične teškoće, ne proizlazi iz naravi samog građanskog duštva, nego iz zastarjelih, nefunkcionalnih ili direktno disfunkcionalnih, tj. antifunkcionalnih društvenih odnosa i načina njihovog održavanja.

***

Da se ovo ne bi shvatilo kao još neki dodatni analgetik ili neka bijedna apologetika građanskog društva, moram odmah napomenuti, kako sam prethodnim istraživanjima pokazao da je građansko društvo rezultat društvenog razvoja ljudske vrste. A budući da je ono istinski rezultat razvoja, ne može se niti smije ukidati, kako je to želio Marx, nego se mora moći održati u postajanju, a može se održati jedino ako je sposobno iznalaziti sve funkcionalnije načine samoodržavanja - evoluirati (Aristotel – moć samoodržavanja je najviši i pravi rezultat razvoja svakog bića. Isto mišljenje zastupa i kasni Schelling u kritici Hegelovog shvaćaja dijalektike, odnosno njegovog shvaćanja razvoja kao nekakve permanentne revolucije.) Ovo samoodržavanje rezultata razvoja ne zbiva se na osnovu krutosti, nego dapače na osnovu fleksibilnosti, iznalaženja sve efikasnijih i boljih načina samoodržavanja - prilagođavanjem, evoluiranjem (Darvin).

No za razliku od prirodnih vrsta, koje se prilagođavaju slučajnim promjenana okoliša, ljudsko društvo prilagođava se tako što odbacuje stara a iznalazi nova, sve savršenija sredstva i metode za ostvarivanje ciljeva vrste.

A sada ono bitno.

Iako je građansko društvo doista ozbiljeni rezultat razvoja ljudskog društva, ipak ono predstavlja samo zgotovljeno i adekvatno organizacijsko, ili političko sredstvo, neophodno oruđe, organon, organum ili instrument za ostvarivanje bitnih ciljeva ljudske vrste.

A da bi ovo oruđe moglo služiti svrsi kojoj je namijenjeno, kako je gore već nagoviješteno, mora se povremeno popravljati i usavršavati – prilagođavati zadacima koje mora izvršavati.

Ovdje je nužno postaviti jedno neugodno ali neizbježno pitanje.

Da li su narodi EU spremni i voljni popravljati temelje na kojima su sagradili svoja društva.

U «Društvenom ugovoru», Rousseau kaže da stari narodi nikako ne vole da se dira u njihove slabosti.

***

Jedna mala, ali neophodna digresija.

Podstaknut pogledima Spencera, Durkheima i drugih, kasnijih organicista ili funkcionalista, ljudsko sam društvo često nazivao virtualnim organizmom, a građansko društvo dovoljno razvijenim virtualnim organizmom – dovoljno razvijenim da posluži kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

Prethodna društva, i komunizam nisu bila adekvatni i dovoljno funkcionalni umjetni organizmi – pa ih je zato daljnji razvoj prevladao, ukinuo, ili su, poput komunizma, morala propasti.

Građansko društvo je, dakle, kako ja mislim, dovoljno ili potpuno razvijeni virtualni organizam ili dovoljno adekvatno organizacijsko sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste. Time bih htio reći da ono u sebi sadrži i moć samoodržavanja, a ona u sebe uključuje i sposobnost da se s vremena na vrijeme vrijeme, prilagođava novonastalim problemima i situacijama kako bi i dalje ostalo adekvatnim jer, kako sam gore rekao, upravo je sposobnost samoprilagodbe, evolutivnost ono što ukazuje na zrelost ili potpunu razvijenost nekog bića.

***

Gore smo rekli da je društvo, societas, umjetni, virtulni organizam.

S druge strane gledano, taj umjetni organizam nije ništa drugo do ozbiljeno, realizirano pravo.

Ubi societas ibi ius – Tamo gdje je društvo, tamo je i pravo.

Ali, zašto, tj. radi čega uopće nastaje pravo, a neka se prirodna vrsta transformira u umjetni, virtualni organizam, društvo.

Ukratko. Pravo, koje se po raznim udžbenicima, enciklopedijama ili riječnicima definira kao sistem normi kojim se regulira ljudsko ponašanje zapravo je:

ospoljena, opredmećena ili objektivirana, izvanjštena volja ljudske vrste – izvanjštena kao instrument i metoda kojom vrsta samu sebe, i motivira, i prisiljava na stvaranje takvih odnosa i prakticiranje takvih djelatnosti pomoću kojih može ostvariti svoje ključne ciljeve.

Da ljudska vrsta nema nekakve transempirijske ili transnunc ciljeve i da pravo nije to što smo upravo rekli, ne bi imalo nimalo važnosti, niti bi ikada nastalo. A ono ne nastaje iz eficientnih, nego iz finalnih uzroka, a sami ti, finalni uzroci pak nisu produžetak carstva nužnosti, nego začeci carstva slobode ( kauzaliteta s pomoću slobode ili kauzaliteta utemeljenog u slobodi – Kant). Pravo, dakle, društva, države i civilizacija uopće nisu ništa drugo do ozbiljena sloboda. Ne, doduše, potpuno, ali, možda će jednom biti i to.

Stvaranje prava i ponašanje u skladu s njim dužnost je svake takve (ontogenične) vrste kao što je ljudska.

Osnovno pravilo prava koje važi za sve ljudske i društvene subjekte, počev od individue do države, nacije ili rase jest:

Ostvaruj svoje interese i ciljeve, ali isključivo na način kojim istovremeno doprinosiš ostvarivanju ciljeva vrste.

To nije samo pravna, nego i opća moralna zapovijed.

***

Gore smo rekli da je pravo ospoljena volja ljudske vrste. Prema tome, dakle, vrsta je stvarni subjekt prava i njegov pravi, izvorni adresant, ali također i adresat. Razne individe, zakonodavci, ili pak narodi u svojim državama samo su glasnogovornici i izvršitelji njene volje.

Vrsta je, dakle, također i istinski, i jedini suveren, na ovom planetu.

Što se tiče raznih naroda, želimo istaknuti da, nasuprot općeprihvaćenom mišljenju smatramo da oni nisu nositelji suvereniteta, te da im pravo omogućuje da žive to bolje i da budu to moćniji, i, što je naročito važno, bitno nadmoćniji u odnosu na druge, ukoliko svoje vlastite interese ostvaruju na način kojim više i bolje doprinose ostvarivanju onih ključnih ciljeva vrste.

Svijet se istinski osvaja otkrivanjem i ponudom boljeg načina života.

Slično je mislio i K. Adenauer, kad je, nakon poraza Nacističke Njemačke, rekao: da se «svijet ne osvaja topovima, nego kruhom i maslacem!».

Zajednica za ugljen i čelik otišla je još dalje – osvojila je Evropu naivnošću, iluzijama i obećanjima.

No, vratimo se malo ozbiljnijem tonu i glavnom toku svjetskopovijesnog zbivanja.

Takvo osvajanje svijeta, koje se bazira na ponudi boljeg načina života, nije njegovo porobljavanje, kako se, nažalost, čak i u udžbenicima često tvrdi, nego njegovo oslobađanje.

Velika carstva prošlosti koja su stvarala civilizaciju u kojoj živimo, postala su moćna, dugovječna i široka, upravo zato što su nudila bolji način života. Njega nije bilo previše teško nametnuti susjedima, baš zato što je bio bolji i zato što su i oni, načešće i ne znajući, i usprkos svom otporu težili ka njemu. To naročito važi za Antički Rim, najveći imperij ikada stvoren. A bio je najveći, jer je on svijetu ponudio ono praktički najvrednije – pravo – život na temelju prava, a to je život na temelju slobode, razuma i smisla koji se jednim dijelom ostvaruje odmah, u postupcima koji su u skladu s pravom, a potpuno u nekoj dalekoj budućnosti. Rimsko pravo (u Justinijanovoj obradi i kodifikaciji) preživjelo je propast Zapadnog Rimskog carstva, 476. i službeno je važilo u Evropi sve do 1. 1. 1900., kada je nastavilo život u formi Njemačkog građanskog zakonika.

Cijelo vrijeme, od 476 pa sve do, recimo: 1500. - uključujući i ona mračna stoljeća kada se vladalo na osnovu Leges Romana Barbarorum – Barbarskih Rimskih zakona - Rimsko je pravo bilo nositelj i čuvar kakve, takve civilizacije i sjeme ili klica budućnosti.

I danas se mnogi narodi, a da toga uopće nisu svjesni, služe Rimskim pravom, i to kao nekom vlastitom tvorevinom.

Rim nije osvojio samo prostor oko sebe, nego i vrijeme, budućnost, i to upravo putem prava, za kojeg je pravni romanista, historicista i «nacionalist» K. F. Von Savigny rekao da svoju neuništivu snagu crpi iz toga što je, poput prirodnih zakona, nadnacionalnog i nadvremenskog karaktera.

To što je rekao von Savigny je činjenica, odnosno istina, pa se, upravo radi ostvarivanja interesa EU, moramo zapitati iz čega to proizlazi.

Ljudski se svijet stalno mijenja. Civilizacija se razvija.

Kako to da odredbe Rimskog prava preživljavaju sve ove promjene, te i dalje ostaju na kormilu razvoja civilizacije i nepogrešivo ju, čak i usprkos svim unutarnjim promjenama i prilagodbama, upravo kao Rimsko pravo ili njegov duh, vode ka ostvarenju njenih ciljeva – mislim na ciljeve vrste?

Jasno, o današnjem pravu više ne možemo govoriti kao o eksplicitno Rimskom pravu, jer je ono preživjelo mnoge i opsežne promjene. No treba snažno istaknuti da nikakve preinake i nove odredbe nikad nisu došle u koliziju ili sukob sa temeljnim odredbama postavljenim još u vrijeme Rimske republike i Carstva.

Izgleda da to proizlazi upravo iz one gore opisane zrelosti pravnog bića i njegove sposobnosti da se prilagođava sve razvijenijim stupnjevima materijalne civilizacije i sve složenijim odnosima.

Rimljani su zapravo, u svom pravu dovršili proces otkrivanja i formiranja bitnih principa samoorganiziranja ljudske vrste tj. njenog transformiranja u društvo, koje je, kako smo već rekli, neophodno političko sedstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.

Time su ujedno postavili temelje slobode, koju su tek mnogo kasnije u svakodnevnoj praksi, kao društveni i državni realitet ozbiljili: Cromwell, Jakobinci, Jeferson, Washington, Lincoln, Napoleon i cijeli niz drugih velikih duhova.

Ovo što je rečeno nije bila glorifikacija Rimskog prava, nego prolegomena jednom naputku koji se upućuje EU

Ukoliko želi opstati ili biti bogata, moćna i ugledna i dugovječna kao npr. Rimsko carstvo, ili Zapadna civilizacija tokom 16, 17, 18, 19, i 20 tog stoljeća, EU treba početi živjeti na način kojim će, poput pravnika Rimskog carstva, ili buržoaskih revolucionara dati neki iznimno važan, neophodan i nezaobilazan doprinos ostvarivanju ciljeva ljudske vrste. To, po mom mišljenju, znači da treba pristupiti promjenama, tj, usavršavanju postojećih pravnih temelja, koji se nisu mijenjali još od vremena koja su davno prethodila Napoleonovoj kodifikaciji i Njemačkom građanskom zakoniku. ?

Veliki prosvjetiteljski pravnici u Francuskoj, Holandiji, Njemačkoj itd. i koji su postavili neosredne teorijske temelje liberalne demokracije nisu se bavili lokalnim ili evropskim pravnim i političkim problemima, nego su, kao i mi, pokušali odgovoriti na pitanje kako ljudska vrsta može ostvariti svoje ciljeve i osmisliti svoj život. A na ta pitanja odgovara se kroz tzv. prirodno pravo – ius naturale i ono što su Rimljani zvali ius gentium, što bi se ustvari trebalo zvati ius generis, jer je to pravo i pravilo po kojem se ravna cio ljudski rod – genus, a ne samo neka plemena i narodi – gentia.

No, što to treba mijenjati i usavršavati

Dopustite jednu malu retrodigresiju.

Kao što je pokazao razvoj civilizacije, a što će se uskoro jasno pokazati buduća zbilja, neke od najvećih tekovina Rimskog prava i prava uopće su usavršavanje privatnog vlasništva i stvaranje virtualne osobe, tj. tzv. pravne osobe.
Institut privatnog vlasništva nastao je već davno prije uspostave Rima. Poznaje ga već Babilon, Ešnunski i Hamurabijev zakonik, Grci, Feničani, Židovi, i svi ostali civilizirani antički narodi. Rimljani su ga samo jasno definirali i znatno usavršili i rafinirali.

No virtualna, ili umjetna osoba, odnosno tzv. pravna osoba, iako tek začeta u Rimu, jest izvorno Rimski doprinos razvoju prava i civilizacije.

Odnos između fizičke osobe, živog vlasnika i virtualne, pravne ili umjetne osobe bio je slijdeći:

Živa, fizička osoba, živi vlasnik upravljao je virtualnom, pravnom osobom, kao nekom vrstom virtualnog ili umjetnog roba. To je bila osnovna relacija njihovog odnosa, tj. jedinstva ili cjeline - organizma kojeg su sačinjavali.

A sada, samo ukratko, riječ dvije o jednoj važnoj razlici između tzv. fizičke i virtualne, ili tzv. pravne osobe.

To što ćemo navesti nije, naravno jedina njihova razlika, ali je ključna za ono na što hoćemo ukazati – a sastoji se u tome što su capacitates agendes – djelatne sposobnosti virtualne, umjetne ili pravne osobe neusporedivo veće nego one što ih ima fizička, biološka.

Ta se razlika još više povećala u zadnjim stoljećima, kad je glavni oblik privatnog vlasništva postalo vlasništvo nad kapitaliziranim virtualnim osobama: kapitalnim dobrima, - poduzećima, bankama, zemljom, tvornicama, brodovima itd.

Živi privatni vlasnik mogao je sve do prije stotinjak godina efikasno upravljati virtualnom osobom, i do tada se zbivao onaj čudesno, i neviđeno brzi razvoj civilizacije i ubrzano ostvarivanje ciljeva ljudske vrste.

A onda, prije nepunog stoljeća, dolazi do sloma. Sprega živog privatnog vlasnika i virtualne osobe više ne rezultira napretkom, nego čak jasnim, nedvojbenim nazatkom.

No vratimo se opet nakratko unatrag.

Već tisućama godina veliki mislioci upozoravaju na to da je privatno vlasništvo nekakvo korjenito zlo i zahtjevaju njegovo ukidanje i uspostavljanje društvenog. Pokušaji da se ono uspostavi – počev od onog Platonovog na Siciliji do Lenjinovog u Rusiji neumitno propadaju, jer je takvo nešto kao što je društveno vlasništvo uistinu neodrživo - kako je upozorio već Aristotel.

No da stvar bude još puno gora i teža, tradicionalno privatno vlasništvo bazirano na gospodarenju živog vlasnika, fizičke osobe sve jasnije i uvjerljivije pokazuje da više ne može služiti ostvaivanju ciljeva vrste, odnosno razvoju civilizacije. Živi privatni vlasnik jednostavno više nije dorastao upravljanju virtualnom osobom i zahtjevima koje ona pred njega postavlja.

Eto, ali to nije sve.

«Jedna nevolja - kako kaže ona poslovica - nikad ne dolazi sama.»

Evo još jedne koju ona dovodi sa sobom.

Između živog vlasnika i njegovog vlasništva umeće se stručno osposobljeni manager koji nije vlasnik, pa čiji prirodni interes stoga nije da čuva i unapređuje vlasništvo, kojim upravlja, i o kojem bi trebao ovisiti, nego da se što prije i lakše obogati. Najlakši, najekonomičniji i najkomotniji način je zapuštati i upropaštavati poduzeće, odnosno kapital kojim upravlja. Tako on bez muke i na štetu društva, može ostvariti svoje ciljeve, a gazda i zaposlenici će na ulicu i pridružiti se sve većoj armiji nezaposlenih, razočaranih, ozlojeđenih i dezorjentiranih ljudi kojima će biti sasvim svejedno što se zbiva, a najčešća, gotovo jedina želja će im biti da svemu tome konačno dođe kraj.

Jasno, nisu svi manageri ovakvi, ali ih ima više nego što se čini na prvi pogled i više nego dovoljno da nacionalna gospodarstva, a i cijelo svjetsko gospodarstvo dovedu u krizu ili kolaps. Oni neutralni i oni koji su savjesni i poduzetni, ne mogu nadoknaditi niti mali dio one štete koju prouzroče oni nesavjesni, jer da mogu, ne bi bilo ovih današnjih dugova.

(Ovdje, nažalost, nije riječ samo o onim managerima u gospodarstvu, nego i o društvenima, administrativnoj vrhuški društva, tj. tzv. političarima, za koje ekonomisti, već odavno i duhovito tvrde: da «raspolažu tuđim novcem bez vlastite odgovornosti». Zbog toga ćete dole, na onom kratkom popisu naći i Zakon o kontroli efikasnosti rada administracije.)

Sada smo u slijedećoj situaciji:

Za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste nužno je postojanje nekakvog dovoljno funkcionalnog vlasništva, i dovoljno funkcionalnog vlasnika i, naravno, dovoljno funkcionalnih i produktivnih odnosa koji će iz toga proizlaziti.

Nedvojbeno se pokazalo da društveno vlasništvo ne može funkcionirati, a više ne funkcionira ni tradicionalni oblik privatnog vlasništva.

«Što da se radi?»

Da skratimo.

Treba nastaviti i dovršiti posao kojeg su započeli već Rimski pravnici, tj. treba pristupiti stvaranju virtualnog privatnog vlasnika, ili, kraće: virtualnog vlasnika. To bi bila sinteza u razvoju virtualne, pravne ili umjetne osobe. Virtualni vlasnik biti će rezultat razvoja koji će u sebi sadržavati upravo onu dragocjenu sposobnost samoodržanja koju smo već opisali.

Taj, virtualni vlasnik neće biti neki robot, računalo ili neko drugo elektronsko čudo, nego još jedna, nova virtualna osoba sa novim funkcijama. Uspostavlja se, putem prava - običnim društvenim zakonima pomoću kakvih je uspostavljen i živi privatni vlasnik i već postojeće vrste virtualnih, tj. pravnih osoba.

Principe opstojnosti i funkcioniranja privatnog vlasništva i živog privatnog vlasnika, koje su definirali već Rimljani treba aplicirati na virtualnu osobu.

Najvažniji zakoni pomoću kojih se uspostavlja virtualni vlasnik su:

Zakon o kontroli efikasnosti rada managera,
Zakon o kontroli efikasnosti administrativne djelatnosti,
Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obiteljskog života,
Zakon o školstvu.

Zakoni i objašnjenja uz neke paragrafe nalaze se dalje u tekstu

Tamo ćete vidjeti da etabliranje tih zakona ne bi izazvalo nikakvo krvoproliće niti nevolje nekog od društvenih slojeva ili klasa. Naprotiv. Odmah bi počele popuštati nezdrave napetosti u društvu. Rad bi se počeo poštenije plaćati. Blagostanje bi se počelo pravednije raspoređivati i ubrzo bi se rasporedilo u smislu simetrične Gausove krivulje. To bi bila pravda koja bi bila utemeljena u samoj prirodi, jer su i urođene, prirodne radne, poduzetničke i druge stvaralačke sposobnosti, u ljudskoj populaciji, raspoređene u smislu simetrične Gausove krivulje.

Virtualni vlasnik ozbiljio bi ono što su ljudi bonae voluntatis očekivali od društvenog vlasništva, i ono što su privatni vlasnici, kapitalisti, poduzetnici, talentirani manageri i karizmatični političari očekivali od privatnog.

Jasno, ovakva reforma pravnih temelja društva ne bi bila korisna samo Evropskoj Uniji, nego isto tako i USA ili Rusiji a i drugim razvijenim građanskim društvima u malim državicama, jer ono što daje bogatstvo i dobar život je dobro uređenje, a ne geografska veličina ili mnogoljudnost.

A, kao što sam već bezbroj puta rekao, draga naša EU, dobro je uređenje ono koje ostvaruje svoje ciljeve na način kojim istovremeno efikasno ostvaruje i ciljeve ljudske vrste.

Jedan od razloga što sam toliko podcrtavao pravnu reformu je i to što će se sigurno pojaviti razni pametnjakovići koji će se opet vrlo glasno truditi da pokažu kako se napredak može izvesti samo popravkom morala, ućvršćivanjem i širenjem neke vjere, povratkom prirodi, anarhijom, ukidanjem novca itd.

Eto toliko.

Ako tzv. civilno društvo ne bi moglo izvesti ovu reformu, stvar bi trebalo predati u ruke Chucku Norisu, da on to riješi na svoj način.

Pozdrav

Vaš Petrus

Gospodarsko čudo

Vjerovali ili ne?

Crv i hrast

Živio jednom jedan čovjek...

Novi dnevnici

  1. Hladni rat IStoka i Zapada - prva žrtva Ukrajina od Busola komentara 8
  2. Kako se čudila pura dreku od gale komentara 12
  3. Izađite na izbore - ne cmizdrite, da nemate za koga glasat! od Zoran Oštrić komentara 22
  4. Reci, slobodno od CikaVelja komentara 0
  5. Direktor C I A –e došao tražiti svoju djecu u Ukrajini od sjenka komentara 3
  6. I meni je žao od magarac komentara 6
  7. Never Never Land od Kvarner komentara 33
  8. stega bye bye od 2573 komentara 32
  9. "Tudjmanovi 200 obitelji" nemaju veze s Tudjmanom od JPeratovic komentara 94
  10. Kako sam dobio rat protiv hrvatskih banaka od krrrrekani komentara 52
  11. papir novac i papir wc od adfilantrop komentara 0
  12. Vlada bojkotira raspisivanje referenduma o ćirilici od vkrsnik komentara 6
  13. Dvostruki vic od petarbosni4 komentara 12
  14. Veritas vincit od Rebel komentara 49
  15. MORBIDAN NAROD - Spektakularni cirkus od crni biser komentara 17
  16. Vjerovati Dragi PILSELU, golubu - prevrtaču? (II) od Ljubo Ruben Weiss komentara 19
  17. Od Poncija do Pilata ili o mom djedu Petru i njegovu pra-pra-pra-pra-pra-pra-pra-djedu Franji od krrrrekani komentara 50
  18. Vjerovati Dragi PILSELU, golubu - prevrtaču? (I) od Ljubo Ruben Weiss komentara 27
  19. Psihopatsko ponašanje hrvatske političke "elite". od krrrrekani komentara 9
  20. Dida in the house od Rebel komentara 71
  21. Što je čovjek koji mrzi svoj narod i radi protiv njegovog interesa, a narod ga u dobroj vjeri izabrao za svog predstavnika? od krrrrekani komentara 31
  22. Teorija I Praksa Samosvjesnog Samo-upravljača od indian komentara 39
  23. Živimo ispod svojih mogućnosti od magarac komentara 58
  24. Anti Socijalni Personalni Defekt (ASPD) od adfilantrop komentara 0
  25. Kviskoteka - ili tko je bacio kantu govana? od StarPil komentara 9

Preporučeni dnevnici

Najkomentiraniji dnevnici

Tko je online

  • Bigulica
  • crni biser
  • grdilin
  • indian
  • janus
  • pravednik vz
  • Skviki
  • zrakomlat

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 8
  • Gostiju: 29

Novi korisnici

  • andela117
  • juditaana
  • Stop Frontin'
  • keepin' it real
  • asdf