pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Dragi Pollitičari, u tijeku je organiziranje akcije za potpisivanje peticije za obvezno raspisivanje referenduma o pristupanju NATO-u. Akciju pokreće Centar za mirovne studije (CMS), a s njima surađuje i ZaMir.net, koji skuplja dragovoljce (volontere) za prikupljanje potpisa koji bi dežurali na štandovima. Dakle, akcija nije povezana s političkim strankama kao organiziranim skupinama i politici u tom smislu tu i nije mjesto. Radi se o borbi za demokratsko pravo odlučivanja naroda ove zemlje o tome hoće li dopustiti da se nekom drugom prepusti dio suvereniteta Republike Hrvatske, a da se to njih posebno ne pita. Dakle, bitan je princip, a referendum će pokazati kakva je želja i volja većine građana ove zemlje.

Prikupljanje potpisa će se obavljati tijekom lipnja, a trajat će petnaestak dana.
Molim zainteresirane za rad na prikupljanju potpisa da se jave na sljedeću e-mail adresu: zamir@zamir.net i da navedu koliko bi sati dnevno mogli volontirati.

Kako sam upravo takvu akciju, koja se neće iskoristiti za promidžbu političkih stranaka, jedva čekao i sam ću se, s veseljem, pridružiti u mjeri u kojoj mi to obveze dopuštaju.

Jedna velika istina je da su komunikacijske vještine naših političare jadne. Iz kojeg god kuta gledamo (ili slušamo) to je, uglavnom, jad i bijeda. Svakako bi na tome trebalo poraditi. Naravno, ne u tom smislu u kojem su u zadnje vrijeme neki od stručnjaka za komunikaciju počeli govoriti, tako da prema njihovom ispada da nije važno što se govori nego kako je to uobličeno i predstavljeno (a čega se HDZ drži, a prolazi im jer su im protivnici još lošiji i daju se navući na njihov teren). To može proći samo dok jedini koji suvislo i sugestivno govori, zapravo govori gluposti, a nema konkurencije koja barem približno tako dobro govori a da njegovi govori imaju nekakav pametni sadržaj.

Dakle, usprkos očekivanju da ću zakasniti, ne samo da nisam zakasnio nego sam bio drugi, uđem ja u Tolkiens, a oči nikako da se prilagode. Unutra kmica (to jest mrak). Dakle, bio sam drugi. Ne bi niti bilo pristojno da sam stigao prije domaćina. Sve to moram zahvaliti velikodušnosti Kreše (za neupućene, to je moj pas) koji je pristao obaviti političarski (to je ono: gleda me u oči i s...) dio svoje šetnje puno prije nego li obično. Dakle, njemu odajem posebno priznanje i zahvalan sam mu do Miroševca. Posljednji, ali ne i najmanje zaslužan je moj ZET (što ćete, dobra familija zlata vrijedi) koji me je sigurno dostavio na Jelačić-platz, a zatim i uzbrdo (nizbrdo sam se i bez njega otkotrljao, što nakon one kave i jake čokolade koji bi i jačima od mene udarili u glavu nije bio problem, što više, teže je bilo kretati se po ravnom.

Dakle, nakon dvije tri riječi razmijenjene s mrakom počeli su kapati i ostali.

Dakle, čitam kako se nije skupio kvorum za izglasavanje GUP-a, kojeg nam je naš ljubljeni veliki vođa, sin naroda, gradonačelnik htio darovati po principu demo(n)kratskog centralizma.

Očito je prevladalo drukčije razmišljanje u gradskom nam SDP-u. Pohvalno, vrlo pohvalno. Bravo mlade snage! Kažem mlade snage iako nisu svi od njih mladi po godinama, ali mlada je ideja da ipak treba razmišljati o tome što građani ovog grada misle i uvažavati njihove želje kako će njihov grad biti organiziran i uređen.

Jasno je da se to može promatrati s više strana: to može biti revolt struje koja se ne slaže s načinom na koji se upravlja gradom, ali može biti i dogovor da se izglasavanje odgodi za nakon izbora, jer bi GUP mogao biti prijelomni čimbenik koji bi natjerao dio građana da glasuju protiv SDP-a. Nadam se da je to ipak ono prvo. Ipak, to ćemo vidjeti nakon izbora, naravno. I zato treba promatrati i vidjeti što iza toga stoji i dati ljudima priliku da pokažu da su to iskreno mislili.

Tako se dobivaju glasovi.

Čitam baš jučer kako će Zagrebačka županija zbog poticanja lovstva odobravati sredstva za poticaje za unos zečeva i divljih ptica u lovišta, za štete od divljači i ostalo.

Vrlo zanimljivo da će se za nečiji hobby davati poticaji. S tim da se radi o hobbyju od kojeg ima više štete nego koristi i koji je jedna, ne siva, nego skroz tamna zona privrede.
Kao prvo, lovci su grupacija goleme moći čija hobotnica ima pipke u svim strukturama vlasti i koji uspješno uspjevaju sprječavati prilagođavanje naših zakona europskima, a i tamo gdje su zakoni u redu, oni se ne provode ili se tumače onako kako je to za njih najpovoljnije.

Prvo pogledajmo čime oni opravdavaju svoje postojanje: svojim ekološkim angažmanom i zaštitom životinja, održavanjem ravnoteže u prirodi odstrjelom, što sanitarnim, što onim u klasičnom lovu, hranjenjem životinja zimi, pa čak i ovakvim unosom uzgojenih životinja u lovište. Čista farsa.

Znam, naslov je ekstreman, ali situacija je sasvim moguća. A otkud ta ideja?

Dakle, jedan moj prijatelj se u nekim drugim vremenima oženio Srpkinjom koja se, igrom slučaja, osim što je u doba jogurt revolucije poludjela za Miloševićem, bavila i kriminalom zbog kojeg je trebala zaglaviti na višegodišnjem odsluživanju zatvorske kazne. On je pokrenuo proces rastave braka. Međutim, nakon tri mjeseca je puštena iz istražnog zatvora, socijalna služba je ocu, koji ima besprijekoran dossier, uzela dijete, dala ga majci, koja je, kako je počeo rat otišla u Srbiju i dijete uzela sa sobom. Na taj način je, između ostalog izbjegla i zatvorsku kaznu.
Gornji dio priče se može tumačiti i promatrati na različite načine i oko toga bi se ljudi mogli sporiti. To i nije bitno za ovaj slučaj. Bitno je sljedeće:

Ponovno aktualiziranje dovršetka gradskog (a ne Dinamovog) stadiona potaklo me da se prisjetim svekolikog razbacivanja novca na jednoj strani i nedostatka novca za važne stvari na drugoj strani u čemu je Bandić jedan od najistaknutijih primjera, iako je daleko od toga da bude jedini. Jasno, na mene kao rođenog Zagrepčanina koji još uvijek tu živi, a i dalje će ako ne odseli na grunt u nedaleke brege, najviše utjecaja ima rasipanje u Zagrebu, a tek onda ono izvan Zagreba.

Nije baš da je ovo mjesto za puno pisanja o životinjama, ali eto, ja moram o tome jer je to povezano sa zakonima i propisima, a preko toga i s politikom i političarima.
Dakle, kao sretni vlasnik jednog simpatičnog mješanca kojem je ime Krešo (za prijatelje Krešimir) i još sretniji posjednik solidnog zdravstvenog stanja, kao što je i moja žena, hvala bogu, tako da možemo tri puta na dan otići kilometar dalje od našeg stana, na jedino područje u gradu Zagrebu na kojem pse smijemo pustiti bez vodilice da se istrče, zbog suosjećanja s drugima koji to blago (zdravlje) nemaju, pa ne mogu ni jednom na dan otići sa svojim kućnim ljubimcem na tako, za njih, daleki put, pišem ovaj post. Isto tako će dio biti posvećen i onim penzićima kojima su ti četveronošci jedini prijatelji, ili ako ne baš jedini, a ono jedini koji s njima strpljivo provode sva 24 sata svakog pojedinog dana u njihovom životu, a nemaju novaca za kupnju automobila ili plaćanje životinjskog taksija, pa su zbog toga diskriminirani.

Kad se čovjek nađe u situaciji da mora dati glas nekoj stranci na izborima doveden je u tešku nedoumicu: dati glas stranci (ili osobi u koju ima povjerenja a predstavlja neku stranku) čije mu se ideje čine najzanimljivijima i riskirati da ta stranka niti ne prijeđe izborni prag pa se njegov glas podijeli među strankama koje su pobijedile i to tako da one koje su dobile najviše glasova dobiju i najveći dio kolača pri podjeli "propalih glasova", da ih tako nazovem, ili, kako mu glas ne bi propao, glasovati za, kako mu se čini, najmanje zlo koje mu se nudi ili protiv onog tko mu je najnepoželjniji.
Mislim da je kod nas upravo najčešća ta situacija da se glasuje protiv neke opcije, a ne za neku opciju.

Dakle, ova je tema tek zaobilazno povezana s temama pollitike, ali i o tome se mora progovoriti.

Imam nešto manje od pola hektara zemljišta u Vukomeričkim goricama. Za one koji nisu iz okolice Zagreba, to je nekih 23 km daleko od mojeg stana u Novom Zagrebu (Zapruđe, kraj poznatog Laga de Bundek), nedaleko Velike Gorice.

Moja žena i ja tamo prčkamo po zemlji u svoje slobodno vrijeme i razmišljali smo kako bismo od toga učinili nešto korisno. Prisjetili smo se što bi se dalo učiniti: volimo životinje (imamo psa i mačku koji žive ne samo u miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji, nego i u velikoj ljubavi). Imali smo pse i prije i imamo volje i smisla za bavljenje njima. Pa zašto ne bismo otvorili azil za pse.

Za to je trebalo osnovati udrugu (to je u tijeku), napraviti projekt (i to je bilo pokrenuto), porazgovatati s urbanistima iz Velike Gorice (i to je obavljeno), obaviti razgovor s veterinarskom inspekcijom (e tu je nastao problem, ne radi inspekcije, nego radi zakona).

Danas čitam u Jutarnjem listu kolumnu gospođe Sanje Modrić u kojoj se okomila na jezik HTV-a i nepismenost jedne nove "voditeljice" iz nekog kviza za maloumne.

U potpunosti se slažem da je jezik na našim televizijama očajan, a na nacionalnoj je u odnosu na ostale još i dobar. Naglasci su potpuno krivi, riječi se često čuju u krivim kontekstima jer govornici ne znaju njihovo pravo značenje. Ima tu svega.

Istina je i to da je gospođa Modrić vrlo pismena osoba i tu nema spora.

Eto, opet se dogodilo!

Naoružana bitanga pucala po ljudima.

I usprkos tome što se to stalno ponavlja u raznim oblicima vrlo malo se poduzima kako bi se takve stvari spriječile, a ima toga puno što bi se moglo učiniti. Ali se ne želi.

Kao prvo, dozvole za posjedovanje i nošenje oružja.

Prema zakonu oružje može nositi samo ovlaštena službena osoba, pa prema tome samo ona može dobiti dozvolu za nošenje oružja. Jasno, ima i nekih iznimaka koje su vrlo rijetke, a i pitanje je jesu li uvijek opravdano izuzete od pravila. Često puta se tu radi o ljudima s vezama.

Ovo je u biti članak koji sam namijenio jednom drugom site-u, poslao sam ga nakon prijetnje naših sunarodnjaka iz BiH da će nam zatvoriti prolaz kroz Neum, ali kako do danas nije objavljen, izbori se bliže, a situacija s "balvanizacijom" se počela ostvarivati, odlučio sam to objaviti ovdje.