Predlažemo da se registrirate na pollitika.com. Registracijom možete koristiti cijeli niz funkcionalnosti; praćenje kreiranja novih sadržaja i čitanje sadržaja koji je vidljiv samo registriranim korisnicima.
Na pollitika.com dnevno se kreira cijeli niz novih tema i ostave stotine komentara; jedino registracijom možete pratiti što je pročitano a što ne i gdje se sve događaju diskusije.
Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.
Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?
Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.
Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.
Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.
Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".
The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense
Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?
Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.
Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.
Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?
Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"
Kada je domaću medijsku scenu pogodio, prema riječima Mislava Bage, "najveći" medijski skandal zadnjih godina u kojem je Davor Butković (navodna novinarska veličina) objavio intervju s premijerom koji je primio s adrese linija04@gmail.com, NovaTV nije propustila uzjahati senzacionalističkog konja i dati se u kas pa su vijesti par dana headlinirane aferom lažnog intjervua, a Mirjana Hrga je u "10 do 8" ugostila Ninoslava Pavića na isti dan kad je Bagi u "Otvorenom" Matija Babić pokušavao ukazati da predstavnik Jutarnjeg i dva novinara na plaći EPH uključeni iz Rima i Osijeka u studiju uspješno okreću temu od standarda novinarstva na demoniziranje 23-godišnjeg zajebanta koji je najsnažnijoj medijskoj kući zabio onu stvar odostraga duboko, do suza. Namagarčeni EPH i Butković dobili su prostor za pravdanje i na NovojTV ali i pružili joj priliku da se uspne na pijedestal moralne propovjedačke (ali ipak fundamentalno ruralne) elite i perverzno naslađuje tuđim jadom u svojem prilogu s nezgrapnim naslovom s promašenim padežom: "Lažnom premijeru nema kazne" (umjesto "Lažni premijer bez kazne" ili "Za lažnog premijera nema kazne") . Novinarka Kristina Tešija odlučila je kraj svog offa iskoristiti za čitanje bukvice Davoru Butkoviću upozoravajući da "neki kolege, pa čak i oni uvaženi bi mogli ovaj slučaj iskoristiti za ponavljanje početnih lekcija novinarstava". No je li NovaTV savladala najobičniju abecedu novinarstva?
Žašto u zemljama bivše Jugoslavije i posebno Hrvatskoj vlada loše raspoloženje?
Danas baš i nije nagrada biti iz bivše Jugoslavije. Ako ste stari, mjesto u kojem živite se vjerojatno toliko promijenilo da vam se malo što čini poznatim. Ili se nije promijenilo uopće što vas baca u očaj. Ako ste mladi, godine učmalog učenja na državnim školama i fakultetima nisu vas dobro pripremile za novi kapitalistički svijet koji je nastao raspadom socijalističkog sustava. Makar je demokracija nominalno stigla prije više od 15 godina, u vlastitoj zemlji ne uživate ista prava niti kvalitetu života kao građani zapadne Europe. Kad otputujete u inozemstvo postoji velika vjerojatnost da će vas smatrati pripadnikom još samo jednog od balkanskih ratničkih plemena ma kako se zvalo jer "sve je to isto". Dakako, samo ako uopće možete putovati jer ne živite u jednoj od zemalja Balkana koje su u čvrstom obruču tvrdog viznog režima. Vaši stari, a čak i mladi regionalni političari nisu baš bitni na svjetskoj sceni. Neki od njih imaju velike novčanike, neki ego, no malo koji političar inspirira ili ima viziju.
Ovo su sve užasne generalizacije, naravno. Među građanima bivše Jugoslavije ali i među građanima Hrvatske postoje velike razlike. Ponor razlika između izbjeglice iz Srebrenice ili obitelji u zaostalom zadarskom zaleđu i poduzetnika s BMW-om parkiranim u Importanne Galleriji u Zagrebu je velik koliko i između bilo koje dvije osobe na planetu. Ali ipak čak i letimični pogled na regiju trenutno otkriva monotoniju duha, posebice kod osoba mlađih od 30 godina koje obuzima osjećaj sumnje i nezadovoljstvo.
Ceremonijalno spaljivanje "društvenog zla" odnosno 3 tone droge u pećima relikta teške industrije "Našicecement" mediji su popratili senzacionalistički i bez društveno odgovorne rasprave. Naime, ako je spaljeno 3 tone to znači da je od 1991. do 2005. policija u hangare utrpavala aproksimativno 214 kilograma godišnje raznih droga. Nacionalna komisija za suzbijanje droga iz 2001., čiji rad nastavlja vladin ured na čelu s Jadrankom Kosor (koja se marijanski ukazala na spaljivanju sa žutom aureolom oko glave) procjenila je da se u Hrvatskoj početkom novog tisućljeća godišnje pušilo 12 tisuća kilograma marihuane, šmrkalo 150 kilograma kokaina, injektiralo 500 kg heroina i gutalo 730.000 tableta ecstasyja što ukupno čini više od 12 650 kilograma droge godišnje (izvor, PDF). Uzmu li se ti brojevi kao relevantni (makar je potrošnja droge zbog jačanja kupovne moći sigurno od 2001. porasla) dolazi se do podatka da je hrvatski prohibicijski sustav uspio zaplijeniti manje od 2 posto droge na tržištu ili je zaplijenio puno više, ali je ogromna količina zaplijenjene droge iz skladišta u godinama neuništavanja ponovno vraćena na tržište pa je za spaljivanje ostalo samo 3 tone. Nije li čudno da u 14 godina represivni organi sakupe samo 3 tone, što je samo četvrtina navodne godišnje potrošnje marihuane? Zar je u 14 godina skupljeno samo 2400 kg marihuane, 200 kg heroina, 330 kg kokaina i 50-60 kg sintetičnih droga, kako javlja Dnevnik.hr?
Hrvatska javnost nema priliku uživati niti u kvalitetnim političarima niti kvalitetnim novinarima pa se rijetko koja emisija ili novina konzumira s guštom - rasprave su dosadne, odgovori su sve samo ne direktni, a lica su vječno ista. Gerontofilična hrvatska politička scena ne voli mlada lica u politici. S druge strane Drine pak stasa nova generacija političara predvođena Čedom Jovanovićem. Među tim mladim, obrazovanim, elokventnim, multilingvalnim i inteligentnim ljudima koji su dobri retoričari i impresivni sugovornici nalazi se i Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova Srbije. Ovaj 32-godišnji ministar s diplomom Cambridgea u teoretskoj fizici i magisterijem Harvarda u javnoj administraciji gostovao je nedavno na ultimativnoj roštiljadi britanskog javnog broadcastera - HARDtalku BBC-a. Makar Newsnight nije ništa blaži (posebno kad je u rukama Jeremyja Paxmana), HARDtalk je poznatiji po kontroverznom načinu ispitivanja i doista tvrdom pristupu koji i nakon Tim Sebastiana nastavlja Stephen Sackur. Pred Sackurom Jeremić je branio poziciju Srbije u vezi Kosova.
Jedan od prvih poteza nove koalicije biti će zabrana pušenja na javnim zatvorenim mjestima zbog brige za zdravlje građana (Jutarnji). Koalicijski sporazum HDZ-a i HSS-HSLS-a otvara novu javnu raspravu: zabrana pušenja na javnim prostorima: da ili ne? I još važnije - zašto? Je li Hrvatsku doista zahvatio trend zabrane pušenja na javnim mjestima koji putuje Europom (Uskoro zabrana pušenja na javnim mjestima diljem EU?) i koji je nedavno došao do Slovenije ili se, s obzirom da Sanader tek najavljuje razgovore o tome, radi o probnom balonu? Ima li Hrvatska snage provoditi blanketnu zabranu koja zahtijeva visoku disciplinu poštivanja propisa i efikasne mjere, čime se hrvatsko građanstvo i pravosuđe ne mogu podičiti? I kolike su šanse da vlada odradi kvalitetnu kampanju i da pitanje doista bude javno raspravljeno sučeljavanjem pravih argumenata?
Makar je prošla relativno zapaženo zbog etničke dimenzije i senzacionalističkog karaktera, vijest o odbacivanju optužbi protiv Gorana Pavića za ratni zločin zbog zastare mediji uglavnom nisu popratili javnom raspravom jer nije tajna da što manje javnost zna i razumije kad su ratni zločini u pitanju, to bolje jer se onda njome lakše manipulira. No kako stručnjaci medije i javnost već duže uvjeravaju da ratni zločin ne zastarijeva, HTV je ipak bio prisiljen napraviti mali iskorak u medijskom prostoru pa je (ma koliko nespretno) pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće da se odbace optužbe na temelju zastare za nešto za što nas već duže uvjeravaju da nema zastare. Drugi mediji nisu se uhvatili u koštac s ovim pitanjem pod starom devizom "javnost je preglupa da shvati složene stvari" koja je ništa drugo nego pokriće za nesposobnost da se složeni problemi adekvatno i jasno objasne.
Ima li bolje čestitke za pollitika.com community od čestitke najvećih političara?
Angela Merkel, Gordon Brown, George W. Bush (i njegova pudlica Tony Blair), Nicolas Sarkozy, Vladimir Putin i Mahmud Ahmadinedžad kao i svake godine, stavili su na stranu nesuglasice i zajedno zapjevali za bolji svijet.
Političari novi multilateralni ugovor Europske unije, koji će biti dodan setu od već postojećih 6 ugovora (više u: Ugovor a la carte) koji su pravni temelj za nadnacionalno generiranje gomile propisa, komentiraju u Europi potpuno različito. Tako je recimo slovenski državni tajnik integracionistički zavapio "Nikad više ne smijemo podbaciti", a pridružio mu se i francuski parlamentarac koji vjeruje da će "Ugovor izvesti Europu iz rutine". S druge strane, Britanci su istaknuli "Duboko nečastan proces", a Nizozemci, koji su prethodni ugovor odbili na referendumu, pozvali su ponovno "Potreban je novi referendum". Lobist Roland Rudd kontrirao je i njima i britancima izjavom da je "Pričanje o superdržavi hiperbolična glupost".
Jedno od obilježja demokracije - otvorena rasprava - i zanimljivost međudržavne debate zaobišli su Hrvatsku koja je, makar na putu za EU, trenutno zaokupirana učenjem osnova demokracije kroz borbu za vlast i čavrljanjem o ZERPu (makar većina sudionika rasprave ne zna ni što ZERP jest). Hrvatski političari nisu sadržajno komentirali novi ugovor uopće, a kamoli raznoliko, no to nije iznenađenje jer Hrvatska slabo ili pogrešno i neinformirano raspravlja o EU čija bi htjela biti članica.
Ta EU dobila je novi temeljni Ugovor iz Lisabona koji mijenja na referendumima propali Ustav za Europu. Jesu li propali i novi ugovor dovoljno različiti da ne propadne i novi?
Geoffrey Nice QC i Jutarnji list EPH vole se javno i ne posustaju u promoviranju rasprave o ostavštini Carle del Ponte, što je potpuno logičan cilj u trenutku kad se njen osmogodišnji mandat bliži kraju. No ono u čemu Jutarnji list sustavno podbacuje je informiranje javnosti o "altera pars" odnosno komentaru druge strane na niz tvrdnji koje Nice iznosi. Osjećaj za vijest u Jutarnjem je parcijalan pa zbog toga i javnost ima parcijalno utemeljeno mišljenje o onome što Sir Nice tvrdi u intervjuu za EPH čiji naslov ("Carla del Ponte nije radila kao pravnica, nego kao politički amater") je zrcalno preuzeo ovaj dnevnik.
