Makar za većinu mainstream medija novost, istraga koju su tužitelji u Srbiji pokrenuli protiv nepoznatih novinara i urednika za poticanje na ratne zločine (prvenstveno širenjem etničke mržnje) nije nikakva novost za one koji su prije godinu dana pročitali tekst Ekstremisti u novinarstvu: Propaganda i ratni zločin. U dnevniku je postavljeno pitanje imaju li hrvatsko društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu, prvenstveno koliko je njihovo neobjektivno propagandno izvještavanje pridonijelo patnji, širenju mržnje i možda čak i počinjenju najtežih kaznenih djela. Potaknut slučajem snimke Dijane Čuljak (u međuvremenu uklonjene s YouTubea) tekst je imao namjeru potaknuti nepostojeću raspravu o nečasnoj ulozi novinara u ratu. U dnevniku je kao primjer nešto drugačijeg pristupa citiran izvor iz studenog 2007 (Srpski novinari pod istragom za širenje mržnje) koji je najavio istragu novinara za poticanje na ratne zločine u Srbiji.
Očito je da je u dvije godine u Srbiji rasprava o odgovornosti novinara ipak malo odmakla i u javnosti i u istražnim postupcima. Sami novinarski ceh je preko svoje predstavnice Ljiljane Smajlović ustvrdio da je potpuno nesporno da su u svim bivšim jugoslavenskim republikama neki novinari i mediji huškali na rat. Huškanje na rat naravno nije isto što i ključan doprinos počinjenju specifičnog ratnog zločina. No s druge strane granice još uvijek vlada muk, posebno u HNDu koji nema hrabrosti ni ustvrditi nešto što je nesporno. Dok hrvatski DORH podjednako istražno šuti i vjerojatno ništa ni ne radi, srpsko tužiteljstvo iznenadilo je regiju podatkom da istrage koje su (očito) započete barem u 2007. uključuju ne samo Srbiju nego i BiH i Hrvatsku. Glasnogovrnik specijalnog tužiteljstva za ratne zločine Bruno Vekarić je objasnio:
'Po našoj procjeni, ima stvari iz medijia iz toga vremena koje su inicirale neke zločine, a u cilju istrage još uvijek ne možemo govoriti o kojim se tekstovima i medijima konkretno radi' rekao je Vekarić i dodao kako se istraga ne odnosi samo na srbijanske medije već i na one u BiH i Hrvatskoj.
Izvor
Ne postoji nikakva načelna prepreka zašto srpsko tužiteljstvo ne bi istraživalo i prekogranična potencijalno kaznena ponašanja no takve istrage su obilježene prevelikim praktičnim problemima, prvenstveno glede pribavljanja dokaznog materijala. Prema izjavi srpskog glasnogovornika, čini se da konkretni dokazi i jasan uzročno-posljedični niz (dovoljan za optužnicu) za sada postoje samo za dva slučaja (Zvornik i Vukovar) u kojima su počinitelji (izgledno) srpski novinari.
Tragikomična pravosudna farsa slučaja Glavaš, koja je razotkrila Hrvatsku kao državu čiju granicu bez ikakvih problema može prijeći visoko poznati okrivljenik za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, bizaran je ali svejedno prikladan povod za argument da EU nosi stanovite pravosudne prednosti odnosno da se nakon ulaska Hrvatske i BiH u integraciju ovakva situacija ne bi mogla dogoditi. Dakako, malo tko će citirati slučaj Glavaš kao argument zašto Hrvatska i druge ex-YU zemlje moraju ući u EU jer se rasprava o EU u Hrvatskoj vodi na daleko bazičnijoj i slabije informiranoj razini makar nije čudno da integracija pomaže u reduciranju transnacionalnog kriminaliteta i pomaže njegov efikasan progon.
U EU granica nema kako za protok kapitala i radne snage tako i za protok kriminala. Granice Hrvatske prema BiH očito su toliko slabe da kao da ih i nema, poput onih u EU. No s druge strane, pravosudne granice između Hrvatske i BiH, BiH i Srbije ili Srbije i Hrvatske čvrste su i gotovo nepropusne i njihov prelazak opterećen je složenom birokracijom i pravosudom suverenošću dviju neovisnih država. Pukanićevo ubojstvo i Glavašev kukavički bijeg simptom su iste bolesti: među državama bivše Jugoslavije granice za kriminal ne postoje, ali postoje za kažnjavanje kriminala. U regiji granice postoje za tužitelje ali ne i za počinitelje.
U Europi znamenita ateistička kampanja koja je svoj vrhunac doživjela u UK sa sloganom "Vjerojatno nema boga. Sad prestanite brinuti i uživajte u životu" doživjela je očekivani fijasko u vatikanskoj koloniji imena Hrvatska. Ista ideja koja je zaživjela u Italiji, Njemačkoj ili Španjolskoj, a koja provokativnim sloganom javno promovira ateističko viđenje svijeta, nije naišla na odobravanje u ZET-u koji je nakon što je uredno zaprimio uplatu i odobrio postere s doista infantilnim sloganom "Bez boga, bez gospodara" iste povukao s objašnjenjem da posteri "vrijeđaju vjerske osjećaje". U još jednom padu na testu demokracije, na kojem je točan odgovor onaj da "uvreda" nije ograničenje slobodi govora jer ona uključuje i ono što vrijeđa i uznemirava (posebno kad se radi o pitanjima od javnog interesa, kakvo je javna rasprava o vjeri, sekularizmu i ateizmu), hrvatsko društvo pokazalo je poslovičnu razinu nezainteresiranosti za ovaj slučaj koji vrlo jasno upozorava na deficitarnosti i niski stupanj razvijenosti građanske svijesti i demokracije u Hrvatskoj.
Ako ste vrijeme ikada provodili u chat sobama, internetskim forumima ili usenet grupama, vjerojatno ste se već susreli s jednim od ovih problematičnih iritantnih stvorenja koja obitavaju na internetu. Pateći često od ozbiljnog poremećaja kompulzivnog štancanja upisa, trollova temeljna životna misija je proizvodnja provokativnih postova s ciljem stvaranja sukoba i uništavanja konstruktivne i disciplinirane rasprave. Umjesto da ganjaju ženske, piju pivo s prijateljima ili čitaju dobru knjigu, oni zgrčeni nad tipkovnicom ostavljaju gomile besmislenih i razarajućih upisa jer je to njihov internetski lifestyle izbor. Trollovi imaju veze sa Schopenhauerovom logikom umjetnosti kontroverze (koriste tzv. dijalektičke stratageme) i slijede per fas et nefas načelo - ustraju u svojem ponašanju bili u pravu ili u krivu.
Argumenti u prilog osnovnom načelu da sloboda govora i njene prateće slobode moraju biti zaštićene su jednoglasno prihvaćeni i uvjerljivi. To je razlog zbog kojeg ta sloboda obično ima ustavnu zaštitu. No jednoglasnost nestaje kada se pokušavaju iscrtati konceptualni okviri slobode govora. Dok nitko ne spori da je unutarnja udobna zona neuvredljivog konstruktivnog govora dopuštena, suglasnost brzo nestaje kada se pokušavaju definirati okviri vanjske zone slobode izražavanja.
U svojoj povijesnoj presudi u slučaju Handyside v. United Kingdom (vrijedi pročitati), Europski sud za ljudska prava (ECHR, Strasbourg) utvrdio je da sloboda izražavanja ("freedom of expression") nije primjenjiva samo na "informacije ili ideje" koje se rado prihvaćaju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju državu ili bilo koji dio njenog stanovništva. To su, rekao je sud, zahtjevi pluralističkog društva, tolerancije i širokog uma bez kojeg nema demokratskog društva.
Doista, sloboda izražavanja je esencijalni preduvjet za širenje političkih informacija koje (u demokratskim društvima) potiču političku debatu i ostvaruju ideal otvorenog društva. ECHR smatra da javnost ima pravo na sve informacije odnosno da ima pravo biti informirana kad prati političku raspravu kako bi mogla stvoriti stav na smisleni način. Kao drugo, sloboda govora omogućava puni razvoj osobe i predstavlja fundamentalni aspekt individualne autonomije ("pravo na svoje mišljenje"). Sud je u slučaju Handyside rekao da vrlo ozbiljno razmatra slobodu govora jer ona, između ostalog, esencijalni temelj ili uvjet "razvoja svakog čovjeka". Treće i konačno, John Stuart Mill je tvrdio da sloboda govora dovodi do pronalaska istine i time potpomaže znanstveni i društveni razvoj. U Hertel v. Switzerland sud se složio s Millom ustvrdivši da je zaštita od državne intervencije nužna kada govornik doprinosi raspravi o pitanjima koja su od javnog interesa. Ako su to recimo znanstvena pitanja, rasprava može dovesti do otkrića znanstvene istine.
No usprkos bogatoj praksi suda pitanje da li i do kojeg stupnja treba ograničiti slobodu govora ostaje sporno, posebno u demokracijama u razvoju i državama koje nisu upoznate s praksom (i njihovog) suda i koje iz nje nemaju priliku učiti. Kako iscrtati granice slobode govora?
Kevin Jon Heller, profesor prava na Aucklandskom sveučilištu s Novog Zelanda otkrio je u prosincu 2008. javnosti da je jedan od glavnih pravnih savjetnika Radovana Karadžića te da klijentu usluge pruža već dva mjeseca. Makar se u skladu s odlukom sudskog vijeća Radovan Karadžić nastavlja zastupati sam, pravni savjetnici mu nude savjet kako to raditi ili to rade umjesto njega (pripremaju pisane podneske koje može potpisati samo Karadžić osobno). Profesor Heller specijalist je za međunarodno kazneno pravo, komparativno pravo i pravne dokaze, a doktorat je stekao na Stanfordu. Međunarodna pravna blogerska zajednica podržala je odluku profesora Hellera da zastupa interese Radovana Karadžića pred ICTY jer svaka osoba, bez obzira kako odbojna bila (a Radovan Karadžić je vjerojatno najgore od najgoreg), zaslužuje najbolji mogući pravni savjet/zastupanje. To je temeljno ljudsko pravo i krucijalni garant pravednog suđenja. Žrtve zaslužuju ne bilo kakvo nego pravedno suđenje.
Presuda Karadžiću treba biti donesena na temelju činjenica i prava. Izgledno je da će činjenice i pravo pokazati da Karadžić snosi odgovornost za ratne zločine u Bosni i Hercegovini i da su ti zločini dosegli pravnu definiciju genocida (Povijesni trenutak za nekažnjivost: Uhićeni Radovan Karadžić uskoro u rukama ICTY). No s nekim poput Kevina Jona Hellera na njegovoj strani javnost i žrtve moći će biti sigurni da je Karadžić imao i ozbiljnu i profesionalnu obranu koja je kao i ozbiljna i profesionalna optužba jedan od preduvjeta pravednosti suđenja. Bez obrane nema pravednog suđenja i pravni savjetnici optuženika za ratne zločine igraju važnu ulogu na vagi pravednosti. U konačnici taj doprinos pomaže održanju legitimnosti presuda sudova i dugoročno služi interesima (međunarodne) pravde.
Heller je javnosti ponudio intrigantni izvještaj svog sastanka s klijentom.
U izjavi koju je na početku suđenja pročitao, bivši načelnik Glavnog stožera Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić opisao je optužnicu protiv sebe kao "jedinstvenu u povijesti međunarodnog ratnog prava". Prema Perišiću, zapovjednici i načelnici iz glavnih stožera nikada do sada nisu bili smatrani odgovornima za zločine koje su počinile oružane snage druge države ili entiteta. I doista, Perišić je u specifičnom položaju - tereti ga se da je odgovoran za djelovanje snaga bosanskih Srba u BiH i hrvatskih Srba u RH jer im je pružao pomoć u ljudstvu, materijalima i logistici. Načelnika snaga jedne zemlje (npr. Janka Bobetka) tereti se za zločine snaga u drugoj zemlji (npr. zločine HVO-a u BiH) zbog logističke potpore, utjecaja i kontrole nad tim snagama. Perišića se tako tereti za zločine u Srebrenici, granatiranje Sarajeva i raketiranje Zagreba.
Makar je ICTY već nekoliko puta presudio da je utjecaj koji je Vojska Jugoslavije imala na VRS u Bosni bio dovoljan da se odgovornost može pripisati jugoslavenskom velikom bratu (npr. slučajevi Tadić i Krstić), ovo je prvi postupak koji počinje nakon presude ICJ (International Court of Justice) koji nije našao dovoljno elemenata da bi Srbiju smatrao odgovornom za zločin koji su u Srebrenici počinile snage VRS (više: Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici). ICJ i ICTY primjenjuju dva različita standarda za ocjenu državne odgovornosti - dok se na ICJ očekuje upravljanje specifičnom operacijom, na ICTY je dovoljna "overall control" u vidu logistike, financiranja i slično. (Tadić - Why the Nicaragua test is not applicable) Isto tako, makar dolazi iza presude u slučaju Martić (Krajiški warlord osuđen na 35 godina), ovo je prvi slučaj koji će morati eksplicitno adresirati pitanje odgovornosti srpskih institucija za ratne zločine Martićevog klana u Hrvatskoj (TV izvještaj o presudi Martiću). Makar je vijeće odlučilo da su "dokazi pokazali da su RSK i njeno vodstvo tražili i primali znatnu financijsku, logističku i vojnu potporu Srbije koja je dolazila iz MUP-a i Državne sigurnosne agencije, JNA i Republike Srpske", u slučaju Martić to pitanje nije bilo u središtu interesa.
Makar se ponovno radi o postupku za zločine u Hrvatskoj i to ovog puta s jasnom međudržavnom komponentom, interes hrvatskih medija je poslovično nikakav ili loš.
Teoretičari zavjere su (kako to uvijek biva) popušili - Radovan Karadžić izgleda nije sklopio pakt o trajnoj nekažnjivosti. Srpski izvori potvrdili su, a svjetske kuće prenijele da je bivši predsjednik Republike Srpske, šef Srpske demokratske strane i Vrhovni zapovjednik vojske bosanskih Srba (VRS) uhićen. Gdje i kako još nije poznato, no nema sumnje da će detalji biti zanimljivi, posebno oni koji se tiču njegovog više od desetljeća dugog skrivanja. Radovan Karadžić arhitekt je jednog on najbrutalnijih ekperimenata rasne čistoće u Europi koji je optužen za vrlo teška kaznena djela: genocid (najteže kazneno djelo u međunarodnom pravu), sudjelovanje u genocidu, istrebljenje, ubojstvo, namjerno usmrćivanje, progon, deportaciju, nehumane akte i druge zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana, Hrvata i drugih ne-Srba u BiH.
Prema optužnici, Karadžić je zajedno s drugima (element koji će izmjenom optužnice biti obuhvaćen u "udruženi zločinački pothvat") činio zločine po BiH sa ciljem osiguravanja kontrole nad područjima BiH koja su proglašena srpskom republikom i značajnog smanjenja ne-srpskog pučanstva. Kako bi ostvarili taj cilj, koji je po međunarodnom pravu ilegalan, Radovan Karadžić i ostali su činili zločine kako bi se ne-Srbi natjerali da napuste ta područja, a one koji su nevoljko odlazili su protjerivali, dok su druge ubijali - radi se o poznatom obrascu koji je primjenjen u svim ratom zahvaćenim bivšim republikama SFRJ od svih zaraćenih strana. Ipak, Karadžić se za razliku od drugih mora suočiti s najtežom optužbom, ona za kazneno djelo genocida, tiče se ubojstva skoro 8,000 muslimanskih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995. Case protiv Karadžića ne počiva samo na zapovjednoj odgovornosti (kao Vrhovni zapovjednik koji nije učinio nešto što je trebao - kaznio ili spriječio da trupe nad kojima ima kontrolu čine zločine) nego uvelike i dokazivoj direktnoj odgovornosti za genocid (učinio nešto što nije trebao).
Oslobađajuća presuda po svim točkama za Rahima Admija i osuđujuća za prethodno osuđivanog Mirka Norca na temelju zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u hrvatskoj ofenzivi i naknadnom povlačenju iz srpske enklave sela davne 1993. pod imenom "Operacija Medački džep" još uvijek lagano trese institucionalni sustav, medije, pravosuđe i javnost. Doduše, ovog puta ponovna osuda Norca nije izazvala demonstracije veterana i nacionalista. Hrvatski sud drugi je put bez previše profesionalnih i vanpravnih problema osudio visoko pozicioniranog zapovjednika HV-a za njegov neuspjeh u kontroliranju trupa koje su pod njegovom efektivnom kontrolom i/ili direktno počinjenje zločina. Presuda zapovjedniku ne znači nužno da je zločine zapovjedio jer je zapovijedanje zločina oblik individualne odgovornosti i činjenja. Za nju vijeće nije našlo dokaza. Zapovjedna odgovornost, primjenjena u slučaju Medački džep, je upravo suprotno: odgovornost za nečinjenje odnosno neispunjenje obveze koja jasno stoji u I Protokolu Ženevskim konvencijama. No taj Protokol se tiče međunarodnih sukoba, a Medački džep je bio primjer internog sukoba pa je bilo oportunije primjeniti domaće pravo (da je slučaj na međunarodnom sudu, moglo bi se primjeniti običajno pravo čime bi se zaobišao taj problem). Zapovjednik koji je znao ili morao znati da njemu podređeni nad kojima ima efikasnu kontrolu čine ili će počiniti zločine obvezan je poduzeti nužne i razumne mjere da zločine spriječi ili kazni. Podbaci li u ovoj zadaći, zapovjednik može biti odgovoran za zločine neposrednih počinitelja. Osuđivanje zapovjednika ne sprečava procesuiranje neposrednih počinitelja, ali daleko adekvatnije atribuira odgovornost za masovni zločin koji se ostvaruje potporom sustava.
DORH će se navodno koncentrirati na neposredne počinitelje iz slučaja Medak čija su imena sad formalno isplivala u javnu domenu zbog javnosti suđenja pa se od toga ne može pobjeći (ali još uvijek nisu naglašena u medijima i poznata javnosti, uz iznimke kao što su Velibor Šalaja, Ivica Rožić i Toni Stelinović - o Rožiću je svojevremeno pisao Feral). Makar je usmjeravanje napora prema "bazi zločina" (crime-base) vrijedno pohvale, progon međunarodnih kaznenih djela puno je efikasniji ako se zahvati zapovjednike koji su ključni za sistematski kriminalitet u ratu ili miru prema ratnim zarobljenicima/ranjenicima/itd ili civilima. Stoga je daleko zanimljivije stidljivo šuškanje o istrazi o ulozi Mladena Markača, glavnog zapovjednika Specijalne policije (propagandni amaterski YouTube clip) koja je bila dio MUP-a i Željka Sačića, zapovjednika u Specijalnoj policiji i današnjeg predsjednika Udruženja specijalne policije. Uz jedinice HV-a, jedinice Specijalne policije sustavno se pojavljuju kao počinitelji zločina u slučajevima čija je istraga ili predraspravni postupak vođen na Tribunalu u Hagu. Vojna struktura nije bila jedina koja je čini se sudjelovala u zločinima, MUP je bio podjednako inolviran. No čim je u pitanju Hag, svaki wannabe novinar će tome dodati par kila teorije zavjere i napraviti konspirativni medijski spin prilog osiromašen jeftinim političkim metaforama i žurnalističkim teatrom potpuno neprikladnim za izvještavanje o ozbiljnim temama kakvi su ratni zločini. Umjesto da je kao poveznicu istaknula Specijalnu policiju, Ivana Petrović slučaj Oluja i Medački džep povezala je u SouthParkovskom stilu - everybody, blame Canada!
Željko Sačić djeluje kao da je u panici i plasira teorije zavjere, tvrdeći između ostalog da hrvatsko pravosuđe odrađuje "prljavi posao Tribunala". Ima li hrvatsko pravosuđe muda odnosno snage pozabaviti se slučajem Medački džep i hoće li organi progona konačno preuzeti inicijativu u dokidanju (višegodišnje) nekažnjivosti za teške povrede međunarodnog prava i zločine koji ugrožavaju cijelo čovječanstvo?
Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.
Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?
Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.
Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.
Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.
Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".
The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense
Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?
Makar potpora javnosti Gotovini ne posustaje, a mnogi građani nastavljaju negirati da je hrvatski narod u ratu bio išta osim žrtve, najveće i najočekivanije suđenje vjerojatno će pomoći zemlji da se suoči sa svojom ulogom u ratu i prihvati sliku rata u boji umjesto crno-bijele simplificirane perspektive te shvati da su zločinci postojali na svim stranama. HTV je najavio javno prenošenje rasprava, što je kopernikanski obrat u odnosu na pažnju koja je posvećivana drugim postupcima (uz iznimku onog Miloševiću) koji bi jedva zaslužili koji izvještaj, čak i kad se sudilo radi zločina nad Hrvatima (npr. Tužitelj protiv Milana Martića, Tužitelj protiv Milana Babića, Tužitelj protiv Rasima Delića, itd). Javni prijenosi pomoći će u suočavanju s prošlošću ali i prvi puta pružiti pravu priliku javnosti da vidi kako uopće izgleda postupak pred međunarodnim sudom. Opterećen pravilima, složenošću materije i obujmom, pravni postupak pred UN-ovim tribunalom nije predstava za javnost u kojoj zamaskirani protagonisti plešu ples prema očekivanjima javnosti nego pravni postupak u kojem je potrebno dokazati svaki navod optužnice van razumne sumnje rigorozno slijedeći detaljna pravila.
Predmet Gotovina i drugi najveći je i jedini predmet za zločine koje su počinili etnički Hrvati u Hrvatskoj koji će provesti Haški tribunal. Dok su zločini srpskih optuženika nad Hrvatima u Hrvatskoj procesuirani u nekoliko postupaka (Martić, Babić, Milošević, Mrkšić i drugi), a u nekima će tek biti (Šešelj, Simatović), jedini drugi postupak protiv etničkih Hrvata prepušten je hrvatskom pravosuđu i odvija se na Županijskom sudu u Zagrebu. Kritike na rad suda koje se temelje na navodnoj disproporcionalnosti etničkog optuživanja i "izjednačavanju krivnje" bivaju nemilosrdno poražene u sukobu sa statistikom i zdravim razumom jer etničkim sastavom optuženika dominiraju osobe srpske nacionalnosti, što i odgovara povijesnoj istini o etničkoj atribuciji ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije. Makar Srbija još nije dožvjela dostatnu razinu otriježnjenja glede njene uloge u ratovima i stradanjima, Hrvatska se nalazi na sličnom putu katarze koji je počeo postupkom tzv. Gospićkoj skupini (Norac i drugi), nastavio se postupkom protiv Branimira Glavaša i kulminirao onim protiv Ademija i Norca.
Je li javnost spremna za novi val triježnjenja od ratne propagande 90-tih postupkom Gotovina i drugi?
Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"
Neovisni, ali ne i neutralni