Kad ne znaju kako bi iz gabule, Hrvati će mijenjati zakon. Kad ne znaju kako iz velike gabule, mijenjaju ustav. Što je hvale vrijedna aktivnost, ako daje rezultate i ako se napravi kako Bog zapovijeda. Odnosno ako tu aktivnost provode razmjerno pametni ljudi s razmjerno poštenim nakanama.
Ovog puta se Ustav mijenja (znači da je velika frka) nominalno zato jer je nama poći u Europu. A mijenjamo ga i prije nego što su otvorili vrata iste Europe. No dobro, mi ćemo ustav promijeniti, a Europa kad dođe. I onako se ti dijelovi ustava koji se tiču Europe primjenjuju kad uđemo u Europu. Ako ne uđemo u Europu, to ćemo staviti u zagradu.
Otvorite stranicu Vlade Republike Hrvatske. Na stranici je 58. sjednica, od 28. svibnja (koja bi, da ima pravde na ovom ili nekom drugom svijetu, bila i posljednja sjednica te vlade) i pod točkom dnevnog reda 1.1. Prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o radu s tekstom konačnog prijedloga zakona. Obrazloženje nemojte ni čitati – u njemu Vlada govori kako će onima kojih se zakon tiče (a tiče se svih radnika u Hrvatskoj, fizičkih, umnih, bezumnih i maloumnih, pa i onih koji podržavaju ovu vladu) biti mnogo bolje kad im se uzme i ovo što imaju, kad im se skinu gaće, kad ih se siluje i kad se oko toga neće imati kome ni požaliti. To obrazloženje cinizmom se približava upozorenju Udruge poslodavaca koja jadnog malog Kosora (ne Jadranku, onog drugog) upozorava da se ne šali s oporezovanjem visokih plaća jer se na taj način destimulira obrazovanje. A asistenti (s doktoratom) na fakultetima imaju plaću šest do sedam tisuća kuna. No, dobro, obrazloženje nemojte čitati. Čitajte Zakon.
Za početak, u prvom članku Vlada kaže: U Zakonu o radu (''Narodne novine'' broj 149/09), u članku 79., stavak 3., mijenja se i glasi:
Nije strašno biti pesimista. Čaša može biti napola puna ili napola prazna, zapravo svejedno. U mjerivim parametrima objektivne stvarnosti, vina ima ili vina nema, bez obzira na pesimizam i optimizam. Nešto je ružnija situacija s paranojom. S jedne strane, ako vam se čini da vas proganjaju agenti svih svjetskih službi (a i neki iz Zvjezdanih staza i Ratova zvijezda), trebate se obratiti stručnjaku. Ne onom za špijunažu. Onom drugom. Ali, ako svoja crna predviđanja godinama pričate, a svi vam govore da širite negativne vibracije i da ni vrag nije tako crn kako ga crtaju i da se tako nešto kod nas sasvim sigurno ne može dogoditi, a ono se dogodi baš tako crno ili još malo crnje, onda se situacija može pojasniti na dva načina samo – ili se radi o vještici (čarobnjaku) koji svojim crnim predviđanjima utječe na stvarnost, ili je stvarnost zaista takva da se crne stvari događaju prema predviđanjima, dakle crna, pa paranoja i nije neka bolest nego realno sagledavanje stvarnosti koja prijeti. Ako je tako kako jeste, najveći je grijeh i najblesavija pogreška zatvoriti oči i pokriti se po glavi. Vampiri na taj način neće nestati. Oni se ne boje mraka.
Ove mjere (opet ja o mjerama) kao da je radio Škegro. Sjećate se, to je onaj ministar iz mraka koji je umirovljenicima poručio neka si zarade nešto za stare dane jer im država neće dati toliko da mogu od toga živjeti. To, kao, država nekom daje penziju. A što čovjek uplaćuje u penzijski fond je njegova patriotska obveza. I još ima obvezu da ne pita što se s tim događa. Škegro je bio vizionar, ili manipulator, svejedno. Kako god, čekali smo, čekali i dočekali. Iza zavoja na uskoj cesti u svjetlu budućnost pojavile su se mjere.
Gospođa Jadranka Kosor i njen tim izradili su plan mjera kojima bi oni ovu državu odnekuda izvukli i nekamo odvukli. Kao da je država šleper, a mi svi krumpiri na prikolici. Ili gotovo svi. Ljudi svakojako reagiraju. Neki su oduševljeni jer su u pravilu oduševljeni svim čime nas počasti predsjednica Vlade i predsjednica HDZ-a. Pa i ovakvim mjerama. Tim čudacima ne treba se čuditi jer oni od toga žive, a ne od našeg čuđenja. Drugi kažu da je to „udar na zdravi razum“ ili „popis dobrih želja“ ili tako nešto nedorečeno, što jedva da zaslužuje da se uporabi na toaletu. Pod uvjetom da se otisne na odgovarajućem papiru. Niti jedno niti drugo nije istina. A nije istina ni naslov dokumenta. Trebao bi se zvati „Završno ispunjenje obećanja danog uvaženim obiteljima od strane prvog hrvatskog Predsjednika“.
Svaka država ima svoje državne tajne. Na tim tajnim papirima masnim slovima (boldirano) piše „Državna tajna“. Državne tajne jako su tajne. Puno tajnije od običnih tajni, tajnije i od ljubavnih tajni. One su tajne svih tajni i njih se čuva na tajnovit način. Do njih mogu samo oni s posebnim ovlaštenjima, kojima se sve vjeruje. Najčuvanija državna tajna u ovoj našoj državi do jučer je bila – tko ju je stvorio. Popis branitelja čuvao se kao zjenica oka i vlast se je zaklinjala svim živim i neživim da taj popis neće nikad objaviti jer se time krše prava branitelja. Kao da je sramota što su branitelji radili to što jesu – branili Hrvatsku, pa se njihova imena u tom kontekstu ne smiju objaviti jer bi im to pričinilo duševne boli, povrijedilo im privatnost da se zna da su na najčasniji način ispunili svoju dužnost. Doduše, Hrvatska nije objavila ni popis dezertera, što je isto trebala, ali valjda je taj jednako opasan kao i ovaj prvi. Ili bi se ponegdje i preklopili i – evo belaja.
Čitam novine. Svakog dana posljednjih pedeset i nešto godina. Čitam novine i u njima pronalazim potvrdu onog što znam, potvrdu onog što vidim, a n ajčešće i potvrdu onog što ne bih htio znati i što bih rado previdio. A ne mogu.
Pored političkih stranice, poslovnih stranica i zabavnih stranica novine imaju i crne stranice. Na crnim je stranicama crna kronika. U njoj piše što se je gadno dogodilo prethodnog dana, tko je u tom gadnom bio žrtva, a tko je počinio gadnu stvar. Kako godine prolaze crna kronika prestaje biti samo popis počinjenih nezakonitosti. Crna kronika više nije samo crna. Postala je tamno crna, mračno crna, mrtvački i perverzno crna. U njoj su, pored uobičajenih saobračajki, ubojstava na koja smo se naučili, dilera koji nas mogu kupiti (pojedinačno i kolektivno) i švercera svih vrsta, u zadnjih par tjedana sve prisutniji i građani, kako ih se od milja zove, „treće životne dobi“ i oni koji se o njima (odnosno njihovom novcu, koji ipak jest imovina) i o njihovoj sveukupnoj dobrobiti brinu. Profesionalno, naravno, i na zakonu zasnovano.
Umjesto komentara izbora i ovih cirkusa oko navodnih “pregovora”, programa, usuglašavanja i svega ostalog u kazališnim zbivanjima na našoj političkoj sceni, radije bih nešto o uzrocima. Onako kako ih ja vidim.
Pred jedno godinu, dvije, Transparency International organizirala je okrugli stol s temom korupcije u Hrvatskoj i kako joj se suprostaviti. Slučajno sam se našao tamo i nisam pričao o pokvarenim sucima, liječnicima, profesorima ili političarima. Pričao sam o partitokraciji, vlasti političkih elita, kao i organizaciji naših političkih stranaka na način koji stimulira korupciju. Praksa borbe protiv korupcije (a koje nije ni bilo i nema je ni danas), ali i rezultati ovih parlamentarnih izbora i postizbornih slaganja, učvrstili su me u stavovima.
Šumske sove ušare zaštićena su vrsta. Ima ih malo, plašljive su, sporo se razmnožavaju i izgledaju upravo kako sove u pričama trebaju izgledati – mudro i dostojanstveno. Najčešće žive na crnogoričnom drveću, ali mogu one i drugačije, pa se je par familija tih sova naselilo u samom središtu Karlovca, na dva gradska trga i po čitav dan sjede na gornjim granama drveća i ne miču se – slabo vide po danu. Noću se sove bave onim što već sovama priliči – valjda hvataju neke zvijerke, miševe, štakore i tome slično. Ne znam točno, nisam ih noću pratio. Po danu su ukras na ta dva trga i prolaznici ih ogledavaju i vesele im se.
Sove imaju pomalo nehigijenski običaj da izmet istušatu tamo gdje sjede, pa se oni koji znaju ne zadržavaju pod drvećem baš previše. Naime, izmet sove ostavlja gadne mrlje na odjeći, a i lak automobila zna nastradati od dotičnog. Nedostatak higijenskih navika nekim je sovama u Karlovcu došao glave.
Nije me bilo par tjedana. Počela je utrka, svi trče, pa sam se i ja zatrčao. A, zapravo, već je otrčano što je trebalo otrčati. Pa se ja vračam na svoj blog i Pollitiku. Tu mi je udobno. A i društvo je pravo.
Kao što rekoh u naslovu, nekima nikad dosta. Tiče se opet moje omiljene teme, Karlovačke industrije mlijeka – KIM-a.
Što je u KIM-u važno? Nije to ni najveća ni najznačajnija tvrtka koja se privatizira. Ima većih, skupljih i važnijih. Nije to ni najbezobraznija pljačka koja se dogodila u privatizaciji. Ima i bezobraznijih, bezočnijih i skupljih. Ali, KIM je paradigma. U njemu se skupilo sve ono što odlikuje HDZ-ov način pljačkanja Hrvatske. I pljačka je razotkrivena. Tisuće su prošle u tišini i njima – pokoj duši. Jer se, očito, ništa drugo i neće dogoditi.
Pa evo kratke kronologije:
