pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Umjesto komentara izbora i ovih cirkusa oko navodnih “pregovora”, programa, usuglašavanja i svega ostalog u kazališnim zbivanjima na našoj političkoj sceni, radije bih nešto o uzrocima. Onako kako ih ja vidim.

Pred jedno godinu, dvije, Transparency International organizirala je okrugli stol s temom korupcije u Hrvatskoj i kako joj se suprostaviti. Slučajno sam se našao tamo i nisam pričao o pokvarenim sucima, liječnicima, profesorima ili političarima. Pričao sam o partitokraciji, vlasti političkih elita, kao i organizaciji naših političkih stranaka na način koji stimulira korupciju. Praksa borbe protiv korupcije (a koje nije ni bilo i nema je ni danas), ali i rezultati ovih parlamentarnih izbora i postizbornih slaganja, učvrstili su me u stavovima.

Šumske sove ušare zaštićena su vrsta. Ima ih malo, plašljive su, sporo se razmnožavaju i izgledaju upravo kako sove u pričama trebaju izgledati – mudro i dostojanstveno. Najčešće žive na crnogoričnom drveću, ali mogu one i drugačije, pa se je par familija tih sova naselilo u samom središtu Karlovca, na dva gradska trga i po čitav dan sjede na gornjim granama drveća i ne miču se – slabo vide po danu. Noću se sove bave onim što već sovama priliči – valjda hvataju neke zvijerke, miševe, štakore i tome slično. Ne znam točno, nisam ih noću pratio. Po danu su ukras na ta dva trga i prolaznici ih ogledavaju i vesele im se.

Sove imaju pomalo nehigijenski običaj da izmet istušatu tamo gdje sjede, pa se oni koji znaju ne zadržavaju pod drvećem baš previše. Naime, izmet sove ostavlja gadne mrlje na odjeći, a i lak automobila zna nastradati od dotičnog. Nedostatak higijenskih navika nekim je sovama u Karlovcu došao glave.

Nije me bilo par tjedana. Počela je utrka, svi trče, pa sam se i ja zatrčao. A, zapravo, već je otrčano što je trebalo otrčati. Pa se ja vračam na svoj blog i Pollitiku. Tu mi je udobno. A i društvo je pravo.

Kao što rekoh u naslovu, nekima nikad dosta. Tiče se opet moje omiljene teme, Karlovačke industrije mlijeka – KIM-a.

Što je u KIM-u važno? Nije to ni najveća ni najznačajnija tvrtka koja se privatizira. Ima većih, skupljih i važnijih. Nije to ni najbezobraznija pljačka koja se dogodila u privatizaciji. Ima i bezobraznijih, bezočnijih i skupljih. Ali, KIM je paradigma. U njemu se skupilo sve ono što odlikuje HDZ-ov način pljačkanja Hrvatske. I pljačka je razotkrivena. Tisuće su prošle u tišini i njima – pokoj duši. Jer se, očito, ništa drugo i neće dogoditi.

Pa evo kratke kronologije:

Gužva je ovih dana na sve strane. Politički narod priprema se za izbore. Programi su na cesti, projekti su nacrtani i sada samo treba odlučiti “ki če kega”. I to provesti u predatorsku praksu. Uglavnom neukusno i uglavnom nikome na korist. Na štetu mnogima. I onima koji gađaju i onima koji su pogođeni. A što radi bijeli svijet?

Čitam, primjerice, neki dan jednu sitnu vijest u Večernjaku – britanski parlament donio odluku (zakon, valjda, što li) po kojem ubuduće svi koji dolaze raditi u Veliku Britaniju moraju prethodno položiti ispit iz engleskog jezika. Na ovlaštenoj ustanovi. Dakle, u nekoj školi, za pretpostaviti je. Dekadentni Englezi, posjednici lingue france, općeprihvaćenog jezika za sporazumijevanje današnjeg doba, dosjetili su se da im ide na jetra da u britanskim gradovima postoje kvartovi u kojima se ne govori engleskim jezikom, a valjda i to da na raznim mjestima (kod njih, ipak, najčešće slabo plaćenim i onima na kojima Britanci uglavnom ne žele raditi) rade ljudi s kojima se ne mogu sporazumijevati na jeziku zemlje čiji su ponosni građani. Ima tu, vjerojatno, još i drugih socioloških, kulturoloških i inih razloga, ali ovo su, za pretpostaviti je, temeljni i zbog njih je britanski parlament donio takav propis. Naravno, nikom zdrave pameti ne pada na pamet da ustanovi kako Britanci i nisu baš neka demokratska nacija, kako su zaostali otočni rasisti i kako takav način postavljanja vlastitog jezika u povlašteni položaj znači gadan otklon od liberalne demokracije. To ne pada na pamet EU, a ne pada na pamet ni nama. Svi klimnu glavom i utvrde da Englezi u Engleskoj žele govoriti engleski. To je normalna stvar.

Idioti nisu ono (ili nisu samo ono) što vam se na prvi pogled čini. Idioti nisu (ili nisu samo) oni koji ne kuže što se oko njih događa, pa blijedo gledaju u svijet i ne znaju iza kojeg će ih ugla što pogoditi. Idioti isto tako nisu (ili nisu samo) oni koji se kite ukrašenim slovom “U” na utakmicama a uvečer padaju od trans slušajući Cecu. Izvorni idioti, oni od kojih je riječ potekla, drugi su.
U saborskoj diskusiji o obiteljskom zakonu, a govorilo se uglavnom o načinima naplate alimentacije i sankcijama prema onim “roditeljima” koji se ne žele brinuti o svojoj djeci, ustvrdio sam da su to idioti i da se ponašaju idiotski.

Napisao sam nedavno post “Nije gotovo kad je gotovo …” znajući (iz jadne prakse) da se Kim neće završiti kao ni jedan drugi skandal u Hrvatskoj. Turit će se pod tepih, otvoriti novi i tako do besvjesti. Doduše, karlovačko Županijsko odvjetništvo pokrenulo je istražni postupak da ustanovi o čemu se je tu radilo (a mogli su samo pročitati novine, sve je pisalo negdje). Karlovačko županijsko državno odvjetništvo poznato je po svojoj poslovičnoj ažurnosti, pa je npr. kaznenu prijavu protiv Branka Vukelića za marifetluke u gradnji trgovačkog centra Kaufland u Karlovcu za njegovog gradonačelnikovanja držalo u ladici dvije godine. Iz ladice ju je izvadilo na dan njegovog izbora za ministra i s gnušanjem ju odbacilo kao neosnovanu. No, to kazneno djelo još nije zastarilo, pa bi se prijava možda mogla bolje obrazložiti i ponoviti.

Radio Mrežnica, lokalni radio karlovačke županije danas je u jutarnjim vijestima objavio da se Ivan Šimić i njegova tvrtka Chemoderm povlače iz postupka kupovine KIM-a. On je, kaže, namjeravao pomoći, dao sve garancije, napravio sve pošteno i javno, a zločesti su ga tako opanjkali da mu je sada neugodno i ne želi više u tome sudjelovati.

Prva sjednica Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju pokazala je da maestro nije nikakav učitelj, da se nekii baš nikad ne mogu ništa naučiti, da ministri nemaju ni srama ni straha i da se HDZ-ova pljačka nastavlja ne samo jednakim tempom nego i jednakim metodama kao i prije.

Nakon famozne revizije pretvorbe i privatizacije i sveopćeg zgražanja nad činjenicom da je 90 i nešto posto privatizacije napravljeno kršenjem tadašnjih (lopovskih, za početak) zakona, vlast je čvrsto obečala, a Sabor je to obećanje prihavtio kao svetu istinu da više neće biti privatizacije “na časnu riječ” i na način da se digne kredit kojem je pokriće tvrtka koja se tim kreditom kupuje.

Pred točno mjesec dana gradonačelnik grada Karlovca, gospodin Damir Jelić, govoreći o sanaciji odlagališta otpada u Karlovcu našalio se na račun Roma koji na tom odlagalištu skupljaju sekundarne sirovine i pokušavaju od toga živjeti. Kako mu Romi idu na živce, izjavio je da je pozvao specijalnu policiju (gradonačelnik, vidi vraga, zove specijalnu policiju) i naredio im da ih potrpaju u marice i odvezu kamo se već voze oni koje se strpa u ivicu i maricu. Tu izjavu nitko nije shvatio kao šalu, već kao način da se smetlište riješi Roma. Tehnikom gospodina gradonačelnika.

Šala je bila sljedeća izjava u kojoj je novinarima priopćio da je specijalcima rekao kako paze koga voze jer je direktor tvrtke Čistoća, koja se brine o odlagalištu, tamnije boje kože pa da zabunom ne pokupe i njega. U maricu. Bez ivice.

U saborskoj diskusiji o obiteljskom zakonu, a izmjene i dopune tog zakona prodiskutirane na početku “tsunamia” u srijedu ujutro govore uglavnom o načinima naplate alimentacije i sankcijama prema onim “roditeljima” koji se ne žele brinuti o svojoj djeci, ustvrdio sam da su to idioti i da se ponašaju idiotski. Naravno da po današnjem značenju riječi oni nisu idioti nego škrta đubrad, a najistaknutiji (i medijski eksponirani primjer) je direktor Croatia osiguranja Hrvoje Vojković, osoba s najvećom plaćom među direktorima javnih poduzeća – priznaje 35.000 kuna, a onom sa strane ne zna se veličina. Dotičnom je sud odrezao alimentaciju od 8.000 kuna, a on ustvrdio da je to nepravedno i da bi mogao dati najviše 6.000 kuna. Nije uobičajeni idiot, ali svejedno ga ništa ne razumijem.

Kao što sam u opisu drugog čina najavio, odigrao se i treći čin naše male komedije/farse/melodrame/tragedije/igre s pjevanjem. Treći se čin odvijao u Hrvatskom parlamentu. Počeo je u 9,30, u četvrtak 28. 07.2007. godine, a završio negdje oko 23,00 sati istoga dana. Treći čin trajao je, sve u svemu 13 sati. Bez pauze. Nadam se da su zainteresirani mogli vidjeti treći čin na dalekovidnici, a kako sam ga ja vidio unutar sabornice pišem ovdje. To je moj dnevnik za taj dan (noćnik, također).
Na samom početku čina na sceni se uživo pojavio režiser, u pratnji pet-šest ključnih glumaca. Režiser je bio u kostimu i glumio je glumca. Najprije smo režiseru i glavnim glumcima (Vesna Pusić i još par nas) pokušali objasniti da nitko nikog u parlamentu ne proglašava lopovom, da to nije mjesto gdje se hvataju lopovi i da lopove hvataju Bajić i Benko. Pa smo im onda pokušali objasniti da smo zahtjev o izglasavanju nepovjerenja dali ne zato jer su oni nešto ukrali (jesu li ili nisu ima tko ustanoviti), već zato što nisu obavili svoj posao onako kako im je to zakonima i odlukama parlamenta naloženo. Voljom vlasti postavili su ljude koji su tijekom godine dana uzeli od agenaka USKOK-a mita za 800.000 Eura. Za pretpostaviti je da se ljudi nisu razgovarali i ispijali kavice samo sa agentima USKOK-a, već i sa nekim drugim zainteresiranim građanima koji su spremni platiti uslugu. Da čovjek bude skroman, pa da kaže da ih je bilo još najmanje za 800.000 Eura. Sve u svemu 1.600.000 Eura mita. Prema novinama, jedan od optuženih tražio je kroz mito 5% vrijednosti svakog posla. Dakle, 1.600.000 Eura je 5%. Sveukupna cifra krčmenih vrijednosti je, jednostavna računica kaže, 32 milijuna Eura. Toliko su iskčmili u jednoj godini. A prije toga su na tom mjestu bili još dvije godine. Od daljnje računice boli glava, a posebice kad se čovjek dosjeti da je prava privatizacija trajala desetak godina prije toga. Čuvari u liku četiri ministra (Polančec, Kalmeta, Šuker i Čobanković, jer se Vukelić povukao u jeku Brodosplita, dakle pred par mjeseci, pa se i njega može računati kao petog) ništa nisu znali. Nekako nam se činilo da bi ipak trebali znati što se događa u fondu kojim upravljaju, pa smo upravo zbog toga zatražili njihovu političku odgovornost, odnosno smjenjivanje. Kako je režiser stao u njihovu obranu, a i ostatak vlade, naravno, to smo zatražili da se vidi u parlamentu da li se toj vladi vjeruje. A ako joj većina i vjeruje da mi kažemo zašto joj je vjerujemo. U tu svrhu smo složili i karikaturu na kojoj četiri ministra povezanih očiju, začepljenih ušiju i zaflasteriranih usta ništa ne znaju, ništa ne vide, ništa ne govore, a iza leđa im njihovi puleni čapaju sve što mogu. Tako smo, ukratko obrazložili svoje rezone i stajališta.

Predstava je otvorena spektakularno. Zvona su zvonila, kamere zujale, a publika je ispustila glasno “aaaaaaa”. Tri potpredsjednika Fonda završila su u pritvoru, a predsjednik je ustanovio da je hardware razotkriven, a sad se traži software. Glavni režiser ustvrdio je da ništa nije znao, ali da je za predstavu ipak on najzaslužniji i da nam je od sada pa nadalje (sve do izbora a po mogućnosti i kasnije) vikati mu “Bravo!”. Tko to ne viče niti je dobar patriot niti je zahvalna publika. I najbolje bi mu bilo da se odseli na Južni pol. S pingvinima i ostalom zamrznutom zvjeradi.

Zasvirao maestro. Muzika izvukla razne zvijerke (kao u čarobnoj fruli) i zvijerke zaplesale. Neke nisu vične koracima pa teturaju. Pa tako Polančec ustvrdi, u istoj rečenici, da ništa ni o čemu nije znao (što mu je za povjerovati), a da pomoćnika direktora Fonda nije otpustio jer nije htio prekidati istragu (o kojoj ništa nije znao, pa čak ni to da postoji).

Sanader se istovremeno hvali kako pravna država konačno funkcionira (jer ju je on osobno takvom funkcioniranju prispodobio), tvrdi da njemu trreba reći “Bravo!”, a u pravoj pravnoj (i ozbiljnoj) državi premijer ne rukovodi akcijama državnog odvjetništva jer su to dvije odvojene grane vlasti. U drugom trenutku se dosjeti jadu i kaže (a to potvrđuje i Mesić) da o akciji nije znao ništa, ali da njegovi ministri koji su rukovodili institucijom za muljanje sasvim sigurno ništa nisu krivi, jer ni oni ništa nisu znali. A nisu krivi ni što ništa nisu znali, jer, zaboga, tko još od ministara očekuje da nešto znaju. Tako vlast pleše na glazbu maestra i popikava se o vlastite noge. No, od vlasti se to i očekuje. I vlast se drugačije neće ni ponašati sve dok se ne ostvari talijanski scenario (sjećate se onog talijanskog premijera koji je umro negdje ne sjeveru Afrike, nakon što suz mu suradnici uglavnom završili iza rešetaka, a on utekao glavom bez obzira?)

Kirino sviranje po internetu i oko njega najnoviji je (ali, naravno, ne i posljednji) skandal ministara ove vlade. Rijetki su ministri (pa i drugi visoki dužnosnici vlasti) oko kojih se skandal nije zavrtio. Žužulu se zavrtilo oko Imostroja i Bechtela, a bilo je i drugih skandala u pratnji. Vukelić je bio središnja ličnost Brodosplita (sjećate se onog “Di su šoldi?”) i brojnih nedorečenih i nemuštih zakona koji su dolazili u Sabor i odlazili iz njega na višestruki popravak i uz grube riječi predsjednika Sabora. Čobankoviću (simpatičnoj osobi, inače) stalno se vrte poljoprivredne zavrzlame i nepodopštine, na koje on reagira na simpatičan ili manje simpatičan način. Ljubičić je jadna osoba koja se u svom poslu ne snalazi i gotovo neprekidno dobiva šamare sa svih strana. Palarić (šef središnjeg državnog ureda za upravu) u stalnim je skandalima oko kupoprodaje vjećničkim namdata na lokalnoj razini. Gospođa Lovrin brani se nemušto od napada na korumpirano pravosuđe i ne čini ništa. I tako mjeseci prolaze. A i godine, kad ih se zbroji. I ode mandat.

Uvaženi sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske obratio se Hrvatskom saboru i od njegovog Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav zatražio mišljenje. Pa kaže on:
„Posebice molimo da se očitujete o tome jesu li se osporena Pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u Republici Hrvatskoj tijekom izborne promidžbe odnosila samo na izbore za zastupnike u Hrvatski sabor koji su održani 23. studenog 2003. godine, ili su ona i danas na snazi, odnosno bi li se ako se ne donesu nova primjenjivala i na predstojeće izbore. Na ovo pitanje, koje je bitno za ocjenjivanje njihove ustavnosti i zakonitosti, ne može se nedvojbeno odgovoriti iz cjeline teksta samih Pravila.“