pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Danas su moja uvjerenja poljuljali Etiopljani.
Sve moje kritke o nemirnom Balkanu, postale su neprimjerene i pretjerane nakon što su trojica dugoimenih, tamnoputih momaka izjavila kako baš Srbiju žele za svoju novu domovinu.
Mora da je onda tamo odakle su došli stvarno grozno, pomislila sam.
Zaista moraš biti dobro lud ili dolaziti iz zajebane situacije da bi poželio srpsko državljanstvo.
Pambukovica bi mogla postati poznata kao selo koje je lansiralo trojicu Afrikanaca ravno među svoje najzaslužnije sinove, a Hrvatsku maknula s puta za Europu. Evo kako.
Naime, dečki ne samo da vole srpsku zemlju, već su se toliko asimilirali, da bi joj, kako kažu, mogli donijeti koju atletsku medalju jer- super trče.
Istina, tvrde u selu, mladići koji su inače jako fini i pristojni, svaki dan trče 40 kilometara. Tolika ljubav koja nije viđena ni kod rođenih Srba, toliko je opčinila strance da su čak i zapalili putovnicu kako ih vlasti ne bi teleportirali iz zemlje.
Tamo negdje u bijelom svijetu (ili u ovom slučaju u crnom) zaista žive neki čudni i sigurno nesretni ljudi.

Ovih dana u medijima je bljesnuo vrli ministar poljoprivrede, po vlastitom priznanju čovjek koji 'ionako nije želio doći na to mjesto.'
Slavnu koaliciju, dodatno je osramotio aktualni čelni vladar jednog od škakljivijih ministarstava svojim nastupima u javnosti.
Govoreći u stilu kauboja, obraćajući se prisutnima zazivajući ih samo prezimenom, uporno i tvrdoglavo je odbijao odgovoriti na jednostavno voditeljevo pitanje:
-Hoće li njegova stranka odustati od ZERP-a?
Nevjerojatnom sposobnošću da se pravi lud, Pankretić se vrtio oko amaterskih diplomatskih fraza koji su ga samo dodatno ukopavale.
Neodređenim i pomalo arogantnim tonom, postaje vidno iživciran voditeljevim inzistiranjem.
Za to vrijeme, u domovima Lijepe Naše, puk je bio vidno iziritiran njegovom dosljednošću oko okolišanja.
Ležernošću ratara, neformalno je lupetao kontradiktorne naučene rečenice, brljao o sretnom braku s HDZ-om, a s druge strane branio ZERP i ribare.
Ni tijekom javnog sramoćenja, a ni poslije nikom nije bilo jasno tko tu koga ustvari j...,ni kako vrhovni poljoprivrednik može biti onaj koji je tu 'samo zato što je stranka to željela, a ne on.'

Idemo dalje! Nekada je gromoglasna parola imala drugo značenje. Veliki Ivo je uredno obećao opremiti zemlju kako bi je mogao dostojno otpremiti u obećanu zemlju.
Opremiti je značilo između ostaloga i riješiti sporove sa susjedima i pritom zadržati barem minimalno ponosa, odnosno provesti kakav- takav ZERP.
Nažalost, popularna kratica je postalna izraz za Ekološko zaštićeni ribolovni poraz, a 'pojas' se zajedno s ponosom strmoglavio na dno dna Jadranskog mora.
A Joža, čiji popularniji prethodnik i imenjak vjerojatno pred licem Boga i njegove pravdenosti kumi 'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine,' izravno se ruga narodu čineći baš sve suprotno od onoga što je najavio.
Za to vrijeme narodni heroj Ivo Lola Ribar (ne onaj Titov prijatelj već ovaj Tuđmanov), panično smiriva paniku, vukući Janšu za jedan rukav, Rehna za drugi, a naciju za nos.
Jedina osoba u zemlji koja trenutačno ne muči Dugobabljanina jest njegov koalicijski prijatelj seljak. On je, naime, pokazao i dokazao velikom gazdi gotovo pasju vjernost uredno zajebavši glasače što su popušili crno-bijelu dramatičnu reklamu koja je prikazivala ribarski i seljački jad.

Sve je dobro dok ne dođe do toga da to i moraš dokazati. Lako je riječju i mišlju, ali kad dođe do djela i propusta, tu nastaju problemi.

Sabor čistih ruku, projekt svakako vrijedan bar spomena, zametnuo se negdje u arhivama prošlotjednih vijesti. Zašto sloboda govora ovoga puta nije dignula glas i povisila ton na očiti bojkot ove inicijative od strane najmoćnijih političkih stranaka?

Nitko se ne zgraža nad činjenicom da niti jedna od visoko pozicioniranih stranaka nije potpisala sporazum koji samo traži jamstvo o poštenju i odgovornost ukoliko se to ne ostvari. A ja se evo, čudom čudim, manjku reakcija na servirani dokaz da nitko nije sposoban pravno odgovarati za eventualni kriminal i nepoštenje u svojim redovima.

Poklonici ove ideje su mahom male političke stranke, tek zvjezdice u odnosu na ogromne stranačke planete, većinom nepoznate biračkom tijelu. Široj javnosti poznati potpisnici su tek Demokratski Centar i nezavisna lista Tonćija Tadića.
A na planetu SDP i HDZ samo muk.

Povrat duga se vraća punom parom. Prelijevanje iz šupljeg u prazno. Evo, baš danas je vraćena i četvrta rata duga umirovljenicima. Simbolična svota mita tik pred izbore.
Danas su penzioneri izišli iz svojih domova podijeljenih osjećaja; nisu znali bi li se smijali ili bi plakali. Danas ću jesti, pomislio je jedan. Ili da ipak platim struju? Žalosna dvojba koja muči većinu hrvatskih umirovljenika, doslovno glasi: Da umrem od gladi ili od hladnoće?

HDZ-u je danas pao kamen sa srca. Skinuli su umirovljenike s grbače jednostavnom metodom. Prodaj, vrati, plati pa se rugaj. Svima nama.
Zaista zavidno rješenje sadašnje vlade nametnulo se kao njihova osnovna pobjeda. Po principu "dajmo da ne umru prije izbora" svim silama su namaknuli povrat duga umirovljenicima ne bi li spriječili staračku bunu na ulicama. Jer, penzioneri, gladni kakvi jesu, pojeli bi vladu za doručak na Markovom trgu.

Sanader zna posao. Doveo je Merkelicu da nam kaže zašto bismo glasali za HDZ. Doista, tko bi bolje znao od njemačke kancelarke zašto je Ivo Sanader pravi izbor za mene?

Vidi ona, Ivo je fin, uglađen gospodin,svaki put kad u Njemačku dođe, pristojno se ponaša i solidno natuca njen materinji jezik. Kvragu, misli Angela, bolje da je takav na vlasti ako ćemo već morat imati posla s Hrvatskom, ko zna nabada li onaj Milanović strane jezike, a Jurčić da ne govorim.
Da, pomislila je, za svoje dobro i mir u diplomaciji, neka se čuje i moj glas za HDZ.

Prije nekoliko dana Ivi Sanaderu zazvonio je telefon. Kućni. Javila se Mirjana.
- Da, da, Ivica je tu negdje, zbunjeno je zacvrkutala, samo malo.
Ivek, izlazi iz zahoda, neko te zove!
Vidno uzbuđen, ne stigavši ni propisno zakopčati hlače, Sanader je navrat na nos izletio iz toaleta.
-Ko je, je li Angela? znatiželjno je upitao ženu koja je samo slegnula ramenima.
-Ja, ja, IchBin Ivo. GutenTag dame, Angela. Reklame, propaganda, freudig!
Usrećen Angelinom odlukom da će glumiti u njegovom predizbornom spotu, mahnito je poput djeteta trčao pjevušeći - HDZ zna, HDZ zna....

Jutros sam se probudila potpuno nadahnuta. Nije bilo potrebe za poticajnom mišlju kojom se buđenjima tješim da sam tek na početku jednog divnog života. Zamršenost apsolviranja svih poznatih problema i manje poznatih rješenja potpuno se zametnula u drugi plan pred prosvjetljenjem koje me snašlo pri dodiru s jutarnjom maglom.

Prkoseći kašnjenju tramvaja, beskorisnom trubljenju vozača i umornoj kiši koja je odradila noćnu smjenu, samo sam lagano tapkala između širokih osmijeha divova s plakata. I vidjela da sve je bolje..

Jedni su se kreveljili u nebesko plavoj varijanti vrišteći: Ostvareno! , nabacujući prošlost kao glavni adut u mojoj budućnosti. Odmah sam povjerovala u tu silu koja zna kako pokre(te)niti Hrvatsku.

Drugi su se okupili u velikom broju od dvoje ljude i osigurali kvalitetan tim koji autostopira odmah s moje lijeve strane i u trenutku mi je bilo jasno da ti ljudi su snaga.

Uzbuđeno sam nastavila prema raskrižju. Na sljedećem semaforu dobila sam priliku ostvariti svoj san. Samo sam trebala skrenuti desno i u prvoj trgovini kupiti crnu košulju. I ne platiti ju gotovinom.