pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Moja priča počinje onda kad je tata odlučia da mojoj seki fali društvo, pa je negdje u cik proljeću odlučio "zaskočiti "nju, moju mamu i napraviti mene... To mu je i uspilo... Na svijet je došla mala, rumena okruglica, ni manje ni više nego ja, slatko dite babe i dide, mame i tate i velika želja svoje sestre...

Život je teka polako i sigurno, jemalo se čo za poist i popit, iz rođendana u rođendan rasle su zidne police plišanim igračkama... Onda je došla i "prva" škola na red...

Mala okruglica već stasala u pristojnu vitku djevojčicu i krenula u prvi razred. Sićan se one plave kapice i pionira, crkvenog i školskog zvona a i zbora, školske rukometne karijere, zgodnih frajerčića u školskoj klupi, prve ljubavi, sićan se svega a najviše sritnih lica mojih "uličnih prijatelja". Bili smo prava "ulična banda", složna ekipa, prava mišanca. di mujo tu i mi, šta ima mujo imamo i mi!

Sad kad je eto napokon prošlo ovo tzv. mučenje ( č ili ć?) javnosti i mene same, sidin u fotelji, pomalo nervozno okrećen televizijske programe, grizen fetu crnog kruva i mislin se kako dalje...

I prije četiri godine, napravila san istu stvar, dala svoj glas za istu stranku kao i ove godine i puf... Moji ipak nisu pobjedili!
Nisu ni onda, a ko zna i kad će i oće li ikad?!
Mislin, svaki poraz me nebi triba obeshrabit nego mi dat nade da idem dalje, al ko i svaki drugi ćovik, tia on to priznat ili ne, ne volin poraze i ne volin gubit... Oću da se nalazin među pobjednike i točka. Uh, koja štete šta HNR nije stranka...

I onda, pošto eto već se dobro zna ko vuće sve konce u ovoj državi, u mojoj općini, u mom gradu i skoro u mom domu (oću brzi internet), najbolje bi bilo da lipo i ja glasan za te naše, dobro znane, pobjednike i onda se neću osjećat ko gubitnik kad na svakoj internetskoj stranici, na svakoj naslovnici novina, na svakom televizijskom programu ugledam pobjedničke postotke.

Danas mi se dogodila jedna nevjerovatna zgoda/nezgoda pa san se razmišljala dal da stavin to na svoj blog ili ovdi, a pošto je ipak vezano uz politiku, iskoristit ću priliku da to napišen ovdje...

Nakon posla, odlučila san otić do autopraone malo da mi urede auto iznutra, jer to više nije sličilo na auto jedne fine i uredne djevojke...
Na putu prema praonici, sitila san se da me doma čeka moj vjerni pas čuvar, malo rastezljivo štene staro 10 mjeseci... Pa san odlučila da oden po njega kako više nebi bia sam...

Kada smo stigli kraj praone, mislila san se oću u kafić popit kavu ili ću lipo pričekat sa strane... Odlučila san da pričekamo sa strane jer ionako neće dugo trajat...

I stojin tako u svom crvenom ( ovo nije nikakva reklama za političku stranku) kaputiću i žutin rukavicama koje nenormalno dobro stoje uz kaputić uz samu itekako dobro prometnu ulicu u rodnom mi gradu, a moj vjerni prijatelj, moj pas stoji pored mene i promatra oko sebe...

Eh.. jutros san "brzo" načela (je se ovo piše sa Č ili Ć? :) ) tj. otpočela ( č ili ć?) pisanje mog prvog dnevnika na ovon, za mene super portalčiću i odma su mi se moji, poput čevapčići, prstići zalipili za tastaturu... ovisnost (o tome u slijedećem nastavku)?!

Pa san eto odlučila stisnut zube i napisat još par riči glede ove naše predizborne kampanje u nadi da će baren neko pripoznat važnost mog pisanja i moje želje da stvari napokon krenu na bolje...

Dakle, o čemu se radi...
Ma da Van iskreno kažen, dosta mi je više i "ovih i onih, i crvenih i plavih, i žutih i smeđih boja" koje me okružuju svakodnevno i kvare mi vid...
Dosta mi je pustih obečanja i nadanja da će sutra bit bolje...
Dosta mi pitanja ZA KOGA ĆEŠ GLASAT? Pitajte me kako san danas?!...
Dosta mi je dizanja cijena goriva, kruva , soka, duvana, alkohola i drugih, meni bitnih stvari u životu...
Dosta mi je praznih priča i uvjerenja onih koji najmanje znaju o onome čo pričaju...
Dosta mi je reklama i postera, skupa i štandova, poziva i pisama, i na kraju dosta mi je SVEGA.

Uvatila san malo vrimena da se osvrnen na sve ovo što se u mom životu dešava prethodnih dana, od pobjede Hrvatske u nogometu, do Nike Kovača u HDZ-u, ili štanda pored kojeg san prošla od SDP-a, do bakice u reklami...

I šta da napišen, u politiku se ne razumijem, al znan samo jedno, svi oni obečavaju brda i doline, fale se sa onim što jesu i nisu napravili, a meni već deset-petnaest godina isto, samo san nabacila jedno desetak kila, pa to stavljan svaku godinu jedna kila, onda san i sve škole koje san upisala, završila, našla svoju bolju polovicu i preselila u drugi grad... a od pustih, njihovih ih obečanja, dobila san labelo i maramice... pa to je strašno...

Ovi na skupu priča o dvorani koja još nije ni počela se gradit, a bidan čovik misli da je pri kraju, oni pak na drugon skupu govori o mladima, a mladi polagano nestaju u sjeni onih koji su davno zauzeli svoje misto, a trečima razglas nije bia ni dobar pa nisan u zadnjen redu ni čula čo su napravili i čo će napravit...

I onda me jedino razveselila utakmica u sridu, ta borba i želja da pokažemo ko smo i šta smo...