Udruga Vjetrenjača čiji sam predsjednik, krajem studenog prošle godine objavila je registar svih javnih nabava u RH počevši od 1. srpnja 2009. godine do početka studenog 2011. Riječ je o otprilike 58.000 ugovora, više od stotinu tisuća različitih objava i o otprilike osamdesetak milijardi kuna novca poreznih obveznika (s PDVom, da ne bi bilo zabune) koji su logički povezani na način da je moguće pretraživati bazu po naručiteljima, dobavljačima; sumirati iznose po jednima ili drugima, analizirati gdje i kako su se pojedini subjekti javljali, te koje financijske rezultate ostvaruju.
Promatrao sam prije nekoliko dana diskusiju koja se razvila ispod dnevnika Roberta Hirca, gdje je najjednostavnije rečeno bio izvrgnut poprilično žestokoj kritici a njegov dnevnik, od naslova pa na dalje proglašen je teškom demagogijom. Bacite pogled i provjerite sami.
Zanimljiva mi je ta situacija u kojoj se bilo što predloženo ne smatra dobrim ili točnim. Kako je to moguće da ima toliko toga što prepoznajemo da ne valjda a istovremeno nismo u stanju prepoznati i pohvaliti barem neke stvari koje valjaju i imaju smisla? Čisto statistički gledano, vjerojatnost je da u programu i Kukuriku-a i HDZ-a mora biti nešto što je dobro i originalno? U času kada su programi HDZa i Kukurikua izišli van, uzeo sam si truda i kaznio se čitanjem tog teksta. Ukratko, malo toga pametnoga ima unutra osim velikih i opširnih referenci na ono što je bilo i relativno neodređene reference na ono što bi trebali imati u budućnosti. Ja pak mislim da je situacija u biti vrlo jednostavna i da se može riješiti na poprilično jednostavan način i evo tu nekoliko temeljnih ideja koje mislim da bi trebalo provesti, neke od njih su kratkotrajne, neke dugotrajne, neke možda i utopijske:
Prije dva tjedna (14. rujna) u prostorijama novinarskog doma u Zagrebu predstavljeno je Partnerstvo za otvorenu vlast. Ova inicijativa dolazi od američkog predsjednika Baracka Obame koji je prošle godine na zasjedanju Ujedinjenih naroda najavio pokretanje ove inicijative, a čiji je cilj globalno partnerstvo prema otvaranju vlada i vlasti prema svojim građanima. Partnerstvo se sastoji od osam država inicijalnih pokretača, a Hrvatska se uključila već u prvu grupu od tridesetak zemalja koje su se obvezale djelovati u smjeru izgradnje otvorene vlasti i rasta transparentnosti.
Usred afere s HDZ-ovom crnom blagajnom na političkom dijelu otvaranja partnerstva pojavili su se i predsjednik Sabora Luka Bebić i potpredsjednik Vlade Gordan Jandroković, od kojih je ovaj potonji nabrajao silne uspjehe i slučajeve u kojima on smatra da bi Hrvatska morala biti primjer ostalima.
Nažalost, stanje nije uopće sjajno ili za pohvalu i vrijedilo bi argumentirati zašto i dio ovoga što slijedi sam i naveo u svojem kratkom govoru kojeg sam tada izgovorio.
Prošle godine u veljači imao sam prilike saslušati predavanje Daniel Kahnemana. Vjerujem da ovako iz prve njegovo ime ništa ne znači, no ono što je zanimljivo s njime je to da je on psiholog a 2002. Godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju i to za svoju „Teoriju šansi“, koja pokušava objasniti odluke između međusobno različitih odabira s nesigurnim rezultatom ali uz poznate šanse uspjeha. Prevedeno, on se bavio promatranjem načina na koji donosimo odluke.
Daniel je pokušao objasniti razliku između „remembering self“ i „experiencing self“. Razlika između ova dva koncepta (koja je teško prevesti) je to što je „iskustveni ja“ suma svih mojih iskustava koje sam kroz život ostvario, dok je „sjećajući ja“ onaj dio mene koji je od svih silnih iskustava koje sam imao odabrao one koje se sjeća.
Pitali su me prije nekoliko dana neki novinari zašto prosvjedi nisu masovniji, što je sasvim legitimno pitanje osobito stoga što je opća percepcija kako je kriza što ekonomska što društvena došla do granice pucanja, no svejedno, na prosvjedima do sada nismo uspjeli probiti brojku od 10.000 prosvjednika (policija kaže bitno manje, prosvjednici i neki mediji procjenjuju na 10.000 dok je istina vjerojatno negdje u sredini).
Odgovor je u biti vrlo jednostavan i on se svodi na to da je ljude dijelom strah, taj strah može biti usađen jer u nekim prošlim vremenima prosvjedi kao metode izražavanja građanske volje nisu bili dobrodošli, čak niti neki drugi daleko demokratičniji instrumenti do dana današnjeg u ovoj državi nisu iskorišteni makar su po svoj logici stvari to morali biti (primjerice upotreba referenduma ne samo kao alata za izjašnjavanje nego i utvrđivanje i ojačavanje političke pozicije), a dijelom nam je i dalje dobro i dok plaća kapa i neki novci se možda nađu tu i tamo sa strane, kredite treba otplaćivati i status quo u kojem se mnogi nalaze makar bio nepovoljan i dalje je bolji od percipiranog kaosa koji neminovno slijedi.
Nemam vas namjeru dodatno deprimirati siciranjem broja nezaposlenih osim da napomenem kako postoje kategorije sezoniziranih i desezoniziranih podataka o zaposlenosti i kako je realna brojka nezaposlenih ipak nešto manja od doista crnih 335.000 nezaposlenih. No dosta s dobrim vijestima.
Ekonomski prosperitet mjerimo tzv. bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika i do njegovog rasta možemo iz ove točke doći s tri temeljne taktike. Prva taktika je vrlo jednostavna, moramo proizvoditi više i zapošljavanje je najlogičniji izbor. U Hrvatskoj živi oko 4.5 milijuna ljudi, nekih 18-20% su maloljetni, dok je oko 1.2 milijuna već u mirovini. To nam ostavlja oko 2.4 milijuna potencijalnih zaposlenika od kojih je u ovome času zaposleno njih oko 1.6 milijuna, što nam ostavlja potencijalni rast broja zaposlenih, ili kako bi Jadranka rekla "radno aktivnih" od 50% ili gotovo 800.000. Hrvatska je inače po broju radno sposobnih na samom dnu ljestvice. Ako pogledate strukturu tih naših zaposlenih, jasno je kako njih svega nešto oko 550.000 nešto stvarno proizvodi (u materijalnom smislu, dakle nešto što se može izbrojiti u komada na sat ili sličnoj mjeri), dok svi ostale rade u uslužnim djelatnostima. Uslužne djelatnosti su tipično radno intenzivne i vrlo često su pojedinačno najveći trošak poslodavca. Hrvatska je zemlja s najvećim davanjima na i iz plaće na svijetu (samo za određene kategorije, u nekim kategorijama nas ipak šišaju Danska i Švedska) što naš rad čini nekonkurentnim i to je dobrim dijelom razlog zašto nismo u stanju privući više stranih investitora ali ni nagovoriti ove poslodavce koji su zaglavili ovdje da više zapošljavaju (s očiglednim izuzetkom države koja se multiplicira poput amebe).
Streloviti rast koji je krenuo tamo negdje krajem devedesetih, a u biti uzletio nakon ulaska u novo tisućljeće omogućio je godine relativno solidnog rasta gdje je svašta bilo moguće. No sada, kada je došla kriza, grijesi prethodnih razdoblja dolaze na naplatu. Tu negdje dolazimo do diskusije koja se ovih dana razbuktala oko procjene koju je prvo na svome blogu napisao Nenad Bakić, a da bi sličnu tezu kasnije ponovio i Danijel Nestić, a koja kaže kako se vrlo uskoro može očekivati 350.000 nezaposlenih.
Ministar koji je zadužen za stvaranje radnih mjesta, no koji u vrijeme svog mandata nije uspio stvoriti niti jedno jedino (Đuro Popijač, op. a.) kao i obično ponovno je totalno profulao poantu te je naivno poput djeteta samo rekao da bi "rado čuo mišljenje i prijedloge stručnjaka kako smanjiti broj nezaposlenih", iako je upravo on na tom radnom mjestu zato što je netko (jednako naivno) vjerovao da bi on to mogao znati. Koja greška!
Kao što vjerojatno znate, nakon nekog vremena raznih tračeva došlo je danas do rekonstrukcije Vlade. Mediji su prepuni toga što i kako se desilo, tko je znao a tko je iznenađen, te koga je rekonstrukcija zahvatila a koga pustila na miru. No, ima nekoliko elemenata priče koji su čini mi se promakli a koje smatram bitnima pa eto prilike da ih nabrojimo i spomenemo.
Ne kažem da je moje razmišljanje točno, pa možda čak ni vjerojatno no mislim da se treba uzeti u razmatranje prilikom procjene zašto je Ivo Sanader ne samo aktivirao svoj mandat nego i aktivno krenuo u Saborske klupe (ili kao donji minimum saborske hodnike).
Kao prvo, mislim da je svima jasno kako saborski imunitet neće štititi Ivu Sanadera na bilo koji način. Eventualne korupcijske afere koje mu se stavljaju na teret garantiraju skidanje imuniteta i u najboljem slučaju Ivo Sanader će imati koji dan fore i prethodnog saznanja da ide u Remetinac.
Također, mislim da je totalno jasno kako mu HDZ želi doći glave i strpati ga u pritvor što je prije moguće (ili možda u nekom taktički zgodnom trenutku) a sve kako bi se Sanaderova glava proturila pod rezultate borbe protiv korupcije, poglavlje 23. Svima je jasno da nema glave veće od Sanaderove, mnogi bi htjeli vidjeti Pedra i Sanader se eto nekako sjajno pozicionirao.
Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu "Jasna i neposredna opasnost" po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da "riješi problem". On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.
