pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

građani Republike Srbije ponovno će na birališta. U nedjelju, 11. svibnja od sedam do dvadeset sati odlučivat će o tome tko će sjesti na premijerski stolac u zgradi Vlade, u Nemanjinoj broj 11. od siječnja prošle godine, Srbima su ovo 4. izbori jer se za manje od dva tjedna održavaju paralelni izbori, za parlament i lokalne jedinice vlasti. moglo bi se reći da građani Srbije od kada im je u krilo pala državna samostalnost nakon razlaza s Crnom Gorom, u prosjeku svaka tri do četiri mjeseca izlaze na birališta. zanimljivo je da su i dalje spremni i voljni u velikom broju, dobrano iznad 60 posto, odazvati se pozivima da odrade svoju građansku dužnost. i da ih, čini se, političari svaki puta izigraju.

Dugo se nisam oglašavao, što zbog osobnih razloga, što zbog toga što sam htio dopustiti da se smire postizborne strasti i da vidimo što će se događati u Lijepoj Našoj sa VI saborskim sazivom. I zbog raznih mi je razloga danas nadošlo da se napokon pozabavim pitanjem koje me već neko vrijeme muči. KOME JE SVE I ZA ŠTO KRIV ZORAN MILANOVIĆ? Kada pišem kriv ne mislim na to je li se nagnuo na jednu ili drugu stranu, nego tko ga sve i zašto drži odgovornim. Kratko pojašnjenje. Da ne bi bilo nedoumica.

Maja i Jovana postale su, čini se, zaštitni znak ili brand beogradskih događanja nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. njihov pohod po dućanima u centru Beograda završio je na YouTubeu, pod nazivom Kosovo za patike. zanimljivo je da je originalni filmić koji je pogledan više od milijun puta, nestao s neta. nakon tog filma, na JuBitou se pojavio i film Kosovo za računare. pogledalo ih je puno više ljudi nego što ih se, po slobodnoj procjeni, u četvrtak, 21. veljače, našlo pred Domom Narodne skupštine Srbije, zgradom poznatom kao Savezna skupština. neki od nazočnih novinara, koji dugo pamte, prisjetili su se da je s istoga mjesta, s razlikom od 7 dana i prije 19 godina, masa vikala «Uhapsite Vlasija», a on, kako su mu tepali, Vožd, Slobodan Milošević je uzvratio da će Kosovo biti riješeno i da će biti hapšenja.

naslov dnevnika samo je jedna od parola koje su se izvikivale u Beogradu i diljem Srbije nakon 16:00 u nedjelju 17. veljače. neki u Srbiji kažu da će se vrijeme u njihovom kalnedaru mjeriti prije i poslije toga dana. Kosovo je Srbija!, moto je, pak, prosvjednog okupljanja u Beogradu na kojem se očekuje nekoliko stotina tisuća ljudi. neki čak spekuliraju s mogućnošću da se okupi više od milijun građana Srbije koji žele svijetu poručiti da se ne mire s odcjepljenjem Kosova. organizatori, Vlada i parlamentarne političke stranke, preciznije Srpska radikalna stranka, Demokratska stranka Srbije, Nova Srbija i Socijalistička partija Srbije, očekuju da će prosvjedni skup proći mirno i bez incidenata te da će Srbija svijetu ponuditi drugačiju sliku od one nedjeljne kada su huligani harali ulicama Beograda i uništavali restorane McDonald'sa te neka veleposlanstva, prije svega slovensko i Sjedinjenih Država.

Europska unije, zemlje u okruženju, prije svega Republika Hrvatska, ali i Bosna i Hercegovina, te dio građana Republike Srbije mogu odahnuti. Boris Tadić je novi predsjednik Srbije. za to mu je bilo potrebno više od 2 milijuna i 300 tisuća glasova. to je 600 tisuća glasova više nego što je osvojio 2004. godine. unatoč tome, srbijanska je predsjednička utrka bila neizvjesna do samoga kraja.

nešto manje od 128 tisuća glasova donjelo je izbornu pobjedu Borisu Tadiću, kandidatu Demokratske stranke i dosadašnjem predsjedniku Srbije. nakon najneizvjesnije predsjedničke utrke, radikal Tomislav Nikolić je opet ostao kratkih rukava. i morao je priznati poraz. iako je ostvario najbolji izborni rezultata u povijsti Srpske radikalne stranke. a Nikolićevo priznanje poraza je bio jedan od najdemokratskijih poteza u novijoj povijsti Srbije. da je na bilo koji način doveo u pitanje izborne rezultate, velika je vjerojatnost da bi se ulicama srbijanskih gradova i sela počele valjati mase, a to ne bi završilo bez krvi.

Politička situacija u susjednoj nam Republici Srbiji iz dana u dan postaje sve zategnutija. Ne samo zbog neizvjesnosti drugog kruga predsjedničkih izbora, nego i zbog mogućnosti da se raspadne vladajuća kolicija koju čine DS, DSS i G17 plus. A nad cijelu se Srbiju nadvilo pitanje budućnosti Kosova i Metohije koje je, odgađano godinama, čini se, konačno došlo na dnevni red.

Koliko se može vidjeti u srbijanskim medijima i općenito u javnosti, nitko se ne bavi time kako će se stvari razvijati kad/ako Tomislav Nikolić, zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke, pobjedi na predsjedničkim izborima i useli u Nove Dvore. I iz njih iseli Borisa Tadića koji je bio uvjeren da će biti prvi predsjednik neovisne Srbije. Medijska i većina političke javnosti, isključujući Radikale, fokusirani su na to kako će Boris Tadić pridobiti premijera Vojislava Koštunicu da stane iza njega, podrži ga u drugom krugu izbora i osigura kontinuitet demokratske vlasti u Srbiji. No, prema svim pokazateljima to neće biti nimalo lako.

u sjeni završetka mandata posredničke trojke Kontaktne skupine za riješavanje statusa Kosova i Metohije te predstojećih predsjedničkih izbora, u Republici Srbiji je bez velike pompe i posebnih komentara prošao posljednji izvještaj glavne haške tužiteljice Carle del Ponte Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. i prije nego ga je del Ponte izgovorila, službeni je Beograd znao da će izvještaj biti negativan. Nacionalni koordinator za suradnju s Haagom ministar rada i socijale Rasim Ljajić je nekoliko dana prije kritičnog 10. prosinca 2007. rekao da će izvješće VS UNa biti negativno, ali da ga on odbija prihvatiti jer u Srbiji postoji politička volja i spremnost da se zaključi suradnja s haškim sudom.

Već nekoliko dana razmišljam o textu u kojem ću se, nadam se, s odmakom osvrnuti na Izbore 2007., prije svega ponašanje medija u njihovom praćenju. Od prvih, višestranačkih izbora 1990., prvi puta nisam bio u RH tijekom predizborne kmpanje. Posao me odnio u jednu od zemalja koje okružuju RH tako da sam kampanju pratio preko Interneta, prije svega pollitika.com, a onda preko news web portala te web izdanja RH novina i, na koncu, HRTa. I mogu vam reći da je kampanja u medijima bila vise nego loše prezentirana. Osim što su se bavili fenomenologijom, a nisu bili pravi korektiv politike/političara u ime javnosti, mediji su, pod okriljem proklamirane političke neovisnosti, odrađivali posao za određene političke opcije.

polako cure posljednji dani prvog postizbornog tjedna. strasti se, polako, spuštaju na normalu, a one nikada nisu normanlne u RH kada se usporedimo s nekim zemljama Europe, postajemo svjesni predstojećih blagdana i polako nas počinju pogađati poskupljenja. ne zato što nam hrana i ostale robe te usluge nisu poskupjele prije izbora, nego zato što mediji nisu o tome govorili. prije svega najjača medijska kuća u RH, Hrvastka radiotelevizija. cijene voća i povrća bile su prilično više i tjedan prijeizbora, ali to na HTVu, posebno u Dnevniku, nismo mogli doznati. posebno ne mi koji nismo svaki dan na tržnicama.

činjenica je da je HRT, a posebno informativni programi televizije i radija su odradili ogroman posao u korist našega Ive Sanadera. nije potrebno biti posebno educiran za analiziranje medija kako bi se utvrdilo da su, od izmjene uredničkoga kadra, posebno u IP HTVa, do njihova odnosa prema vijestima i raznim informacijama, odrađivali posao koji je naginjao na jednu stranu. ne treba ići jako daleko da bi ste se podsjetili o čemu govorim. evo vam gornjeg primjera s cijenama i poskupljenjima. a ima ih još. jako puno.

na početku, čestitam relativnom izbornom pobjedniku našem Ivi Sanaderu i njegovom HDZu. građani su odlučili da HDZ ponovno ima 66 mandata u Hrvatskom saboru. i da se uđe u drugo poluvrijeme izborne utakmice koje završava skupljanjem najmanje 77 zastupničkih potpisa koji omogućuju novoj Vladi da zasjedne u Banske dvore, preciznije u zgradu na Markovu trgu 2 u Zagrebu.

došao je i prošao veliki dan demokracije u Lijepoj Našoj. i kao što to obično biva, mala zemlja za veliki odmor, odnosno njeni građani uspjeli su me iznenaditi. negativno. odlučili su HDZ, nakon svega što je loše napravio tijekom 4 godine na vlasti i onog dobrog što nije napravio, nagraditi s nešto više od 34 % glasova. jer vjeruju/smatraju da su zajedničari napravili dobar posao. čini mi se prije za njih osobno, nego li za Hrvatsku u koju se svi zaklinju. držeći desnicu na srcu.

istovremeno SDP je dobio nešto više od 32 % glasova, što znači da je veliki dio građana htio da "komunjare", "narkomani" i "uvoditelji novih poreza" imaju pravo pokušati pokrenuti zemlju koja je zaustavljena. no, čini se da želja građana/birača za promjenama nije bila dovoljna. i činjenica su da je HDZ ponovio rezultat, prema broju zastupnika, s izbora 2003. godine, dok je, istovremeno, SDP narastao za gotovo 10 postotnih poena. i ostvario nikada bolji izborni rezultat.

Legitimno je pravo Rimokatoličke crkve ili, jednostavnije, Crkve da se očituje o društvenim i drugim pojavnostima koje promatra kao i svaki drugi pripadnik društvene zajednice u Republici Hrvatskoj. u demokratskom i pluralističnom društvu to nitko nikome ne smije osporiti. dapače! kao čovjek koji se zalaže za slobodu javne riječi, potrudit ću se da svatko tko ima bilo što za reći to i kaže, ma koliko se neslaga s njim. i ma koliko mu lošu ocjenu dao.

sat nam lagano otkucava i izbori nam se bliže iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu. iako je, kako stvari stoje, riječ o najneizvjesnijim izborima na kojima će odlučivati svaki glas, ja ih, prvi puta nakon 1990., propuštam. ne zato što neću izaći na njih i glasati za SDP jer smatram da je to najbolja opcija na hrvatskoj, političkoj sceni, nego zato što nisam u RH i što ne mogu pratiti kampanju iz dana u dan. da vidim kako se nadmudruju razni spin doktori i kako su marketinški stručnjaci opremili naše političke stranke.

zahvaljujući pollitici i internetu općenito, uspio sam vidjeti kako izgledaju neki od preizbodnih spotova koji, vjerujem iskaču svako malo na nekoj od domaćih televizija. no, kada je omiljeni mi zajedničarski lik bijes2. ponosno zavrtio HDZov spot, nešto mi je zagolicalo male, sive stanice. jer znam da sam slogan Idemo dalje! već nekada, negdje vidio.

u skladu s najavama iz Hrvatske demokratske zajednice i samog predsjednika Sabora Vladimira Šeksa, 5. saziv Hrvatskoga sabora u petak 12. listopada 2007. (sutra) odrađuje posljednji dan svog posljednjeg zasjedanja. zadnje što će 152 zastupnice i zastupnika odraditi je donošenje odluke o raspuštanju. time je ostvaren preduvjet da predsjendik Republike Stipe Mesić raspiše izbore. kako su se prije neki dan, slaveći Dan neovisnosti dogovorila 3 predsjednika, Republike, Sabora i Vlade, izbori će biti raspisani 17. listopada.

Zbog objektivnih razloga, ovo je prva predizborna kampanja, nakon dugo vremena, koju promatram sa strane. Iz druge zemlje. I mogu vam reći da sam u jako zanimljivoj situaciji. Puno lakše mogu uočiti trendove, posebno u medijima koji se otvoreno svrstavaju na stranu pojedinih političkih opcija ili to čine suptilnije, ali i dalje prilično čitljivo, pa mi je lakše izdvojiti teme oko kojih se priča razvija.
Budući da ste puno više i češće nego ja u Hrvatskoj, ne moram vam objašnjavati o čemu je riječ. Meni je zanimljivo kako sam, ovaj put, uspio lakše i jednostavnije uočiti neke stvari.

I mene je na ovaj post nagnalo čitanje inozemnoga tiska. Nakon dužeg vremena sam se dokopao srbijanskog magazina Ekonomist. Riječ je o tjedniku koji ima sličnu uređivačku politiku kao i puno poznatiji The Economist. Temelj je promicanje liberalnog pogleda na ekonomiju i tržišne odnose. U državi kao Što je Republika Srbija koja, u mnogome, liječi slične boljke kao i Republika Hrvatska, prije svega u glavama vlastitih građana, takvoj tiskovini nije lako opstati na tržištu.

Unatoč svim preprekama i problemima, Ekonomist uspjeva opstati na tržištu i donositi zanimljive članke kako o gospodarstvu Srbije, tako i o zemljama koje ju okružuju. Koliko sam uspio uloviti, zapažen prostor dobivaju i tvrtke iz Hrvatske koje već posluju ili planiraju poslovati na tržištu Republike Srbije.