Ovo mjesto je shithole.
Prvo sam ujutro morao ići po poreznu karticu (zakaj se to zove kartica kad je na onom jadnom perforiranom printer-papiru formata A4?) u firmu koja nam obračunava poreze jerbo mi to sami plaćamo pošto institucija u kojoj sam zaposlen prema zakonu to ne mora raditi pa niti ne radi. Došao sam na njihovu adresu u jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica, dakle ne u nekom slam-u, već relativno blizu centra naše metropole, i ogledavao se kao posljednji mutavac u potrazi za tablom na kojoj piše ime računovodstvenog servisa. Ali kurac. Pitam portira u zgradi do, frajer naravno nema pojma. Pitam u dućanu u ulazu do, oni nisu čak ni sigurni da li je to taj broj a po skurenim facama prodavačica bi se dalo zaključiti da nisu sigurne niti da se nalazimo u ulici u kojoj se nalazimo. Onda opet izađem na ulicu i gledam; vidim nekakve veže koje vode u šljunkom i blatom pokrivena dvorišta s onim starim, drvenim garažama i mislim si: ako očekuješ da tu nađeš taj računovdstveni servis, onda si fakat poludio. Nakon očajničkog poziva upućenog kolegici, ispostavi se da je "to sigurno tu negdje" i onda popizdim i počnem obilaziti te opskurne haustore i veže, čime sam privukao sumnjičave poglede svakog poštenog prolaznika na ulici. Na kraju zamaknem za neki ugao i iza izbočenja na zidu zgrade nađem ulaz i, konačno, tablu na kojoj nekakvim tužnim fontom, anemično plavim slovima na sivo-bijeloj površini piše ime poduzeća kojeg sam tražio.
Samo da bude jasno, gore navedeni naslov je odabran jedino & isključivo s ciljem privlačenja masa gladnih senzacionalističkih pamfleta i pikantnih vijestica sa škakljivim fotografijama na kojima se naslućuje mogućnost penetracije ili se vide posljedice kakvog bombardiranja i umjerenog masakra koji se, po mogućnosti, dogodio toliko daleko da izaziva licemjerno savjestan uzdah, ali ne i iskreni užas i brigu za vlastito buržoasko debelo meso. Da u naslovu stoji «moralna osnova vladanja u Hrvata» ili «osvrt na Vladino službeno priopćenje», među čitateljima bi zavladala lagana glavobolja i turoban osjećaj predimenzionirane ozbiljnosti koja dolazi u obzir samo kad se radi o vlastitom egu. Ali u naslovu ipak ima nešto – s obzirom na situaciju, niti ne preostaje mi neko bolje rješenje.
Pomalo sam skeptičan glede gomile blogova i internet stranica koje se otvaraju s primarnom svrhom da popljuju ovaj jadan svijet oko nas, pritom zaboravljajući da smo i mi njegov dio. Ako bi se nešto moglo nazvati novim i inovativnim u današnjem medijskom okruženju, onda bi to bio medij koji bi tražio i ukazivao nešto pozitivno u našoj isparceliranoj balkanskoj kloaci.
Dakle, jasno je što ne valja, ali dok god opozicija (u političkom, ekonomskom ili duhovnom smislu te riječi) tek nejasnim obrisima crta konture maglovitih ideja o tome "što raditi", mi zapravo nemamo pravih argumenata protiv vladajućih jataka, simpatično pripitog Šeksa, galantno bahatog Sanadera i nevjerojatno sivog Vukelića. Državu nam vode totalno napeti likovi koji se ni na svojim službenim dužnostima ne mogu suzdržati od osobnih uvreda i izvlačenja nekakvih starih, davno pokopanih grijeha u svrhu opravdanja sadašnjeg lošeg stanja. S druge strane ih čekaju jednako takvi, opozicionari koji ne uvažavaju nikakve rezone i koji vjeruju da državnu blagajnu netko sustavno potkrada i da zato nema novca - a novca jednostavno nema dovoljno, i ne znam da li je itko imao matematiku u školi kao predmet, ali koncept da nečeg "više nema" svima njima očito izmiče.
Neovisni, ali ne i neutralni