Morate im davati komplimente jer ih oni vole čuti. Recite svojemu muškarcu da je najbolji ljubavnik s kojim ste bile te da je njegov najljepši i najduži - kaže Žuži.
Zena je u pravu, to je ono sto funkcionira.. Dobro ima tu i nekih uvjeta koje predmet divljenja mora zadovoljiti, kao napr. "Ogledalo, ogledalce reci ti meni tko je najljepsi na svijetu..." no u principu ne bi smjelo biti zamjerke na izjavu. Politicki profesionalci su uglavnom muskarci i to je dokaz ispravnosti tvrdnje. U nasem danasnjem svijetu posebno. U hrvatskom prozapadnom svijetu jos posebnije.
Milanovic je prototip, Hajdos prvi odabranik od slicnih, a Zmajlovic prvi nastali klon. Slijedi ih u stopu Lorencin, Vrdoljak odavno u iste spada. Svi oni vole ogledalaca i odgovore koje im ogledalaca daju. I razbijaju sva ona koja ne znaju ispravnim jezikom govoriti. Grcic je podrska sa strane, neprimjetna, zadovoljna sa onim malim ogledalcem iz zenske torbice.
Linic se ne uklapa u zamisao. Nije lijep, nije metro, mrzi sve s reda, pogotovo komplimente i zadovoljno se osjeca tek kad mu poganim rijecima uzvracaju. Onda zna da je on taj koji je na vlasti, onaj koji je sef. Linic i novopeceni su dva trenda u skukobu "vremena", a sve na istom prostoru. Stari nacini i novi nacini i pravila ponasanja, a mi smo samo kolateral vremenske prognoze u turbulentna vremena. Ekspresija sile i straha protiv ekspresije metroljepote i straha od glasne negacije iste.
Kada je politika postala marketinska agencija?
Odavno, cini mi se, onda kad je drustvo postalo potrosacko drustvo postmoderne sa dezintegriranim vrijednostima za sve poznato. Kada su promijenjena pravila igre "kupnje i prodaje", kada je marketing postao osnov uspjesne proizvodnje koja je posljedicno nestala jer se najuspjesnije prodavao bofl zapakiran u sareni celofan. Drustvo u kojem su postavljena nova pravila, zapadna pravila cvrstom vezom povezalo je razne crvene tepihe, Hollywood, Brooklin, Warhoolovsku reklamu, proizvodnju, drustvo i politiku.
Alat politicara, retorika, talent, umjetnost i vjestina koja ima za cilj poboljsati sposobnost pisca ili govornika koji se trudi informirati, uvjeriti ili motivirati svoju audijenciju za ideje koje prezentira u odredenom trenutku i dalje je ostala nuznost u politickoj ekspresiji, no ne vise politicara. Drustvo postmoderne dovelo je do promjene zahtjeva prema sposobnostima politicara. Oni su danas postali roba koja se prodaje, bas kao i svaka druga roba. Dobra reklama, sareni celofan i niska cijena za sve su se vec dokazali kao najbolji prodavatelji klasicne robe, pa sto ne bi bili preneseni na politiku i njenu robu?
Postoji pet jednostavnih poteza koji bi u kratko vrijeme mogli dovesti drzavu i drustvo u stanje u kojem je moguce izbjeci krvave ulice ili totalnu depresiju i siromastvo u Hrvatskoj. Jednostavnim razmisljanjem, prakticnom logikom i sa puno, puno hrabrosti izvesti ovih pet poteza, da bi nam za tri godine bilo sasvim ugodno u jednom realnom i odrzivom stanju prihoda i rashoda moze samo netko tko je siguran u sebe i tko misli "ZA NAROD, A NE S NARODOM"
"The Trouble with Being Human These Days"... citav dan razmisljam kako bih prevela ovu recenicu, a da ne narusim njenu misao... probala sam sa "kako je tesko biti covjek danasnjih dana", ali to nije to.. To nije ono sto je Zygmut Bauman mislio, pre depresivan prijevod, gubi se znacenje. Probala sam jos sto varijanti ali nijedna nije bila ona s kojom bih bila zadovoljna, ona koja daje dovoljno optimizma i dovoljno istine u savrsenoj jedostavnosti izrecene cinjenice... ili sto raznih cinjenica? Kako ostati covjek? Biti dovoljno human, ali i racionalan u danasnjem drustvu?
Teskoce u "biti danas humano bice" ...biti ono sto je oduvijek bilo osnovno ljudskom rodu kroz vjekove, ono sto nas je odrzalo kroz sve nase medusobne borbe i razaranja, otimanja i pljacke... ...naci ljudsku crtu u sebi i zivjeti ju.... Kako "biti" taj arhetip covjeka danas? Arhetip onog sto je covjeka oduvijek jedino cinilo covjekom..... humanim bicem.
The Trouble with Being Human These Days (official trailer) - Documentary about Zygmunt Bauman from photogl on Vimeo.
Ova tema je sustinski bitna za nase hrvatsko drustvo. Koliko smo daleko otisli u devastaciji svega iole vrijednoga da su i najobicnija osnovnoskolska takmicenja korumpirana? Da li ikakve sanse imamo kao drustvo, kad djecu od malenih nogu navikavamo da se ne napreduje po radu i znanju, vec iskljucivo po "poznastvu" ? Da li je moguce da su nasi skolski djelatnici, oni kojima smo prepustili odgoj i obrazovanje, mentori, bas oni koji su uveli pogodovanje sebi i svojim "strucnim vrijednostima" kao kriterij vrednovanja djece i da djeca, pametna i prepametna kao sva djeca, to odmah vide, a da se ne pitaju kakav svijet ih to ceka kad odrastu? Kakvi su ljudi ti odrasli, ti koji ih ocjenjuju, procjenjuju, odreduju koji je sposobniji, bolji?
Mi, kao drzava i kao gradani mozemo sami, a mozemo i unutar EUa prezivjeti godine koje slijede, ali ako nastavimo sa dosadasnjom politikom i nacinom zivota dozivjeti cemo kolaps neovisno o tome.
Mi, kao drzava i kao gradani mozemo odabrati lijevo ili desno, no ako ne promijenimo nacin razmisljanja i ako ne promijenimo nacin funkcioniranja drzave necemo izbjeci kolaps.
Tolike prevazne konvencije me izluduju. Mnogi se ponasaju kao da postoje uvrijezena pravila za sve, kako se poodavno zna sto je ispravno, a sto ne. Kako se zna sto je moguce, cemu treba teziti, kako treba zivjeti. Sto je realno, a sto samo tlapnja nerealnih dusa. Naravno da postoje dobre i potrebne konvencije. Ostvaruju osjecaj ugodnog u drustvu i druzenju nepoznatih i manje poznatih. Pristojnost, pazljivost, kako pozdraviti, kako jesti. Neke sveopca pravila koja se ne ticu intelekta i emocija. Neki zakonik koji omogucava ugodnu komunikaciju medu neupoznatima.
Meni je umjetnost ono što ima duha i originalnosti, no ne postoji krajnja definicija jer je to neuhvatljivo kao i zrak. Znači, na kraju pitanje je koliko je netko u stanju imati duha i prenijeti ga i koliko primaoc ima duha da to shvati i prihvati na pravilan način. Mislim da je umjetnost donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutarnji doživljaj nečega uspije prenijeti na nekog drugog. Sto znaci donekle sposobnost umjetnika da svoj neki unutrasnji osjecaj prenosi na nekog drugog? Mora postojati stvaraoc duha i primaoc duha. Bez duha nema niti umjetnosti.
A što je, po tebi, umjetničko djelo? pitanje je koje sam dobila u raspravi na jednom forumu, nakon pobune nad gore izrecenim, pa odgovorih: Za mene je ono koje izazove u meni umjetnicki dojam/reakciju/mastu/osjecaj. Opce priznata umjetnost obicno to radi kod veceg broja ljudi, ali nije nuzno tako.
Kad ste zadnji put citali price i bajke za djecu? Sjecate li se koje iz djetinjstva? Mozda Male Sirene?
One djevojcice ribice koja je nacas pomislila kako moze sve sto stvarno jako zeli. Kako je cijeli svijet njezin ako se dovoljno trudi. Kako se ljudi vole i paze. Jeste li svom djetetu ili nekom drugom mozda poklonili knjizicu sa tom bajkom?
Recite mi, sto ste mu htjeli time dati? Koju pouku prenjeti? Da li ste ikada stvarno razmisljali o sadrzaju price koju preporucate nekom djetetu, svjetski poznate price, svjetski poznatog pisca? Ili je ta "svjetskost" bila sasvim dovoljna da ne razmisljate?
Razmisljanje u koje me odvelo citanje jednog starog interview-a sa Sonjom Savic.. istinitog do boli. Cini mi se kako tako nevjerojatno tocno opisuje tu neku nasu generaciju.. Generaciju izgubljenih individua koje su samo tada funkcionirale kao vece drustvo. Generaciju koja je jedinu slobodu zivljenja dozivjela 80tih jer joj nista posebnog nije trebalo, imala je sebe. Tadasnja drzava nas se odavno odrekla kao svoje buducnosti, a mi smo se ipak grcevito i bjesomucno zabavljali i od zivota stvarali igru. Sonjina prica je uglavnom iz Beograda i sa kulturne scene, no nista drugacije nije bilo ni u drugim zivotima ni u drugim gradovima ni na drugim scenama. Naprosto generacija koje se drzava odrekla onda kad je zabranila individualca, a sve poslije to naslijedile kao vjecni testament.
