Evropo, ne zatvaraj poglavlje 23, zatvaraj i sudi lopinama!
Jedno kratko pismo Evropi!
Pišem duge dnevnike, a sada bih htio bez puno obrazlaganja i bez opširnog navođenja argumenata (ipak, uz ključne podatke!), ali pretežno onako kako me emocije vode, poručiti Evropi - Barosu, Fuelleu, Swobodi i drugim evropskim činovnicima da bez obzira na izvještaj koji su dobili, ova moja država Hrvatske ne zaslužuje da zaključi predpristupni ugovor s EU...
Mi gospodo, mnijenja sam, nismo pravno zreli za evropsko društvo, mada ne držim ni do vašeg pravnog sustava koji nije bog zna što. Živio sam u Austriji pa mi je dosta toga negativnoga ostalo u sjećanju – od šume zakona, carovanja birokrata, šetnje od šaltera do šaltera, ukratko da su moćni i pred sudovima moćni, činjenice su da i u vas caruje novac, da ima jednakijih među jednakima, da je PRAVDA san mnogih, posebno stranaca koji su u većini građani drugog reda.
Nemojte misliti gospodo da vam pišem samo na osnovu osobnog i lošeg obiteljskog iskustva s pravom i pravdom: dinamitom srušena vikendica 1992., izostanak odštete, bezočna prevara obitelji u vrijeme pretvorbe odnosno u postupku denacionalizacije…
Danas sam uzeo jednu zastavu i zapalio je na sredini dvorišta. Bilo je i kockica na njoj, crvenih i bijelih, sve je otišlo u dim…Bio je to moj prosvjed, osobni prosvjed. I psovao sam:“Jebeš takvu državu..!“
Da, još jednom: „Jebeš takvu državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića, koja trpi čovjeka koji posramljuje svakog navijača „Dinama“, svakog Zagrepčana kojem je do sporta i ugleda ovog grada, svakog razumnog patriotu!“ Nisam spalio hrvatsku zastavu, spalio sam simbolički malu zastavicu „Dinama“, spalio sam zastavicu svog omiljenog kluba za koji navijam od svoje šeste-sedme godine. I kažem ponovo:“Jebeš državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića..!“ Izvlačim i dalekosežne zaključke: „Država koja nema mehanizam da zaustavi jednog osiljenog čovjeka, na granici psihičke uračunljivosti, čovjeka koji je posvojio jedan tradicionalni, purgerski klub, koji znači i mojem naraštaju i mnogima poslije mojeg, koji vrhunac svog nasilja iskazuje psovanjem majke treneru – ma koji trener bio, koji malo-malo izvodi show za novinare – i javnost – kao da ta javnost nema prečih briga i boljih zabava, nije više sam po sebi problem.
U socijalistička vremena postojao je u ex – Jugoslaviji košarkaški klub koji je, usprkos vrlo kritične politike Tita i Jugoslavije prema Izraelu, bio dobrodošao u krajeve jugoistočne Evrope – tel-avivski Maccabi (naziv kluba vezan je za makabejce, židovske borce protiv osvajača Selukida), ponos Izraela. Sjećam se, čak i hrvatski Židovi kojima košarka nije bila prioritet išli su u Dom sportova u Zagrebu pozdraviti ekipu, onda i danas, vrijednu poštovanja, prije svega zbog kvalitetne košarke. Izraelski košarkaš Miki Berkowitz nije se mogao mjeriti s Draženom Petrovićem, ali nije, po kvaliteti, daleko zaostajao iza njega. Zanimljivo, na tim utakmicama publika nijednim znakom nije davala do znanja gostima iz Izraela da nisu dobro došli, dapače, navijanje je bilo krajnje korektno. U međuvremenu, Cibona nije ono što je nekada bila, dok Maccabi i dalje igra jednu od vodećih uloga u svijetu evropske košarke. Evo, najnovije vijesti kazuju da će se za prvaka Eurolige sutra u nedjelju, 8. svibnja 2011. u 16 i 30 boriti Maccabi-Electra i Panathinaikos. Maccabi je u finale ušao pobjedom nad Real Madridom 82 – 63.
Kako to često biva vijesti s jačim političkim nabojem ili gledljive vijesti zasjenjuju neku ne beznačajnu zemlju ili čak regiju – za ovu objekciju najbolja su ilustracija nemiri u Siriji koji traju neprekidno od početka veljače 2011. i koji eskaliraju tjednima, a da svijet već pomalo zasićen bunama u arapskom svijetu s podosta indolencije izvještava i komentira političke procese koji mogu imati dalekosežne posljedice.
Sirija s opasnim konfliktnim nabojima
Naime, Sirija čak više nego Libija na osjetljivom je geopolitičkom prostoru, susjedna država je Izraelu te neuralgična točka Bliskog istoka i s obzirom na neriješeno kurdsko pitanje, osjetljive granice s Libanonom, Turskom, Irakom i Jordanom. I u pozadini nemira je zapravo heterogena zemlja s opasnim konfliktnim potencijalom, s dosta sličnosti i podosta razlika u odnosu na Libiju, Tunis, Egipat…Osnovno što ih povezuje je izraziti deficit demokratskih vrijednosti, koji u Siriji traje izuzetno dugo, zamalo od 1963. kada je proglašeno izvanredno stanje a ukinuto, više formalno nego stvarno 21. travnja kao ustupak prosvjednicima.
Napomena: Danas se u svijetu i u Izraelu obilježava JOM HAŠOA ha gevura - dan je to kada se organiziraju komemoracije, polažu vijenci pod spomenike židovskim žrtvama, obilaze memorijalni centri u nekadašnjim koncentracijskim logorima, velika manifestacija održava se u Yad Vashemu, u Hrvatskoj obično na taj dan komemoracija se održava kod spomenika Mojsiju, na Mirogoju. U novije vrijeme Netom kruže poruke - ove godine cilj je da se na 40 milijuna e-mail adresa pošalju poruke sjećanja. Dirljiva je poruka generala Eisenhowera koji je naložio američkim vojnim fotografima da po ulasku u oslobođene logore snime stanje koje je zatekla američka armija. Rekao je dalekovidno: "Snimajte, pojavit će se kurvini sinovi koji će reći da se to nije dogodilo..!"
Nastavak dnevnika:
PRAVNI PRESEDAN?
I ne bi valjalo zanemariti još jednu pozitivnu stranu presude hrvatskim generalima. Njom je ipak postavljen okvir da politika nasilja, agresije, etničkog čišćenja, progona, nehumanog ponašanja prema civilima, posebno zarobljenicima, može biti sankcionirana i kada se radi o političarima i vojnim starješinama drugih država, ne samo Hrvatske. Ova presuda je i poruka za sve one koji tlače nacionalne manjine, onima koji ih drže nužnim zlom u državi, a ne ravnopravnim građanima.
Poruka Haškog suda je da se rat nikako ne isplati, da nasuprot primjene sile valja nastojati političke probleme rješavati mirnim putem, dakle,političkim a ne vojnim sredstvima, strpljivim pregovorima predstavnika naroda i država. Ova poruka upućena je međunarodnoj zajednici – od diktatora do tzv. demokratskih i legitimno izabranih političkih vodstava, uključujući, nadamo se, i zapadne demokracije i njihove političare.
Presuda hrvatskim generalima mogla bi imati još neke pozitivne efekte.
Još reagiraju na sudsku presudu zamalo svi - od predsjednika Ive Josipovića preko premijerke Jadranke Kosor do prijatelja, znanaca, do bake Kate u mom rodnom kraju. Čak i moja maca Jafica primjećuje izvanredno stanje jer za nju nemam ovih dana onoliko vremena i pažnje koju ona očekuje mada i ona razumije da se događa nešto vrlo značajno za većinu nas. A da je išla sa mnom „u grad“ vidjela bi na gradskom displayu političku igru na hrvatski način. Na jednoj fotografiji su Ante Gotovina i Mladen Markač, ispod tekst HEROJI, a odmah iza, fotografija Stipe Mesića i natpis VELEIZDAJNIK. Lokalni portal prenosi informaciju daje oglas naručio i platio lokalni poduzetnik, naravno iz kruga HDZ-a i da će ostati tako dok generali ne izađu iz zatvora. Policija tvrdi da ne može ništa učiniti jer se radi o oglasu na koji svatko ima pravo, a eventualno bi se obustavilo emitiranje takve poruke ukoliko bi Mesić tužio naručitelja?!! Zašto se taj lokalni moćnik na ovaj način obraća ojađenim građanima, zna on sam. Uzimam i to kao primjer da mi moramo naći krivca, nekog pedra, i da se on najčešće nalazi – u drugima, nikada ili vrlo rijetko među nama i u nama.
Da li se može dočekivati presuda, pitanje je koje mi se mota po glavi kada čitam da se priprema skup u petak, 15. travnja na Trgu bana Jelačića i javno dočekivanje presude iz Haaga. Do sada sam mislio da se može dočekati Nova godina, na željezničkoj ili autobusnoj stanici, dragi gost, ali da se može dočekivati presuda to je stvarno novost. I to presuda, za koju ne znamo kakva je, iako većina, po anketama pretpostavlja da će biti osuđujuća (oko 60%) dok 40 % misli da će biti oslobađajuća.
Nemojte me samo pitati što mislim o tome kakva će presuda. Naime, o tome se mogu izjašnjavati samo oni koji su bili u borbi, ili oni koji su se upisali, recimo u neborbeni sektor, dok mi pripadnici bečke ili muenchenske bojne moramo biti KUŠ!
TKO JE KOLIKO ZNAO?
Sjećam se dobro govorili su mi tada, a i danas nerijetko me netko prekine s upadicom: „Pa, ti nisi bio tu, nemaš pojma što se događalo..?“ A tima onda govorim ono što sam govorio tada, a ponavljam i sada: „Baš zato što nismo bili tu, bili smo poneki, bolje informirani nego „ domaći „“!
Nije baš pristojno u kratkom vremenu napisati tri dnevnika, ali imam nekoliko ideja, bolje PITANJA, koja mi ne daju mira već nekoliko dana i noći, pa stoga evo i tog trećeg dnevnika koji, pomalo nepristojno, zauzima prostor drugih pollitičara. No, držim pitanja ipak važnim i želim ih podijeliti s vama. Naime, pitam sebe (i vas) da li su zbog silnih konfliktnih naboja u Hrvatskoj, mogući oružani incidenti pa i oružani sukobi građana, posebno, građana i policije? To pitanje proizlazi iz dojma o tome da se konfliktni naboji gomilaju, posebno i stoga što vladajuća kasta (ako hoćete i KAMARILA), s produženom rukom u policiji, već duže vrijeme ne mari za volju naroda, čak, pri iskazivanju nezadovoljstva (mirni i manje mirni prosvjedi) šamara prosvjednike kada i gdje stigne, te koliko stigne.
S KRIŽEM NA TLU
..."Čovjek koji ne može podnijeti aroganciju ne bi trebao biti u politici!", odgovorila je Vesna Pusić u ovonedjeljnom „ Nedjeljom u dva“(3. travnja 2011.) Aleksandra Stankovića.
“To je u politici dosta prošireno. Vjerojatno privlači takve ljude“, razradila je odgovor Vesna Pusić.
Pojasnila je, kako piše T-portal, da smatra da je to na neki način oblik samoobrane političara jer su stalno izloženi pogledu javnosti, posebno onih koji su dugo u politici. Tu se povuklo i pitanje Radimira Čačića koji je dugo u politici i također ima problem s arogancijom. Rekao bih da bi bilo bolje koristiti pojmove BAHATOST, DRSKOST, OSORNOST - čine mi se oštriji od „arogancije“.
I onda je uslijedilo pitanje za koje kapa dolje Aci Stankoviću. Naime, nakon što je to pitanje tek uzgred spomenuto u čuvenom „sushi intervjuu“ Milanovića i Čačića Jutarnjem listu odnosno Davoru Butkoviću, Aco Stanković je bez pardona pitao ono što zanima TV gledatelje i pokazao još jednom da je kvalitetan novinar, bez dlake na jeziku. To pitanje zaobilazili su mjesecima novinari-kolege kao mačak vruću kašu, i sam sam ga skoro postavio u svom dnevniku na pollitici, i zanimljivo, naišlo je na mlake komentare.
