Ne znam tko vama i koliko diže tlak na ovoj "pollitici", ali meni ovaj gospodin Krsnik sa svojim dociranjem ide bukvalno na nerve, živce, psihu - spinuje li ga spinuje, dobro izvježban u nekim školama i agencijama koje su otišle u ropotarnicu povijesti, ali koje u makijavelističkom maniru, i njeni zastupnici premazani novim političkim bojama ili jačim nijansama, nazovimo ih "kvadratasti karamarkovići", opet dobivaju na zamahu, kao da smo uistinu udareni "Alzheimerom", i kao da s nesimo uvjerili što je nama naša borba, iz devedesetih dala, a što nam otela!?
Drage Hrvatice i Hrvati!
Eto ti Obame neznalice: mislim da je čestitku trebao početi s "Drage Hrvatice i Hrvati!", naravno čestitati dan državnosti Hrvatske, i opetovati "Drage Hrvatice i dragi Hrvati" kao da u toj državi ne živi nitko do Hrvatice i Hrvati!??
Shimon Peres (1923.) je danas vjerojatno najstariji predsjednik jedne države, u ovom slučaju Izraela. Državnik je to izuzetno poštovan u svijetu, dobitnik Nobelove nagrade za mir (zajedno s Itzakom Rabinom i Jasserom Arafatom, 1994.), čovjek koji je obilježio zadnjih tridesetak godina političku scenu Izraela, stalno nastojeći pronaći rješenje za komplicirani arapsko-izraelski sukob. Shimom Perez mogao bi zadnje godine života posvetiti memoarima, jer buran život vrijedilo bi opisati, ali njega kao predsjednika jedne male države zanima nešto drugo: kako dio političara, gospodarstvenika, znanstvenika, umjetnika, svećenika… gleda na budućnost. I stoga je sazvao, već četvrti put savjetovanje, ovaj put s lajt-motivom „Facing tomorrov“ (Die Zukunft angehen) ili „Suočavanje sa sutrašnjicom“.
„Sred putova života krvavi trag iz rana,
Svjedoči da je tuda prolazio naš brat,
A vješala niz, ta straža crnih dana,
Objavljuje nam odlazak njegov u nepovrat.“
(iz pjesme zatvorenika oswiecimskog logora, navedeno prema knjizi „Dim nad logorom Birkenau, Seweryne Szmaglewske, preveo Julije Benešić, „Kultura“, Zagreb, 1947.)
Nisam si želio kvariti raspoloženje čekajući TV prijenos nogometne utakmice Hrvatska – Irska, s EURA 2012., ali spomenuta knjiga Poljakinje Szmaglewske neda mi mira. Kao i glupa izjava Vlatka Markovića kako neće voditi igrače - reprezentaciju u Auschwitz..." ići ćemo se pokloniti žrtvama komunizma!“
Jer, Szmaglewska piše i ovo:
„Umirali su umjetnici, talentirani ljudi, genijalni ljudi ljudi prošlosti i budućnosti. Iz tih mnogobrojnih smrti, iz tih groznih smrtnih hetakomba, iz svih umirućih očiju izbijala je nijema molba, posljednja volja umirućih. Ta je volja ušla u pamćenje onih koji su ostali živi, širila je srčane klijetke kao da će razderati one žice, rastrgati kapije i preko cijelog svijeta viknuti, da taj krik prodre do slobodnih država, do naroda koji vole slobodu.“
LOVE STORY – s malo politike, II dio (posvećeno izbjeglim prognanima i nestalim Srbima Hrvatske).......................................................................
Nadam se da ćete razumjeti zašto neke osobe koje spominjem u ovom dnevniku, koji nije klasični dnevnik, nego tekst između literarnog i publicističkog, navodim bez punog imena i prezimena? Prvo sam zamislio da pišem samo njihove inicijale ali, ipak sam kod nekih odlučio promijeniti imena. Mada je prošlo od tog mjeseca i tih događaja točno čak 44 godine, mislim da je bolje tako – na kraju krajeva, glavna junakinja je danas udana žena, živi relativno daleko od Virovitice, mala je vjerojatnost da sretnem nju ili njena muža, ali valja poštovati njenu privatnost. Ako bude zdravlja, njenu kćer mogao bih sresti jer njena je želja da posjeti Viroviticu i majčin rodni kraj.
Većina važnog što se dogodilo,a što želim opisati, dogodilo se u maju – svibnju, mjesecu koji mi je najdraži od svih dvanaest, mjesecu koji kao da je stvoren za – ljubav!
DRAGANA – EGZOTIČNA POJAVA OČIJU SRNE I BIJELOG OSMIJEHA
Na godinu će biti točno 40 godina od napisana i objavljena većeg članka – zbilo se to u Studentskom listu, u Zagrebu, 1973. kada sam pisao o likvidaciji Varšavskog geta 1943., kada su ga nacisti topovima i vatrom sravnili sa zemljom. Od tada napisao sam i objavio više od 400 tekstova, od kojih se većina odnosila na temu fašizam - antifašizam, židovstvo, Izrael, Bliski istok… Neki koji danas čitaju ovaj dnevnik, nisu bili ni rođeni godine 1973. - (ali zbog njih i mlađih posebno, valja pisati!!), početkom iduće godine moći ću napraviti inventuru napisanog i zaključit ću s tugom kako je zamalo sve pisanje i objavljivanje bilo uzaludno. Zašto ovaj pesimistički zaključak?
Dolazim do njega gledajući danas, subota, 12. svibnja 2012., TV prijenos HRT-a s blajburške komemoracije koju sam gledao čistim slučajem. Točno u podne počeo je taj politikantski, nepatriotski dernek s asocijacijama na neprežaljenu NDH, pod časnim hrvatskim imenom, manifestacija koja je najavljena kao misa vjernika, a zapravo je bila očito pripremljena kao izraz politikanstva i klerikalizma.
Prije nego prijeđem na glavnu temu dnevnika – preporuka za čitanje mog omiljenog pisca Stefana Zweiga – vjerujem da je dobro dati nekoliko uvodnih napomena.
KRIZA HRVATSKE KNJIGE
Dakle, mađarski sud u Kapošvaru, na intervenciju više instance (pravosudne?) odgodio je „do daljnjega“ suđenje Radimiru Čačiću, Prvom potpredsjedniku hrvatske vlade, njegovom Veličanstvu bahatosti, uz obrazloženje da je potrebno ustanoviti njegov status (diplomatski…?). Inače, ročište je bilo zakazano za utorak, 17. travnja 2012. A propos, nakon sjajne političko - politološke analize prof. dr. Mirjane Kasapović o liku i djelu Radimira Čačića može se samo razrađivati neki aspekt te analize koja je kvintisencija negativnog vezano za ulogu, po mom, Sanadera dva hrvatske politike u zadnjih dvadesetak godina. S tom razlikom da se Sanader trudio javno ostaviti dobar dojam i tajno raditi svašta, a ovaj drugi radi drske marifetluke uglavnom javno, pljuckajući zamalo na sve oko sebe.
Pitanje: da li je u trenutku izazivanja prometne nesreće dotični gospodin imao diplomatski status, u skladu s međunarodnim pravom i konvencijama? Sigurno nije. Da li je imao diplomatski pasoš tada? Možda, kod nas je svašta moguće: ako su običan hrvatski pasoš nabavljali neki ruski i srpski mafijaši, zašto jedan diplomatski ne bi nabavio Radimir Čačić, te se s njim vozikao Evropama?
Günter Grass:
Ono što se mora reći
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama - iako potajno -
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda "antisemitizam" sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
„Nitko me nije napao, ali sam vrlo opasan u samoobrani¨!“ izjavio je u srijedu 28.ožujka 2012. pored ostalog, Zdravko Mamić u HRT emisiji „In medias res! Mnogo ljudi, dragih više ili manje poznatih, više ili manje bliskih uljepšalo mi je ovu proljetnu, sunčanu srijedu: proljeće je bez dvojbe, pokazalo svoje vedro, ugodno lice…I što mi je trebalo kvariti si raspoloženje slušajući Petra Vlahova u razgovoru s čovjekom koji je apsolutno jedan od najvećih demagoga i blefera koje sam u životu imao prilike čuti. A naslušao sam se u 63 godine života uistinu koječega – od partijskih laprdala i ološa koji su tzv. komunjarska vremena mislili samo na svoj privatni interes, stvarajući zalet za besprimjernu pljačku društvenih dobara u 22 godine „demokracije“, boraca i branitelja koji su me podsjećali na maštovite ribolovce, umjetnika bez pokrića, umišljenih, salonskih intelektualaca i šašavih doktora znanosti, profesora, na kraju, ljubavnika i ljubavnica koji su bili odlični u krevetu, spavajući cijeli dan…Naslušao sam se i obične raje mudre i okretne kojima je jedina škola bila ona životna, ali i narodnih fiškala koji su oduvijek u stanju naći publiku za svoje rječite eskapade.
