pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ivan Fumić po običaju iznosi svoje stavove, neovisno jesu li ispravni ili ne, na krivome mjestu u krivo vrijeme. Ovaj puta na komemoraciji ustaškim žrtvama u Jasenovcu. Tamo je, ne po prvi put, prozvao Katoličku crkvu u Hrvatskoj za podržavanje i simpatiziranje ustaškog režima u vrijeme II. svjetskog rata i za današnju relativizaciju, pa čak i negaciju tih zločina, gotovo ju proglasivši posljednjim bastionom ustaštva u Hrvatskoj. Fumić je svakako u tome pretjerao. Sigurno je da držanje Crkve u NDH i danas po pitanju ustaških zločina nije baš primjereno, ali ovakve Fumićeve ocjene su ipak preoštre. O Crkvi i NDH bi trebalo raspravljati, ali na nekom drugom mjestu, na kakvom okruglom stolu ili nečem sličnom, a ne u Jasenovcu. Ovako je Fumić bacio sjenu na stravične zločine u tome logoru i neupućeni slušatelji gotovo da bi mogli steći dojam, da su zločine tamo počinili katolički svećenici, a ne ustaše. Istina, bio je tamo jedan, izvjesni fra Vjekoslav Filipović alias Miroslav Majstorović, nazivan i Fra Sotona, o kome se čulo sve do Vatikana, pa su ga morali izbaciti iz franjevačkog reda, ali to je neka posebna priča.

Gledam malo emisiju "Drugi format" na HTV-u prije spavanja, a tema studentska pasivnost u društvenim i političkim zbivanjima, odnosno odsutnost bilo kakvih demonstracija i prosvjeda studenata, makar i zbog svojih partikularnih interesa, ako već ne zbog onih općih, društvenih, svjetskih i nacionalnih. Povod emisiji bila je 40. obljetnica raznolikih studentskih demonstracija 1968. u svijetu i tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Međutim, kako se zagrebački studenti u tim zbivanjima baš i nisu proslavili, jer su ih u tome vješto zaustavili komunisti na čelu s Markom Veselicom i Šimom Đodanom, za razliku od beogradskih koji su svoje demonstracije šaljivo na hrvatskom zvali "lipanjska gibanja", kao usporedba s današnjom jadnom studentskom neaktivnošću, ponovno je uzeto Hrvatsko proljeće 1971. i poznati studentski štrajk krajem te godine.

Koalicijski sporazum napokon je potpisan. Sada (službeno tek sada) počinju dogovori o foteljama. I kako je Đurđa Adlešič najavila, podjela fotelja mogla bi biti kompliciranija nego sam sporazum. Danas vidimo zašto. Nije samo pitanje koliko i što kome, nego i tko će ući u tu vladu.
U analizama nekadašnje Račanove vlade govorilo se kako je problem te vlade bio što u njoj nisu sjedili predsjednici stranaka (osim Ivice Račana kao premijera), što je dovodilo do nesporazuma u samoj koaliciji, budući da ostali predsjednici ponekad, navodno, nisu znali što vlada radi (iako su se predsjednici stranaka često sastajali da bi odlučili što će vlada raditi). Možda se varam, ali poprilično sam siguran da je i sama Đurđa Adlešič tvrdila da je nesudjelovanje vođa drugih stranaka u vladi bio razlog što trećesiječanjska koalicija nije baš najbolje funkcionirala.