pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj tekst pišem pod stresom i ostacima ljutnje nakon izgubljene dvodnevne bitke protiv sistema.
Baš me raspalilo, ali krenimo od početka:
Jučer sam nakon nakakvog sastanka otkrio da taman imam vremena za obaviti tehnički pregled za koji nikako nisam uspijevao naći neku vremensku rupu. Stvar upravo savršena, vozim se po Zvonimirovoj, gužva na cesti, ja skrenem u tehnički pregled, obavim stvar, gužva se smanji i ja tutanj dalje. Da sreća bude još veća, auto godinu dana star i zapravo nema tehničkog već treba samo platiti osiguranje i cestarinu. Savršeno!

A sad sport i tarapana!

Pa da krenem kratkim uvodom (preambulom kako se sad to nosi):
Vrijeme je nogometa i gotovo je nemoguće izbjeći nešto što nije vezano za nogomet. Svi nude karte za utakmice, treba smo poslati 5 čepova, 7 naljepnica, 8 felgi i 150 SMS-ova ili MMS-ova. Nogomet je "must be" za svakog poštenog Hrvata a pogotovo muškog Hrvata. S ekrana i plakata nas napadaju pivske flaše pune nogometaša beskrajno ozbiljnih lica, vitezovi kožne lopte i baštinici sveukupne hrvatske samobitnosti.
Svugdje nogomet osim na pollitica.com i eto moja je namjera i poslanstvo da ispravim ovaj nedopustivi propust, doduše malo drukčije ali nitko nije savršen.

Dakle, ovaj tekst se ne odnosi na onu igru gdje mi trčimo za loptom, šutiramo istu (a povremeno šutnemo i protivničkog igrača) i gdje kod veteranske klase gotovo redovito završava ispijanjem par piva toliko da se nadoknadi ono što se izgubilo trčeći. Ovaj tekst se odnosi na onaj drugi nogomet gdje oni igraju (besprijekorni profesionalci švicarskih bankovnih računa) i za razliku od onog prvog nogometa ovdje pivo ne ispijamo nakon nego za vrijeme.

ili Ivan Korade i oko njega

Prošlo je neko vrijeme i sad je postalo svima nezanimljivo i time se više nitko ne bavi, jednostavno smo potrošili temu i sad nam je sve to dosadno. Međutim, meni je od sve ga toga ostala jedna misao koju ne želim izgubiti i zato ovaj dnevnik.

Povremeno stvari pređu sve granice dobrog ukusa. Evo, naslovnica najnovijeg Globusa sa slikom komada mrtvog Koradea je samo još jedan kamenčić u hrpi neukusa, zlobe i ljudske gluposti koja nam se prikazala u logici samohvale "vidi koju fotku ja imam".

Gomila novinskih tekstova o ubici, monstrumu, krvniku, nasilniku ili čudovištu se natječe u pronalaženju što goreg naziva a identični pristup se zrcali u puku koji bi to sve rješavao po kratkom postupku. Krvožedni skup u lovu na izluđenu ranjenu žrtvu koju jedva čekaju rastrgati.

Krenuo sam pisati komentar, ali sam se raspisao pa eto "imamo dnevnik".

Učinilo mi se da bi bilo dobro sagledati problematiku donjogradskih blokova iz temelja a ne samo na gorućim problemima u vatrogasnoj maniri.
To bi trebao biti prvenstveno zadatak urbanističke službe i službe za zaštitu spomenika kulture (u ovom slučaju Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode) ali budući da je sve te ustanove zamijenio naš gradonačelnik Leonardo omnipotentis Milan B. neću o tim službama jel ne služe baš kozna čemu. (Jel ima odjel za urbanizam i povijest umjetnosti na Fakultetu političkih znanosti? Mora da ima!)

Hotova dosjetka, koliko god bila antipatična, nije daleko od istine za unutrašnjost većine zagrebačkih donjogradskih blokova.
Međutim, prilikom razmatranja problema i etiketiranja treba znati da je ovakvo stanje prvenstveno rezultat razaranja vlasničke strukture i urbane matrice tih blokova.

Ovaj dnevnik je potaknut današnjom vijesti o ubojstvu mladića od 18 godina u zagrebačkom parku Ribnjak. Društvo se okupilo da proslavi rođendan (17. ili 18.), pojavilo se drugo društvo, nož . . . gotovo.

Sigurno me ta vijest ne bi toliko pogodila da moje dijete ne spada u to društvo kao i u sva ta društva koja po zagrebačkim parkovima zaposjeda nekakvu klupu, piju ono što su kupili u dućanu, puše i druže se. Često ih viđam i to su djeca srednjoškolske i nešto manje fakultetske dobi. Mirno stoje u grupama, prkose hladnoći, pričaju, ne proizvode posebnu galamu osim što iza njih ostane nered koji uredno pokupe sakupljači ambalaže od 50 lipa.

Ovdje ne želim ulaziti u svoje osjećaje i ono što bilo tko doživljava kad shvati da je njegovo dijete moglo biti ono kojeg više nema, ali bih volio napraviti neki spoj s drugim stvarima koje se događaju danas i sa nekim svojim komentarima na pollitici.

Kaže:
Propali pregovori stanara Varšavske 6 i Tomislava Horvatinčića
Cvjetni prolaz: Stanari od Horvatinčića traže 8.000 eura za čatvorni metar
Ukratko, stanari ucijenili Tomu i on se naljutio:
Više ne želim imati nikakvog posla s Varšavskom 6.

Potaknut današnjim prosvjedom na Cvjetnom trgu eto jedne zgodne pričice. Nije baš direktna asocijacija, ali ima neke poučne elemente.

Za one koje ne poznaju Sisak samo kratki opis scenografije: barokna građevina iz 18. stoljeća, Mali Kaptol nalazi se u zelenom pojasu na obali Kupe u samom centru grada. Tu je i sjedište Turističke zajednice Sisak koja je i vlasnik zgrade.
Zgrada zgodna a položaj upravo sjajan.

Priča se odvija negdje u prvoj polovici 90. godina. U Malom kaptolu se nalazi restoran koji nudi prilično dobru uslugu i relativno je cijenjena "ustanova" u gradu. Prostor je naravno u najmu i sve funkcionira relativno dobro ali:

Budući da sam se prije prvih parlamentarnih izbora motao oko onda neregistriranih, znači tada ilegalnih , liberala i pokušavao okusiti nešto od one demokracije koja je postojala na toliko nedohvatnom zapadu, volio bi složiti par redaka neslužbene povijesti te stranke - zapravo više jedno sjećanje.

Vrijeme negdje 1988. i 1989. godine:
To su bili prvi sastanci s mirisom neke opasnosti za koju nikad nisam shvatio koliko je bila realna, a koliko usađena onim našim jedinim životnim iskustvom življenja u komunizmu.

Ivan Šuker, dipl. oec. (Livno, 1957) za detalje vidi: http://www.mfin.hr/str/21/

"Svaki narod ima ministra financija kakvog zaslužuje". Ono što se pitam je što sam ja toliko zgriješio? Zar sam toliko kriv da je moj osobni križ morao biti baš ministar Šuker. Gdje baš onog s najvećom istisninom? Dobro, za istinu, nije to samo moj križ, dijelim ga sa svim Hrvatima koji nisu dijaspora i koji nisu zbrisali iz ovog malog raja za velikog ministra.

Kako je počelo naše divno prijateljstvo:
Ministar Šuker me dojmio u svom prvom TV nastupu kojeg sam imao prilike vidjeti. Bilo je to sretno razdoblje pred 4 godine kad se HDZ ponovo ustoličio s novom vladom.
Tom prilikom je neki novinar u nekom hodniku ulovio mladog i politički naivnog Ivana Šukera i pitao ga koji su njegovi planovi i prioriteti. Odgovor je za mene bio prilično iznenađenje: "namjeravamo ukinuti POS" (poticanu stanogradnju - narodski Čačićeve stanove).