pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Izgleda da je bit problema u Čačićevom nezakonitom (?) forsiranju referenduma, a ne u vladinom odbacivanju namijenjenih nam milijuna

Državna uprava je odlučila - referendum protiv ustroja HR u 3 regije u Varaždinskoj županiji nije zakonit niti ustavan i ne može se održati. Takav je zakon, bez obzira što se radi dobivanju/nedobivanju sredstava EU za sva područja iz županijske kompetencije. No, procedura je takva da će zahtjev za referendumom na kraju doći pred Ustavni sud.

Na takvu odluku čovjek od nemoći može smo čupati kosu, jer Panonska (Istočna) regija, kako iščitavamo medije moći će (hvala Bogu) iz EU povlačiti sredstva 67 godina, a Jadranska regija 25 godina, dok sjeverna mora biti sretna sa „čak“ 2, slovima dvije godine. Što će njima novci, misli Vlada, oni su bogati, piše po novinama, iako zna da statistika, koju koristi prema potrebi, govori drukčije. Među sjevernim županijama čak tri su među 6 najsiromašnijih u Hrvatskoj.

Kako je objektivna, temeljita i pravična (čitaj sujetna, svemoćna) Hrvatska televizija, pokazala prošlog četvrtka, u svojem udarnom večernjem dnevniku u prilogu o odluci Skupštine Varaždinske županije koja je tog dana donijela odluku o referendumu građana „protiv“ (ili možda „za“) o Vladinom projektu ustroja Hrvatske u tri (EU) statističke regije. Osim o donošenju jedinstvene odluke u našoj demokratskoj praksi, što neki zakonski osporavaju, za HTV-ovu novinarku Tamaru Peras jedina važna tema bio je nastup HDZ-ovog vijećnika Anđelka Stričaka, koji je kao produžena ruka nastavio „argumentirani“ napad svoje Vlade na župana Radimira Čačića.

Da se ne zamjere Zagrebu odbacuju 30 milijuna eura godišnje

Jadan je HDZ Varaždinske županije. Zato što ne smije proturječiti svojoj središnjici u Zagrebu, pa makar na štetu „svojeg županijskog naroda“, pa mora čitati otrcane „argumente“, kao u slučaju protivljenja županijskom referendumu protiv EU ustroja Lijepe naše na tri regije.

Ako je Ekonomski institut iz Splita, u kojem sjede učene glave, izračunao podatke, koji se koriste kao službeni u pregovorima s EU, da će u takvom ustroju Varaždinska županija od ulaska Hrvatske u Obećanu zemlju izgubiti 30 milijuna eura godišnje, pa možda tako sve do 2013 godine, kad završava jedno planirano proračunsko razdoblje, onda bi takvim podacima trebali vjerovati. Ali, ako je tome kumovala Vlada, a javno izrekao Radimir Čačić, onda HDZ mora reći da nije tako.

Konačno, probudio se SDP iz dubokog sna nakon kojeg je utvrdio da 40 posto Hrvata ima samo završenu osnovnu školu ili je uopće nema. Gordo je podigla glavu privremena predsjednica stranke Željka Antunović i neki dan na TV-u uzviknula negdje između Neba i glava birača: „Izaberite nas i mi ćemo Hrvatski narod ponijeti u zemlju pismenosti, u blagostanje znanja“, i u stilu: „Bez SDP-a nema ulaska u pismenu Europu“.

Tako viče Antunovićka da pričekamo izbore i da će oni pokrenuti svoj jedinstveni program školovanja i opismenjavanja. I dok ona viče po našoj metropoli, u onoj nekadašnjoj, u slobodnom kraljevskom gradu Varaždinu, župan Radimir Čačić otvara multimedijalni informatički praktikum na Drugoj gimnaziji. U njemu će se na 30 računala, putem projektora i internetskih veza interaktivno učiti gimnazijalci kako svojim znanjem pokoriti Europsku uniju kad u nju uđemo, a poslije nastave odrasli će se opismenjavati kroz cijeloživotno obrazovanje, ali ono informatičko.

Ratko Maček, glasnogovornik Vlade ovih je dana, ni kriv ni dužan, glumio cirkusanta objašanjavajući narodu neku svoju teoriju o politici i političarima. I doista bi bilo cirkusantski smiješno da nije žalosno. Meni je u cijeloj toj priči žalosno što je takva osoba na respektabilnoj poziciji glasnogovornika Vlade jer je to funkcija s osnovnim zadatkom prenošenja u javnost stavova i politike hrvatske Vlade i njenog predsjednika.

Čime je to Maček neke nasmijao a neke ražalostio? Veli on da bi se politikom morali baviti samo oni koji posjeduju kuću, dva automobila i najmanje 50 000 eura ušteđevine ili 370 000 kuna. Ajde uzmimo da bi to i prošlo negdje na zapadu u moderno uređenim i bogatim državama gdje ljudi ulaze u politiku kako bi svojim iskustvom u stjecanju privatnog kapitala to isto učinili i za građane određene države no da li mislite da se ovakav model može primijeniti i na Hrvatsku? Je li sazrelo vrijeme za to?

S faksa na posao, zemlja znanja... sve su to fraze i parole koje često čujem. Još kao student dodatno sam se školovao ne bi li dobio certifikate za ocjenjivanje sustava kvalitete i tome slične. Već kao student radio sam kao ocjenjivač (audit) te sam 3 godine vanjski stručni suradnik na jednom institutu, jednako tome sam 3 godine urednik strukovnog časopisa jedne strukovne udruge, objavio sam 7 stručnih radova, kao odličan student imao preporuke profesora... Bla, bla.

Završih fakultet i dobih sufix dipl.ing-a (za ovu priču nebitno čega), i već nekoliko mjeseci sa svojim znanjem aktivno tražim posao. No, moje znanje i sposobnosti nisu dovoljno, jer kako mi je mudro rekao jedan državni službenik kada sam predao dokumentaciju za radno mjesto baš mog profila – nemam u "radnoj knjižici pečat da su mi plačeni mirovinsko i zdravstveno".

Ovih dana mediji su se „okomili“ na najdražeg nam premijera Sanadera baveći se njegovim satom tj. satovima koji su u svjetskim jet set razmjerima iznadprosječni, u poslovnim krugovima vrlo vrijedni i cijenjeni a u hrvatskom narodu basnoslovno skupi, dakle, cijenovno bezobrazno i licemjerno vrijedni. Naravno, da se nikome nesmije osporavati kakvu će kuću imati, kakav auto vozi, kakve čarape nosi ili sat na ruci no procjenjena vrijednost Sanaderovog sata je 20 000 eura. Ili ako Vam je lakše 150 000 kuna. Sigurno ste mislili da je kriva brojka pa ajmo još jednom; stopedeset tisuća kuna.