Predlažemo da se registrirate na pollitika.com. Registracijom možete koristiti cijeli niz funkcionalnosti; praćenje kreiranja novih sadržaja i čitanje sadržaja koji je vidljiv samo registriranim korisnicima.
Na pollitika.com dnevno se kreira cijeli niz novih tema i ostave stotine komentara; jedino registracijom možete pratiti što je pročitano a što ne i gdje se sve događaju diskusije.
Ako netko živi burnim životom kao ja ne smije se čuditi ako stekne mnogo neprijatelja. Najviše neprijatelja možete steći uspjehom. To, uspjeh se, u nas ne oprašta. I kad padnete, onda se još cijelo mnoštvo trudi udariti vas u rebra dok ležite bespomoćan na podu.
U takve spada Pavao Jelović. Donašam vam jedan njegov tekst koji je danas objavljen u jednom američkom biltenu:
Pavao Jelovic writes:
Stovani g. Remenar,
Premda predpostavljam da Vam nije drago prisjecati se jednog davnog slucaja, ipak Vas molim ako biste se htjeli, rijecju-dvije, osvrnuti o koncertima Ivana Cerovca u New Yorku i Clevelandu.
Naime, razgovarao sam jucer sa Ivom Jolic iz Toronta pa smo se suglasili da bi se bilo najbolje Vama obratiti glede nekih informacija. Ponavljam, iako necete to uciniti rado, ipak se nadam da cete mi odgovoriti.
Konkretno, zanima me koliko je osoba bilo u njegovoj ekipi, kao i koliko ih je otprilke bilo
na premierama, po kojoj su cijeni ulaznice prodavane, te koliko su dana Cerovac i ekipa proveli u New Yorku, a koliko u Clevelandu?
Srdacno Vam se zahvaljujem. Sa stovanjem Pavao Jelovic
Neki dan je jedan od mojih učenika, dečko koji pohađa 8 r.OŠ završio 4. tečaj i na zadnjem satu mi najavio da više neće nastaviti svirati. Važnija mu je u ovom trenutku košarka. Potpuno ga razumijem. Pitao me da što će se dogoditi sad, kad on više neće svirati. Umirio sam ga. Neće se, dakako dogoditi baš ništa. Dugo Selo neće potonuti a grom neće udariti ni mene ni njega.
Ovaj uvod mi je bio potreban da pokušam objasniti da momentalno malo pišem na pollitika.com i da ne mislim da je to netko trebao primjetiti ili da je time pollitika.com nešto izgubila.
Razlog mom nepisanju treba tražiti u krajnjoj gadljivosti političkih tema koje sve nas ovih tjedana zaokupljuju. Neda mi se o tome pisati.
Pa onda malo pogledam preko plota, pa i u Bavarskoj slični problemi. Ako sam dobro pratio, bavarska je vlada donjela jedan od najoštrijih zakona protiv pušenja. I time se ponosila. Pa su došli lokalni izbori i vladajuća stranka je na njima vrlo, vrlo loše prošla. Pa sad rade? Ajde pokušajte pogoditi? Ma ublažuju taj zakon o zabrani pušenja. A kako i oni imaju svoje Sanadere i Hebrange sve se odvija uz kolorit vrlo sličan našem.
Odmah na početku dnevnika želim naglasiti da nemam nikakvih tajnih podataka. Svi podaci, za mene indicije, potječu iz javnih medija, novina ili televizije. I nastojim što manje nagađati.
No nepobitno je da je prošle godine u Vukovaru pao vojni helikopter i to upravo onaj s kojim su se povremeno vozili Mesić i Sanader. Ali i drugi uglednici. Istraga koja je vođena nakon pada helikoptera bila je vrlo, vrlo čudna. Površna, trajna i s vrlo malo podataka. Tako da javnost ni danas, sedam mjeseci nakon nesreće ne zna što su uzroci pada. Javnosti su se samo servirale priče, danas znamo da to rade soini agenti u medijima, koje su istinu skrivale a ne otkrivale.
MORH se nije htio nagoditi ni sa obiteljima preminulih u nesreći. MORH uopće, ponaša se kao da se nije ništa dogodilo.
I onda jučer na TV-u izjava supruga poginule bolničarke. Čovjek je čačkao malo tu a malo tamo i izjavio (otprilike) da je helikopter trebao pasti ali da je pao u krivo vrijeme.
To jedino može značiti da je helikopter bio "prepariran" da padne ali nestručno pa su stradali oni koji nisu trebali?
Ako je tome tako, tko je trebao?
Na stranicama "Katolici na internetu" našao sam sasvim slučajno ovaj komentar koji nije potpisan pa predstavlja mišljenje djela Katoličke crkve u Hrvatskoj. Mislim da je interesantno pročitati ga.
Slijedile su replika na repliku, pa se počelo okrivljavati i sporazum Cvetković-Maček, čak i Turci! Po svoj prilici za sve težu situaciju u RH su krivi Krešimir, Branimir, Zvonimir…kralj Tomislav. Zna se: svi tako "odgovorni"odavno bi bili pokojni. Nema ih više!
Ima li ikoga da nije pogledao barem jednu RTL-ovu "sudnicu"? Što je vidio? Staloženi, razboriti "sudac", tu-i-tamo zna upozoriti sudionike u "raspravi", pa pozvati svjedoka… Odvjetnici i gosti/stranke sukobljene oko tema koje se sada već struganjem po dnu "tave" iz koje se nešto dalo izvući - igraju svoje role kao tipični "naturšćeki" - čisti amaterizam. No, netko i to voli, barem da bi mogao reći "Eto! Pravde ipak ima"! Mada izmišljene? Da, jer se barem tu proces uvijek završi sretno - isprve! Nerijetko i kompromisom.
Glazbeni studio Cerovac započeo je s probnim radom u listopadu 2006 a službeno je registriran u siječnju 2007. Od samog početka namjera nam je bila, pružiti djeci Dugog Sela i okolnih mjesta mogućnost učenja instrumenata. Ponudili smo na izbor cijelo mnoštvo tečajeva raznih instrumenata ali i tečajeva glume. No na kraju se iskristaliziralo zanimanje za synthesizer i gitaru, te za glasovir, violinu i harmoniku. Ti tečajevi postoje i danas. Na samom početku polaznici naših tečaja su bili većinom osmoškolci. No, postepeno su se upisivali i polaznici raznih srednjih škola, dok u zadnje vrijeme doživljavamo, na naše iznenađenje sve veći upis odraslih.
Ne moram naglašavati kako je pokretanje takvog školovanja u mjestu koje u tom pogledu nema ama baš nikakve tradicije doista pionirski posao. I da je potreban vrlo strpljiv rad i s djecom ali i s roditeljima koji sami u velikoj većini slučajeva nemaju glazbenu naobrazbu. Ali, to treba naglasiti, to više je roditeljima stalo do toga da njihova djeca, kad im se već pruža prilika, takvu naobrazbu steknu.
Dosta davno došla mi je u ruke neka knjižica s puno pametnih izreka, citata, savjeta itd. Ma koliko sam se trudio, knjižicu u gomili mojih knjiga nisam uspio pronaći. Pa ipak bi želio, barem po sjećanju, prepričati jednu poučnu priču.
Jedan stari mudrac (no barem u bajkama su mudraci stari i poštovani) pričao je svojim učenicima. „Kad sam bio mlad, bio sam revolucionaran, željan velikih promjena i preokreta. Zato sam molio Boga: „Bože daj mi snage da promijenim na bolje cijeli svijet“.
Kad sam došao u srednje godine uvidio sam da neću moći promijeniti svijet. Tada sam počeo moliti Boga:“Bože daj mi da promijenim na bolje ljude iz moje obitelji, moje učenike i suradnike!“
Ni to mi nije uspjelo. Nisam uspio promijeniti ni svijet ali ni ikoga od mojih članova obitelji i suradnika.
Sad kad sam star, shvatio sam koliko sam pogriješio. Zato sad molim:“Bože, daj mi da na bolje promijenim sebe. Ako promijenim na bolje sebe, možda ću doprinijeti da se i djelić svijeta promijeni na bolje“.
Napomena: 1977.god. navršavalo se 135 godina od osnutka Matice hrvatske. Matica hrvatska u Zagrebu bila je zatvorena, ukinuta. Povodom te godišnjice zamolio je urednik Hrvatske revije Vinkio Nikolić mog kolegu Zlatka Markusa i mene da napišemo za HR prigodne tekstove. Ovdje donašam moj tekst s napomenom da sam ga pisao 1976 i da sam zbog onih koji su još uvijek sjedili u zatvorima morao mnogo toga prešutjeti. Zlatka Markusa i Brunu Bušića mogao sam slobodno spominjati jer su obojica bila u emigraciji.Želim još reći da bih danas neke tvrdnje iz ovog teksta drugačije napisao.
Ono što je nekad u narodu bila narodna predaja, priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, to se izgleda u naše vrijeme pojavilo na internetu. Internet je dakle taj koji je ispušni ventil za sve veće nezadovoljstvo koje u narodu vlada. Svi vidimo isto ali iz toga što izčitavamo izvodimo različite zaključke. Pa tako i oni koji su sebi nose "narodnu žicu" i komentiraju stvari na svoj, narodu svojstveni način. Na nišanu takvih narodnih predaja su dakako oni koje svakodnevno gledamo u novinama i na TV kao istaknute predstavnike jet seta i koji su godinama u javnosti doživljavani kao uzor mladima i ponos starijima. Takvima pogreške mnogi nerado opraštaju. Pa se o jednom tenisaču na internetu brzo našla pjesmica, vrlo kreativna, iako vrlo malo umjetnička.
Sam sa sobom vodim borbu, svugdje nosim sportsku torbu.
U nju stvarno puno stane i kod kuće i sa strane.
Nikad ne znaš di je slađe, nek' je torbe, nek' se nađe.
Noću dok me prati sjena, ponavljam si ta imena.
Jedna Tanja, druga Sanja, treća valjda Anja Alavanja.
Kilometar linije je zračne
do postelje nevjenčano bračne.
I obrnuto ista je daljina,
Bili smo gotovo svi za slobodno i neovisno Kosovo. Možda nismo svi imali iste razloge, ali gotovo da nisam u Hrvatskoj čuo glasa protiv samostalnosti Kosova.
Demonstracije u Beogradu, nasilja na granici Kosova i Srbije, bilo je za očekivati da Srbi neće tek tako progutati gubitak Kosova. Ipak predviđao sam da će Srbi doduše prijetiti, demonstrirati, galamiti, tu i tamo organizirati kakvo nasilje, ali da rata neće biti. Moje je mišljenje da današnja Srbija nema sredstava za vođenja rata a ni previše volje. Jedno je galamiti po Terazijama a drugo krenuti u neprohodne kosovske planine.
Ali sad su se javili Rusi. Prijete vojnom silom ukoliko Kostovo ostane slobodno i neovisno. Moram priznati da Rusi vješto suprostavljaju organizaciju UNO Europskoj Uniji. Tako da se dobiva dojam kao da Rusi štite interese UNO dok svi oni koji Kosovo priznaju rade protiv interesa svjetske organizacije.
Vjerujem da ima malo onih koji sa sigurnošću mogu reći tko je bio Filip Lukas. Hrvatski povjesničar Jere Jareb u Kolu Matice Hrvatske kratko je opisao neobičnu sudbinu tog čovjeka i način na koji su ga se "narodne" i balkanske inačice "antifašističke" vlasti 1945.god. kao političkog protivnika željele riješiti. No, on je, mudar i oprezan, napustio Hrvatsku prije nego što su partizani ušli u Zagreb.
Filip Lukas kao predsjednik Matice hrvatske
Jere Jareb
Nedavno sam pronašao u Hrvatskome državnom arhivu presudu Okružnoga narodnog suda za grad Zagreb od 21. studenoga 1945, kojom se profesor Filip Lukas u odsutnosti osuđuje na smrt strijeljanjem. Dr. Nikša Škarica, Lukasov branitelj »postavljen ureda radi«, podnio je žalbu Vrhovnom sudu Hrvatske protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud odbio je žalbu i potvrdio presudu Okružnog suda, »u nejavnoj sjednici održanoj 24. XII. 1945. nakon saslušanja zastupnika javnog tužioca Hrvatske Tafra Mate«.
HSS ima socijalni program. Sigurno ima i druge skupine političkih programa kojima će uz HSLS i HDZ preokrenuti depresivnu situaciju Hrvatskoj, pokrenuti gospodarstvo, pokrenuti selo, uzdignuti školstvo i znanost. I tko zna što još? HSS je uvijek spreman žrtvovati se za opće dobro. Na papiru dakako.
U praksi to pak izgleda malo drugačije. Dok sve više sirotinje "lovi kontejnere" kako je to zgodno nedavno napisao jedan bloger, haesesovci su se prvo odlučili pobrinuti sami za sebe. Pa je tako mali sin velikog oca a sada čak i ministar Božidar Pankretić odlučio pokazati cijeloj Hrvatskoj, ma kakvoj Hrvatskoj, cijeloj Europi, pa i svemiru, koliko on Hrvatskoj i svemiru vrijedi. Pa si je nabavio novi auto. Neki mali sitni beznačajni Mercedes. Skup istina, kaj je,je, ali Pankretić je to svojim nesebičnim zalaganjem za dobrobit zajednice zaslužio.
Doduše nitko nezna kakvo je dobro, kakva velika djela Božidar Pankretić učinio, osim što se izvolio roditi kao sin velikog Pankretića. Ali ako nikako drugačija, mali Pankretić će nam svoju nadmoć i svoju veliku vrijednost pokazati limenom kutijom sa "nišanom" kako kažu Hercegovci.
Sasvim je dobro sjediti, gledati TV i uživati u izvještajima iz Njemačke gdje se, zamislite molim vas, događaju škandali slični našima, samo što to tamo ne rješavaju novine i internet portali nego policija i državno tužiteljstvo.
Na vrhu piramide novog poreznog lanca prevara nalazi se ni manje ni više nego Klaus Zumwinkel(64) dugogodišnji šef Deutsche Post (njemačke pošte) blizak vladi i član cijelog niza upravnih odbora u kojima država ima suvlasništvo. Za sada mu je dokazano oko 1 milijun eura utaje poreza i samo plaćanje velike kaucije spasilo ga je zatvora.
Njemački tisak se dakako zgraža. Netko tko je legalno zarađivao desetljećima toliko mnogo kao taj, sad već bivši, direktor pošte, je tako pohlepan da ide utajivati porez. Ne poznaju njemački novinari naše tajkune. Recimo Mudrinića?!
Malo je hrvatskih dirigenata koji su u velikim glazbenim centrima i u najboljim dvoranama velikih gradova stranoj publici uspjeli prezentirati hrvatsku glazbu. Meni je to uspjelo svojedobno s koncertnom izvedbom Zajčeva "Nikole Šubića Zrinskog" u Europi, Americi i Australiji. Ja sam još danas ponosan na činjenicu da sam prvi u prekomorju izveo jednu hrvatsku operu na hrvatskom jeziku, a da su izvođači bili Nijemci. Na jednu od tih izvedbi u Avery Fisher Hallu u New Yorku podsjetila me je kritika mog koncerta koju je donio New York Times, a koju sam nedavno, lutajući internetom pronašao. Donosim je ovdje u engleskom originalu kao i u prijevodu.
Evo kako sam nekad bio mlad. Ali slika nije iz New Yorka nego iz Petrinje. U crkvi sv.Lovre, u okviru Koncerata mira i nade, dirigiram Mozartovu "Krunidbenu misu"(1991).
Od završetka Domovinskog rata do danas, uz zločine koje su počinili pojedini pripadnici hrvatskih OS kao crna mrlja vuće se i sramota lažnih invalida i lažnih mirovina te time i svih lažiranih povlastica koje braniteljima garantira Zakon o o pravima hrvatskih braniteljima i njihovim obiteljima.
Zakon je doista predvidio mnogo povlastica koje su vrlo detaljno vezane uz stupanj invalidnosti pojedine osobe. No kako je počelo dodjeljivanje vojnih mirovina tako je počela i kružiti priča o zloupotrebama tih mirovina, o zloupotrebama braniteljskog staža, o zloupotrebama pri dodjeli stupnja invalidnosti.
Bilo je više pokušaja da se izvrši revizija svih vojnih mirovina pa tako onda i svih invalidskih ali je svaki puta sve to završilo u jednom velikom ništa. Oni kojima je nered na tom području bio u interesu, bili su vrlo dobro umreženi i znali su sve trikove kako bi se izigrale kontrole koje su obično inicirane iz kojeg ministarstva. No dok su došle na teren već je sve bilo zaustavljeno i lažirano.
Upravo čitam na teletextu HTV-a da je Županijski sud u Vukovaru osudio urednika portala vukovarac.net Damira Fintića na plačanje odštete za duševne boli obitelji bivšeg vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla.
Presuđeno je da Fintić mora platiti 71.000,00 kn zbog klevete.
Kako je već poznato nepoznati bloger napisao je sporni tekst na portalu vukovarac.net. Sud za taj tekst smatra da je klevetnički i da je odgovoran vlasnik portala.
Takva presuda baca mnogo pitanja, pravnih dakako, koje se postavljaju pred vlasnike portala, ali i kod nas koji imamo blogove, jer se netko može naći uvređen i nekim komentarom koji nam promakne.
Otvara se i široka mogućnost manipulacije, prije svega državnim službama, obavještajnom podzemlju i nadzemlju. Dovoljno je, recimo meni, ubaciti na moje blogove nekoliko uvredljivih tekstova. I onda me tužiti.
Otvara se i mogućnost manipulacije i drugim neprijateljima, protivnicima itd.
Nisam pravnik, pišem ovo kao laik koji se već opekao na "pravdi" hrvatskog pravosuđa. Moramo se pobrinuti da nas ne ušutkaju. Jer i m očito smetamo!
