Tagovi

Odgoj ljudi, odnosno zombija

Može li se neka populacija ljudi proglasiti svetom za cijelo čovječanstvo? Liječnička struka je oličenje plemenitosti, ali koliko li je samo prožeta tipovima poput Mengelea! Vjerski uglednici su uglavnom fenomenalni, ali i ovdje nailazimo na more kukolja. Međutim, možemo jednu grupaciju proglasiti svetom, a to su - djeca!

Današnja civilizacija kroz obrazovni sustav i nametanjem abnormalnog ponašanja kao društveno prihvatljivog vrši teror nad djecom, a to su u prilici činiti nakon što su rasturili obitelj kao nukleus svake zdrave zajednice.

Ljudski mozak se sastoji od lijeve i desne polovice, a on se intezivno razvija samo kod djece, tako da psiholozi u tom kontekstu o devetogodišnjacima govore kao o definitivno formiranim ličnostima.

Dijabolični likovi koji kreiraju zapadno društvo uzeli su si u zadatak razoriti jednu polovicu dječjeg mozga u kojem su smješteni centri za kreaciju, ljubav i empatiju. Uspjeli su - današnja djeca su isprogramirana da postanu poslušni i bezosjećajni roboti.

Krleža - Vranešić - Tito

Njih dvojica spadaju u grupu najznačajnih povijesnih ličnosti ovih prostora, pa je interesantno baciti pogled na njihov odnos.

Tito je kao mladi revolucionar izuzetno cijenio Krležu, te ga je zavolio kao izuzetno prisnog prijatelja. Krleža mu je postao svojevrsni mentor, budući da je kao erudit imao širi politički pogled.

Za vrijeme rata Krleža je odbio otići u partizane, ispravno smatrajući da bi tamo izgubio glavu od jedne partizanske frakcije s kojom se posvađao. Je li stvarno izgovorio riječi "Bolje Dido, nego Đido", ne zna se. Vjerojatno jest, ali nije niti važno. Đilas je kasnije priznao da bi ga zaista ubio.

Pavelić je Krleži nudio razne funkcije kao npr. intendansko mjesto HNK, ali Krleža je sve to odbijao, premda je znao da to podrazumijeva njegovu smrt. Dok se poglavnik premišljao ubiti ga ili ne, Krležu je u bolnicu pod lažnom dijagnozom primio dr. Vranešić, koji je svojoj ustaškoj vlasti poručio, da po Krležu mogu doći, ali samo preko njega mrtvog. Spasio mu je život!

Ustaše, partizani i četnici

Svakodnevno smo bombardirani tragičnim vijestima i bilo u njima 8, 57 ili 700 mrtvaca na nas ostavljaju isti učinak – ravnodušnost. Ili kada u prometu strada kakvo dijete, reakcija nam je jednaka ili pak eventualno pošaljemo u pizdu materinu pijanog vozača-ubojicu i pravosudni sistem. Pretvorili smo se u ravnodušne zombije ili je taj bezdušni proces u tijeku.

A trebalo bi biti drugačije! Zamislite bol u familiji nesretnog vozača, pa onda zamislite bol majke poginulog djeteta. (Ne, nju si ne možete ni u jednoj tisućinki predočiti!) Ako si vjernik moraš reći ovako nekako: „Bože, zajebi one moje molbe o boljem autu, nego daj snage toj paćenici!“, a ako si ateist glas iz dubine srca neka ti kaže: „Žao mi je te jadne žene!“. Barem pomislimo na nju i njezinu bol. Efekt takvih suosjećajnih stavova je mjerljiv i to ću pokušati dokazati.

Poker aseva

Hrvatska intelektualna elita predstavlja jednu odvratnu moćvaru. HAZU? Zar oni još uvijek postoje!? Matica hrvatska? Niti otamo nije izašla nijedna suvisla misao već godinama. Ipak, nad tom žabokrečinom vidim trenutno četiri sjajne zvijezde.

Prvo, Krešimir Mišak, teoretičar zavjere, koji je u svojim knjigama „Sve piše u novinama“ i „Dečki, odjebite u skokovima!“ dokazao da samo ta teorija može objasniti zbivanja u svijetu. Druga, suprotstavljajuća, teorija spontanih događaja ne pije vodu, premda je društveno oficijelna. Zatim, Davor Pavuna, znanstvenik, koji urla o genijalnosti svakog čovjeka i nudi recepte o sretnom životu. Nadalje, Zlatko Sudac, svećenik, koji prenosi nauk Isusa Krista i samim time je crna ovca masonizirane hrvatske katoličke crkve. Na kraju, po meni najsjajnija zvijezda – Željko Pervan! I u naizgled trivijalnim temama odlazi u filozofske dubine, a sve začini smijehom – najvažnijom komponentom ljudske egzistencije.

Nabrojana četvorka predstavlja poker aseva, a u tom hrvatskom intelektualnom špilu karata nešto ne štima: svaka druga-treća karta je pikova sedmica!? (pikzibneri)

A sada slijedi: MEDIJSKI IGROKAZ!

Jedan od najsretnijih nekidan u Zagrebu je bio Tomislav Nikolić, budući da se na novom zemljovidu ukazala „Velika Srbija“.

Narednih godina gledat ćemo medijski igrokaz: srbijansko vodstvo tobože će se truditi ispuniti uvjete za ulazak u EU, a Bruxelles će mrmoljiti. Međutim, istina će biti upravo dijametralno suprotna: EU će prisiljavati Srbiju da se pridruži uniji, a oficijelni Beograd će to nastojati eskivirati. Razni Nikolići bi odmah pristali da status quo potraje bezbroj godina, nadajući se da će tako i u stvarnosti zaživjeti „Velika Srbija“. Postoji nekoliko čimbenika, koji ipak sprećavaju takav scenarij, a jedan od najvažnijih je Sarajevo.

U narednim političkim previranjima nažalost krajnje negativnu ulogu igrat će moji Imoćani i moji Hercegovci, čiji su stavovi upravo protuhrvatski, budući da aktivno rade na brisanju Sarajeva s političke karte Balkana.

U potrazi

Najmudriji su se još u pradavno doba suglasili da je „spoznaja sebe samoga“ temelj i vrhunac ljudske egzistencije. U raznim društvima i zanimanjima katkad naiđem na kakav komadić sebe i s novim elanom krećem u daljnju potragu, a u njoj sam naišao na fenomenalne likove:

Svirao je violinu i komponirao, te je ostvario svjetsku karijeru. Postao je koncertnim majstorom čuvene „Berlinske filharmonije“, dali su mu Paganinijevu violinu, a kritičari se nisu mogli suzdržati, nazivajući ga većim od Paganinija. Publiku u Rimu, Pragu, Veneciji, Parizu i cijeloj Europi je ostavljao iza sebe očaranom, a Giuseppe Verdi i Franz Liszt javno su priznali da se ne mogu načuditi nastupima „Čuda iz Hrvatske“, kako su mu tepali. Posljednji biografski podatak ovog genija je frapantan i ne može nikoga ostaviti ravnodušnim: umro je s osamnaest godina!

Priča o jednom čovjeku

Odavno je ostavio mladost iza sebe i zbunjeno je tumarao selom. Svoj život je doživljavao kao jedno veliko "Ništa" i mučila ga je misao zbog čega li je uopće došao na ovaj svijet. Nije sam birao - OK, ali onaj tko ga je poslao, zašto je to učinio!? Narod ga je držao čudakom, koji luta okolnim planinama i druži se s medvjedima i ostalim divljim životinjama. Svi su ga se klonili, a njemu je samoća i odgovarala.

Onda je izbio rat i njegov zavičaj se našao u neprijateljskom okruženju, a u srcu mu prvi puta izbi iskra strasti. On je jedini znao kojim planinskim gudurama se narod može spasiti. Sam sebe je proglasio zapovjednikom, a uspaničena raja ga je slušala, te ju je izvukao na slobodni teritorij. Postao je i ratnim vođom, te je nakon godina krvavih borbi uspio vratiti narod u spaljeno selo. Shvatio je mudrost: "desetljeća besmisla dobivaju smisao, ako naposljetku uslijedi jedna jedina sekunda smisla". Treba biti strpljiv i dočekati tu sekundu!

Buntovništvo

U političkom i ikojem drugom pogledu okruženi smo nepravdama, koje nas kao ljudska bića pogađaju i u nama izazivaju bunt. Mladić lišen gorljive želje za promjenom cijelog svijeta je zasigurno defektan (ili se pak radi o mudracu). Buntovništvo danas zapravo mora biti odlika svakog misaonog čovjeka (u carstvu gmižućih zombija takvih je sve manje).

Ali što se događa s prosječnim buntovnikom? Nađe šačicu istomišljenika, pa prosvjeduju protiv tlačitelja i lopova, te pošto budu poraženi počnu škrgutati zubima na ostatak naroda (za čije se interese bore) zbog pasivnosti. Svaka čast plemenitim buntovnicima, njihovoj požrtvovnosti i entuzijazmu - ja im se klanjam, ali kada počnu okrivljivati ostale za svoj poraz - tada ih šaljem u kurac.

Narod nije stado tupih ovaca nego sijedi mudrac, koji je proživio mnoga stoljeća i zna kako će barem još toliko. Taj lukavi starac je nadmudrio najprefriganije Venecijance i nadjačao najjače ovozemaljske sile. On cijeni sve pobune koje se dižu za njegov spas, upija ih u memoriju i u određenom trenutku otkrit će im smisao, premda ih razočarani buntovnici doživljavaju uzaludnim.

Profesor iz Hlebinske škole

Profesor Slavko Kulić iznosi hrpu cifri, kojima ukazuje na katastrofalno upravljanje državom, ali zaključak mu je totalno pogrešan: „Vlada ne razumije probleme Hrvatske“. Kako plitko i naivno od jednog uvaženog ekonomista!
Oficijelna vlast Republike Hrvatske je djelotvorna i Kulićeva konstatacija spada u remek-djelo hlebinske škole, "Generalić na kvadrat" – naiva totalna: prikazuje Milanovića i ostale članove njegovog ganga kao zabrinute filantrope kako se trude spasiti Hrvatsku. Glupost! Njihove namjere su upravo suprotne i uspješno sprovode uništenje preostalih vrednota naše zemlje.
U Americi ne postoje republikanci i demokrati, a kod nas ne postoje nekakvi SDP-i ili HDZ-i, već samo homogena plutokracija. I to je u redu: oni su gore i neka nas gaze, ali me živcira naše cviljenje i infatilni zaključci a la Kulić, jer zasigurno to nije put u pobjedu.
A kakav to put vodi k pobjedi? Uostalom, što će to na kraju predstavljati pobjedu? Ne razmišljam o tome, ali za Boga miloga – ne jamrajte i ne lupetajte gluposti. I ja bih bio glupan kada bih se obazirao na svaku glupost, ali na ovu sam morao, jer inače jako cijenim Kulića.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci