pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Potaknut Frederikovim dnevnikom o psihološkim mehanizmima i Zoranovim komentarima na isti, odlucio sam se na dodatnu promociju psihoanalitickog instrumentarija, po mojem mišljenju superiornog za razumijevanje mnogih društvenih fenomena, između ostalog i nacionalizma.

Ovaj dnevik biti ce komplilacija koncepata i teza Slavoja Zizeka, Jacquesa-Alain Millera, i izvorno Jacquesa Lacana (i jos izvornije Sigmunda Freuda), kroz kojeg je dano, po mojem misljenju, vrlo uvjerljivo objasnjenje logike nacionalizma. Najveci dio teksta referirat ce ili biti doslovno preveden iz knjige Slavoja Zizeka "Tarrying with the negative".

Dakle, prva konstitutivna teza jest da element koji povezuje danu nacionalnu zajednicu ne moze biti reduciran na tocku simbolicke identifikacije - ono sto povezuje clanove nacionalne zajednice jest zajednicki odnos prema Stvari, prema utjelovljenom Užitku (jouissance; vazno je razlikovati Užitak (jouissance) od ugode: Užitak je "ugoda u negodi"; on oznacava paradoksalno zadovoljstvo uzrokovano bolnim susretom sa Stvari koja remeti ekvilibrij poznatog "nacela ugode" (Freud). Drugim rijecima, Užitak je lociran "s one strane nacela ugode")

Največi dio tekstova na pollitici.com pisan je u kritičkom duhu, što po logici stvari naglašava potrebu i zahtjev za promjenom.

Zahtjev za promjenom nužan je dio svake autentične kritike.
Naravno, kritika kao zahtjev za promjenom može biti usmjerena više na općenitiju i apstraktniju razinu problema, ili pak više na konkretniju problematiku.

Te dvije razine su dakako povezane, gdje apstraktnija razina predstavlja teoriju, a konkretna razina njezinu primjenu i provjeru.

U skladu s time, kritika se može baviti više teorijskim pitanjima, ili pak više onom konkretnom, provedbenim razinom.

Na pollitici. com Gale predstavlja predvodnika onih koji naglašavaju važnost konkretnog i operativnog djelovanja i mijenjanja stvari, dok neki drugi, poput mene, smatraju da je potrebno energiju više usmjeriti na izradu teorija koje će objasniti što i kako konkretnim djelovanjem zapravo mijenjamo. No, niti operativno djelovanje funkcionira bez makar implicitne teorije, niti se teorija može razvijati bez odnosa sa konkretnom praksom.

Posljednja događanja u SDP-u, od ostavke Željke Antunović, kritičkih istupa nezadovoljnika politikom i načinom vođenja stranke predsjednika Zorana Milanovića, pa sve do medijskih konfrontacija „jakih SDP-ovih pojedinaca“ na lokalnim razinama SDP-a, potvrđuju da se uloga medija, čak i u pitanju unutarstranačkih odnosa, danas smatra presudnom.

Bez obzira što večina funkcionera i običnih članova i dalje papagajski ponavlja onu vječnu frazu da probleme treba rješavati unutar stranke, očiglednim ispada kako je riječ o praznoj gesti i/ili potvrdi činjenice da više nema autoriteta koji bi prislilio da se problemi rješavaju unutar SDP-a.

Da bi na pravi način razumijeli ulogu medija u odnosu na današnji SDP, smatram da prije svega treba skrenuti pažnju na jedno od glavnih obilježja Račanovog nasljeđa, a to je značaj kuloarskog aspekta u formiranju unutarstranačkih odnosa.

"Rješenja SDP-a za zaustavljanje pada standarda građana“ naziv je programske inicjative SDP-a koju nam je ukratko predstavila Marija Lugarić. Nositelji inicjative su Slavko Linić, Rajko Ostojić i Milanka Opačić. Inicjativa je ekonomsko-socijalnog karaktera, a konkretno tiče se prijedloga korekcija u sustavu javnih potreba, odnosno još konkretnije, korekcija u fiskalnom sustavu. Cilj inicjative pokušaj je zaustavljanja pada standarda građana, na što ukazuje sam njezin naziv.

Nažalost, predložena rješenja krajnje su paušalna i nekonzistentna u odnosu na cijelinu problematike koju nastoje rješavati. Drugim riječima, prijedlozi su loši i metodološki krajnje nestručno formulirani. Samim time oni su ekonomski i socijalno kontraproduktivni i neodrživi.

Kao članu SDP-a moram priznati da mi je žao što moja stranka izlazi s takvim nestručno formuliranim prijedlozima, jer se time približava rangu HDZ-a, koji je poznat upravo po sposobnosti insceniranja rješenja, a svi znamo kakav je krajnji učinak i smisao simuliranih akcijskih planova, odlučnih reformi i ostalog. Naravno, krajnji smisao simuliranih rješenja jest sama njihova simulacija.

Čitajući dnevnike i komentare koji su od parlamenarnih izbora ispisani na politici.com počeo sam sve više uočavati jednu razliku koja, paradoksalno, proizlazi iz činjenice da je sve ostalo isto.
Pristup je kao po inerciji ostao isti, makar je njegov najmjerodavniji doseg bio odaziv građana na izborima. Diskurs kritike i ogorčenog revolta prema dotadašnjoj vlasti pokazao se kao prazna gesta bez istinski mobilizirajuće snage promjene. Razlika je sadržana u činjenici da ispraznost diskursa postaje to jasnija što nakon izbora diskurs ostaje sve dosljednije isti kao prije izbora. Isti u smislu kritizerskog i kritičkog ali ne i samokritičkog pristupa, isti u predvidljivom načinu reagiranja, isti u tautološkom argumentiranju i patetičnoj zabrinutosti, u neuvjerljivim ironijama i pozerskim cinizmima.

Problem slobodnog vremena i društveno-kulturnog života mladih tema je koju želim u ovom dnevniku sagledati iz posebne perspektive te predložiti određena rješenja.

Moram priznati da me obuzmu snažni negativni osjećaji kad razmišjam o temi o kojoj ću pisati. Ta činjenica zasigurno utječe na objektivnost mog rasuđivanja, no i osjećaji su bitan dio istine. Ipak , pokušat ću ocrtati ispreplitanje tog subjektivnog, i nadam se onog više objektivnog aspekta, u mojem rasuđivanju o temi. Svjestan sam da je takav pokušaj nužno paušalan.

Zoran Milanović, ili put od nade do razočarenja.
Prije svega obuzme me ljutnja na samoga sebe, kada ga danas netko spomene. Ljut sam kada se sjetim prostora vjerovanja i nade kojeg je u meni otvorio, prostora za kojeg su bili posloženi dobri, uvjerljivi razlozi, a kojeg sada više gotovo da niti nema.

Do sada izneseni ekonomski programi svih političkih stranaka daleko su od cjelovitosti i konzistentnosti, što su nužni kriteriji da bi njihova provedba garantirala ispunjenje u njima proklamiranih ciljeva.
Najgori je svakako ekonomski program HDZ-a koji najavljuje zadržavanje postojeće, po njima uspješne ekonomske politike, ali je i razumljivo da neće pluvat po sebi i najavljivat zaokrete jer bi time priznali vlastitu nesposobnost i neznanje (grijeh).

Mislim da dosadašnje rasprave na temu Milana Bandića u najvećoj mjeri promašuju bit problema.
Ključni razlog tome vidim u činjenici da se ne uspijeva razlikovati razinu znanja od razine vjerovanja, razliku koja je presudna za razumijevanje ovog ali i mnogih drugih slučajeva.

U rapravama oko potencjalnih kandidata za budućeg premijera, jedan od najčešće isticanih i zahtjevanih kriterija jest da kandidat mora biti politička ličnost. I odmah zatim slijedi ocijena da jedan od najozbiljnijih kandidata za premijera, Ljubo Jurčić, jednostavno nije politička ličnost.
Kvalifikacija da netko nije "politička ličnost" spada u rang takozvanih samorazumljivosti ili "argumenata" koje nije potrebno dalje kritički obrazlagati. Naime, samorazumljivosti ostavljaju takav efekt. Slično kao kad za nekoga danas biva rečeno - "on je komunjara". U mnogih nakon toga slijedi samo "aha", bez potrebe za daljnjim pojašnjenjem, sve u trenutku postaje potpuno jasno.

Uvriježeno je mišljenje da danas živimo u demokraciji. Takvo mišljenje se temelji na razlici u odnosu na period prije 1990 godine, period koji se iz perspektive današnje "kolektivne svijesti" smatra kao nedemokratsko razdoblje. No, upravo zato što demokraciju nije prihvatljivo uzeti kao jednoznačno odredljiv pojam, jer demokracija označava više specifičnih sfera - političku, ekonomsku, socijalnu - i njihove pojedinačne ili zajedničke aspekte - proceduru, duh, volju, racionalnost, odgovornost itd., želim na jednoj simptomatičnoj povijesnoj usporedbi dokazati koliko je naše današnje (samo)shvačanje, da živimo u razdoblju demokratičnijem nego nekada, pogrešno odnosno ideološki (nad)određeno. Motiv za takvu usporedbu nalazim u potrebi da se specifični paradoksi i proturječja danas vladajuće neoliberalne ideologije osvjeste, jer koliko god se svaka ideologija po definiciji temeljila na isključivanju ili potiskivanju činjenica i argumenata koji ukazuju na njezinu nekonzistentnost ili paradoskalnost, toliko je bitno radi pozitivnih vrijednosti i ciljeva koje ona u vlastitoj idejnoj podlozi sadrži i deklarira, ukazati da se razlog njihovom neostvarivanju prvenstveno krije unutar nje same i onoga što logika njezinog "ideološkog polja" iskljućuje.