pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Gripa je čudna bolest. S doktorom ili bez njega traje 7 dana. Tako česta, a nemamo za nju lijeka. I obično se javlja kod sportaša par dana prije važnog natjecanja koje će vjerojatno izgubiti.

Posljednja SDP aferica oko antihercegovskih pisama daje naslutiti da je Milan Bandić malo gripozan. S obzirom da u svim anketama bez iznimke gubi od Zorana Milanovića izgleda da se odlučio za stari trik sportaša. Kada si bio gripozan par dana prije važnog natjecanja publika i navijači su uvijek suosjećajniji i bolje podnose neuspjeh.

Ukoliko Bandić izgubi na izbornoj konvenciji SDP-a sigurno će biti dovoljno suosjećajne publike da suosjeća sa nerazumnom antihercegovačkom kampanjom koja se protiv njega vodila uoči konvencije. Navijači će shvatiti da u takvoj klimi jednostavno nije bilo moguće pobijediti. Da njegovi protivnici ne prezaju niti od tako niskih udaraca. Da je on samo žrtva antihercegovačke klime.

Čini mi se da je veliki meštar hrvatskog političkog spina spreman za jednu veliku rošadu nakon idućih izbora koja će mu omogućiti sigurno ostajanje na vlasti. HSP koji se stalno percipira kao rezerva (iako nekad nestašna) će na kraju ipak dobiti svoju priliku. I to po malo cijeni za Sanadera i HDZ. Štoviše, izgleda kao da Sanader od prvog dana Vlade čeka na to.

Uostalom HSP se već dugo šminka za tu udaju. Već godinama to nije stranka ekstremista nego klasična desna konzervativna stranka. Ako je Europa malo i prigovarala prilikom prošlih izbora zbog imidža HSP-a iz 90-tih sada više niti to ne može. HSP je prilično promijenio garnituru na vrhu. Sada su tamo i Granić i Letica, umjereni konzervativci poput Rožića ili Kovačevića, iznimno aktivni i sposobni zastupnici Tadić i gospođa Tomašić. Ne može im Europa nabijati na nos još desetljećima ekstremizam iz vremena rata. Europa voli zaboravljati. Đapić u koaliciji sa Sanaderom bio bi vijest eventualno dan ili dva. Nikakva velika priča.

Unatoč naslovu, ovaj tekst se bavi puno bližom tematikom – hrvatskom privatizacijom i njezinim korijenima. Motiv za pisanje ipak je morao doći iz daleka. Venecuelanski predsjednik Hugo Chavez odlučio se na stvaranje društvenog vlasništva od državne imovine (tj. državnog vlasništva). Na taj način želi osigurati da se čak i ukoliko se (mirno ili nasilno) promijeni državni vrh osigura pravednija raspodjela bogatstva među građanima Venecuele.

Razlika od par slova predstavlja ogromnu razliku ako se stvari stave pod povećalo. Vlasnik državne imovine je država i njezine institucije tj. trenutno vladajuća politička elita. Vlasnik društvene imovine je narod odnosno društvo.

Kako su se HSLS i HSS odlučili za koaliciju evo nekoliko argumenata zbog kojih smatram da je to definitivno najgora opcija na hrvatskoj političkoj sceni. Najgora za Hrvatsku i njene građane, ali i za sve ostale političke stranke.

Za naslov je uzet citat iz pjesme jednog malog zaboravljenog benda. Originalna pjesma je nastala kada se jednom moćni HSLS rascijepio po treći ili četvrti put (kao da tko još broji), ali mislim da je i danas aktualna za hrvatsku "liberalnu" politiku.

Prije svega mislim da u Hrvatskoj ne postoji liberalna opcija. Ono što se prodaje pod liberalno nema nikakve veze sa onim što riječ liberalno znači u drugim zemljama i razvijenim demokracijama. U Europi liberalizam je prvenstveno opcija krupnog kapitala, obrtnika i poduzetnika. Politička struja koja zastupa njihove interese i koja je iznimno aktivna u sferi gospodarstva. Kod nas je liberalizam neki nedefinirani "soft-nacionalizam" koji sa gospodarstvom nema nikakve veze.

Kako je posljednjih dana aktualizirana mogućnost da Željka Antunović, nakon preuzimanja SDP-a, bude i SDP-ov kandidat za premijera evo par redaka na tu temu.

Kampanja Željke Antunović za premijera biti će financijski osigurana. Vjerujem da su i Sanader i Čačić biti voljni dati nesto love za takvu kampanju jer im to obojici povećava šanse za mjesto premijera. Možda čak i Ratko Maček bude malo volontirao kada se Željka bude trebala obračunati sa političkim protivnicima unutar SDP-a.

Jedini kandidati SDP-a koje ja vidim sposobnima da ukradu neke glasove Sanaderu i Čačiću su:

Dan Republike (praznik bivše države koji je slavio jednakost i bratstvo među narodima, narodnostima i ljudima općenito) na hrvatskim portalima ponovno je prošao u nacionalističkom tonu po komentarima hrvatskih elektronskih medija. Nacionalizam je na ovim prostorima već nekoliko puta bio koban. Jedini periodi mira i prosperiteta na našim prostorima vezani su uz perode bez izrazitog nacionalizma.

Želio bih vas zato pozvati na blogersku cross posting mirovnu inicijativu. Koji dugi naziv. Nikad ne bi dobro prošlo za domenu. Baš dobro jer mu domena ne treba. Trebaju mu ljudi. Blogeri točnije.

U ekonomskoj teoriji postoji nešto što se naziva "ekonomija razbijenog prozora". Riječ je o tome da državna ekonomska politika "razbija prozore" kako bi potakla ekonomski razvoj. Ukratko teorija kaže da razbijeni prozor pokreće ekonomiju budući da novi prozor netko treba proizvesti, netko transportirati u lanac maloprodaje, maloprodaja ga treba prodati staklaru, staklar zamijeniti razbijeni prozor i na taj način od razbijenog prozora ekonomija živne. Samo cijela ta ekonomska živahnost ne mijenja na stvari da bi ipak bilo bolje da je prozor ostao čitav.

Državna uprava jedan je takav sustav koji intenzivno koristi spomenutu teoriju. Tako jedan dubrovački student u Zagrebu koji slučajno izgubi putovnicu treba otići u Dobrovnik, predati dokumentaciju, vratiti se u Zagreb, za mjesec dana ponovno otići u Dubrovnik i osobno podignuti putovnicu i ponovno se vratiti u Zagreb. U isto vrijeme putovnica će proći isti taj put samo obratnim smjerom. Sva dokumentacija za izradu putovnice će ionako otići u Zagreb da bi se potom poslala nazad u Dubrovnik lokalnoj PU.

U jednom od svojih interviewa Dr. Muhammad Yunus je naveo da su ga mnogo puta nagovarali da se kandidira za predsjednika Bangladeša. Svaki put je odbio mogućnost da se počne baviti politikom. Izbjegavanje politike od strane dobrih, moralnih i mudrih ljudi postalo je uobičajeno u većini demokratskih zemalja pa tako i u Hrvatskoj.

Zašto mogućnost da se napravi nešto za svoju državu i njezine građane ne privlače one koji joj svojim sposobnostima i vrijednostima objektivno mogu pomoći najviše? Kako je obnašanje političkih funkcija od nečeg časnog i vrijednog divljenja postalo “zanimanjem” od kojeg zazire većina građana?