pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vanjskopolitički odbor Europskog parlamenta održao je 3.4.2008. raspravu o mogućnosti da Srbija potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU kao prvi korak prema punom članstvu. Uspoređujući taj slučaj s hrvatskom približavanju Uniji, jedan od vodećih demokršćana, Nijemac Elmar Brok, je tom prilikom ustvrdio da se od Hrvatske kao preduvjet za početak pregovora o pristupu u članstvo tražilo da u punoj mjeri surađuje s haaškim Sudištem ali ne i potpisivanje SSP-a (web Europolitics, 7.4.2008.). Zatim je tu tvrdnju popratio mišljenjem da bi "EU trebala izbjegavati izmišljanje zahtjevnijih uvjeta za Srbiju nego za ostale zemlje regije Zapadnog Balkana".

U ranijem dnevniku – NATO - manji dio sigurnosti – ukazao sam na Poveljom predviđene načine odlučivanja i ustvrdio da je malo vjerojatno da bi nam NATO u slučaju agresije mogao priteći u pomoć onako žurno kako takve situacije obično zahtijevaju. Spomenuh tada da bi brzinu i učinkovitost djelovanja vjerojatno mogao ubrzati neposredni angažman i podrška jedne ili više velikih sila ali da ni u tom pogledu situacija nije ništa bolja naročito zbog stajališta vojno najvažnije europske sile, Velike Britanije.

Unutarnja nesloga Nato-a – godinama sve očiglednija - uvelike se produbila tijekom priprema za sastanak na vrhu organizacije u Bukureštu početkom travnja. Time se dodatno zaoštrilo pitanje, koliko će vrijediti sigurnosno jamstvo koje iz članstva u tom Savezu proizađe za Hrvatsku.

Ranije je – vidi moj dnevnik Realno o NATO-u – spomenuto da se u javnom propagiranju u prilog ulaska Hrvatske u tu organizaciju sustavno prikriva pravo stanje stvari. Članstvo nas veže uz strateške koncepte koji se znatno razlikuju od onih, koje nam se nameću zbog posebnosti geopolitičkog položaja, a pri tome iziskuje još i znatne dodatne troškove (standardiziranje cjelokupnog naoružanja, investicije u komponente koje su za nas nebitne itd).

Način na koji se u Hrvatskoj raspravlja o NATO-u (kao uostalom i o EU i ZERP-u) ne dozvoljava hrvatskom društvu da vanjskopolitičke činjenice sagledava realno. Bilo bi normalno da politika, umjesto neutemeljenih tvrdnji i drskog farbanja, objektivno informira javno mnijenje i da u pregovorima crpe svoju snagu iz podrške obaviještena naroda. Umjesto toga ona – zemlji a donekle i samoj političkoj klasi na štetu – marljivo reciklira priče lažnog optimizma u znaku svjesnog prešućivanja stvarnih problema. U tom se ozračju stvara jaz između onoga što pametan svijet zdravorazumski doživljava kao stvarnost, i našminkanih poruka agitpropovskih bukača u samocenzuriranim medijima. Izgubljena u tako stvorenoj tranzicijskoj shizofreniji, hrvatska javnost reagira emotivno ili, bolje rečeno, kao klasje koje promjenljivi vjetrići naginju amo-tamo, kako već puhnu.

Hrvatska je država upravo izdala kunske obveznice u vrijednosti od 300 milijuna eura i pri tome vezala kunski iznos za euro. Tako se mi već godinama sustavno i svakodnevno, tzv malim koracima, odričemo mogućnosti da upravljamo kunom. Ne možemo jer nećemo. Pa kad se to kritizira i ukazuje na precijenjenost kune koja dovodi do golemog uvoza i zaduživanja, odgovor je kako bi došlo do katastrofe da se sve odjednom promijeni. Izlike nepopravljivih…