pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Dok vrli premijer Sanader objavljuje svekolikom pučanstvu da nam je EU bliska budućnost (osim što formalno nije, a de facto nam se baš i ne čini da je), nešto niže, na Savskoj i u studentskim domovima javlja se neviđeni revolt studenata. Još jednom, nekoliko tisuća ljudi i njihovih obitelji uvjerilo se da žive u banana državi i da napretka nema pa nema. Natječaj za mjesta u studentskom domu još jednom je uzburkao studentsku populaciju. Ruku na srce, kriteriji su oduvijek bili netransparentni i nelogični, ali ove godine situacija je kulminirala. Ove godine bodovni prag je za 10% (za gotovo 200 bodova) preskočio uobičajeni bodovni prag i ostavio doslovno tisuće nezadovoljnih studenata. Ipak, kao odraz u najmanju ruku zanimljive selekcije, problem je od strane medija popraćen jedino nezainteresiranošću.

Od 7300 mjesta u domovima, podjeljeno je njih niti 2700.

Dok novinari smišljaju naslove vezane uz ZERP, saborski zastupnici smišljaju amandmane na proračun odnosno kako odbiti predložene amandmane na proračun, kiša opet ispire pljuvačku s ulica, a studenti love dah između dvaju ispitnih rokova, naša Vlada priprema teren za pokušaj državnog udara.
Ali ne bilo kakvog! Ovo će biti jedno novo iskustvo za nas. Iako se pod državnim udarom inače podrazumijeva nekakva vojna sila, prolijevanje krvi ili barem prijetnja time, naš državni udar bit će počinjen papirom i gumbom za glasanje (odnosno glasovanje -- da mi se ne bi neki pobunili).

Parlamentarni izbori bili su 25. studenog, prije tek nešto više od 3 mjeseca. Prije njih mjesecima je trajala predizborna kampanja koja kao da je vođena radi nadopune "antologije političke gluposti" na kojoj marljivo radimo. Since 1990.

Pogledah danas, na prvom danu ZagrebDoxa dokumentarni film "Manda Bala" (Send a Bullet iliti po naški Pošalji metak). I natjerao me na razmišljanje.
Kada pišu o filmu, pisat će najprije o žabama. Ali žabe su tu sporedni likovi. Glavni lik je Jared Barbalho, jedan od najmoćnijih brazilskih političara; guverner i predsjednik senata.
U Brazilu, državi izrazito nejednolike gospodarske razvijenosti, osmišljen je projekt težak milijarde kojem je cilj pokretanje poduzeća i razvoj gospodarstva sjevernog, najslabije razvijenog dijela Brazila. Projektom rukovodi već spomenuti Jared Barbalho, a novac namijenjen projektu završava na računima fiktivnih poduzeća, mahom poduzeća koja se bave uzgojem žaba. Pod pritiskom optužbi za prijevaru i pranje novca, J.B. daje ostavku na mjesto predsjenika Senata, a unatoč imunitetu završava pred sudom koji ga oslobađa. Drugom uhićenju je pobjegao. U filmu govore 3 državna odvjetnika; jedan od njih unatoč razočarenju u pravosuđe zaključuje da je dovoljno "lupati" diva kad ga se već ne može uništiti. Možemo se zapitati ima li u Hrvatskoj trenutno energije, hrabrosti i volje za lupanje diva.

Već neko vrijeme razmišljam o problemu židovske zajednice u Zagrebu i o tome što bi na tu temu trebalo reći pa sam odlučila napisati novi dnevnik povodom današnjeg (ili jučerašnjeg?) Dana vjerskih sloboda.
Kao što vjerujem svi koji živite u Zagrebu znate, u Praškoj ulici nekada je postojala sinagoga. Zajedno sa tisućama ljudskih života, NDH je za sobom odnijela i jednu građevinu čije razaranje znači mnogo više od rušenja zidova. Svaka vjerska građevina, bez obzira na pripadnost nekoj vjeri ili na religioznost uopće nosi sa sobom određenu vrijednost i simboličko značenje prema kojem u prvom redu treba imati poštovanja.
Ono što je ružno naslijeđe NDH je činjenica da u Zagrebu više sinagoge nema.

Židovska zajednica ima 1500 članova. 2001. godine 0,01% izjasnili su se kao Židovi. Relativno mali broj, slažem se. Ipak, ono što je ključno nije prebojavanje glava niti ruku; ono što je ključno je priznavanje vjerskoj zajednici pravo na prakticiranje svoje vjere u svakom smislu. Legitimno je postaviti pitanje gdje povući granicu.

Ideja osnivanja novog ministarstva koje bi se bavilo regionalnim razvojem prisutna je od samog početka predizborne kampanje, ali je ostala zatrpana hrpom tema koje nisu vrijedne spomena. Iznio ju je SDP, podržao ju je Jakovčić (http://www.poslovni.hr/63193.aspx), pisao je o njoj na pollitici i bijesdrugi koji je u svom dnevniku oštro osudio tu SDP-ovu ideju (http://pollitika.com/ministarstvo-regionalnog-razvitka-centralno-upravlj...) pripisujući ju partijskom mentalitetu.
Što sada vidimo? HDZ u pregovorima za fotelje najavljuje osnivanje baš tog ministarstva. E sad da li je to također odraz partijskog duha koji lebdi nad Trgom žrtava fašizma ili nešto drugo.... tko bi zna?
Bilo kako bilo, ovaj puta ću se složiti s bijesomdrugim.

Regionalna samouprava ne samo da ju ustavna kategorija, nego odraz neravnomjernog regionalnog razvoja vidimo u svakodnevnom životu, a otprilike polovica stanovništva RH osjeća ga na svojoj koži u onom najnegativnijem smislu.

Stavit ću na trenutak na stranu to što neki osporavaju pravo SDP-a da putem koalicija pokuša izboriti mandat za sastav Vlade.
Ovo su ipak parlamentarni izbori pa pogledajmo malo sastav Sabora kakav je po rezultatima koje trenutno imamo (slika postoji na web stranici Večernjeg lista, ali ne nema direktnog linka). Možemo se poslužiti i prostom matematikom - HDZ i SDP ukupno odnose vjerojatno 115 mandata, i to od njih ukupno cca 155. Vidimo da se radi o 75% (iako je bilo govora i o čak 85%).
Ono što mene brine je koliko je to dobro i poželjno za jednu mladu demokraciju. Najjednostavniji primjer imamo u samom zakonodavstvu, gdje je jedna od pretpostavki da je zakon predložila pozicija; opozicijski prijedlozi odbacuju se samo zato što dolaze s one druge strane dvorane. Onda imamo slučaj da nakon nekog vremena vladajući predlažu posve sličnu stvar i prijedlog naravno prolazi. Takvim postupanjem u Saboru se gubi dragocjeno vrijeme i energija, ali se istodobno pokazuje nezrelost političke scene, ali usuduila bih se reći i nezrelost vodećih osoba stranki kao osoba.

Ono što svaki građanin treba učiniti je izaći na izbore. Parlamentarne, predsjedničke, lokalne. Na sve izbore. A ono što svaki OZBILJAN građanin treba napraviti je razmotriti svaku stranku; što svaka nudi, što je svaka dosad dala, što od svake možemo očekivati i sagledavši sve to donijeti ono što bi se nazvalo "informiranom" odlukom.

Stresla sam se na rezultat jedne ankete koja (među ostalim) kaže da 57% birača jedne stranke (nije sad bitno koje) glasa za nju zato što za nju uvijek glasa. Big Brother rekao bi da to nije dovoljno dobar odgovor. Ali i čisto načelno misliom da bi se svi s time morali složiti. Odlika Homo Sapiensa je upravo ovo "Sapiens" pa zašto od toga odustati baš u izbornoj godini ;)?

Naletjela sam danas na nešto zanimljivo.... href="http://www.net.hr/vijesti/izbori/page/2007/10/01/0225006.html
Upitno je po kojim kriterijima se rezultati računaju (osobito s obzirom na to da i nakon što sam proučila izborni program npr HSP-a ne mogu niti pored najbolje volje zaključiti po čemu se to moj stav poklapa s njihovim...), ali kao koncept je zanimljivo.
Vidite kako se vi u to uklapate!

Unatoč slabom interesu za temu, nastavljam svoju "misiju" upoznavanja sa programom stranki koje postoje kao "alternativa" najvećim strankama pa se nekako provlače ispod radara i kada se raspravlja o izbornim programima.
Današnje Đapićevo baljezganje (HDZ=SDP pa glasajte za HSP; kao da su svi zaboravili da je HSP=HDZ oštrih rubova pa iz toga proizlazi: SDP=HDZ=HSP, koliko god bi se od toga Đapiću diglo ovo malo kose što ima na glavi) podsjetilo me da dugujem komentar ostatka programa.

1. Zdravstvo

Dok se vode prepucavanja oko toga trebaju li mediji jednak prostor dati svim strankama, i onim relevantnim kao i onim minornim (ili obrnuto), primjećujemo da se u medijima priča više-manje svodi na priču o HDZ-u i SDP-u. Čiji je program bolji, tko ga ima, tko ga nema, može li ga se nemati, zašto ga se nema, je li općenit ili je dostatan itd... S druge strane, one manje stranke ostaju posve zanemarene, koliko god se one trsile dobiti svoj komad medijskog kolača.

Rijetko putujem vlakom, toliko rijetko da mi se nije isplatilo stavljati križić u kućicu ispred kratice HŽ, iako bi mi to garantiralo (za mene direktno) besplatnu vožnju vlakom (a ne samo ZET-om) cijelu godinu.
Ipak, ovaj vikend putovala sam vlakom, i to s jednog kraja Zagreba na drugi i natrag.

Zajedno sa buđenjem političkih stranki i pojedinaca sa političkim aspiracijama u ovo predizborno vrijeme, budi se i Crkva s nekim svojim idejama i programima. Ali miješanje Crkve u politiku je posve druga tema...

Najnovija ideja Crkve kojom smo danas blagoslovljeni je inicijativa da velike obitelji u Hrvatskoj dobiju tretman malih poduzeća. Kad sam vidjela takav naslov, prva pomisao bila mi je da se radi o jako lošoj metafori. Ali avaj! Crkva uistinu smatra da bi bilo dobro, poželjno, korisno, smisleno obitelj s više djece tretirati kao malo poduzeće, majci-odgajateljici (naravno, majci, ne ocu-odgajatelju) dati plaću i doprinose za osiguranje itd.

Zakon o pravu na pristup informacijama

Postoji.
Građani ne znaju za njega. (Tko je kriv? Vlast? Nezainteresiranost građana? Činjenica da Narodne novine nisu besplatne? Činjenica da ih građani ne bi čitali ni kad bi bile besplatne?)
Kome to šteti? Vlasti ili ipak građanima?

U čemu je bit?
Bit je u tome da taj Zakon svakom građaninu daje pravo na bilo koju informaciju koju ima bilo koje tijelo javne vlasti (osim vojne tajne).
U čemu je bit u praktičnom životu?
U tome da mene kao građanina može zanimati bilo što o radu nekog suda, ministarstva, državnog zavoda itd. To se može odnositi na statistike, općenite podatke, konkretne podatke o pojedinačnom slučaju koji vas se tiče, projektima koji su dovršeni, planirani ili u toku, o financijama itd.