Neovisni, ali ne i neutralni

Kao prvo, željela bih definirati pojam žuto novinarstvo.
"Žuto novinarstvo" je opisni pojam za novinarstvo koje predstavlja skandalizam, senzacionalizam, ili druge neetičke ili neprofesionalne postupke medijskih organizacija ili novinara. (en.wikipedia.org)
"Žuto novinarstvo" je senzacionalističko novinarstvo. (wordnet.princeton.edu)
"Žuto novinarstvo" je, ukratko opisano, pristrano mišljenje maskirano kao objektivna činjenica. (library.thinkquest.org)
"Žuto novinarstvo" je korištenje groznih sadržaja i senzacionalizma u izdavaštvu novina, kako bi se privukli čitatelji i povećao promet. (www.britannica.com)
"Žuto novinarstvo" je termin koji se odnosi na grozna izdanja koja ističu senzacionalističku stranu vijesti. (www.u-s-history.com)
"Žuto novinarstvo", općenito, je termin koji se odnosi na agresivno, grozno i neodgovorno novinarstvo. (www.u-s-history.com)
"Žuto novinarstvo" je senzacionalističko i često namjerno nepouzdano izvješćivanje. (reinvent.k12.wv.us)

Ustavom Republike Hrvatske određeno je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Iako je samostalnost i neovisnost sudstva također zajamčena Ustavom, s vremena na vrijeme javljaju se zamjerke da suci nisu samostalni niti neovisni, i to ponajviše radi političkih prilika i zahtjeva te u manjoj mjeri pritiska javnosti. Kao naličje izdvojenosti sudstva iz zakonodavne i izvršne vlasti i jamstava samostalnosti i neovisnosti, također se kao ustavna kategorija javlja i dužnost sudske vlasti da osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, odnosno da ostvari postulat jednakosti svih pred zakonom. Iz takvog ustavnog određenja građanstvo crpi legitimitet da od sudstva zahtijeva suđenje koje je u prvom redu pravedno, a zatim i pravovremeno (što je uostalom zaštićeno i Europskom konvencijom o ljudskim pravima te potvrđeno i osnaženo odlukama Europskog suda koje su u tim pogledima postavile određene pravne standarde).

U ova 4 dana imali smo čast promatrati manifestacije koje su zapravo utemeljene na dva međusobno potpuno različita, ali isto tako i potpuno promašena stereotipa.

Prvi stereotip je onaj vezan uz homoseksualce. Za moj ukus je čitava anti-parada popraćena i više nego u dovoljnoj mjeri. Jedino mi je drago što je očito strateški dobro za sigurnost građana bilo da se svi izgrednici, nasilnici i problematični ljudi izdvoje na jedno mjesto tako da je u konačnici i napada na sudionike u gay paradi bilo manje jer je ove druge bilo lakše kontrolirati.
Ono što se mora priznati je da i ovi "anti" imaju pravo prosvjedovati, ali treba jasno povući granicu između prosvjeda i prijetnje sigurnosti građana i imovine. Pravo prosvjedovati je pravo okupiti se, paradirati, nositi transparente, izvikivati parole, ali nije i nikako ne može biti pravo pozivati na nasilje, mržnju, gađati ostale građane itd.

"Pseudopoduzetništvo je kvaziforma, iskrivljen, lažni smisao i sadržaj jedne kardinalno važne funkcije u suvremenom gospodarstvu. Pseudopoduzetnik je lažan poduzetnik, prikriveni rentijer, spekulant u negativnoj konotaciji tog pojma. To je osoba koja osim gramzivosti, egoizma i neutažive želje za bogaćenjem teško da posjeduje bilo koju pozitivnu, društveno poželjnu osobinu. Spretnost u zadovoljavanju vlastite pohlepe za bogaćenjem na račun društva preraspodjelom zajednički stvorenih vrijednosti u korist uske, privilegirane skupine beskrupuloznih ljudi niti je prihvatljiva s etičkog niti s razvojnog gledišta.

Još je jedan prebjegao.
Na pitanje postavljeno u Jutarnjem (povodom Šimićeva prebjega) vezanom uz pitanje sporazuma o izručivanju RH i BiH, preko 60% građana izjasnilo se da su protiv takvog sporazuma, i to zato što bi onda "oni optuživali Hrvate samo zato da im ih moramo izručiti". I tako Štimac, Glavaš, Jelavić i tko zna koliko još njih slobodno šetaju jednom zemljom iako su u susjednoj optuženi za teške zločine. Koliko god da bih to mogla prihvatiti kao propust sustava, ne mogu prihvatiti podršku koju takvo nešto ima među građanima.

Ipak, povod ovog dnevnika je nešto drugo. Sudeći po Šišljagićevim izjavama i po cijeloj novonastaloj situaciji, Šišljagić govoreći o tome da su ONI spasili Glavaša govori o sebi i HDSSB-u. Ako je ta moja sumnja istinita, to znači da je HDSSB pomogao osuđenom Glavašu da pobjegne i izbjegne služenje kazne.

Lokalni izbori su za nešto više od mjesec dana (čeka nas predizborna korizma, i to zaista, s obzirom na to da neki kandidati već iskaču iz paštete), a jako malo ljudi zna da uopće dolaze nekakvi izbori, dok samo najvjerniji fanovi Dnevnika znaju da je i došlo do nekakvih promjena. Kakvih? Kao što naslov kaže, koga briga. Netko se tu čudi što Hrvati nisu proslavili ulazak u NATO. Svaka čast na optimizmu, ali Hrvati nisu odreagirali na mnoštvo stvari koje su i očitije i koje ih se izravnije tiču od NATO-a. Razlog tome je složen, ali potvrda je jednostavna. Kopirala sam nekoliko dana popis 10 najčitanijih članaka na jutranji.hr, ali ako to krenem ovdje navoditi i analizirati, bojim se da će me strefiti srčani udar (a još sam u ranim 20-im pa ću se toga poštedjeti bar zasad). Umjesto toga, predlažem vam da i sami katkad bacite oko na to pa da vidite zašto nam je država takva kakva je. Ugrubo, ako naslov ne daje nadu da ćete klikom na naslov vidjeti bar jednu sisu, neće doći na tu listu 10 najčitanijih.

S obzirom na to da da je Hrvatska zapala u recesiju/krizu/bankrot/you-name-it, a sadašnja Vlada je u svom drugom mandatu, vlada ozbiljan deficit potencijalnih krivaca za nastalu... situaciju. Po dobrom starom načelu "svali to na komuniste", opet su pojačane konstantne rasprave o ustašama i partizanima, a na površinu je još jednom isplivala ideja o lustraciji.
Budući da se u posljednje vrijeme aktiviralo nekoliko zagovornika lustracije, smatram da je poželjno da se netko pozabavi i time zašto je lustracija potupno promašen koncept. Dosad to nitko nije učnio jer oni koji lustraciju ne podržavaju uopće ne smatraju to konceptom vrijednim njihovog vremena. Ne smatram ni ja, ali ajmo ipak načeti i tu stranu priče....

Lustracija kao prvo nije ništa drugo nego čistka umotana u celofan zakona (pošto smo civilizirani, jel).

Dok vrli premijer Sanader objavljuje svekolikom pučanstvu da nam je EU bliska budućnost (osim što formalno nije, a de facto nam se baš i ne čini da je), nešto niže, na Savskoj i u studentskim domovima javlja se neviđeni revolt studenata. Još jednom, nekoliko tisuća ljudi i njihovih obitelji uvjerilo se da žive u banana državi i da napretka nema pa nema. Natječaj za mjesta u studentskom domu još jednom je uzburkao studentsku populaciju. Ruku na srce, kriteriji su oduvijek bili netransparentni i nelogični, ali ove godine situacija je kulminirala. Ove godine bodovni prag je za 10% (za gotovo 200 bodova) preskočio uobičajeni bodovni prag i ostavio doslovno tisuće nezadovoljnih studenata. Ipak, kao odraz u najmanju ruku zanimljive selekcije, problem je od strane medija popraćen jedino nezainteresiranošću.

Od 7300 mjesta u domovima, podjeljeno je njih niti 2700.

Dok novinari smišljaju naslove vezane uz ZERP, saborski zastupnici smišljaju amandmane na proračun odnosno kako odbiti predložene amandmane na proračun, kiša opet ispire pljuvačku s ulica, a studenti love dah između dvaju ispitnih rokova, naša Vlada priprema teren za pokušaj državnog udara.
Ali ne bilo kakvog! Ovo će biti jedno novo iskustvo za nas. Iako se pod državnim udarom inače podrazumijeva nekakva vojna sila, prolijevanje krvi ili barem prijetnja time, naš državni udar bit će počinjen papirom i gumbom za glasanje (odnosno glasovanje -- da mi se ne bi neki pobunili).

Parlamentarni izbori bili su 25. studenog, prije tek nešto više od 3 mjeseca. Prije njih mjesecima je trajala predizborna kampanja koja kao da je vođena radi nadopune "antologije političke gluposti" na kojoj marljivo radimo. Since 1990.

Pogledah danas, na prvom danu ZagrebDoxa dokumentarni film "Manda Bala" (Send a Bullet iliti po naški Pošalji metak). I natjerao me na razmišljanje.
Kada pišu o filmu, pisat će najprije o žabama. Ali žabe su tu sporedni likovi. Glavni lik je Jared Barbalho, jedan od najmoćnijih brazilskih političara; guverner i predsjednik senata.
U Brazilu, državi izrazito nejednolike gospodarske razvijenosti, osmišljen je projekt težak milijarde kojem je cilj pokretanje poduzeća i razvoj gospodarstva sjevernog, najslabije razvijenog dijela Brazila. Projektom rukovodi već spomenuti Jared Barbalho, a novac namijenjen projektu završava na računima fiktivnih poduzeća, mahom poduzeća koja se bave uzgojem žaba. Pod pritiskom optužbi za prijevaru i pranje novca, J.B. daje ostavku na mjesto predsjenika Senata, a unatoč imunitetu završava pred sudom koji ga oslobađa. Drugom uhićenju je pobjegao. U filmu govore 3 državna odvjetnika; jedan od njih unatoč razočarenju u pravosuđe zaključuje da je dovoljno "lupati" diva kad ga se već ne može uništiti. Možemo se zapitati ima li u Hrvatskoj trenutno energije, hrabrosti i volje za lupanje diva.

Već neko vrijeme razmišljam o problemu židovske zajednice u Zagrebu i o tome što bi na tu temu trebalo reći pa sam odlučila napisati novi dnevnik povodom današnjeg (ili jučerašnjeg?) Dana vjerskih sloboda.
Kao što vjerujem svi koji živite u Zagrebu znate, u Praškoj ulici nekada je postojala sinagoga. Zajedno sa tisućama ljudskih života, NDH je za sobom odnijela i jednu građevinu čije razaranje znači mnogo više od rušenja zidova. Svaka vjerska građevina, bez obzira na pripadnost nekoj vjeri ili na religioznost uopće nosi sa sobom određenu vrijednost i simboličko značenje prema kojem u prvom redu treba imati poštovanja.
Ono što je ružno naslijeđe NDH je činjenica da u Zagrebu više sinagoge nema.

Židovska zajednica ima 1500 članova. 2001. godine 0,01% izjasnili su se kao Židovi. Relativno mali broj, slažem se. Ipak, ono što je ključno nije prebojavanje glava niti ruku; ono što je ključno je priznavanje vjerskoj zajednici pravo na prakticiranje svoje vjere u svakom smislu. Legitimno je postaviti pitanje gdje povući granicu.

Ideja osnivanja novog ministarstva koje bi se bavilo regionalnim razvojem prisutna je od samog početka predizborne kampanje, ali je ostala zatrpana hrpom tema koje nisu vrijedne spomena. Iznio ju je SDP, podržao ju je Jakovčić (http://www.poslovni.hr/63193.aspx), pisao je o njoj na pollitici i bijesdrugi koji je u svom dnevniku oštro osudio tu SDP-ovu ideju (http://pollitika.com/ministarstvo-regionalnog-razvitka-centralno-upravlj...) pripisujući ju partijskom mentalitetu.
Što sada vidimo? HDZ u pregovorima za fotelje najavljuje osnivanje baš tog ministarstva. E sad da li je to također odraz partijskog duha koji lebdi nad Trgom žrtava fašizma ili nešto drugo.... tko bi zna?
Bilo kako bilo, ovaj puta ću se složiti s bijesomdrugim.

Regionalna samouprava ne samo da ju ustavna kategorija, nego odraz neravnomjernog regionalnog razvoja vidimo u svakodnevnom životu, a otprilike polovica stanovništva RH osjeća ga na svojoj koži u onom najnegativnijem smislu.

Stavit ću na trenutak na stranu to što neki osporavaju pravo SDP-a da putem koalicija pokuša izboriti mandat za sastav Vlade.
Ovo su ipak parlamentarni izbori pa pogledajmo malo sastav Sabora kakav je po rezultatima koje trenutno imamo (slika postoji na web stranici Večernjeg lista, ali ne nema direktnog linka). Možemo se poslužiti i prostom matematikom - HDZ i SDP ukupno odnose vjerojatno 115 mandata, i to od njih ukupno cca 155. Vidimo da se radi o 75% (iako je bilo govora i o čak 85%).
Ono što mene brine je koliko je to dobro i poželjno za jednu mladu demokraciju. Najjednostavniji primjer imamo u samom zakonodavstvu, gdje je jedna od pretpostavki da je zakon predložila pozicija; opozicijski prijedlozi odbacuju se samo zato što dolaze s one druge strane dvorane. Onda imamo slučaj da nakon nekog vremena vladajući predlažu posve sličnu stvar i prijedlog naravno prolazi. Takvim postupanjem u Saboru se gubi dragocjeno vrijeme i energija, ali se istodobno pokazuje nezrelost političke scene, ali usuduila bih se reći i nezrelost vodećih osoba stranki kao osoba.

Ono što svaki građanin treba učiniti je izaći na izbore. Parlamentarne, predsjedničke, lokalne. Na sve izbore. A ono što svaki OZBILJAN građanin treba napraviti je razmotriti svaku stranku; što svaka nudi, što je svaka dosad dala, što od svake možemo očekivati i sagledavši sve to donijeti ono što bi se nazvalo "informiranom" odlukom.

Stresla sam se na rezultat jedne ankete koja (među ostalim) kaže da 57% birača jedne stranke (nije sad bitno koje) glasa za nju zato što za nju uvijek glasa. Big Brother rekao bi da to nije dovoljno dobar odgovor. Ali i čisto načelno misliom da bi se svi s time morali složiti. Odlika Homo Sapiensa je upravo ovo "Sapiens" pa zašto od toga odustati baš u izbornoj godini ;)?

Naletjela sam danas na nešto zanimljivo.... href="http://www.net.hr/vijesti/izbori/page/2007/10/01/0225006.html
Upitno je po kojim kriterijima se rezultati računaju (osobito s obzirom na to da i nakon što sam proučila izborni program npr HSP-a ne mogu niti pored najbolje volje zaključiti po čemu se to moj stav poklapa s njihovim...), ali kao koncept je zanimljivo.
Vidite kako se vi u to uklapate!

Unatoč slabom interesu za temu, nastavljam svoju "misiju" upoznavanja sa programom stranki koje postoje kao "alternativa" najvećim strankama pa se nekako provlače ispod radara i kada se raspravlja o izbornim programima.
Današnje Đapićevo baljezganje (HDZ=SDP pa glasajte za HSP; kao da su svi zaboravili da je HSP=HDZ oštrih rubova pa iz toga proizlazi: SDP=HDZ=HSP, koliko god bi se od toga Đapiću diglo ovo malo kose što ima na glavi) podsjetilo me da dugujem komentar ostatka programa.

1. Zdravstvo