Nisam sve ove godine mislio da će doći taj trenutak,ali eto-prelomi se nešto u čovjeku i pošalješ sve u tri lijepe.Uvijek sam se tješio nekom nadom,ali i nada ima rok trajanja. Najgore što se čovjek nada boljem,a ono ispada svaki dan sve gore i gore.Nema Beograda više,nema silnih neprijatelja amo-tamo,samo smo mi ostali i sami sebe upropastili...Umoran sam više od objašnjenja vlastitoj djeci gluposti koje nas okružuju i začuđenih pogleda kojim djeca poprate te moj prtljavine & petljavine (ima nade za vas još,kontam,dok gledam te radoznale,ali i kritičke okice),od gluposti političara,urušavanja zemlje za koju sam mislio da će napredovati divvskim koracima,baš kao što nazaduje istim,kriminala na sve strane,korupcije,nepoztizma,pljuvanja drugih,medija bez petlje,najezde "intelektualnih" skakavaca s večernjih škola,privrede koja se urušava,nezaposlenosti,besperspektivnosti uopće.... I onda zastaneš,i pomisliš : Čemu sve ovo,koji klinac radim više u zemlju koju uopće ne mogu prepoznati,gdje nema ideala,poštenja,gdje se znanje,rad ne cijeni i gdje je sve iščezlo iz one Mlinarčeve balade:
Kad bijah dječak upitah oca,
što da radim kad me snađe zlo,
