Što je politička opcija? To je doktrina rješavanja političkog sukoba.
Imamo i Oštrićevu definiciju:
Po široko uvriježenoj definiciji, opcija je usko povezana sa svjetonazorom. No, čini mi se da je danas ideju svjetonazora kod definiranja opcije pregazilo vrijeme. Ljudi se ne dijele u 6 svjetonazora, više manje svatko nosi neke svoje vrednote koje je prepoznao u životu.
Ako pogledamo bilo koju grupaciju slobodnomislećih ljudi, recimo na ovoj stranici, možemo lako primijetiti da realno postoji upravo onoliko opcija koliko ima i slobodnomislećih ljudi. Oko nekih stvari se slažemo s nekima, u drugim stvarima se slažemo s drugima, svjetonazorski smo kao slobodni ljudi svi slobodno isklesani.
Nije da nismo u mogućnosti stvoriti bolje sutra.
Nedavno nam je društvo radio Petar Macut. Opći napadi na Vladu, kritika i blaćenje. Rješenja niodkuda.
Mala korekcija. Rješenja postoje. Ili recimo ovo.
OK. Jeli vama bitno što piše u programu SDPa? Meni zapravo i nije. Jednostavno ne vjerujem SDPu. Neki dan su dizali kaznene prijave protiv niza SDPovaca. Argument SDPa je bio da se radi o političkom obračunu. Možda se i radi. Ali to je irelevantno ukoliko priznaješ postojeće institucije.
Jućer je Hebrang branio Rončevića, govorio kako se radi o političkom obračunu, prekjučer je Šišljagić branio Glavaša. Kada se ne napada tvoj, radi se o pravnoj državi, kada se napada tvoj, radi se o očitom primjeru nepostojanja pravne države.
Neka se više odluče.
Vidim da dio ekipe na netu smatra da je "presedan" suvisao i da netko tko nije podmirio dug ne može biti na bilo kojoj odgovornoj funkciji. Moje mišljenje i moj stav su suprotni. Bitno je razlučiti bitno od nebitnog. Na čemu je potrebno inzistirati, a što je zapravo irelevantno.
Nulti kriterij političke podobnosti je nečiji javni angažman i vjerodostojnost koja iz to javnog angažmana proizlazi. Što netko radi u privatnom životu ili poslovanju, njegova je privatna stvar. Mrak je tako jedna od rijetkih osoba u političkom životu RH koja uopće ima politički kredibilitet utemeljen na brojnom inicijativama koje je pokretao ili u kojima je sudjelovao. Njegov politički habitus i podobnost po pitanju njegova javnog angažmana su po meni neupitno znatno veći nego što je to politički habitus bilo koje druge osobe u Uredu, uključujući samog Josipovića.
Tako, ako govorimo o nevjerodostojnoj vlasti, ne vidim problem u tome što je Mraku propao poslovni projekt (ko radi, taj i griješi, a propast projekta po sebi nema veze sa nečijom moralnošću, btw), ali recimo vidim u citatu Klauškog:
Pred nekih 8 godina imao sam viziju koja će promijeniti svijet. Radilo se o ideji Internet demokracije. Uspostavi novog političkog poretka, stvarnog demokratskog.
U Internet demokraciji naime sve počiva na javnosti. Javnost je alfa i omega političkog procesa. Politički akteri, slobodni pojedinci-građani široko su promreženi, preko dvije tri osobe, svatko je sa svakim povezan. Odluke donose kroz delegiranje i javnu raspravu najvjerodostojniji pojedinci (mjerenjem mreža stvar je postala relativno lako izvediva) uz oko zainteresirane kritičke javnosti.
Tko se počne "čudno" ponašati, javnost zahvaljujući JOTu stvar vrlo brzo uočava i sanira tako da praktički nema mjesta za muljanja, jer prebrzo dođu na naplatu.. Objektivni stavovi, maksimalno ogoljeni od skrivenih agendi postaju nositelj javnoga mnijenja i same političke volje koja upravo počiva na snažnoj javnosti.
Otišao nam je Sanader, nacija je u deliriju. Pobijediti će Josipović, čekaju nas bolja vremena.
Da.
Hajmo biti malo realni. HDZ nije Sanader, već je cijela korupcijska mreža koja prekriva sve institucije unutar Države. Odlazak jednog čovjeka je priča o Pedru, ne o rješenjima. Isto tako, SDP nije Josipović, niti njegovi snovi. Već je struktura koja savršeno dobro funkcionira godinama u suživotu sa korupcijskom mrežom. Razlog zašto je Bandić napustio ovaj brod nije zato što je Bandić korumpiran, već zato što je previše uzimao, bez rukavica, primitivno, pa je postao trn u oku javnosti. SDP više voli birokrate koji će mjesecima prodavati priču da bi si nešto maznuli, namjestili natječaj i slično. No, to je u modusu operandi naših partija. Iskoristi poziciju, ne budi lud.
Svaka država ima tijelo sastavljeno od ljevice i desnice.
Tu odmah da se razumijemo, ljevicu ću proglasiti otvorenijom ekipom manje sklonu tradicionalnim vrijednostima, desnicu ču proglasiti konzervativnom ekipom koja traži čvrsta društvena uporišta i koja će sigurnost pretpostaviti slobodi.
Nije moguće ukloniti niti ljevicu, niti desnicu. Oba elementa nose vrijednosti koje osiguraju opstanak društva. Svaki sukob između ljevice i desnice, izmišljen je sukob, jer govorimo o komplementarnim dijelovima društvenog tkiva.
OK. Moram se ipak korigirati. Sukobi definitivno postoje u domeni otvaranja, odnosno zatvaranja društva spram novih vrijednosti. No, društvo je u nekom trenutku ili spremno na korak prema otvaranju ili nije spremno na korak prema otvaranju.
I tu sukob između ideologa ljevice ili desnice ne igra nikakvu suvislu ulogu. Ukoliko je društvo u krizi, ukoliko je ranjeno, nekonsolidirano, oslabljeno, prirodna je pojava da ljudi teže ka zatvaranju. Ukoliko društvo prepoznaje da je upravo sama čahura razlog slabljenja zajednice, jača potreba za otvaranjem i ljevica preuzima dominaciju.
Nezadovoljni smo sa sadašnjim stanjem. Kriminalci su na vlasti i sumnjam da postoji više od 20% građana koji imaju vjeru da cijeli ovaj proces nekamo vodi. No, idemo dalje.
Vlast. Kakvu vlast želimo? Realno govoreći.
Znači, podrazumijevamo da ta vlast neće ići isključivo nama u korist, već će ovisiti o političkoj volji i drugih sugrađana.
Jeste li razmišljali o takvoj vlasti koja se ne bi postavila kroz vojni udar, već kroz politički proces?
Ovo kažem, čisto iz potrebe da uvažite političku realnost koja je malo kome danas prihvatljiva i gdje svakom iza ćoška vreba neka tamna pojava. U tom hajmo reći realnom kontekstu, kakva je vlast koju smatrate da je moguće stvoriti i koja osigurava prosperitet?
Razmišljajući malo o toj temi, a kroz nastavak na prošli dnevnik o ideji demokratske opcije, zamislio sam još davno jedan mali model. Za svaki politički problem postoji posrednik, netko uvažen s obje sukobljene strane, mudar, pravedan, pošten. Netko čiji glas ima težinu s obje strane i tko može biti arbitar u nekom sporu.
Koliko mogu primjeriti, malo ljudi s kojima sam raspravljao o politici ima i intuitivan pojam o samoj suštini ideje demokracije. Dok je to relativno prihvatljivo kod političkih ovaca, čini mi se da je stvar apsolutno neprihvatljiva kada govorimo o osobama koje se žele politički osvijestiti.
Suština ideje demokracije naime nije vladavina većine, već vladavina jednakih.
Ljudi s jednakim pravima, jednakim mogućnostima, jednakim opcijama, jednakim slobodama.
I tu već nastaje problem, s obzirom da se radi o temeljnim ideološkim postavkama koje svi ne dijelimo. Dapače, većina ljudi u Saboru nemaju nikakve veze sa razumijevanjem ideje demokracije.
Većina pollitičara isto tako nema veze s idejom demokracije. Sama pak APSOLUTNA uvjerenost u ispravnost svojih političkih stavova i pozicioniranje u poziciju nejednakog (docirajući) je u suštini nedemokratska.
Neću ulaziti u uzroke zbog kojih smo tamo gdje jesmo u ovome trenutku. Ono što je jedino bitno je da si ne spočitavamo za ono što je bilo prije. Da sami sebe što kaže Nemesis suvišno ne kastriramo. Umjesto da tražimo razloge zbog čega se nismo trgnuli, možda trebamo tražiti razloge zbog kojih bismo se trgnuli. Današnja emisija Nedjeljom u 2 podsjetila me je na nekoliko primjera koji su mene a vjerujem i sve nas zadužili. Ako nećemo radi sebe, onda radi njih. A mogli bismo i radi sebe. Da osjećamo dobre emocije, ne da se dodatno otuđujemo u društvu gdje prijateljstvo izumire.
Ono što trebamo je zapravo vrlo jednostavno. Početi gledati ljude, tražiti čovjeka što bi rekao Igor, Mr.Jaks, a i ja im se pridružujem.
Zbog čega nismo došli na nivo da se ovo podrazumijeva? Zbog straha, zbog nepovjerenja, zbog forsiranja onog našeg životinjskog instinkta ubij il ćeš biti ubijen. Oni koji drže konce procesa, kroz podjelu i zavađenje uspješno baštine ovu priču dva desetljača i duže.
No, postoji način da nadiđemo i ovu priču, no to zahtjeva i određenu disciplinu svakog od nas. Hajmo pogledati svakodnevnicu.
Do nedavno sam se prvenstveno orijentirao na jačanje javne političke mreže. No, čini mi se da cijela ta priča ne polučuje praktički nikakav interes.
Vizija ove priče je bila prilično jednostavna. Politički osviješteni pojedinci koji razumiju značaj i važnost JAVNOG političkog angažmana, JAVNE rasprave, JAVNOG udruživanja i djelovanja, trebaju raditi na širenju svojih veza i poznanstava, te dotična koristiti poradi podrške raznim inicijativama s kojima se pojedinci slažu.
Širenje takve mreže, jačanje odnosa, snažno promrežavanje imaju direktni rezultat u jačanju same javnosti kao političkog elementa. A bez javnosti snažno uključene u politički proces, nema niti mogućnosti zaštite općeg društvenog interesa.
Pa tako, gledajući današnje stranke, udruge i slično, imamo uvijek istu priču gdje se ekipa oslanja na sitne prostore namijenjene za politički oportunizam s obzirom da iza svih tih razjedinjenih inicijativa nema nikakve političke snage, već se sve svodi na postojeću političku konstelaciju, kontekst i nemogućnost izlaska iz takvog konteksta koji je nužan.
Opet ću se osvrnuti na nedavne upise profesora, goxica i isprovociranoga koji su pozvali na neke nove vidove organiziranja ekipe. Istina, prvi je problem kada se nakon prvog impulsa ekipa ne vrati. No za pretpostaviti je da ce se netko od njih možda i vratiti, ali da će doći i nova ekipa koja ce prolaziti opet iste faze. Imali smo ovih slučajeva podosta u prošlih par godina, a i općenito govoreći, svako malo se netko pojavi sa idejom kreiranja stranke, opcije, predlagatelja zakona i slično.
Ovdje na pollitika.com-u ima podosta ekipe i ima svakakvih stavova. Iz iskustva mogu primjetiti da su neki pojedinci iz moje pozicije fundamentalno u krivu i to po kljucnim pitanjima koja su koliko god to zvučalo blesavo, pitanja o ustašama i partizanima, istina, u jednom apstraknijem obliku koji se povlači kroz situaciju Domovinskog rata.
Tako kada govorimo o korupciji za primjer, ta korupcija je samo posljedica nesređenog sistema i nepostojanja temeljnih političkih standarda gdje je pitanje korupcije daleko manje važno od istih.
Politička opcija
Svijet nam globalno ide u katastrofu. Hrvatska je predvodnik trenda. Sve je više porobljene ekipe. Na pollitika.com-u opet neke teme koje je nužno prevaziči kako bismo mogli reagirati na potrebe društva. A to znači da određena skupina srodnomišljenika mora povući crtu.
Svako povlačenje crte u političkom kontekstu znači odricanje od onih elemenata koji nisu voljni to učiniti. A to ukratko znači kreiranje političke opcije.
Politička opcija ne znači stranka. Politička opcija znači i stranka. Ali zahtjev je daleko širi i nadilazi svaku formu. Politička opcija znači udruženo djelovanje srodnomišljenika po svim pitanjima relevantnim za podizanje moći i sprovedbu interesa te opcije.
Znači, govorimo o svim kanalima koji imaju utjecaj na odnose društvene moći. Mediji, obavještajna zajednica, Crkva, akademska zajednica, civilni sektor, gospodarstvo, nabrojite dalje.
Profesor, Goxic, Isprovociran pokrenuše tri teme u tjedan dana. Suština biješe više manje ista i svela se na aktiviranje resursa, udruživanje snaga i pokretanja neke globalnije inicijative.
Profesor htjede stranku i kreiranje programa. Pomalo ho-ruk, pa se tema pretvorila u raspravu o progresivnom oporezivanju. Goxic htjede pokretanje novog sajta gdje bi se nalazili aktivisti, kreirali program i pripremali se za sljedeće parlamentarne izbore. Isprovociran predloži i strukturu odlučivanja kod predlaganja zakona.
I prođe pet dana kad ono, kihnuše.
Imala je naša močvara svako malo pokoji zov, pokoji vapaj za suncem, za svježinom.
Pa tako, kao tisuće puta do tada, problem koji ova tri ratnika netom uočiše bijaše ljudstvo, podrška. Nitko ne pade na guzicu, kada se glas pusti. I jedva da su teme zaradile nekolicinu pluseva, jedva da su doživjele naslovnicu, ako su uopće doživjele naslovnicu.
I tako tri hrabra ratnika, nakon što napisaše svoje prijedloge, nestadoše. Nitko naše ratnike ne vidje nakon petoga dana.
3 mjeseca je prilično malo vremena za jednu državu. Vlada može izdurati toliko dugačku blokadu bez većeg beda. Isti scenarij je isfuran na kraju krajeva i sa TDZom.
Što se događalo? Ekipa se sjatila davati podršku TDZovcima, mediji, razne grupe, svi baš svi zainteresirani, vesela Hlo isto tako, Šprajc, HTV par dana priča samo o tome.
S vremenom uredništva govore kako to više nisu vijesti, kako su stvari već opće poznate i kako više nema smisla pucati naslovnice s tim vijestima. Stvari izlaze iz medijskog obzora, ekipa je već prilično iscrpljena, jer razgovara sa zidom, neki se počinju pitati ima li sve to ikakvoga smisla.
U trenutku kada stvar više ne raste, kada se događa zasićenje, kada entuzijazam pada, pada i solidarnost, a sebičnost i razni konflikti lagano se vraćaju u prvi plan.
Nervoza je velika, studoši koji imaju planove koje blokada koči, počinju sve glasnije pozivati na ukidanje blokade. Nastaju novi sukobi, pozitina atmosfera se mijenja učmalošću i bezidejnošću, studenti se razlaze.
Neovisni, ali ne i neutralni