Tagovi

Traže se „muškarci“

Promatrajući ljude koji po svojim mentalnim sposobnostima ili bolje rečeno nesposobnostima, radi njihove intelektualne i ine potkapacitiranosti, sude u kategoriju koju Ameri zovu very special people, na nekakav volšeban način dospiju na mjesta na kojim se odlučuje o sudbinama ljudi, pa i velikih grupa ljudi ili čak naroda i država, sjetim se mojeg pokojnog oca i njegovih reakcija na takve spodobe, kojima položaj omogućuje funkcionalnu pamet a onda i bahato ponašanje.

Stari se znao naći u čudu i reći: “Ma znaš, pitam se, jel' u njegovoj blizini ne postoji nekakav muškarac koji bi toj budaletini s vremena na vrijeme opalio šamarčinu, tako da možda s vremenom shvati, istinaibog na teži način, da se neke stvari ljudima naprosto ne smiju raditi?“

Pritom sam shvatio da naglasak nije bio na šamarčini, nego na „muškarcu“ pod kojim se podrazumijevao čovjek, muškarac ili žena svejedno, od integriteta i znalac s jasnim stavovima, koji bi imao volje budalu upozoravati da bude bar manja budala.

Proslava Dana državnosti, Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope na isti dan?

U ovom „slavljeničkom ozračju“ kad slavimo Dan državnosti, kojem bi puno bolje pristajalo da se zove Dan objave rata, jer je 25. 06. 1991. Hrvatski sabor donio odluku o hrvatskoj državnoj samostalnosti, koja je značila pokretanje rata i ništa više, tako da je tog dana Hrvatski sabor svojim odlukama kupio Hrvatskoj voznu kartu u jednom smjeru, na putu u sveopću propast, razmišljam o našoj nedavnoj prošlosti i sadašnjosti, o budućnosti neću, jer ako se uskoro ne opametimo, već dalje nastavimo tabanati Tuđmanovim bespućima, budućnosti i neće biti.

Antifašistima i „antifašistima“, a da pročitaju i „antitotalitaristi“

Jučer, 22. 06. 2016. obilježen je u spomen-parku Brezovica kod Siska na mjestu na kojem je formiran Sisački partizanski odred kao prva antifašistička jedinica na području okupirane Jugoslavije, Dan antifašističke borbe, ove godine bez prisustva hrvatskog državnog vrha, čime je dodatno naglašeno što ti ljudi, koji danas obnašaju vlast u Hrvatskoj, drže do antifašizma i antifašističke borbe, bez koje sasvim sigurno ne bi bilo hrvatske kao države.

Zanimljivo je da su i predsjednica RH i predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskog sabora imali baš na taj dan, Dan antifašističke borbe koji se kao državni praznik slavi od 1991., nekog prečeg posla, pa su kao dosljedni povijesni revizionisti, koji pljujući po antifašizmu, pljuju po grobovima milijuna onih diljem svijeta koji su nesebično položili svoje živote za svijet bez fašizma, na obilježavanje poslali svoje predstavnike, sve redom „osvjedočene antifašiste“ poput Milana Bandića, koji je bio predsjedničin izaslanik.

Počnite gledati da tako biste vidjeli i slušati tako da biste čuli!

Hajdemo se čudom čuditi, hajdemo se zgražati, hajdemo osuđivati, hajdemo prezirati, a mogli bismo i linčovati huligansku ili možda tek „huligansku“ skupinu, ne navijača, nego onih koji svojim postupcima izražavaju protest i pružaju otpor i koliko god se mi slagali ili ne slagali, onih koji su nakon svih drugih bezuspješnih pokušaja da se u hrvatski nogomet i nogometnu organizaciju uvede kakav-takav red, krenuli „udarati tamo gdje najviše boli“.
Po nogometnoj reprezentaciji RH, tom svojevrsnom hrvatskom ponosu.

Ne, njihovi postupci nisu u redu i ne na kanim ih ja braniti niti opravdavati njihov čin s utakmice u Saint Etienneu, ali ne radi se tu ni o kakvom sramoćenju Hrvatske, oni eventualno sramote sami sebe, sami sebi nanose štetu, neovisno o tome nanijeli ikakvu ili nikakvu štetu hrvatskoj nogometnoj organizaciji, koju bi po svemu sudeći bilo oportuno nazvati hrvatska nogometna mafija. A u toj organizaciji ili bolje rečeno ljudima koji u njoj „vedre i oblače“ se krije ishodište „navijačkog divljanja“.

Prijevremeni izbori – ista meta, isto rastojanje?

Hrvatska politička tragikomedija neuspješne kohabitacijske vlasti Domoljubne koalicije i MOST-a nezavisnih lista trebala bi se okončati u ponedjeljak 20. 06. 2016. samoraspuštanjem osmog Saziva Hrvatskog sabora, poslije čega će uslijediti raspisivanje prijevremenih izbora. Uz sve nedaće, neugodnosti i nesnalaženja vlasti bilo je zanimljivo pratiti čovjeka, koji je toliko hlepio za vlašću, kako se uporno sam razvlašćuje, jer Tomislava Karamarka i kohabitacijsku vladu srušio je sam Tomislav Karamarko.

On sam naravno nije toga svjestan jer u njegovom mentalnom sklopu nema mjesta ni samoobuzdavanju, ni samokritici, pa ni osjećaju krivnje, njemu su uvijek i za sve što sam napravi krivi drugi.

Politika? Ma ne, momačko nadmetanje

Uvijek u životu sam bio poprilično samokritičan prema recimo mojem znanju stranih jezika, posebno engleskog, a onda poslušam naše političare i diplomate kako govore i odmah postanem silno ponosan na moj „broken English“.

Volim reći i da je politika moja strast i da jedino lijepe žene volim više od politike. Jedno vrijeme sam se na lokalnoj razini pomalo i bavio politikom, a onda kad sam shvatio da razno-razni opskurni likovi na političkoj sceni mene trebaju jedino kao „vodonošu“, okrenuo sam leđa politici. Upoznao sam brojne političare, najčešće se čudom čudeći kako neke od tih ljudi itko može ozbiljno shvaćati. Nije tu bilo govora ni o naznakama nečega što bi se moglo zvati „umjetnošću mogućeg“. Svi oni samo čekaju svoju priliku, vrebaju gdje i kako bi se mogli "ogrebati", kako se domoći kakvog pristojno plaćenog sinekurnog radnog mjesta, pa ako bude pride i još kakvih privilegija, tim bolje.

Krivci, a ne samo krivac

Hajdemo svi složno anatemizirati Tomislava Karamarka kao jedinog krivca za nezapamćenu krizu vlasti u RH, no jel' Tomislav Karamarko baš jedini i isključivi krivac za sve?

Ne, ne kanim se ja ovdje bavit ulogom, uglavnom nečasnom, ni KC, ni njenih depandansi od Opusa Dei, preko U ime obitelji, do HRAST-a, ni predsjednice RH, ni predsjednika Vlade RH ... svi danas nekako, tko otvorenije tko stidljivije, dižu ruke od Tomislava Karamarka.

Ne kanim ni prognozirati što će se događati sa svim zahtijevanim opozivima, ostavkama, mogućim „preslagivanjima“ saborske većine, zahtjevom za samoraspuštanjem Hrvatskog Sabora i raspisivanjem prijevremenih izbora.

Znam jedino da su sve oči uprte u tog, kažu, u njegovim studentskim danima sitnog švercera i šibicara s Pešćenice, štićenika pokojnog Ž. Malnara, znanca pokojnog Aleksandra Milesa, sklonom „krivudanju“, ne samo u mladim danima, nego u čitavom životu, bio dojavnik SDS-a ili ne, važan je naš dojam da nas ne bi iznenadilo da je i to bio, Auglavnom minusinteligenta, koji nikada i nije smio igrati nikakvu, a pogotovo ne značajnu i odlučujuću ulogu ni u kojem sustavu vlasti, ali ni na javnoj i političkoj sceni uopće.

Suočavanje sa sadašnjošću, umjesto suočavanja s prošlošću

Manijakalna opsjednutost „komunističkim zločinima“ obuhvaćenim pojmom „Bleiburg“ i „jugoslavenskim zločinačkim sustavom“, premda je ta sintagma u svijetu potpuno nepoznata, posebno poticana iz redova katoličkog klera, ali i drugih promicatelja ustaštva i poklonika tzv. NDH, tobože traži od hrvatskog naroda da se suoči sa svojom prošlošću.

Ali ne bilo kojom prošlošću, već samo i isključivo prošlošću u periodu od 1945. do 1990. godine, niste valjda očekivali da bismo se trebali suočiti s onim najgorim što se hrvatskom narodu u čitavoj njegovoj povijesti dogodilo, monstruoznim ustaškim režimom i kvislinškom tvorevinom tzv. NDH, dakle periodom 2. Svjetskog rata od 1941. do 1945.

„Nevine komunističke žrtve“, ako već ne vape za osvetom onda vape za „istinom“ i „osudom komunističkih zlikovaca“ kroz provedbu lustracije, jer to „od nas traži Rezolucija 1482 Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope“.

Inače ne traži, jer društveno-politički sustav u SFRJ nije bio totalitaristički, najotvoreniju i najsigurniju državu svijeta totalitarističkom mogu zvati samo zli ljudi, a u tu kategoriju upravo spadaju svi zagovaratelji provedbe procesa lustracije u Hrvatskoj.

Dan Hrvatskog sabora i ministra vanjskih poslova

Evo „državotvorni“ nas jučer, 30. 05. 2016., izludiše Danom Hrvatskog sabora, lažući na klaftre, k'o ruka debelo, hvaleći se i kadeći svoje državotvorstvo i političku mudrost i vizionarstvo „najvećeg Hrvata u povijesti“, a u suštini nedotupavnog Franje Tuđmana.

I naravno da se tu penta o „stoljetnim težnjama“ i „snovima“, jer „državotvorac“ bez kruha može, ali bez države ne može, o paz' sad', na „prvim slobodnim izborima“ izabranim zastupnicima, o naravno Hrvatskom državnom saboru, sve na veću slavu tzv. NDH, o nekakvim „nasrtajima na hrvatsku slobodu i demokraciju“, agresiji onih koji agresori per definitionem nisu nikako mogli biti, „obrambenom i pobjedonosnom DR“ …

Pa da vidimo malo tko je to i za kakvom državom težio, kakvu državu sanjao u SRH, koja je prema teoriji države i prava bez svake sumnje bila država.

Poučak američkog predsjednika Barracka Obame

Evo nam g. Slavka Goldsteina u subotnjem (28. 05. 2016) Magazinu „Jutarnjeg lista“ sa svojom neiscrpnom temom Zlatka Hasanbegovića ministra kulture RH …

I sve bi bilo u redu da nam se u žaru rasprave g. Slavko Goldstein ne „popikne“ na Tita, kojeg iz ne znam kakvih razloga i pobuda ima potrebu stalno repozicionirati u kolektivnom sjećanju naroda ali i svjetskoj povijesti, proglašavajući ga krivcem za ovo i ono ne odričući mu i „mnoge zasluge“.

No na to smo već navikli da g. Slavko Goldstein sasvim nepotrebno uspostavlja dijalog s fašizmom odnosno ustaštvom, čime je antifašizmu već i dosad nanio gotovo nepopravljivu štetu.

Ne znam ni kome ili čemu i za što treba poslužiti Goldsteinovo uporno vrednovanje i prevrednovanja Tita, kojeg je povijest već odavno pozicionirala na mjesto onih svjetskih velikana koji su u pozitivnom smislu obilježili 20. stoljeća i nema nikakve potrebe da ga g. Slavko Goldstein repozicionira.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci