Tagovi

Politika je kurva.

Tako kažu zar ne. Postavlja se pitanje da li su onda političari kurve, kurvari ili kurviši? U našem bogatom rječniku pod pojmom kurviš / imenica muškog roda / označava osobu sa negativnim i pozitivnim predznakom.

Da li su naši političari kurviši???
Da li jesu ili nisu???

Po mom slobodnom mišljenju kurviš je onaj koji se kurva, u smislu trči za drugim ženama, pa ako prođe, prođe ako ne ide dalje, npr. „ Zoran je bio kurviš, ali onda je upoznao Sonju, pa ju je onda prevario s Anom što je grozno jer Sonja je tako draga.“ ili „Bolje biti kurviš, nego rogonja“. Ovdje stvarno mislim na kurvanje u seksualnom smislu riječi, ne razmišljam o političkom kurvanju, to je tema za neku drugu priliku. Ako je to točno da su kurviši uglavnom muškarci koji trče za drugim ili tuđim ženama, onda naši političari nisu kurviši jer prateći dnevno-političku scenu putem razno-raznih medija, nigdje se ne spominje da je npr. Stevo Culej, Peđa Grbin, Zoran Jovanović,Josip Đakić / primjeri su uzeti proizvoljno ne prema političkoj orijentaciji / negdje „zastranili“ kako bi se reklo.

Cudan smo mi narod

cudan smo mi narod....prateci svakodnevne vijesti, internet portale, kolumne i.t.d. zapitam se gdje nam je granica do koje nas netko moze gaziti....na ovo netko mislim na lokalne serife, koji Zakone prilagodjavaju svom trenutnom interesu ili nekoj interesnoj skupini....saborske zastupnike koji se ponasaju totalno neodgovorno u skladu sa svojom funkcijom....politicke elite, pocevsi od Predsjednice drzave, Premijera Vlade, ministara i inih drugih koji eto svojim radom ili neradom unistavaju sve i svakoga oko sebe koji u datom trenutku nije njihov istomisljenik ili im u najmanju ruku ne daju podrsku za odluke koji oni predlazu.

Cudan smo mi narod

cudan smo mi narod....prateci svakodnevne vijesti, internet portale, kolumne i.t.d. zapitam se gdje nam je granica do koje nas netko moze gaziti....na ovo netko mislim na lokalne serife, koji Zakone prilagodjavaju svom trenutnom interesu ili nekoj interesnoj skupini....saborske zastupnike koji se ponasaju totalno neodgovorno u skladu sa svojom funkcijom....politicke elite, pocevsi od Predsjednice drzave, Premijera Vlade, ministara i inih drugih koji eto svojim radom ili neradom unistavaju sve i svakoga oko sebe koji u datom trenutku nije njihov istomisljenik ili im u najmanju ruku ne daju podrsku za odluke koji oni predlazu.

Što sve kod nas nije relativno?

Vremenske prilike jednostavno ne dozvoljavaju da se izađe van kuće. A kad ostneš u kući jednostavno ti ne preostaje ništa drugo nego pustiti dalekovidnicu da klepeće. A ono klepeće li klepeće pa ti biraj od turskih beskonačnih serija do vjesti i komentara s tekuće trake. I ako u stvari ne gledam ništa ipak ti oku i uhu zapne pokoja informacija, vjestica ili, jednostavno, politički trač. Ovog zadnjeg u posljednje vrijeme ima najviše, toliko da zbilja čovjek mora izdržati toliku količinu infantilnosti. Što bi rekao onaj: „I da sam normalan poludio bi!“
Jučerašnja opaka vjest i naslovnice jednostavno su me srušile s nogu. Bivši ministar branitelja Matić odobrio a ovaj iskoristio Glavaševiću da nekoliko dana koristi krovni nosač u vlasništvu Ministarstva. Prilikom kupnje nosač je koštao oko 8 tisuća kuna a sada, zbog Matićeva i Glavaševićeva traga na njemu, vjerojatno dvostruko više ili manje? Prestrašna stvar! Sigurno nisam njihov fan i ne želim ih braniti, na koncu konca radi se o stvari u državnom vlasništvu i potrebno je vrlo oprezno s njom postupati i koristiti je. Moralno bi bilo da se stvar ne koristi u privatne svrhe i tu nema opravdanja. Kako je moralno u politici i općenito relativna stvar što maramo prihvatiti jer je tako rekao prvi dopredsjednik makar do trenutka kada se ta slavna rečenica ne uobliči u Zakonski tekst.
Isto tako mediji provlače i informaciju da je Vladi ispostavljen račun za besplatnu uslugu utvrđivanja zakonitosti Crnojinih moralnih akrobacija. Što je po pravnim stručnjacima zaključeno nije mi poznato i ako mi je, iz vlastita iskustva, itekako poznato kako i koliko košta građevinska dozvola i koliko je dokumenata potrebno da bi se dobio stambeni kredit te što znači boravište a što prebivalište i kako glupi poštovaoci hrvatskih zakona koji reguliraju tu problematiku jednostavno financijski i drugačije najebu ako zakone poštuju. Usput rečeno stambeni braniteljski kredit za poboljšanje uvjeta stanovanja odobren i stavljen na listu je prije petnestak godina. Naravno da ga nisam dobio „jer nema novaca“ a na upite kada bih ga mogao očekivati dobio sam odgovore upravo u tom kontekstu pa „crkni magare dok trava narast“. Dakle, pravni su stručnjaci ispostavili račun za nešto što su besplatno učinili, Crnoja je odlepršao u svoje „povjesne zbiljnosti“ a dalekovidnica tepe li tepe.
Ona poznata „kondom ne jamči siguran sex“ kazana u trenutku prije nego je suprug upucao suprugina ljubavnika upravo usmjerava ove dvojbe prema toj uzrečici ili, možda još bolja, „pišanje je relativna stvar s pozicije da li se nalazić unutar ili van vrata zahoda“. Tako nas uvijek i naša demokratska vlast promatra samo smo mi uvijek „pred vratima“.
Ovdje namjerno nisam rekao „izabrana“ jer je to u nas isto tako relativno. Ako predsjednik najveće hrvatske stranke i ujedno prvi potpredsjednik Vlade javno kaže da postoje indicije da je pokreden na izborima bar za pet – šest mandata onda zbilja postoje indicije da se ne može reči „demokratski izabrana vlast“. I, sada, tko je koga na koncu i po indicijama, zajebao u ovim izborima nikako da iskemijam. Jedino sigurno znam da smo izjebani, postoje indicije, u veljači svi mi glasači i ako veljača kao mjesec jebača i izjebanih s tim nema veze. Činjenica jest da Hrvatska nema vlast već četiri mjeseca i da se ništa ozbiljno ne dešava i sluti se da će to potrajati još dugo. Nekako me asocira na Titanik. Brod tone, orkestar svira a časnici nikako da se odluče što činiti.
Da je prethodna vlast bila zakurac, bila je jer je nečinjenje isto tako veliki grijeh. Nakon teških i mukotrpnih trgovanja, šverca i prekupaca posložila se vlast punih usta obećanja. Jebiga, do danas nismo još uspjeli zaključiti tko je od 41 do 45-te bio dobar, tko loš a zao i jao osta do danas. Kako će o mi obična pojebana raja s „treće palube“ biti svjesni da brod tone ako to nisu kapetani? U stvari u cjelosti razumijem taj trend. Ustaša i partizana više gotovo i nema živih a koji to jesu dementni su i senilni opsjednuti onim Švabom što skriva stvari i uspomene. Bitno je da još uvijek ima partizanskih mirovina ali to je druga, duga i složena priča kao i priča, općenito, o mirovinama. Podatci kažu da je svega cca 160 tisuća hrvatskih umirovljenika s 40 i više godina radnog staža a onih drugih preko milijun. Kako naći lovu samo za to a da ne kažemo odakle kao i famoznig 5 i pol milijardi eura za kamte i kredite samo za autoceste? Ha? Zblja nam kronično nedostaju Ustaše i Partizani. Kada bi ih u zbilji imali oni bi se tako lijepo međusobno pojebali, ovaj potukli, a mi bi jednostavno sve resetirali i krenuli ispočetka pa bi na jednu stranu stavili „izdajnike“ a na drugu „branitelje“ i ne bi bilo nikakovih problema.
Sve ovo vrijeme nekako se osjećam dodatno obezglavljenim. Nema mi ministra branitelja. Ministarstvo je posvećeno, kažu neki zlobnici, „najneuspješnijim blagoslovom od nastanka krščanstva“ a temelj mojih prava osta na slabašnim, nesigurnim i nepouzdanim nožicama nekog birokrata zaostalog „iz onog mračnog vremena“. I tu se ja pitam kada ću dobiti svoj prije petnaestak godina odobren stambeni kredit. Nikada a možda ni tada! Osim ako .....
Na koncu se ozbiljno pitam: „Koja bi budala poslije svega uopće i prihvatila to ministarstvo.“ Taj, bome, mora biti veliki optimist, budala ili sadomazohist.“ Da je Država u banani jasno je i najjadnijem moronu i da će se morati mnoge kese stisnuti. S druge pak strane mislim da koliko toliko poznjem veteransku populaciju. I oni koji imaju mjesečne prinadležnosti od 25 tisuća i oni sa socijalom od 400 kuna približno su isti. Svaki od njih je upravo najveći branitelj i on je taj kojemu Država, ovakva kakva jest, mora zahvaliti za svoje postojanje. Ako mu se itko suprostavi a posebno s istom ili sličnom tezom počinje „hvatanje za gušu“ i argumenti tipa „pas mater“ itd. E pa, „đes bio 91!“

Marjan Gašljević

Bura izaziva "Oluju"

Bura izaziva "Oluju"

Vojno redrstvena akcija „Oluja“ koja je trajala od 04. do 07. kolovoza 1995. godine, za od prilike dva tjedna ce slaviti svoju dvadesetgodisnjicu. Akcijom „Oluja“ oslobodjen je i vracen dio teritorija RH koji je bio okupiran od strane pobunjenih Srba na kojem je bila uspostavljena tzv. Republika Srpska Krajina.

Svaku godisnjicu bilo koje akcije kojom je oslobadjan dio po dio okupiranog teritorija RH trebalo bi dostojanstveno i s pijatetom proslaviti. Ali, uvijek ima taj jedan ali. Ovih dana pred obiljezavanje dvadesetgodisnjice Akcije, vode se zestoke rasprave oko Protokola pa tako mozemo citati i cuti da ce u Kninu biti oko 200.000 ljudi, pa 100.000 ljudi, barata se brojkama od kojih mi se vrti u glavi. Vode se zestoke rasprave tko ce govoriti na svecanosti.

Zbog nedubrovačkog govora ostali bez popusta

Naime, danas smo moja supruga i ja odlučili pojesti par kolača i sjesti u gradsku kavanu nakon napornog radnog dana i strke do skoro večernjih sati. Naručili smo tri kolača i nakon konzumiranja istih odlučio sam platiti račun. Tada se moja supruga sjetila da postoji i popust za tzv. domaće ljude u ne znam kojem postotku te je upitala konobara da li je isti u računu upisan. Tada nam se mladi gospodin sa naočalama (kojemu nismo uspijeli niti vidjeti ime na pločici) izjasnio da mu se čini da nismo "odavde" te da stoga popust nije obračunat.

Na objašnjenje moje supruge da iako je iz Zagreba rodom i govori nedubrovački (kako taj konobar isti govor interpretira), a suprug je rođeni Dubrovčanin te oboje živimo i radimo u ovom gradu mome strpljenju je došao kraj. Zatražio sam da se ne rade nikakve korekcije vezane za račun te izvadio 56 kuna i podmirio račun jer takvo poniženje i bezobraštinu dotičnog konobara i njegovog poslodavca nisam želio više slušati te sam se zajedno sa svojom suprugom koja se vidno uzrujala ovakvom uvredom odlučio napustiti dotični lokal.

Prosvjedovati ili ne prosvjedovati i šta poslije?

Ovo je dilema koja se provlači već neko vrijeme, i na ovim stranicma je objavljeno već nekoliko dnevnika s tom ili sličnom tematikom. Hamletovski, „Biti ili ne biti, pitanje je sad“.
Kroz povijest sve do 90`, sistematski je uništavan način izražavanja građanskog nezadovoljstva, da ih sada ne nabrajam ali svi dobro znate na koji i kakav način su završavali ti pokušaji izražavanja građanskog nezadovoljstva, a ima ih jako puno, jako, jako puno, mislim na načine kojim su gušeni ti i takvi pokušaji. Tada nam je već usađena klica ili „klica“ u naš mentalni sklop, taj podanički tip kulture i politike po prinicipu, „nebi se štel mešati“, i da takvo ponašenje nije dobro ili „dobro“, i budemo li se tako ponašali završiti ćemo jako, jako loše.
Nakon 90` opet ista ili slična stvar, svaki pokušaj izražavanja nezadovoljstva je gušen na razno-razne načine, opet svi dobro znate, a neki su to osjetili i na vlastitoj koži, kako je to završavalo dignuti glas. Sve se je svodilo na pojedinačne „Don Quijotovske“ borbe, a tu pojedinac, naspram sistema gubi, unaprijed je već izgubljena bitka, opet ima vas jako puno koji su to osjetili na vlastitoj koži.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci