Često razmišljam o jednostavnoj činjenici da različiti ljudi koriste riječi s različitim značenjima, i da se zato tvrdnje ne mogu uspoređivati bez uzimanja u obzir da su to tvrdnje o različitim stvarima.
Za primjer, uzmimo riječ pravo. Ne u smislu bavljenja zakonima, već u smislu "prava" nekog pojedinca ili skupine.
Pojam 'prava' je vrlo sklizak. Većina se ljudi slaže da ljudi 'imaju' neka 'prava'. Ali što to uopće znači 'imati pravo'? to znači dvije vrlo različite stvari:
Ponekad se oba aspekta preklapaju: čuveno pravo prolaska preko nečije tuđe zemlje — pravo puta — znači da osoba A može proći, a osoba B (vlasnik) ga ne smije ometati. Pritom pod 'zemljom' ne mislim na Sloveniju ili slično, već na njivu ili dvorište.
Pravo za život zahtjeva od svih drugih da ne čine nešto — da ne ubijaju one koji imaju pravo na život. Budući da je uvijek moguće ne učiniti nešto, to pravo nije toliko teško ispoštovati.
Gotovo je. Jutarnji: Studenti Filozofskog prekinuli blokadu.
Otprilike je trajalo tjedan dana dulje nego što sam predviđao, mislio sam da će prestati odmah iza izbora. Ne zato što mislim da sama pobuna studenata ima veze s izborima, nego što je na samim izborima postalo jasno da se ništa ne mijenja i da stara prokušana ekipa ostaje.
Tomić je odlično opisao našu realnost, a realnost je da su roditelji pobunjenih studenata u Zagrebu glasali za Bandića, u Splitu za Keruma, u Osijeku za Glavaša (dobro, ne baš za njega osobno... ali to je to) i da nikako ne žele da njihova djeca rade pomutnju i radi toga izgube godinu, il još gore dobiju neke sankcije. Oni žele da njihova djeca završe školu što prije i zaposle se na što bolje plaćenom poslu.
I to je sve što ljudi žele. Novac. Kriza i neimaština u Hrvatskoj traju zapravo oduvijek; 1960-e i 1970-e su bile tek mali predah. Žele raditi i zaraditi i potrošiti.
Bart Ehrman, čovjek koji vjerojatno zna nešto o tome, je napisao cijelu knjigu koja se bavi odnosom Biblije i ljudske patnje iz svoje posebne perspektive: što je više proučavao religiju i biblijske zapise, to je od evangeličkog fundamentalista polako postajao agnostik. Problem teodiceje — ukratko, ako je Bog dobar, zašto postoji toliko zlo i zašto ljudi toliko pate, pa čak i oni sigurno bez ikakvih grijeha npr. kao mala djeca — za njega je značio kraj vjere. Ja nikad nisam ni bio vjernik, pa me takva pitanja zašto? samo površno dodiruju, kao vrsta intelektualne znatiželje.
Međutim shvatio sam da su povijesno, pa i danas, ljudi mnogo manje brinuli o tom problemu nego što se nama čini. Malo tko brine o uzrocima zla, malo tko brine o nesreći... jer ljudi smatraju nesreću osnovnim stanjem. Život je nesretan, sve je loše, a za rijetke trenutke sreće — koji mogu biti i svakodnevni, kao ručak na stolu — treba zahvaliti kao nešto iznimno.
U moj sandučić dolazi svašta. Ima tu letaka Bille, Konzuma, pizzerija i različitih "cateringa" koji svi nude isto — ćevape, pizze, pivo, kolu, i kao desert palačinke. Leci Bille, Konzuma, Kauflanda, Lidla i slično su zapravo prave plahte, a nude šunku za pizzu, sir na akciji, mljeveno meso i slične sirovine uz koje ne morate naručivati ništa iz cateringa, ali se morate malo pomučiti za štednjakom.
Postoje i druge stvari, a naročito mi je zanimljiv Zagreb.hr. Ako ne znate, to je časopis tiskan na najjeftinijem papiru, na 32 strane, u boji, koji govori o aktualnim zbivanjima u mom gradu i besplatno se dostavlja čini mi se svim kućanstvima, i financira se iz budžeta Grada.
Pa hajdemo malo pogledati što je glavna tema... ZAGREB 2005.-2009., na prvih 10 stranica.
Prolistajmo malo časopis. Veliki naslovi, lijepe fotografije...
Kada sam bio mali, svijet je bio crno-bijeli. Možda i nije, ali se takvim činio preko televizora u dnevnoj sobi.
Na televiziji su bila dva programa: prvi i drugi. Redovno sam pratio svakodnevnu emisiju u 19:15 i emisiju posebne namjene nedjeljom ujutro — koja nije bila misa, ali je svakako bila političko-propagandna: dozvolite da se obratimo.
Iako sam odlučio se "malo odmoriti" od Pollitike.com, želio bih kratko komentirati posljednje nasilne događaje i javne zahtjeve za doživotni zatvor ili smrtnu kaznu.
Odmah da kažem: protivim se smrtnoj kazni, a i svako kažnjavanje smatram nužnim zlom. Evo zašto.
Svako kažnjavanje je zapravo vrsta ritualne osvete, nazivali mi to ovako ili onako. Žrtva ili rodbina žrtve očekuju da počinitelji budu kažnjeni, bilo da se radi o malom nedjelu ili velikom zločinu. Često se i čuje — ako država ne može, ostaje samo uzeti pravdu u svoje ruke. To pokazuje da žrtve ili njihovi rođaci žele da krivci budu kažnjeni, da trpe i pate na neki način.
Svaka kazna mora na neki način odgovarati zločinu. I tu se odmah postavlja problem — nema gornje granice za zločin. Ako ćemo nekoga kazniti smrću ako ubije čovjeka, što ćemo učiniti ako ubije trojicu? Desetoricu? Ako pobije tisuću ratnih zarobljenika? Dvadeset tisuća? Hoćemo li ga ubiti 20 tisuća puta? Ovaj argument se odnosi i na svaku maksimalnu kaznu, bila ona 40 godina ili doživotna.
Prije dosta vremena, početkom devedesetih, čitao sam negdje, valjda u nekom školskom listu, ili tko zna gdje — pismo neke cure, srednja škola, koja je došla iz zapadne dijaspore živjeti u Hrvatsku. Pisala je kako je mnogo očekivala, kako ovdje ide u školu, ali je dosta razočarana — učenici u razredu pričaju o bezveznim stvarima, vrlo su nekulturni, stalno psuju, WC je užasno prljav, nitko ne čisti iza sebe, a nema ni papira. Dobila je odgovor od "mudre bake" otprilike "kako se usuđuješ, tako si nezahvalna prema svojoj domovini".
Sapienti sat.
Što mi zapravo želimo? Ima li u tome u Hrvatskoj ikakvog, pa makar i najmanjeg koncenzusa? Mislim da ne.
Kako to da je kod nas sve tako skupo?
Kako to da se isplati sve uvoziti?
Kako to da ne možemo izvoziti više?
Kako to da izvoznici tvrde da je kuna prejaka?
Prvo, ograda. Ovaj članak pišem kao amater a ne kao neki makroekonomist. Ako mislite sasuti drvlje i kamenje na mene radi prejednostavne argumentacije, ne trošite vrijeme, ovo je napisano ionako za vašu razbibrigu i kao vježba iz teorije novca.
Drugo, za trenutak zanemarimo sva moguća muljanja i pelješenja, "pijanke", šodere, terme, operacije s robnim, deviznim, vodnim, rudnim, i tko zna kakvim rezervama i pretpostavimo da su one konstanta, bilo je toga prije otprilike koliko i sada, to je konstantni minus, toliko posišu paraziti.
U jednom trenutku svoje povijesti je Hrvatska počela uzimati inozemne kredite. Kad kažem Hrvatska, ne mislim samo na vlast, nego na sve zajedno, jer netko iz Hrvatske mora vratiti taj kredit. Zato ovdje neću govoriti samo o državi iako i ona ima prste u pekmezu.
Čim sam pogledao Otvoreno sa Šelebaj ili kako se već zove emisija — odlučio sam napisati članak.
Dakle, studenti se bune. Ništa novo, studenti se uvijek bune. Ili ne? Zašto se studenti bune? I gdje se bune?
Recimo, u Hrvatskoj postoji mnogo studija tipa MBA, raznih menadžerskih tečajeva, studija, poslovnih akademija. Zanimljivo, nikad se njihovi studenti ne bune. Iako su njima uvjeti mnogo lošiji, školarine su jako visoke, a o osiguranom smještaju i subvencioniranoj prehrani se može samo sanjati.
Neki dan smo imali prilike vidjeti veliku akciju za pomoć stolnotenisačici Sandri Paović. Nesretna 26-godišnja sportašica, koja igra za francuski Caen, stradala je u prometnoj nesreći klupskog kombija u Francuskoj i ostala paralizirana. Na sreću, stanje se ipak popravlja nakon terapije.
Sve lijepo, međutim...
Novine su prepune nesreća, bolesti, male djece bez kose nakon kemoterapije, ljudi koji skupljaju priloge za liječenje ovdje ili ondje, često tražeći poslijednju nadu i bilo kakav izlaz prije smrti.
U ratu su tisuće ljudi poginule, a invalida raznih vrsta je ostalo također na tisuće.
Svaki dan se netko ozljeđuje u prometu, zna se za 600-700 mrtvih svake godine, a malo se priča o stotinama invalida koji nerijetko osjećaju poslijedice cijeli život.
Ali, Sandra ima svoju interesnu udrugu, Hrvatski olimpijski odbor, koji zastupa interese sportaša. Njegov predsjednik je Zlatko Mateša, bivši predsjednik Vlade. Uz podršku još jednog tijela, Hrvatske televizije, uspjeh je zajamčen.
