Kao što sam već jednom napisao -- dovoljno bi bilo da napišem jedno ime i prezime (Benedict Anderson) -- ali ipak neće svi ljudi shvatiti, a osim toga, postoji minimalna duljina bloga na Pollitici, a dvije riječi su ipak premalo.
Dakle, gorespomenuti Anderson se pozabavio fenomenom koji se zove nacionalizam. Naoko svi znaju što je nacionalizam, ali je taj fenomen ipak prilično neobičan, ako malo promislite.
Zbog tradicije SFRJ i tadašnjeg izjednačavanja nacionalizma s ekstremizmom i šovinizmom ta riječ nekako još uvijek ima negativni predznak. To zapravo uopće ne stoji. Nacionalizam je jednostavno osjećaj pripadanja nekom narodu, i politički pokret, odnosno ideologija koji se gradi na tome.
Danas je nacionalizam -- odnosno, osjećaj pripadanja nekom narodu -- skoro samorazumljiv. Ali prije nekih 800 godina nije bilo tako, zapravo ako bi se nekog pitalo "što je" vjerojatno bi odgovor bio kršćanin, katolik...
Kako se to kasnije promijenilo je duga priča, i povezana je s nastankom modernog društva, države, demokracije (kakve-takve) i medija.
Za promjenu, jedan sasvim drugačiji tekst. Napisao sam ga u suradnji s Eurifesom s forum.hr-a.
Zapanjujuće je kako se neke "istine" koje "svi znaju" povlače ne samo po internetu nego i u svakodnevnim razgovorima. Te "istine" se često čuju -- a uopće nisu točne!
Svi statistički podaci ovdje spomenuti se vrlo sporo mijenjaju, a ako postoji trend, naveo sam ga i priložio sliku. Svi podaci su iz javnih izvora, kao što su Narodne Novine, HZJZ, DZS, WHO i sl.
Obitelj i zdravlje
Nakon razvoda se dijeli kompletna imovina — Ne, dijeli se samo imovina stečena u braku; ono što je netko unio u brak (nekretnine i sl.) ostaje toj osobi.
Samohrane majke su uglavnom razvedene — Samohrani roditelj je onaj koji sam uzdržava svoje dijete. Ako drugi roditelj plaća alimentaciju, znači da roditelj nije samohran.
Nova godina je obično trenutak za “podvlačenje crte”, i za planove za novu godinu. Prošla, 2012. godina baš i nije bila uspješna: nezaposlenost raste, dugovi rastu, BDP pada... čini se da nema izlaza iz začaranog kruga.
Mnogi ljudi su predlagali svakakve prijedloge za “izlaz”. Zapravo, u jedno vrijeme se činilo da svi imaju rješenje. U broju od 29. 12. 2012. Jutarnji list je (u Magazinu) zamolio 6 ljudi da iznesu “radikalne ideje”. Tko su ti ljudi? Boris Lenhard (molekularni biolog koji radi “vani”), Darko Polšek (sociolog koji piše komentare i za T-Portal), Nikica Gabrić (vlasnik privatne poliklinike), Vedran Mornar (profesor na zagrebačkom FER-u) te dva arhitekta (Saša Randić i Tomislav Pavelić).
Za početak, raščistimo jednu stvar: nimalo ne vjerujem da je prije nekih 2000 godina neki čovjek raspet kako bi se s mene skinuo teret nekakvih grijeha; a što je najbolje, te "istočne" grijehe je proglasio grijesima sam Bog, koji je poslao sebe (tog čovjeka, koji je istodobno bio i Bog) da bude raspet kako bi skinuo teret tih grijeha, a potom je stvarno umro i stvarno uskrsnuo, što je meni omogućilo vječni život. Smatram to iznimno konfuznom i neuvjerljivom idejom, toliko da nema uopće smisla raspravljati o njoj, otprilike na rangu horoskopa i astrologije. Toliko o mom stavu o kršćanstvu.
Zašto sam to napisao? Zato jer svatko tko analizira nešto mora reći i koji je njegov stav. Nepošteno je pisati o nogometu a da ne kažete za koga navijate; komentirati rezultate izbora bez da kažete za koga ste glasali; isto tako, smatram da ne bi bilo pošteno da pišem o najnovijim zavrzlamama oko odgoja u školama a da ne iznesem svoje mišljenje o kršćanstvu.
Joseph Smith (1805-1844) je mogao ostati samo beznačajni američki farmer i trgovac da je nastavio s očevim poslom u unutrašnjosti američke države New York, blizu jezera Ontario.
No, kad je imao sedamnaest godina, sreo je u šumi “anđela Moronija” koji mu je otkrio da su u blizini njegovog doma zakopane “zlatne ploče”, ali mu nije dao da ih otkopa. Tek je 1827. otkopao ploče, a tvrdio je da je mu je anđeo rekao da su to zapisi Indijanaca, i da ih mora prevesti.
Ploče su ti Indijanci navodno napisali na “reformiranom egipatskom”: prevodio ih je tako da je stavio poseban kamen u šešir i potom je šešir stavio na lice, i u njemu vidio prijevod. Jedanaest svjedoka je potpisalo izjavu da su vidjeli ploče, ali kad je Smith završio “prijevod”, vratio je ploče “anđelu” tako da ih potom nitko nije vidio. Prijevod je tiskan 1830. kao Knjiga Mormona i sadrži mnoge zanimljive stvari: kako je Isus nakon uskrsnuća posjetio Ameriku, kako su neki Indijanci potomci starozavjetnih Židova itd.
Opet je jesen, poznata u Hrvata po redovima pred knjižarama i djeci koja po pločnicima u Novom Zagrebu – umjesto onog poznatog upita preprodavača po tržnicama – "cigarete" – umornim glasom ponavljaju: "koji razred?" uz prosječnu temperaturu od 38 °C u hladu.
Kupujem knjige za obiteljske prijatelje, prošle godine je to bio 7. i 8. razred, ove godine 8. i prvi srednje. Naravno, nitko nema ono što tražim.
Prošle godine sam trebao kupiti, na primjer, radnu bilježnicu za povijest. Za 8. razred. Kako to rabljenu radnu bilježnicu? Pa lijepo, pišu olovkom, pa se obriše, objasnili su mi. Danas sva djeca pišu olovkom da poslije mogu pobrisati i prodati rabljenu radnu bilježnicu za 10 kn.
Uspio sam je naći, doduše novu, u knjižari. Autor je V. Đurić, izdavač Profil. Malo sam je prelistao i bio sam dosta začuđen. Toliko da sam ove godine kupio rabljenu za 10 kn i malo je pažljivije analizirao.
Pa, usprkos svim najavama da nastavu treba osuvremeniti, da više nema bubanja napamet, da teme treba približiti uzrastu... bojim se da od toga nema ništa.
Ukratko, neki misle da ne treba.
Posljednjih godina, zapravo od pada realnog socijalizma, učestale su kritike poretka, države, kapitalizma, zapravo, “zapadnog načina života”, ali s vrlo malo konkretnih prijedloga za nešto drugo.
Zajedničko svima je protivljenje autoritetu, plaćanju karata u javnom prijevozu, poreza, pohađanju škole, korištenju javnih usluga itd. Sve te kritike imaju u osnovi ideologiju a ne racionalne argumente, a zasnivaju se skoro uvijek na individualizmu: kolektiv je zlo, društvo je loše, a naročito je zlo država.
Dakle, opet o oplodnji.
Što reći? Nevjerojatne su se pokrenule usporedbe, s Jasenovcem i Bleiburgom, dobro je da nisu s Hirošimom.
No u pozadini je nepoznavanje nekih stvari.
Prvo, abortus je u Hrvatskoj legalan.
Drugo, neki jednostavno ne shvaćaju kako postupak ide. Evo što kaže Davor Ivanković u Večernjem listu:
On, dakle, taj problem s predloženim zakonom o umjetnoj oplodnji ne svrstava u ideološki, svjetonazorski, nego je riječ o temeljnoj humanosti našeg društva. I sljedeća računica – predviđa se da će novi zakon omogućiti da se na taj način rodi 600 do 100 djece u Hrvatskoj. Kako zakon predviđa izdvajanje u tom cilju čak 12 jajnih stanica po paru, znači da će godišnje u RH biti zamrznuto između 7 do 8 tisuća ljudskih zametaka. Puta, recimo, 5 godina, pa to je već 35 do 40 tisuća fetusa.
U sjeni sisa, Čačića, nogometa, Sanadera i opet, uvijek – sisa – zbiva se mala prepirka oko ministra Jovanovića (preneseno: SDP, oni koji nisu HDZ) u vezi jezika. Prvo je počelo sa šport/sport. Nitko ne spominje sprint ili šprint, a da ne govorimo o štipendiji i stipendiji, školi i skoli. Toliko o tome.
Dalje, prije nekog vremena je ukinuto „Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika“. Prema mišljenju nekih (desnih, zapravo HKV-desnih) komentatora...
...može se tumačiti jedino kao prvi korak u najavljenoj nasilnoj državnoj intervenciji u jezikoslovnu znanost i dostojnost struke, s ciljem razgradnje hrvatskoga jezika i nametanja pravopisa iz doba hrvatske neslobode, u režiji ljudi kojima je hrvatski jezik i nepoznanica i smetnja u širim planovima za destabilizaciju Hrvatske te smatraju da im se pruža prilika za ostvarenje nedosanjanog sna prekinutog svojedobno Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.
— I tako, bio ja... srrrk... sa rodbinom po gradu i oni meni kažu, hajdemo nešto pojesti, a ja njih pitam.... srrrrk.... hoćemo na ćevape u Rubelj ili na pizzu?
— Buš još kave? Srrrk....? Finu je danas Anđa skuhala, ne? I, kam ste otišli?
— Ma joj, srrrk... u nekakav restoran za koji uopće nisao znao, nešto kinesko, ima neko čudno ime...
— I, jel bilo dobro?
— Ne čekaj, mislim da je bio japanski... sve je to meni isto, srrrrk... i tako mi uđemo unutra, a ono nema stolaca! Svi sjede na podu! Bemti, to još nisam vidio...
— I kaj ste na podu sjedili?
— Pa da, imaju te jastuke i tako... naručimo mi nešto... srrrrk... dolazi hrana, i uz nju nekakvi štapići, jebo te vrag, kako se s njima jede?
— I kak ste jeli?
— Pa rukama! Kako inače! A onda je došao kelner i pitao me hoću li vilicu i nož! Jasno da hoću!
— Kak to more bit, restoran gdje se sjedi na podu i jede rukama ili drvenim štapićima! To nije higijenski!
— A i hrana je bila nekako sirova, sve neko lišće, alge, riža... srrrrk...
