Zaigran i lud…
Kad si dijete sve ti je dozvoljeno. Zaigranost, iskrenost, upornost, ludost, istraživanje, propitivanje… Sve su to osobine koje te kao dijete definiraju i čak štoviše, potiče te se na razvijanje tih osobina. Kao dijete nemaš briga. Znaš da će sve tvoje ˝probleme˝ ( gdje su igračke, tko će te presvući, tko će te uspavati… ) riješiti mama i tata. Tvoja je zadaća samo da bezbrižno koračaš kroz taj maleni i neotkriveni svijet i u tom procesu o njemu saznaješ sve više.
Svakim danom odrastanja priča se lagano mijenja. Zaigranost postaje razmaženost, pažljivo se bira kada iskazati iskrenost, upornost je pozitivna u rijetkim stvarima, istraživanje je opasnije, propitivanje svega i svačega postaje bespotrebno jer prave odgovore ne dobijaš. Sa odrastanjem, jasno je, dolaze nove obaveze i novi zadatci koje trebaš ispunjavati.
Kralj je stvarno gol!
Let ispod radara…
Zanimljivo je ovo vrijeme u kojem živimo. Na vrh ljestvice vrijednosti dolaze neke stvari koje se na vrhu ne bi trebale nalaziti. U svakodnevnom životu događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, a nade u nekakvu bolju budućnost naprosto nema bez promjena. A činiti promjene je nešto najteže. Kritizirati politiku, institucije, birokraciju, Europsku Uniju, generale, svećenike, daleke prijatelje, susjede, rodbinu, lako je. Ono što predstavlja problem jest manjak kritike samih sebe.
Život je bolest…
Život je nasljedna bolest od koje svi prije ili kasnije umiremo. Nije li tako? Međutim, postavlja se pitanje što raditi sa životom koji je sasvim sigurno suočen sa preranim prestankom? Eutanazija je pitanje koje generacijama muči veliki broj ljudi i vrlo ih često grupira u potpuno suprotne ˝tabore˝ - za i protiv. Što je od ta dva izbora ispravno i postoji li ijedan potpuno ispravan odgovor?
U svom izvornom značenju, još iz Stare Grčke, eutanazija je označavala želju za blagom smrću ( eu – lijepo, dobro, lako i thanatos – smrt ). Da bi se do današnjeg dana zapravo taj pojam razvio u nešto što bi se moglo iskazati kao uklanjanje boli ubojstvom. I tu se postavlja glavno pitanje i nastaje glavni problem? Može li i kada ubojstvo biti opravdano? U Kaznenom Zakonu RH, članak 94. kaže : ˝Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina˝. Dakle, sasvim je jasno kakav je stav zauzeo hrvatski zakonodavac po pitanju eutanazije.
Što je zapravo eutanazija?
No smoking!
Europska Unija krenula je u pohod protiv pušača. Nema više dima, pepeljara i tog otrovnog smrada cigareta. Zapalili ste cigaretu? Loše vam se piše!
Kao prvo, zapalite li cigaretu tamo gdje je to izričito zabranjeno, suočiti ćete se sa enormnom kaznom koju ćete teško platiti čak i ako ste Rom koji svakodnevno svira najljepše zvuke Zdravku Mamiću i kupi slatke novčanice od po 500 Eura.
Ako mislite da ste dovoljno lukavi i da se možete ščućuriti u neki zabiti kutak gdje vas nitko ne vidi i tamo zapaliti tu toliko potrebnu cigaretu, grdno se varate. Naime, po takvim će se kutevima šetati opasna ˝pušačka policija˝. Uhvate li vas sa cigaretom u ruci slijedi pretresanje, provjeravanje tjelesnih šupljina, čitanje bukvice, a ako ste drski mogao bi pasti i koji ˝odgajački˝ šamar. I naravno, pored sramote koju će vam revna pušačka policija izazvati tu je i ona prva mjera enormno visoke kazne.
Nema bježanja!
Čudni ljudi…
Čudni su ljudi. Teže nekakvom tobožnjem savršenstvu, često sebe gledaju u najboljem svijetlu - ˝On/ona je đubre, ja to nikad ne bih mogao/mogla˝ - izjave su koje kod takvih ljudi često možete čuti.. Takvi će se vrlo često upustiti i u tobožnju borbu protiv nepravednosti i svojevrsne trulosti sistema. Neki od njih postati će čelnici sindikata, neki će na raznoraznim manifestacijama ponavljati unaprijed naučene parole, neki će samo nešto pisati, neki neće raditi apsolutno ništa ( samo se hvaliti bez realne podloge ), neki će učiniti nešto sasvim drugačije od ovog navedenog. Međutim, što je poanta? Svi ti ljudi ( u većini slučajeva ) su svjesni da nešto nije u redu i da su promjene bitne, ali isto tako ti ljudi ( u većini slučajeva ) nemaju ˝muda˝ te svoje stavove ili ideje braniti od svih i svačeg.
Što se onda događa sa takvim ljudima? Velika većina njih potone u prosječnost = zaborav, neki ostanu na ˝sceni˝, ali vješto ukroćeni, a samo rijetki nastave svoj trnoviti put.
Prosječni :
Novi ˝udar˝ Miklenića…
Zanimljivo je kako se neki još uvijek ne mogu pomiriti sa rezultatima predsjedničkih izbora. I dok mi je to sasvim razumljivo i očekivano od strane Milana Bandića, ostalih predsjedničkih kandidata i pojedinih stranaka koji su te kandidate podržavali, kao i njihovih pristaša nije mi potpuno jasno, a svakako je neopravdano toliko protivljenje Crkve.
U svojoj novoj kolumni u ˝Glasu Koncila˝, Ivan Miklenić naglašava kako je novog predsjednika odabrala samo trećina od ukupnog broja hrvatskih birača, čime valjda želi naglasiti kako nije zadovoljena volja većine, već samo jednog malog broja građana. Smeta Miklenića i to što je Ivo Josipović od samog početka ( i to kao kandidat Crkvi ipak manje poželjnog SDP-a ) bio favorit i tako u drugi plan bacio velike vjernike ( vrlo poželjne od strane Crkve ) kao i novootkrivenog vjernika iz drugog kruga.
Centri moći na sumnjivim stranama…
Konačno je završilo! Parada veselja i kiča koja je koštala minimalno 50 milijuna kuna konačno se privela kraju. I sada, kada je sve gotovo zanimljivo je malo osvrnuti se na kampanju i pojedine kandidate. O sudionicima prvog kruga ipak nešto kraće, nego o glavnim likovima.. Pa krenimo…
Andrija Hebrang – pokazao se kao dobar glumac, ali samo kao glumac koji je nakon objave rezultata pokazao pravo lice i dokazao da niti ima karizmu, niti program, a niti potporu birača kako je bio uvjeren. Loš Hebrangov rezultat nagovještaj je crnih dana za HDZ bez obzira premijerkino uvjeravanje u suprotno
Nadan Vidošević – četvrtoplasirani kandidat koji je skupa sa Draganom Primorcem poremetio planove neprikosnovenom Andriji Hebrangu. Što reći. Puno para potrošio, a zapravo malo rekao. Ono što je meni ostalo u sjećanju jest njegov govor poslije objave rezultata od kojih je možda najvažnija rečenica ˝Za poraz nikada ne treba kriviti drugoga!˝
Kao konj u drugi krug…
Ljubim te voljeni narode moj! Pitaš se zašto? Odabrao si Milana Bandića kao drugog ˝putnika˝ drugog kruga predsjedničkih izbora.
Narod kojemu je parola ˝kruha i igara˝ bitnija od toga kako se do tog istog kruha dolazi, za svog predsjednika, gradonačelnika ili čak premijera bira ljude poput Milana Bandića. Populizam i obećavanje brda i dolina bez pravog pokrića u prilično čudnom hrvatskom narodu ima savršenu prolaznost. Kada se svemu tome pridoda izlaznost od samo četrdeset i nešto sitno posto birača, čudno je što Milan Bandić nije izbore dobio već u prvom krugu. Stotinu puta do sada sam to rekao, ali ponoviti ću još jednom. Neizlazak na izbore je najgluplja odluka koju pojedinac može donijeti. S obzirom da smo narod koji nema petlje stvari mijenjati na bilo koji konkretan način, izbori su jedina prava prilika iskazati svoje mišljenje. Neizlazak, kao što vidimo znači ustoličenje ovakvih ljudi na previše važne pozicije.
Zemlja snova…
Štednja uz gotovo 400 milijuna kuna prihoda…
Zanima me bi li se broj katolika u Hrvatskoj ( oko 90% ) drastično smanjio uvođenjem crkvenog poreza, kao primjerice u Austriji… Hrvatska iz državnog proračuna, na temelju ugovora sa Svetom stolicom za vjerske zajednice godišnje izdvaja oko 400 milijuna kuna, od čega najviše ide najbrojnijoj katoličkoj zajednici. U što taj novac ide? Ne bi li Bog trebao biti svugdje i uvijek ˝dostupan˝ za svoje vjernike? Možda su nove crkve, brojna zemljišta u vlasništvu Crkve, ulazak u pojedina poduzeća na vodeća mjesta od strane Crkve način da se vjernici približe Bogu? Iako će i sam Bozanić optužiti konzumerizam, izgleda da je Crkva odlučila biti u stopu s vremenom i masno naplatiti svoj težak posao posrednika između Boga i ljudi. Mogu samo zamisliti kako se jedan vjernik osjeća prosvjetljeno i ˝spašeno˝ kada uđe u novu Crkvu, sa oltara sluša čovjeka koji će mu suptilno sugerirati za koga glasati, sa kime i kako praviti djecu i možda najvažnije pozivati na štednju i racionalno trošenje novca. Taj osjećaj mora da je neopisiv.
Interes vjernika – što je to?
Sustav ne funkcionira, ali…
Možemo se generalno složiti da sistem kažnjavanja, zadržavanja i kontroliranja nasilnika, kao i zaštita žrtve kod nas ne funkcionira onako kako bi trebao i da se to pitanje treba što prije povući i krenuti u neke ozbiljnije promjene. Međutim, danas želim pričati o jednom drugom aspektu nasilja nad ženama..
Dakle, nasilje nad ženom kao takvo rijetko kada počinje brutalnim premlaćivanjem. Sve počinje jednim šamarom, iz kojeg se postupno prerasta u brutalna premlaćivanja i sustavno dovođenje žene u ponižavajući položaj. Žene u današnjem društvu, iako ne posve ravnopravne uživaju kudikamo bolji položaj od žena prije nekoliko desetljeća, a sve zahvaljujući vlastitim naporima da se emancipiraju. Ono što ja primjećujem, odnosno što je moj dojam jest da te iste žene u današnje vrijeme sve više i više pokušavaju vratiti svoj položaj na grane na kojem su bile u toj za mnoge žene crnoj prošlosti. Zašto je tome tako?
Malo je drugačije od zamišljenog, ali eto…
˝Dragi prijatelji, morate znati da sam ja preuzeo ministarsko mjesto pod pretpostavkom da će se sve odvijati onako kako sam ja zamislio. I stvari u mom resoru se i dalje razvijaju prema mojim zamislima, a to što su te zamisli popločene navodnim mitom, korupcijom ili bilo kojom drugom kriminalnom radnjom sada zaboravite jer kako ja mogu znati da su pločice na kojima hodam napravljene od tako strašnih zločina? Vi me pozivate na političku odgovornost, a ja ću vas pitati što imate kazati o slučaju iz 1432. kada je jedan tamo seljak od kojeg svi vi iz opozicije potječete odlučio ofarbati kočiju jednog uglednika farbom koja je bila za 0,00045 posto skuplja od druge koju je predlagao naš predak, tamo neki veliki domoljub i borac za interese vlastite države?˝ Zvuči li vam ovo pomalo smiješno, neistinito ili moguće samo u filmovima? Pogledajte sjednicu Sabora pa ćete vidjeti da je to surova stvarnost. Stvarnost u kojoj jedan ministar na sličan način negira političku odgovornost, i što je još zanimljivije taj način se pokazuje uspješnim.
Tužan sam, razočaran i pobjeđen ovih dana. Sva moja vjera u ljudsku dobrotu ruši se kao kula od karata. Još jedan mladi život oduzet je rukom nasilnika.
Što se to uvuklo u nas? Kakva nas to stravična misao vodi u životu? Odakle tolika mržnja, tolika želja nauditi drugome? Zar nam je glavni cilj postao nauditi drugome? Zar su ljubomora, bijes i nezadovoljstvo nadvladali nad svim dobrim osobinama? Gdje je nestao onaj nesebični duh koji svatko, ali baš svatko mora imati u sebi? Zar smo odlučili život provesti skrivajući i potiskujući te osobine samo kako bismo ˝pobjedili˝ onog pored sebe? Neki to zovu ambicioznost, ja to nazivam ludost. I to ne bilo kakva, već ona koja već godinama sustavno razara cjelokupno društvo i koja proizvodi toliko tragedija i nesretnih sudbina.
U tri mjeseca tri samoubojstva...
Tri samoubojstva mladih prijatelja u samo tri mjeseca u istom selu pokrenula su lavinu pitanja bez pravog odgovora zašto je tome tako i što se moglo učiniti da se tako nešto spriječi. Prije svega važno je naglasiti da je većina samoubojica, pogotovo mladih, neodlučno želi li nastaviti živjeti ili ne pa na ovaj ili onaj način žele tu svoju dilemu prenijeti na okolinu u nadi da će odnekud doći ˝spas˝ i razlog za život.
Teško je shvatiti da si netko može oduzeti život zbog nesretne ljubavi, izgubljenog posla, pa čak i zbog ozbiljne ugroženosti vlastite egzistencije ( zbog financijskih ili kojekakvih drugih razloga ). Međutim, valja imati na umu da nisu svi jednaki i da neke osobe poraze bilo koje vrste proživljavaju kudikamo teže i ozbiljnije od većine ljudi. Ono što je nekome mali korak unatrag u vlastitim nastojanjima, za nekoga drugog to može predstavljati problem veličine Himalaje.
Što je s prevencijom?
Savršeni proračun...
Proračun za 2010. godinu biti će savršen ili gotovo savršen. Naravno, samo ako je suditi prema izjavama premijerke Jadranke Kosor i članova Vlade. Standardna priča ponavlja se svake godine, vladajući donose prijedlog proračuna, oporba ga pljuje, međutim na kraju svaki prijedlog proračuna prolazi uz gdjekad kakve kozmetičke izmjene. Ove godine oporba se odlučila ne podnositi amandmane na proračun jer je on ˝loš i nepopravljiv˝.
No izgleda da je u našoj zemlji postalo uzaludno zamarati se bilo čime, pa tako i proračunom jer u konačnici što se može promjeniti? Oporba je preslaba, narod prepasivan i isprepadan. Rezultat svega toga je stanje u kojem se nalazimo. Niti ne zaslužujemo bolje!
180.000,00 kuna za zvona.
Stop diskriminaciji!
STOP DISKRIMINACIJI! – parola je koja upada u oči na jumbo plakatima diljem zemlje. Centar za mirovne studije zajedno s Uredom za ljudska prava RH i Uredom pučkog pravobranitelja u sklopu projekta ‘Podrška implementaciji Zakona o suzbijanju diskriminacije’ provodi javnu nacionalnu kampanju o diskriminaciji. Vrlo često su žrtve diskriminacije invalidi koje se, između ostalog ˝štiti˝ spomenutim Zakonom. Međutim slova na papiru su jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Na žalost!
Neovisni, ali ne i neutralni