Ministar financija Ivan Šuker lagao je kad je rekao da je 87% proračuna fiksno. Da to nije tako najbolje je objasnio guverner HNB-a Željko Rohatinski koji je izjavio da ništa nije nedodirljivo jer da sva ta davanja iz državnog proračuna su regulirana zakonima koje je donijela Vlada RH te da se ti isti zakoni mogu mijenjati baš kako su i doneseni. Valja istaknuti da je Rohatinski također naglasio da pri tome ne treba dirati u socijalno najugroženije.
Druga laž proizlazi iz prve laži, a ta je da unatoč konstataciji da je 50.000 ljudi viška u državnoj upravi, da se njih ne može tek tako otpustit jer da bi večina završila na burzi i opet postala teret državi. Istina je da su tih 50.000 ljudi viška i ovako i onako teret državi, samo kao zaposleni na teret državnog proračun, svaki taj čovjek trošak je od kojih 8.000kn na mjesec, dok bi kao nezaposlenik na burzi bio bar upola manji trošak. Dakle to je momentalna ušteda od 50%... ili konkretno, to je ušteda od 2,4 milijarde kuna i to u najgoroj varijanti da nitko od tih 50.000 ljudi ne nađe drugi posao.
Prije malo više od dvije godine uputio sam otvoreno pismo Zoranu Milanoviću upozorvajući ga na problem Milana Bandića i da je tada bilo pravo vrijeme da se SDP riješi Bandića. Naravno, Milanović me nije poslušao. Nije se usudio tada žrtvovati, figurativno govoreći kraljicu da bi dobio utakmicu. Umjesto toga svojim mlitavim odlukama doveo je do toga da je prvo izgubio na izborima iako je praktički samo trebao doći i uzeti pobjedu jer mu je sve bilo na pladnju, a sada je izgubio i „kraljicu“ koja se u međuvremenu odmetnula i odlučila izaći samostalno u predsjedničku utrku i time dodatno uzdrmati i onako već mlitavi SDP koji je svoju mlitavost još jednom prezentirao u saboru ne izjašnjavajući se ni za ni protiv sporazuma sa Slovenijom.
Halo! Pa dajte više napravite neki potez, pa po makar bio i krivi, ali dajte već jednom pokažite nekakav stav! Moram ovako pisati u Bandićevom stilu, jer čini se da tako jedino nešto dolazi do Iblerovog trga.
Ovih dana zahuktala se rsprava o tome treba li potpisati sporazum Kosor – Pahor kojim se nejasno definira pojam veze Slovenije s otvorenim morem. Zanimljivo je kako jedna druga stvar posve prolazi neprimjećeno iako bi upravo zbog toga bilo kakav sporazum o arbitraži posatao posve nepotreban.
Radi se o tome da će uskoro na snagu stupiti Lispabonski sporazum jer je i posljednji kočničar, češki predsjednik, odlučio popustiti i potpisati sporazum. Stupanjem tog sporazuma na snagu, odluke koje se donose unutar EU više ne moraju biti potvrđene od svih članica da bi postale pravovaljane. Čitavo vrijeme slovenske blokade pregovora Hrvatske i EU spominjao se Lisabonski sporazum i kako bi sve bilo drukčije da je sporazum zaživio (u to vrijeme je Irska na referendumu odbila sporazum i činilo se da će ostati samno mrtvo slovo na papairu).
Upozoravali smo godinama da je na vlasti stranka opasnih namjera koja radi protiv interesa Hrvatske. Objavljeni sporazum Kosor – Pahor, kao i izbor pred kojim se zemlja našla, blokada pregovora ili vjerojatan gubitak teritorija, izravna je posljedica stanja u kojemu se nalazi Hrvatska.
Prezadužena, slabašne ekonomije, praktički uništene industrije postali smo najobičnija kolonijlna bana republika koja će vjerojatno biti prisiljena odreći se dijela svojeg teritorija. Ono što nije uspjela srpska agresija na Hrvatsku, uspješno je napravio HDZ svojom vladavinom praktički svih ovih godina od osamostaljenja Hrvatske.
Da na vlasti nisu bili lopovi, već ljudi kojima je stalo do Hrvatske, danas uopće ne bismo bili pred dilemom teritorij ili EU, ali situacija je takva da je ekonomska kriza udarila u najgori trenutak i da je Hrvatska ovisna o inozemnim kreditima koje sad Šuker bjesomučno podiže u Americi po astronomskim kamatama, jer u suprotnom uslijedio bi raspad državnog proračuna, što bi dovelo do sveopćeg kaosa u zemlji.
Jučer je konačno i do glavne informativne emisije Nove TV došao slučaj Damira Fintića, vlasnika portala vukovarac.net koji je pravomočno osuđen za klevetu koju on nije počinio i zbog čega će odležati u zatvoru. Time je naš azemlja postala lider među europskim zemljama kad se radi o represiji nad novinarima i zatvaranjima istih, što će nam i te kako pomoći u pristupnim pregovorima s EU.
Ono što se dođađa posljednjih mjeseci u Ustavnom sudu nije ništa drugo nego li institucionalni državni udar u režiji Jasne Omejec. Svojom izjavom da će u slučaju da Ustavni sud presudi da je nametnuti „Harač“ od strane Vlade RH neustavan, pravo na povrat imati samo oni koji podignu ustavnu tužbu. Da ne bi istalo sve na tome, nedavno je stigla i dopuna izjave u kojoj navodi da će pravo na povrat imati ne samo oni koji su podnjeli ustavnu tužbu već će morati i doslvno pogoditi po kojoj osnovi će ustavni sud eventualno proglasiti „Harač“ neustavnim.
Ovakvim izjavama Ustavni sud jasno je dao do znanja da svi građani nisu jednaki već da samo uska skupina ljudi ima pravo na zaštitu svojih ustavom zajamčenih prava, koja su bar na papiru jednaka za sve građane. Drugim riječima Ustavni sud u najmanju je ruku suspendirao Ustav RH.
Zašli smo već prilično duboko u rujan, a jedini prosvjedi koji su počeli prilično neslavno su oni sindikata HUS. Svi ostali sindikati ne žele sudjelovati u prosvjedima navodeći svakakve razloge. No to sad nije ni toliko bitno zašto ne sudjeluju na prosvjedima koje organizira HUS, već činjenica da drugi sindikati uopće niti ne razmišljaju o organizaciji prosvjeda.
U posljednjih par mjeseci aktualna nesposobna vlast dodatno je pogurala ovu zemlju na dno ljestvice nekonkurentnosti gdje smo već prije kriznog poreza i povećanja PDV-a smješteni u društvo Namibije i Vijetnama, a sad su veći oni za nas „zapad“ bar kad govorimo o konkurentnosti ekonomije. U svakoj normalnoj zemlji već sama činjenica da se nalazimo u društvu takvih zemalja bila bi sindikatima povod za prosvjede, no u Hrvatskoj sindikati na to i ne pomišljaju. I imao je Radimir Čačić pravo kad je rekao da sindikati nisu u stanju organizirati prosvjede, jer ti sindikati uopće ne zastupaju radnike, već drže štangu HDZ-ovoj vladi iz kojekakvih sitnih interesa vodećih ljudi sindikata.
Prije otprilike godinu dana slušali smo tadašnjeg HDZ-ovog predsjednika Vlade RH kako vozimo u petoj brzini. U međuvremenu, godinu dana kasnije, dragi vođa Ivo zaključio je da on tu više ne može ništa i pobjegao je pri tome odlučivši da će iskoristiti sve moguće povlastice koje mu po (nakaradnim) zakonima pripadaju, dok običan puk sve više strahuje za golu egzistenciju.
Volan automobila u toj petoj brzini preuzela je Ivina vjerna pratilja Jadranka Kosor i priopćila nam prije koji dan da smo dotakli samo dno. Pravo je čudo da se nije sve raspalo s obzirom da smo u petoj brzini odjurili do samog dna… ili možda nismo još ni dotakli dno? Teško je prosuditi po izjavama koje stižu iz Vlade RH gdje smo uopće jer način na koji se donose i mijenjaju zakoni u ovoj državici više podsjećaju da se nalazimo negdje u svemiru gdje pojmovi gore i dolje gube svaki smisao.
Istraga o krivcima za tešku željezničku nesreću nagibnog vlaka otela se kontroli i čini se da će osumnjičeni za izazivanje prometne nesreće biti rukovodeći ljudi HŽ-a. Među njima je i Ivan Medak, autor onog famoznog pisma „Barba Luki“ u kojemu Medak na krajnje sramotan način traži od Luke Bebića da mu doslovno da direktorski posao u HŽ-u, što je Luka Bebić i napravio. Medak je zasjeo u direktorsku fotelju HŽ-a, a Luka Bebić nije vidio ništa spornog niti u tom pismu koje je procurilo u javnost niti u tome da je nestručna osoba postavljena na, kako se ispostavilo, vrlo odgovornu funkciju o kojoj ovise ljudski životi.
Prvi potezi navodno nove vlade, na žalost ne ulijevaju nimalo povjerenja.
1.) Brzinski rebalans kojime se uštedjelo (mizernih) 780 milijuna kuna u odnosu na potrebnih 14.000 milijuna kuna (pišem ovako da bi vam bilo jasnije koliki je to nerazmjer) pokazuje da ni ova vlada nema snage ni „muda“ uhvatiti se u koštac sa samom srži problema. Iako se krenulo od samih sebe u rezanju troškova, što je dobar demagoški potez, nastavak ne donosi ništa dobra. Ukidaju se besplatni udžbenici (toliko o zemlji znanja) u vrijednosti 300 milijuna kuna, ali se zato isplaćuje regres za sve koji žive na državnim jaslama koji će nas doći 400 milijuna kuna. Ako nemamo za obrazovanje, imamo za plandovanje.
