pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jučer je umro George Carlin. Vjerojatno većini njegovo ime neće mnogo značiti, no možda ga netko prepozna u ovoj kratkoj snimci njegovog lanjskog nastupa:

Oprostite, ali zna li itko Sinišu Svilana? Znam da je dugoročno, no trebali bi početi na vrijeme, sezona-dvije prolete za tren. Iskustvo sa okupljanjem "celebritiya" je već dokazano, gledanost je tu. Ionako znamo da su spremni na sve, rado će potpisati i ugovor o ropstvu ako će ih to dovesti na televiziju.

Jadni, sve im je teže i svi su protiv njih. A oni su nam jedina luč slobode u ova teška i represivna vremena. Bez njihovih priloga bili bi izgubljeni, bez njihovih tekstova nepismeni, bez njihovih komentara zavedeni... Oni brinu za naše duševno zdravlje.

Neki i malo više i konkretnije, poput recimo Ive Pukanića koji je zatražio oduzimanje poslovne sposobnosti svojoj ženi, Mirjani Pukanić. Pri čemu je naravno indikativno da sva imovina glasi na nju, a da je njoj (najblaže rečeno) njega dosta. To je par udruga popratilo priopćenjem u rukavicama, no ono što je možda najbizarnije u cijeloj priči jest da je ona prisilno odvedena sa konferencije za novinare koju je priredila u svom stanu. Prislno nekog odvesti i zadržati ga u psihijatrijskoj ustanovi se može samo u slučaju da je ta osoba opasna po sebe ili druge (život, zdravlje i sigurnost je pravna formulacija), te sada na temelju ovog slučaja treba izvući zaključke.

Taj se čovjek odmah na početku rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj, ušao je u taj rat na način na kojem je mislio da će najbolje doprinjeti i iskazao se, zaradio je povjerenje svojih suboraca. Preuzimao je sve veće odgovornosti, povremeno se nije slagao sa nekim odlukama onih iznad njega u zapovjednoj strukturi koje su donošene jer ih je smatrao političkim uplitanjem, no ipak je bilo dovoljno onih iznad koji su ga cijenili da može nesmetano obavljati posao za koji je zadužen. O tome najsažetije govore promaknuća i odlikovanje, iako je to samo površna priča. Onu pravu znaju samo oni koji su bili tada tamo.

Heroj ili zločinac?

Svakako, oni kojima je iz ovog ili onog razloga smetao govorili su o njegovoj umješanosti u neke kriminalne aktivnosti, oni koji su ga branili su to pokazivali kao namještaljke određenih interesnih sfera. Bilo je i tekstova po novinama, zaredaju pa se prorijede, kako protiv njega tako i njemu u prilog.

Heroj ili zločinac?

Dolazi nam američki predsjednik... Neće on još dugo biti predsjednik a hoće li ga smijeniti Obama, McCain ili Clinton ili će se sljedeći Gavrilo Princip zvati Ivan Korade nije bitno u ovom trenutku, jednako kao ni prometne gužve za nas Zagrepčane bez obzira što imamo Crotram koji bi mogao biti pravi nasljednik izvoznog uspjeha kojeg je u osamdesetima postigao Jugo.

Pale se i jeftine mase oko NATO-a i referenduma. Ne gledaju na to da je Slovenija već u NATO savezu i da zato jednostavno moramo pristupiti. Od pamtivijeka, Hrvatska još jedino sa Slovenijom nije ratovala, a ratovala je ne samo sa svim susjedima nego i mnogo šire. Istina, uglavnom je to zato jer Slovenija dominantan dio povijesti nije ni postojala, no svako odlaganje taj argument pretvara u jadnu ispriku, pogotovo kad za to postoji toliko razloga. A kako nam primjer Grčke i Turske govori, NATO se neće miješati u odnose država članica kad krenemo oslobađati Karavanke. Uostalom ako je Trst naš, čiji može biti Kopar? Talijanski?

Prekjučer se zapravo ništa nije dogodilo, ako izuzmemo mahanja zastavama. Proglašenje nezavisnosti Kosova ("iz druge") teli se po medijima već mjesecima. No to ništa što se dogodilo je ujedno i prvorazredni svjetski problem koji se događa Hrvatskoj pred nosom.

I iako je svima očito kako je hrvatska politika potpuno nespremna i nepripremljena za bilo kakvu krizu, bez obzira govorili o vlasti ili o opoziciji, bilo bi dobro trezveno razmotriti koje su opcije na raspolaganju, koji su činitelji bitni i koji bi postupak bio najbolji po RH. Od toga je zapravo najlakše definirati opcije a posebno teško ono "najbolje po RH", pa ću zato i krenuti od tog kraja.

Policijski dužnosnik kazneno je prijavio ženu sa kojom se sreo i koja je snimila njihov razgovor. Frka je nastala oko toga jer je sve u kontekstu visokoprofilnog suđenja za ratne zločine i sveg politikantstva koje je vezano uz to, tako da je taj podatak gotovo zanemaren.

Nekom koincidencijom, pred nekih mjesec dana u New Yorku se dogodilo da je iskusni policijski isljednik uhvaćen u krivokletstvu zato jer je svjedočio kako nikad nije ispitivao optuženog, a da bi obrana nakon toga pustila snimku koju je za vrijeme ispitivanja potajice napravio osumnjičenik.

Niti jedna analiza o tome što i kako će neka od dvije "pobjedničke" stranke na ovim izborima sastaviti koaliciju i doći do podrške 77 zastupnika ne uključuje i jednu (po zagrebačkim tračevima prilično očiglednu) mogućnost...

Što ako Milan Bandić i dominantan dio zagrebačkog SDPa prijeđe u HDZ?

Naravno, to nije moguće (vidi naslov) i to se neće dogoditi. Nemojte dalje čitati. Zaista, ovo je samo mala misaona vježba, "što bi bilo kad bi bilo". Neću spominjati ni imena, ni sinoćnju večeru na Gračanima. Niti HDZ kupuje mandate, niti je Milan Bandić na prodaju.

... o slobodi izbora.

Ovih, netom minulih izbora. Prvo one opće stvari, poput insinuacija u namještenost izbora - ovi su izbori regularni, demokratski i legitimni. Niti jedna od potencijalnih rupa (najkonkretnije APIS) nije ostala nepokrpana i neovisna provjera (GONGov PVT) potvrđuje ispravnost ukupnih rezultata. Jednako tako d'Hondt - izborna pravila su fer i poštena ako su svi na vrijeme upoznati s njima i ako se jednako primjenjuju na sve. A svako, ali baš svako "preračunavanje" glasova onih koji nisu glasali jest (makar moralna) izborna prijevara, tako da niti jedan sistem osim direktnog brojanja glasova nije dovoljno dobar da bi bio bolji od ovog. Za kraj ovog dijela, rezultat ovih izbora je pokazao kako prepoznatljiva, jasna većina ne postoji. To naravno vrijedi za razlike između parlamentarnih stranaka, ovi su izbori pokazali, na primjer, kako je dominantno opredjeljenje birača u Hrvatskoj priključenje EU.

Gospodine Radimire!
Zahvaljujem Vam na Vašem promotivnom pismu koje ste mi uputili kako bi me naveli da svoj glas dam Vašoj stranci. Odgovora ne očekujem jer pretpostavljam kako će ovo pismo (ako i uspije) u Vaše ruke doći tek nakon nedjelje, a četiri godine do sljedeće prilike je prilično vremena, sumnjam da ćemo se ove korespondencije tada prisjetiti.
Slažem se u potpunosti sa tezom kako su Hrvatsku u zadnjih 17 godina (a vjerujem da bi mogli odabrati i dulje vremensko razdoblje) vodili nesposobni političari. Kako i sami napominjete tri rečenice kasnije, od 2000. do 2003. i Vi ste bili među njima, te sam na mah bio i iznenađen takvom otvorenošću. No, pročitavši cijelo pismo, zaključio sam da sebe ne ubrajate u tu kategoriju, što me nije iznenadilo.

Upućeniji znaju da je do sada sve glasove na svim izborima na nacionalnoj razini (a i dobrom dijelu lokalnih) zbrajala tvrtka Apis-IT d.o.o. daleko poznatija kao CAOP. Pod ovim imenom (prilično nezgodno izabranim) i kao d.o.o. posluju tek od početka ove godine, kao "rješenje" vlasničkih odnosa između grada Zagreba i Republike Hrvatske, na temelju direktnog dogovora Milana Bandića i Ive Sanadera. Ta tvrtka inače, osim izbora, zbraja i sve poreze, carine i trošarine ove države, da manje poslove ne nabrajam. Reklo bi se da je posao koji ta tvrtka radi mission critical za ovu državu.

U naslovu je broj ljudi koji se danas, još uvijek, vode kao nestali u Domovinskom ratu, po evidenciji međunarodnog Crvenog križa objavljenoj u povodu sutrašnjeg "Dana nestalih".

Sutra ćemo vjerojatno u vijestima čuti podatak o 1.122 nestala koliko je prikazano na stranicama Uprave za zatočene i nestale MOBMS. To su "naši".

Žrtve rata, a svaka nestala osoba to po definiciji jest, Republika Hrvatska dijeli na "naše" i "njihove". Da su živi (jer je zbog proteklog vremena taj termin eufemizam za "ne zna se gdje je i kako poginuo"), praktički svi oni bi danas imali pravo na hrvatsko državljanstvo. Građani Republike Hrvatske. Žrtve rata. 1.122 za koje Republika Hrvatska brine i 1.264 za koje Republika Hrvatska ne brine.

Jučer je u dnevniku Nove TV prikazan prilog o iskazanoj namjeri korejskog ulaganja u hrvatska brodogradilišta. Cijeli je prilog zapravo usmjeren na to kako je time opravdan strah za radna mjesta, neki sindikalac tvrdi kako je to potez kojim vlada pokazuje svoju nesposobnost rješavanja problema, par radnika su na mikrofonskim mukama priznali da se boje za svoj posao...

Da se zadržimo samo na iznesenom u prilogu, riječ je o 4.200 radnika i 1.200 kooperanata koji tako "strahuju" - iako je riječ o zemlji koja je među vodećima upravo u tom poslu, znači znaju kako se radi taj posao. I sindikalac koji govori o tri sanacije i dvije milijarde kuna koje smo im svi mi putem bezidejne vlade poklonili - pitam se je li ikad čuo za izraz vreća bez dna. A ima i obraza govoriti o tome da bi bilo bolje prvo sanirati pa onda prodavati, "da se postigne bolja cijena" - bez ikakvih mjera koliko bi ta sanacija mogla koštati i kome bi se nakon toga mogli prodati.

Što se više medija i političara uključuje u Kiro prosviro priču, to mi ona postaje tužnija. Svaki pošten cirkus ima klaune, i jedino ako ih ozbiljno shvaćamo njihove pite koje sami sebi lijepe u lice prestaju biti smiješne i postaju tužne. O da, odlazi cirkus, a nije li nam i pajac već pomalo drag? I da, doći će neki drugi cirkus u naš grad...

Već smo i previše piksela na monitorima ovdje potrošili oko toga da li je taj cirkusant, ako ga uzmemo za ozbiljno, opasan ili ipak samo patetičan. Moj glas ostaje kod patetičnosti, no ono što me zabrinjava jest da smo možda i mi postali dio cirkusa. Da parafraziram, jesmo li postali takvi da ako nije na Jubitou onda se nije ni dogodilo?

Tekst koji sam uzeo za naslov stajao je kao obavezan natpis u svim javnim ustanovama u Hrvatskoj debelo u drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Javno je zdravlje bilo u pitanju a narodni običaji maramice nisu poznavali u kontekstu brisanja nosa ili hvatanja ispljuvaka. Na sudu, u knjižnici, kod liječnika - četiri su riječi majstori pismoslikari najčešće jednostavno uokvirili, možda se i sami pitajući kud ide ovaj svijet kad se tako nešto elementarno brani. Pričaju nešto o sušici, ali ovo je tradicija, uostalom takvo što direktno ugrožava muškost. Polako, nitko zapravo nije ni primjetio točno kada i kako, te su ploče postupno nestajale da bi se u osamdesetima mogle nazrijeti samo rijetke i jedva čitljive u onim zanemarenim mjestima koja su predugo čekala da im neki siz odobri renovaciju. Ljudi su prestali pljuvati po podu na javnim mjestima, Paloma je radila čak i papirnate, jednokratne maramice - zanatlije pismoslikari su ostali bez još jednog sigurnog posla ni ne sanjajući kako će kao obrt izmrijeti zbog igračke koja se kopča na televizor i koja se eto pojavila baš nekako tih godina. No, da ne skrenem s teme - ljudi su prestali pljuvati po podu. Ostaje nejasno jesu li ključni utjecaj na tu pojavu imali vrijedni ljudi u pismoslikarskim radionicama ili možda oni u Školi narodnog zdravlja, možda čak i političari koji su propisali obavezan natpis i kazne. Nađe se još pokoji rustikalac ili mladac (praktički uvijek muškarac), no ipak u Hrvatskoj više nije običaj pljuvati po podu.

U Hrvatskoj je danas, pomalo bizaran, običaj pljuvanja po leševima. Po žrtvama, fala na pitanju brojnih, zločina kako nedavne tako i netom minule prošlosti. Činjenice nisu nimalo bitne - naravno, barata se "istinama". "Naših" je žrtava uvijek više nego "njihovih", "naše" su žrtve nevinije, "njihovi" su zločinci opakiji. Činjenice nisu nimalo bitne. Za "naše" zločince uvijek postoji opravdanje, za "njihove" žrtve krivnja. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od "istina" nastaju mitovi. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od mitova nastaju novi zločini i nove žrtve. Činjenice nisu nimalo bitne.