I to ne samo "oni" dragi moj čitatelju ili još draža čitateljice, nego i ti i ja. Onako, među nama, jednostavno nema "njih". Svaki kompromis koji smo napravili, svaka stvar koju smo odgodili, svaki put kad smo pogledali na drugu stranu - zagazili smo korak dublje.
Pogledajmo oko sebe. Svaki je događaj, vijest ili akcija razvodnjena do beskraja kompromisima, nerealnim očekivanjima i/ili jedva ili nikako prikrivenim drugim interesima. A gdjekad se to začini i nekim marketingom, najčešće osobnim. Logika, konzistentnost i (usudim li se reći) poštenje su zgaženi i zanemareni, jednostavno "tako se to više ne radi".
Znate li kako malo vitezova imamo? Samo 245 (u društvu). I znate li zašto? Rađaju se samo u Sinju (kažu u tom istom društvu). I oni bi zbog toga, jelte, rodilište.
Na nekoj od televizija brižna novinarka nekidan nabraja kako se u Sinju rodi 150 djece godišnje i kako će to preopteretiti splitsku bolnicu u koju bi sad trebale ići sinjske buduće majke. I iako je to nekih po ure vožnje, što je otprilike u granici toga da unutar Zagreba netko stigne do iste ustanove tokom dana, poanta je da ako dijete nije rođeno u Sinju ne može "trčati alku". I to je ključni argument za dizanje bune protiv ministra zdravstva, "ličkog medvjeda", kako mu pritom tepaju. On se pak nemušto izvlači kako ta bolnica ne zadovoljava uvjete pa eto on brižan... A priglupa hrvatska novinarska kasta samo prenosi preseravanja bez imalo upotrebe mozga...
Danas je u vladi bilo još više politikanata nego inače, naravno zbog registra. Praktički ništa neobično, osim što je neka huškačica (za koju bi mogli pretpostaviti da ne voli Lepu Brenu) zatražila odgovornost Ive Josipovića kao zapovjednika OS RH i još tražila da provede istragu u MORH-u.
Postoji izreka da se ne treba pripisivati zla namjera nečemu što se može objasniti glupošću (http://en.wikipedia.org/wiki/Hanlon's_razor), no čini mi se da jedno ne mora isključivati drugo. Problem sa njenim tezama je naravno u tome što OS RH (pa i njihov zapovjednik) imaju potpuno drugačiju ulogu od MORH-a, narodski rečeno oni su vojska a u ministarstvu petljaju s papirologijom (u što brojim i taj registar) i niti oni imaju odgovornost za njihov šlamperaj niti imaju ingerencija raditi nadzor. Nisu oni naravno jedino ministarstvo koje s time petlja, ali ni ostala ih se zapravo ne tiču.
Zagrebemo li ispod površine, dogmi i parola jednih i drugih, oba su događaja javna manifestacija osobne slobode pojedinca - slobode vjere i slobode spolnog opredjeljenja - te možemo uočiti kako su i jedan i drugi događaj u osnovi vrlo slični. Postoje okupljanja, prigodne poruke i naravno procesije. Jedni preferiraju križeve drugi šarene zastave, no to je više stvar dekora nego neka suštinska razlika.
U obije grupe koje obilježavaju te dane postoje oni kojima je taj događaj nešto jako bitno i oni kojima je to ipak nešto manje važno i zapravo dobra prilika da provedu malo vremena sa onima do kojih im je stalo. Na same povorke većina tih koji te dane obilježavaju ipak gleda kao na vrstu ekzibicionizma, a ponegdje je primjetan i provincijalni zanos posebnosti time što imaju isto što i neki birani uzor.
Jučer je umro George Carlin. Vjerojatno većini njegovo ime neće mnogo značiti, no možda ga netko prepozna u ovoj kratkoj snimci njegovog lanjskog nastupa:
Oprostite, ali zna li itko Sinišu Svilana? Znam da je dugoročno, no trebali bi početi na vrijeme, sezona-dvije prolete za tren. Iskustvo sa okupljanjem "celebritiya" je već dokazano, gledanost je tu. Ionako znamo da su spremni na sve, rado će potpisati i ugovor o ropstvu ako će ih to dovesti na televiziju.
Jadni, sve im je teže i svi su protiv njih. A oni su nam jedina luč slobode u ova teška i represivna vremena. Bez njihovih priloga bili bi izgubljeni, bez njihovih tekstova nepismeni, bez njihovih komentara zavedeni... Oni brinu za naše duševno zdravlje.
Neki i malo više i konkretnije, poput recimo Ive Pukanića koji je zatražio oduzimanje poslovne sposobnosti svojoj ženi, Mirjani Pukanić. Pri čemu je naravno indikativno da sva imovina glasi na nju, a da je njoj (najblaže rečeno) njega dosta. To je par udruga popratilo priopćenjem u rukavicama, no ono što je možda najbizarnije u cijeloj priči jest da je ona prisilno odvedena sa konferencije za novinare koju je priredila u svom stanu. Prislno nekog odvesti i zadržati ga u psihijatrijskoj ustanovi se može samo u slučaju da je ta osoba opasna po sebe ili druge (život, zdravlje i sigurnost je pravna formulacija), te sada na temelju ovog slučaja treba izvući zaključke.
Taj se čovjek odmah na početku rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj, ušao je u taj rat na način na kojem je mislio da će najbolje doprinjeti i iskazao se, zaradio je povjerenje svojih suboraca. Preuzimao je sve veće odgovornosti, povremeno se nije slagao sa nekim odlukama onih iznad njega u zapovjednoj strukturi koje su donošene jer ih je smatrao političkim uplitanjem, no ipak je bilo dovoljno onih iznad koji su ga cijenili da može nesmetano obavljati posao za koji je zadužen. O tome najsažetije govore promaknuća i odlikovanje, iako je to samo površna priča. Onu pravu znaju samo oni koji su bili tada tamo.
Heroj ili zločinac?
Svakako, oni kojima je iz ovog ili onog razloga smetao govorili su o njegovoj umješanosti u neke kriminalne aktivnosti, oni koji su ga branili su to pokazivali kao namještaljke određenih interesnih sfera. Bilo je i tekstova po novinama, zaredaju pa se prorijede, kako protiv njega tako i njemu u prilog.
Heroj ili zločinac?
Dolazi nam američki predsjednik... Neće on još dugo biti predsjednik a hoće li ga smijeniti Obama, McCain ili Clinton ili će se sljedeći Gavrilo Princip zvati Ivan Korade nije bitno u ovom trenutku, jednako kao ni prometne gužve za nas Zagrepčane bez obzira što imamo Crotram koji bi mogao biti pravi nasljednik izvoznog uspjeha kojeg je u osamdesetima postigao Jugo.
Pale se i jeftine mase oko NATO-a i referenduma. Ne gledaju na to da je Slovenija već u NATO savezu i da zato jednostavno moramo pristupiti. Od pamtivijeka, Hrvatska još jedino sa Slovenijom nije ratovala, a ratovala je ne samo sa svim susjedima nego i mnogo šire. Istina, uglavnom je to zato jer Slovenija dominantan dio povijesti nije ni postojala, no svako odlaganje taj argument pretvara u jadnu ispriku, pogotovo kad za to postoji toliko razloga. A kako nam primjer Grčke i Turske govori, NATO se neće miješati u odnose država članica kad krenemo oslobađati Karavanke. Uostalom ako je Trst naš, čiji može biti Kopar? Talijanski?
Prekjučer se zapravo ništa nije dogodilo, ako izuzmemo mahanja zastavama. Proglašenje nezavisnosti Kosova ("iz druge") teli se po medijima već mjesecima. No to ništa što se dogodilo je ujedno i prvorazredni svjetski problem koji se događa Hrvatskoj pred nosom.
I iako je svima očito kako je hrvatska politika potpuno nespremna i nepripremljena za bilo kakvu krizu, bez obzira govorili o vlasti ili o opoziciji, bilo bi dobro trezveno razmotriti koje su opcije na raspolaganju, koji su činitelji bitni i koji bi postupak bio najbolji po RH. Od toga je zapravo najlakše definirati opcije a posebno teško ono "najbolje po RH", pa ću zato i krenuti od tog kraja.
