Republika Hrvatska je ugrožena. Njena opstojnost, realnost i stvarnost su pod žestokom opsadom gluposti, zadrtosti i zla. Nesporna je obveza svakog slobodnog građanina Hrvatske da izađe i bori se protiv tih zlikovaca koji zagađuju ovu zemlju. Nema kompromisa, nema milosti.
Ustavni sud Republike Hrvatske je donio presudu o suspendiranju dijela obrazovnog programa koji upoznaje đake sa spolnom i rodnom raznolikošću. Ključ problema nije u presudi nego u obrazloženju, gdje se u točci 13.1. navodi:
Unatoč prihvatljivosti tih ciljeva, nije potrebno posebno argumentirati činjenicu da je ipak riječ o temama koje roditelji, u pravilu, doživljavaju kao područje u kojem se moraju uvažavati jamstva slobode i zaštite njihovih osobnih "vjerskih ili filozofskih uvjerenja". To je samo po sebi dostatno da stvori obvezu za državu odnosno njezina nadležna tijela da roditeljima i njihovoj djeci osigura objektivno i kritičko, pluralističko i tolerantno ozračje u kojem će se ti ciljevi djelotvorno ostvarivati, uključujući i obvezu države da sadržaj i/ili način provedbe nastavnog programa IV. modula bude oblikovan neutralno, uz aktivno i djelotvorno sudjelovanje roditelja.
Oni koji su prije 83 godine u svojoj dnevnoj sobi uključili radio kako bi čuli BBC vijesti za taj Veliki Petak 18. travnja 1930. dobili su rečenice iz naslova. Danas nije bilo vijesti.
To danas gotovo bogohulno zvuči, toliko događaja, toliko svega, svuda. Javnost ima pravo znati, javnost želi znati, ma ta javnost to mora znati pa makar joj šopali niz grlo ili koji drugi tjelesni otvor. Uz to, svatko tko je ikad od trećeg razreda osnovne naovamo napisao neki sastavak ima sve predispozicije biti novinar, a ako slučajno ima i blog onda je odmah i istraživački novinar. Ego napuhan poput balona od sapunice se podrazumijeva.
Danas nije bilo vijesti. To je surova vijest koja prestravljuje one koji prodaju ono što stave u neiskorištene minute i na prazne stranice između reklama. Jagme se za slobodom medija umjesto za slobodom od medija. Zamislite, nešto se negdje dogodilo - no da li je to vijest? Ili vijest koja je bez dodira sa bilo čim što se dogodilo.
Birališta su se zatvorila i jedina dilema koja je ostala je da li je izašlo manje od 20 ili manje od 25% birača. Nebitni seratori pune ekrane, no činjenica koju ne izgovaraju je glasnija od svih njihovih gluposti. Više nego dvotrećinska većina birača im poručuje da su nebitni i nepotrebni, da Hrvatska ima preča i pametnija posla nego što bi htjela određena šaka jadnika.
Čisti bezobrazluk bacanja novca na ovu predstavicu nekih mjesec dana prije no što će se ovce zvati na novu rundu šišanja je jedna zasebna tema. Ovdje je riječ o tome da su oni koji su danas proveli dan s obitelji ili prijateljima, oni koji su uveselili dragu im osobu, oni koji su prošetali nekim parkom, oni koji su možda masturbirali danas ili radili bilo što drugo umjesto što su izašli na te bijedne izbore - svi oni su učinili više za Hrvatsku nego što će učiniti itko od tih danas "izabranih" tokom cijelog svog mandata.
Za odgovoriti na pitanje iz naslova trebamo prije svega doći do suštine pojma izdajnik. Jasno je kako je to osoba koja čini ili je počinila akt izdaje, napustila ili prevarila određene ideale. U konkretnom slučaju, domovinu, Hrvatsku.
Iz ovog je jasno kako nitko tko se borio protiv Hrvatske u Domovinskom ratu nije počinio čin izdaje. Ti su ljudi od početka bili na toj strani, protiv Hrvatske i iako se za neke može utvrditi da su zločinci najgore vrste - oni nisu izdali Hrvatsku, oni su cijelo vrijeme bili protiv nje. I njihova borba je bila uzaludna, gotovo je, Hrvatska se protiv njih izborila.
Izdati Hrvatsku su mogli samo oni koji su se pravili da su joj saveznici ili da su se bore na njenoj strani. Ili možda koji su se i borili na njenoj strani pa ju izdali naknadno. Mogli su i oni koji su borbu za svoje privatne interese, više ili manje uspješno, pokušali maskirati borbom za Hrvatsku.
Cijenjena gospodo,
zadovoljstvo mi je i velika čast što mogu iskoristiti ovu priliku obratiti vam se skromnim prijedlogom za kojeg smatram kako će uvelike pomoći regionalnom razvoju Hrvatske. Kao osobitu prednost istaknuo bih, ovako odmah na početku, usklađenost s brojnim sličnim inicijativama koje su pokrenute i uspješno prezentirane javnosti.
Riječ je o Lici, izmučenom kraju Hrvatske sa posebnostima u pravosudnom sustavu i budimo realni, bitno lošijom percepcijom u međunarodnoj javnosti nego što ju imaju recimo Istra, Dubrovnik, a da ne spominjem Zagreb. To je u najmanju ruku nepravedno, imajući na umu što sve Lika može ponuditi kako običnom tako i izbirljivom stranom turistu.
Naravno, prelijevati turiste iz jedne hrvatske destinacije u drugu nije razborito tako da je za potrebno pronaći novi, inovativan način pristupa turistima i postaviti Liku na turističku kartu. Nažalost, ma koliko ih mi tiskali i dijelili po sajmovima, ljudi sve više koriste stanoviti Google Maps, na kojem je već i sva naša turistička konkurencija.
Jasno mi je kako postoje neki koji ne razumiju koncept građana neke države, pa bulazne o Hrvatima u Hrvatskoj i ostalima kao strancima, mogu čak i razumjeti (ne i opravdati) kad se njihova neukost udruži sa zadrtošću pa postanu gadljive fleke na ekranu ili više ili manje upijajućem papiru.
Jasna mi je i određena argumentacija, ako se nečija lojalnost prema Hrvatskoj može dovesti u pitanje kako bi taj netko mogao obavljati neku odgovornu dužnost ili brinuti za opće dobro. Isto tako, kako bi u nekoj izvanrednoj situaciji mogli reagirati i postaviti se. Da li je zbilja dovoljno vjerovati im na riječ da im je stalo do Hrvatske?
Ono što ne mogu razumjeti jest što to rade ljudi koji jednostavno nisu pravi Hrvati. Uzmimo za primjer Ružu Tomašić - niti je rođena u Hrvatskoj, onda je još i napustila Hrvatsku. Nimalo ne dovodim u pitanje da se ona ima pravo deklarirati Hrvaticom, no realno, to njeno hrvatstvo ne može biti neupitno, postoje činjenice koje joj daju bar dvije druge domovine u koje može uteći ako zagusti.
Danas sam prošao pored demonstranata dok sam dolazio na posao. Ljudi su prosvjedovali ispred velikog skupa u velikom gradu zahtijevajući da se mjere štednje ne lome na njihovim plaćama. Doslovno stotine interventnih policajaca, nabrojao sam petnaest vozila samo duž jedne strane jednog od ulaza, željezne ograde i stotine zaštitara u crvenim jaknama koji provjeravaju iskaznice svakom tko želi prići. Tko želi proći ogradu i doći na gradski trg ispred javnog objekta.
Oni su bili zid koji dijeli nas od njih. Jutros sam, kako nisam jurio ni na kakav fiksan termin, zastao i promotrio oko sebe taj zid i te prosvjednike. I hrpe, tisuće, užurbanih ljudi uglavnom u strogim odijelima koji dolaze na, vjerujem, vrlo važan razgovor. Uostalom, priliku da budu ovdje platili su najmanje 700 eura i odlučni su iskoristiti zadnji cent iz toga. Prosvjednika nije bilo malo, naprotiv, ali ta rijeka odijela koja se slijevala po vlažnom asfaltu dominirala je prizorom.
Postoji organizacija koja opravdava i štiti zlostavljače i silovatelje djece, organizacija koja sustavno širi mržnju, organizacija koja diskriminira i promovira diskriminaciju i koja je uz to u službi strane države. Ta organizacija zloupotrebljava osnovne ljudske strahove (strah od smrti, strah od intime, strah od samoće) i potrebe (hrana, seks) kako bi nametnula svoju dominaciju i to isključivo zbog ostvarivanja imovinske koristi. Visoki dužnosnici te organizacije i njihovi poltroni se sada osjećaju direktno ugroženima jer su svjesni kako ljudi sve više prepoznaju njihovu uzaludnost i nepotrebnost, njihov zao i zlonamjeran nastup, njihov izmišljen i štetan skup pravila te su svjesni kako je njihova uloga u društvu sve beznačajnija i kako će se to negativno odraziti na njihove prihode i privilegije te raskošan i lagodan život koji vode.
Ma da, a čuo sam... Laž. Namjerna ili nesvjesna, dobrohotna ili podmukla - svejedno je. Nitko nikad nije ozdravio od molitve. Ne postoji niti jedan slučaj u kojem je znanstveno dokazano da je izlječenje bilo zbog molitve, bajanja, sveca, skidanja uroka, dodira vidovnjaka ili sličnih zloupotreba nečije vjere i/ili naivnosti. To što će netko tvrditi da se molio i da je ozdravio to ne dokazuje ništa - dokaz da nešto liječi je da se može predvidivo i uspješno ponovno primijeniti u sličnim slučajevima.
Ako vas čudi što ljudi lažu, odrastite. Trivijalno je uočiti one koji to rade iz materijalne koristi (ti nerijetko oblače čudne halje i provode čudne rituale), no postoje i oni koji to rade jer zaista vjeruju u tu laž. Uostalom, to i jest glavna značajka vjere - ako sam pravi vjernik ja vjerujem u nešto bez obzira na sve. Bez obzira na dokaze, bez obzira na istinu. I u tome nema ničeg lošeg dok ne štetim drugima, to je moje osobno i neotuđivo pravo, pravo vjerovanja. Ali vjera ne mijenja činjenice, laž ne može postati istina ako netko ili dovoljan broj ljudi vjeruje u nju.
Sad kad su se pojavile zanimljivije teme, smisleno je napraviti analizu privođenja jedne farmaceutske tvrtke, hapšenja njihove uprave i medijskog linča autobusa doktora. Što se tiče hapšenja onih koji su osumnjičeni za korupciju, tu nema nikakvih problema. No postoje najmanje dva očita i golema problema prema kojima je cijeli taj korupcijski slučaj kako je izložen jednostavno mizeran.
Prvo i najbitnije, ne smije biti selektivne primjene zakona. Ne smije se pohapsiti čelništvo jedne, praktički anonimne farmacije a ne dirati i ne spomenuti desetine onih koji rade na jednakim načelima. Da li je opravdana sumnja u korupciju ako jedna firma prodaje lijek po 43,68 kuna a druga isti lijek i istu dozu po 78,60? Da pojasnim bizarnost, pohapšena je ona jeftinija firma, kažu da skuplja nije ni pod istragom. Iako ima daleko više i tih prodajnih predstavnika koji obilaze ordinacije, iako posluje i sa bolnicama i ima višestruko veći udio u količini i vrijednosti propisanih ljekova. Za one koji sporije čitaju - nije problem što su uhapsili ove a ne one, nego je problem što nisu pohapsili ("istražili") sve.
