pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U zadnjem smo tjednu kampanje. Nisam baš pismen ali ipak moram pokušati opisati neke svoje dojmove o sučeljavanju velikog broja potencijalnih kandidata za fotelje hrvatskog Sabora. Čas mi se sve to skupa čini smiješnim, čas me obuzme žal. Ali ne mogu biti ravnodušan. Slušam i nikako da proniknem, što sve te ljude tjera da iskoriste svojih deset minuta, da se pojave u javnosti, mnogi od njih po prvi puta a neki i više puta. Na HTV-u gledao sam svakojake emisije, sučeljavanja vrlo pametnih i školovanih ljudi. Gotovo nikada se nisu mogli složiti bez obzira o čemu su raspravljali. Sada, za vrijeme predizborne kampanje, većina se slaže u mnogim pitanjima. Pažljivo sam pročitao program SDP-a. Uostalom prezentiran je javnosti vrlo rano. Ne tvrdim da se u svemu slažem sa svime što u njemu piše. Ali me zbunjuje jedna činjenica. Voditelji predizbornih parada, puno su pitanja formulirali baš na osnovu tog SDP-ovog programa. Gotovo svi protagonisti predizborne kampanje, vrte se oko teza koje se mogu pročitati u tom programu. Još više me zbunjuje da se s većinom napisanog i obznanjenog slažu uz ono obvezno ALI...

KOnačno će i prije izbora, HDZ ispuniti još jedno od svojih obećanja. Vratiti će dug umirovljenicima. Na neki naćin drago mi je da će najugroženiji sloj naših građana, poslije studenata i nezaposlenih, dobiti nešto kuna za bolje raspoloženje uoći izbora a i uoći predstojećih praznika. S druge strane ne mogu se oteti dojmu kako je čitav projekt povrata duga velika farsa. Zamislite, ljudi koji su dobili povrat duga stvarali su vrijednosti, odričući se svoje plaće, plačali raznorazne poreze, doprinose, samodoprinose i na taj naćin gradili (stvarali) vrijednosti za buduće naraštaje ( za svoju djecu) kako bi njima bilo lakše živjeti. Bila su to velika i dugotrajna odricanja svakog građanina koji je svojim poštenim rado stvarao nacionalno bogatsvo. Ali došlo je vrijeme, i sva ta imovina (zvali smo je društvenim vlasništvom), pretvorbom i privatizacijom dobila je nove vlasnike. Ti vlasnici postali su u većini slučajeva raznorazni meneđeri koji su u skladu s donešenim zakonima, dobar dio uzeli za sebe ili za svoje najbliže. I država je postala vleasnik značajnog dijela tog bogatsva, i gle čuda.

Čovjek ne može nikud pobjeći od stalnog emitiranja slogana IDEMO DALJE. Otvoriš li TV prijemnik svako malo pa idemo dalje. Voziš se s posla umoran i smožden od obveza koje si trebao odraditi a ono, svako malo pa opet, idemo dalje. Pod tim sloganom, građanima se daje do znanja da smo na nekom putu i to putu koji nas vodi u bolji život i blagostanje. No na žalost, na svojim leđima osječam i radi toga sam vrlo žalostan, da idemo dalje ali od dobrog ka lošijem životu. Barem se to tiće nas malih ljudi koji iz dana u dan s nevjericom zamjećujemo da cijene rastu, plaće ostaju iste a jedino što nam tekući raćuni postaju sve crveniji. Banke za sada to podupiru, ali osjeća se da poneke polako stežu omuću oko građana. Pa za boga miloga, što je previše, previše je. Ne mogu vjerovati da moju malenkost netko želi pod svaku cijenu uvjeriti da živim sve bolje i bolje i da ću sutra živjeti još bolje. Strašno me to smeta. Kada ne bih trebao svakodnevno ići na posao za plaću u iznosu od 2.500,00kn najradije bih nekud otišao gdje nema ni TV ni radija ni novina. Ovako, osuđen sam da slušam svaki dan isto a u grlu me nešto steže i najradije bih da me nema.