pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Član europskog parlamenta, doajen i vodja anti-EU grupe u Parlamentu, Danac Jens-Peter Bonde ovih je dana objavio kompiliranu, “reader-friendly” verziju Lisabonskog Ugovora (može se downloadati na ovome linku kao pdf, na engleskom jeziku).

To je najnovija od ukupno četrdesetak knjiga u bogatom opusu ovog energičnog čovjeka koji je postao članom Europskog parlamenta još davne 1979 godine, a napušta ga zbog umirovljenja ovih dana, točnije 9 svibnja, tj. upravo na Dan Europe. Sve njegove knjige tiču se EU, a izmedju njih treba istaknuti ranije “reader-friendly” verzije Ugovora iz Nice te neuspjelog EU Ustava.

Nakon završene predizborne kampanje i obavljenih parlamentarnih izbora prošlog studenog, diskusija o potrebi reforme ili korekcije poreznog sustava u Hrvatskoj potpuno je zamukla. To je i razumljivo, s obzirom da je HDZ ponovno osvojio mandat za vladanje u slijedeće četiri godine, a postojeće stanje uglavnom odgovara njihovim političkim ciljevima, odnosno centrima moći koji su ga podržali na izborima.

S druge strane, nakon odlaska Ljube Jurčića i ostankom u oporbenim klupama, SDP se bavi nekim drugim temama nego u predizbornoj kampanji, kada je ponešto nespretno najavljivao uvodjenje poreza na špekulativnu kapitalnu dobit i na porez na imovinu bogatih. Jer, HDZ-ov PR je to vješto iskoristio i temeljito „isprepadao“ glasače baukom „komunjarskog“ uvodjenja novih poreza, koji će natovariti nove obveze malom čovjeku. Moguće je da je upravo ovo pitanje kumovalo ishodu prošlojesenskih izbora.

U bliskoj povijesti demokratske Europe ideja socijaldemokracije ostavila je najdublji trag u razvoju društava mnogih europskih zemalja. Taj uspjeh temelji se na osnovnoj ideji da se istinske i pravedne promjene društva dogadjaju kao posljedica političkih odluka, a ne isključivo djelovanja tržišnog mehanizma i prava jačega. Vrijednosti koje njeguje socijaldemokracija – sloboda, jednakost i solidarnost - imaju gotovo magično značenje za veliki dio europskog stanovništva. Iako po pitanju proizvodnih i vlasničkih odnosa počiva na istim temeljima kao i liberalizam, socijaldemokracija je pokazala sposobnost stvaranja humanijih i uspješnijih društava nego nesputani liberalizam, i učinila je Europu značajno drukčijim društvom, nego npr. USA, gdje socijaldemokratske ideje nikada nisu dospjele u politički mainstream.

Predsjednik USA George W. Bush dolazi u posjet Hrvatskoj sutra, 4. travnja 2008. Izuzimajući kratki boravak prethodnog američkog predsjednika Billa Clintona u zračnoj luci Pleso na proputovanju iz Bosne 1996. godine, ovo će biti prvi puta da samostalna Hrvatska ugošćuje tako visokog gosta iz Amerike.

Službena Hrvatska čini sve da dočeka Busha na što dostojniji način i da prikaže Hrvatsku u što boljem svijetlu – uz pompu, ceremonije i luksuz, ne osvrćući se nimalo na prilično dubiozan politički profil najmoćnijeg čovjeka na Svijetu. To je i logično, jer je u interesu Hrvatske, kao i bilo koje zemlje slične težine, biti u dobrim odnosima sa USA, bez obzira tko trenutno stoji na čelu te velike zemlje. Osim toga, Bush se je osobno založio za ubrzano približavanje Hrvatske NATO savezu i to mu ovdje u Hrvatskoj neće biti zaboravljeno.

Već i ranije, ali posebno nakon osamostaljenja Makedonije, jedne od republika bivše SFRJ, Grčka je otvoreno izražavala nezadovoljstvo nekim okolnostima oko postojanja te države. U prvi plan uvijek je gurano pitanje imena nove samostalne države, pri čemu se Grčka protivila upotrebi imena Makedonija (Macedonia), za koje smatraju da pripada povijesnom nasljeđu Grčke. Iako ostale europske zemlje od početka nisu pokazivale puno razumjevanja za Grčki „kapric“ i otvoreno izražavale nezadovoljstvo stvaranjem krize iz ničega, Grčka je uspjela izboriti da se osamostaljena Makedonija nazove dugačkim hibridnim imenom FYROM (Former Yugoslavian Republic of Macedonia). Od tada su se Makedonci borili za povrat imena svoje države za koje misle da joj pripada – Makedonija.

Poznato je da budućnost nije moguće točno predvidjeti. I dobro je da je tako, jer uz izvjesnu dozu nepredvidljivosti donosi razna iznenadjenja i čini život zanimljivim. Kako u „običnom“ životu, tako i u politici.

U oba slučaja, staro je iskustveno pravilo da propuštene prilike u pravovremenom djelovanju koje može utjecati na budućnost koštaju puno više nego što se obično u početku misli, jer sve ono neučinjeno danas, već sutra postaje neizvjesno i podložno novim okolnostima s potencijalno katastrofalnim posljedicama za željeni ishod.

Tako je i s hrvatskim putem prema EU. Povijesna šansa – „window of opportunity” - propuštena je zbog rata i grijehova poraća, tako da danas sa zavišću možemo promatrati Sloveniju u EU, i to ovih mjeseci kao predsjedavateljicu. A pred Hrvatskom su još uvijek razni ZERPovi, bezbrojna poglavlja pregovora, reforme okoštalih sistema, preslagivanje granica u susjedstvu i još puno toga što će taj put učiniti neizvjesnim.

Danas, 20 ožujka, točno je 5 godina od početka invazije koalicijskih snaga pod vodstvom USA na Irak. Sada je pravo vrijeme da se napravi ozbiljna analiza tog rata za kojega bi svi radije da nikad nije ni počeo.

Poznati profesor ekonomije, nobelovac Joseph Stiglitz i Linda Bilmes sa Harvarda nedavno su objavili knjigu The Three Trillion Dollar War (Rat za tri trilijuna dolara). U jednom novinskom komentaru, Stiglitz iznosi najvažnije činjenice i zaključke iz te knjige. Evo prijevoda.

Prema opreznoj procjeni, ukupni ekonomski troškovi dosadašnjeg rata koštati će USA 3000 mlrd. dolara, a isto toliko i ostatak Svijeta. To je daleko više od procjene koju je dala Bushova administracije prije rata. Proteklih godina oni su ne samo krivo informirali Svijet o tim troškovima nego su i svjesno pokušavali sakriti pravu istinu.

To i nije iznenadjujuće, budući da se zna da su Bush i njegova ekipa lagali o svemu: o Saddamovom oružju za masovno uništenje i o vezi s terorističkom mrežom Al Qaeda. Oružja nije bilo, a teroristi su došli u Irak tek nakon invazije.

U srijedu 12. ožujka 2008 godine, Europski Parlament u Strasbourgu proslavlja svoj 50. rodjendan. Iako već u respektabilnim godinama, Parlament još uvijek pati od mnogih dječjih bolesti. Najnoviji slučaj o plaćama pomoćnika EU parlamentaraca uzrokovao je opravdanu sumnju o značajnim zloupotrebama novca europskih poreznih obveznika.

Ipak, mnogo je drugih razloga da se 785 članova EU parlamenta i njihov rad ocijeni sasvim ozbiljnim. Oni imaju sve veći utjecaj na europsko zakonodavstvo a time i na svakodnevicu 500 miljuna europskih gradjana. Ako Lisabonski traktat stupi na snagu – po planu – slijedeće godine, doći će do proširenja utjecaja parlamenta sa sadašnjih 37 na čitavih 85 zakonodavnih područja.

Danas se održavaju parlamentarni izbori u Španjolskoj. Dvije velike stranke – socijalisti i konzervativci – vode mrtvu trku (socijalisti su u maloj prednosti) u kojoj dominiraju tri glavne teme: pitanje prekomjerne imigracije, separatistički terorizam te obračun tradicionalnih i modernih vrijednosti u španjolskom društvu. Ovaj dnevnik posvećen je ovoj posljednoj temi.

Kardinal Antonio Maria Rouco Vareal madridski je nadbiskup i jedan od moćnika u katoličkoj Španjolskoj. On je taj koji obavlja crkvene ceremonije za kraljevsku familiju, on je dočekivao pokojnog Papu Ivana Pavla II koji ga je primio u kardinalski red, on je dobar prijatelj sa sadašnjim Papom Benediktom XVI čiji je izbor podržao.

Španjolska je jedna, vjerojatno najmarkantnija od članica EU koje nisu i neće priznati neovisnost Kosova, barem dok je aktualna vlada na vlasti. Kao razlog za takvu politiku koja ozbiljno prijeti raskolu u EU zajedništvu najčešće se navodi strah da bi Basci, a možda i Katalonci mogli krenuti istim putem kao Kosovo, nakon presedana koji se je dogodio osamostaljenjem Kosova i na taj način rastočiti Španjolsku kao jedinstvenu državu.

Ako je taj strah realan, jasno je da sam po sebi nije i ne može biti argument za takvu politiku, koja mora imati uporište u nečem opipljivijem. U jednom novinskom komentaru španjolski viceministar vanjskih poslova Bernadino Leon Gross obrazlaže i argumentira politiku svoje socijalističke vlade. Uz uobičajenu površnost hrvatskih medija, pretpostavljam da ta argumentacija nije doprijela do hrvatske javnosti u cijelosti. Ako se ne varam, onda se nadam da će ovaj prijevod zadovoljiti čitatelje Pollitike.

Netizen (kovanica riječi Internet i citizen) ili cybercitizen je osoba aktivno uključena u on-line zajednice. Netizen koristi Internet za angažman u aktivnostima različitih socijalnih grupa, u svrhu davanja i primanja gledišta i informacija, koji njeguje Internet kao intelektualni i socijalni resurs i koji slobodno odabire samouspostavljene zajednice na Internetu. Općenito, netizen može biti bilo koji korisnik worldwide, nestrukturiranih foruma na Internetu. Samu riječ netizen skovao je Michael Hauben.

Netizens su korisnici Intereneta koji rabe Interenet od kuće, s posla ili iz škole ili nekog drugog mjesta. Netizen pokušava doprinijeti rastu i upotrebljivosti Interneta. Netizeni koji koriste i poznaju snagu Interneta, obično imaju samonametnutu odgovornost da unaprijede sadržaj kroz promoviranje slobode govora i slobode pristupa.
Ovaj termin koristi se najčešće u Kini i Koreji gdje svjedočimo živahnim netiženskim pokretima. Izbor predsjednika Roh Moo-hyun u Južnoj Koreji 2002 pripisuje se podršci južnokorejskih netizena

Preambula

U sjeni dogadjaja oko samoproglašenja samostalnosti Kosova i ostalih dnevnopolitičkih zbivanja, jedan važan dogadjaj ostao je nezabilježen na stranicama Pollitike – formalni odlazak Fidela Castra, kubanskog komunističkog vodje i diktatora. Castro je posljednji iz generacije komunističkih vodja iz hladnoratovskog razdoblja, tako da njegov odlazak ima i simbolično značenje u cijeloj svjetskoj povijesti.

Već godinu i pol, sada već osamdeset i dvogodišnji Castro, u manjoj ili većoj mjeri bio je teškom bolešću spriječen u obavljanju svoje liderske uloge, pa se je njegov formalni odlazak i očekivao. Protivnici su priželjikivali Castrovu brzu smrt. Tek prošlog utorka, 19. veljače 2008., slab, ali još uvijek živ, Castro je objavio konačnu odluku.

Pollitika.com je u krizi. Ne zato što ide nizbrdo, nego zato što tapka u mjestu. U pravu su zabrinuti (i razočarani) glasovi koji to objavljuju i stavljaju na dnevni red.

I sam to osjećam. Neprekinuta bujica dnevnika s manje-više očekivanim sadržajem ( osim ovog uistinu zabavnog dogadjanja oko premijerovog „interviewa”) očekivanog stila i rakursa. Monotonija. Moram priznati da sve češće preskačem komentare inače eminentnih komentatora kod kojih pršte četvorke na tucete, jer unaprijed znam što ću pročitati.

Posljednjih dana i tjedana na Pollitici je dosta pisano o očekivanom ulasku Hrvatske u NATO: naširoko se argumentiralo ZA i PROTIV ulaska, ZA i PROTIV referenduma o ulasku, a diskusija je čak rezultirala konkretnom podrškom organizaciji skupljanja potpisa za raspisivanje referenduma.

Bez obzira koju opciju zastupali, sve je to jako dobro jer pitanje ulaska u NATO jest važno pitanje za Hrvatsku. Kamo sreće da je slična diskusija vodjena u široj javnosti i koju godinu ranije – možda bismo svi skupa imali jasniju sliku o čemu se tu zapravo radi i onda, mirne savjesti prihvatili odluku koja bi se već iskristalizirala kao razumna.

Osnovna teza koja se proteže u čitavoj toj priči jest da je pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO-voj alijansi gotova stvar i da jedino preostalo pitanje jest ono da li Hrvatska želi ući i NATO ili ne – s referendumom ili bez njega.

A da li je to baš tako, posebno ako se inzistira na bliskosti tog dogadjaja?

Već četvrtu godinu zaredom, ugledni londonski časopis posvećen visokom obrazovanju Times Higher Education (THE) objavljuje Ljestvicu svjetskih sveučilišta. Iako u mnogočemu kontroverzna, upravo je ta ljestvica razlogom rastuće popularnosti tog časopisa u Svijetu.

Tako ambiciozan poduhvat kao što je rangiranje visokoškolskih ustanova iz čitavog Svijeta koje djeluju u različitim uvjetima i pod različitim paradigmama, trpi od sličnih “boljki” kao i svaki drugi pokušaj ukalupljivanja kompleksnih sistema u jednostavne sheme, jer se fino nijansirana slika stvarnosti svodi na nekoliko odabranih parametra koji pretendiraju da reprezentativno odrede vrijednost promatranog objekta i njegovo mjesto na ljestvici uzorka. Ipak, sudeći po tipu i živosti diskusije koja se je oko ovoga posljednjih godina razvila u svjetskoj akademskoj zajednici, čini se da THE-ova ljestvica ipak ima smisla i, usprkos svim objektivnim i subjektivnim slabostima, biva prihvaćena kao relativno pouzdana referenca.