Akcija Uskoka „Hipokrat“ i njena medijska prezentacija, u fokus javnosti doveli su raširenu korupciju na relaciji farmaceutske industrije i veletrgovaca s jedne strane, i liječnika s druge. Narod je opravdano ogorčen, spoznajući na brutalno eksplicitan način ogrezlost širokih dijelova jedne od najplemenitijih profesija u duboki kal korupcije koja prožima hrvatsko društvo do same srži. Nije da se to nije znalo i prije, ali valjda po principu samoobrane, nismo bez ovakve pompozne akcije i bubnjave u medijima bili u stanju to sami sebi priznati. Uostalom, u svjesti značajnog dijela stanovništva takve devijantne pojave se smatraju normalnim, prihvatljivim pa i poželjnim ponašanjem.
Čitajući žestoke diskusije, koje su se razvile na dva ranije objavljena dnevnika na temu ACTA-a, nisam se mogao otresti dojma da većina diskutanata zapravo ne zna točno o čemu se govori. Pretpostavljam da je jako malo onih koji su i pokušali pročitati taj ugovor, odnosno barem onaj njegov dio koji dotiče ovdje najinteresantiju temu – reguliranje zaštite intelektualnog vlasništva na Internetu. Istina, radi se o suhoparnom i teško razumljivom tekstu, ali ipak bi diskusija trebala imati čvršće uporište u konkretnim kontroverznim odredbama, umjesto isključivo u principjelnim pitanjima.
Kao moj doprinos, donosim prijevod Članka 27 koji se bavi provodjenjem prava intelektualnog vlasništva u digitalnom okruženju. Ovako na brzinu, prijevod vjerojatno ima i pogrešaka, ali se nadam da je dovoljno razumljiv.
Dan 1. travnja 2012. (ne nije šala!) ostati će u povijesti zapisan kao datum početka djelovanja prvog trans-nacionalnog instrumenta neposredne demokracije - Europske Gradjanske Inicijative (European Citizen Initiative - ECI). Taj demokratski instrument, utemeljen Člankom 11. ozloglašenog Lisabonskog Sporazuma, u Hrvatskoj izaziva tek marginalnu pažnju, ako je suditi po rezultatima koje izbacuje sveznalica Google. Zabrinjava što hrvatski mainstream mediji to uopće ne smatraju relevantnim materijalom, pa se informativni proces odvija putem manje ili više marginalnih online portala, foruma i interesnih organizacija. Dok je zato i moglo biti opravdanja ranije, sada nakon potvrdjenog priključivanja Hrvatske EU za tek nešto više od godinu dana, i manje od dva mjeseca prije lansiranja ECI, šutnja medija, državnih institucija i organizacija civilnog društva jasno ocrtava stanje duha i političke letargije u Hrvatskoj.
Jedna od najžešćih optužbi – i najžilavijih mitova - protiv EU jest da je to duboko nedemokratksa tvorevina, koja pati od „demokratskog deficita“. Navodno se radi o svevlašću anonimnih tehnokrata u Bruxellesu, koji ljudima zagorčavaju život do u apsurdne detalje regulirajući svakodnevnicu – sjetimo se do besvjesti u ovu svrhu ekspoatiranog primjera krivih krastavaca. EU se opisuje kao previše udaljena od svakodnevnog života i navodno nije podvrgnuta demokratskoj kontroli, kao što je to slučaj u paralametarnim demokracijama u nacionalnim državama. Taj žilavi mit pojavljuje se i kao jedan od čvršćih argumenata hrvatskih protivnika EU u ovoj pred-refrendumskoj kampanji, i to od strane onih koji se predstavjaju kao ozbiljni i vjerodostojni u svojim stavovima – oni kojima se može vjerovati. Neki su komentatori u medijima, pa i ovdje na Pollitici, ukazali na netočnost tih tvrdnji i zlonamjernost onih koji ih plasiraju. Meni se ipak čini, da mit ostaje čvrsto ukorijenjen i da zahtjeva jedno temeljitije razotkrivanje (debunking).
Tekst koji ćete pročitati predstavlja slobodni prijevod i prilagodbu eseja kojeg je još 2003. godine napisao Andrius Bielskis, litvanski intelektualac i filozof, današnji direktor Instituta za Kritičku Misao DEMOS.
http://www.demos.lt/english/about.htm
Dakle radi se o godini uoči pristupanja Litve EU, gdje je, slično kao i u Hrvatskoj, usprkos inicijalno širokoj narodnoj podršci priključenju, vladala zbunjest zbog zbog ulaska u jednu političku zajednicu kratko vrijeme nakon sticanja žudjene samostalnosti. Ta zbunjenost izazivala je negativne osjećaje prema EU medju Litvancima i vodila do usporedbi EU s omraženim Sovjetskim sistemom – slično kao što se u Hrvatskoj pojavljuju usporedbe EU s Jugoslavijom. Andrius Bielskis u svom tekstu istražuje motive koji stoje iza takvih osjećaja i objašnjava kako EU može pomiriti moderni nacionalizam s nadnacionalnim strukturama Unije.
Borba protiv korupcije u Hrvatskoj, koju doživljavamo kroz brojne istrage (i za sada, tek rijeke osude) visoko pozicioniranih pripadnika, uglavnom vladajuće stranke, poprište je bitke koju Hrvatska vodi da bi dostigla (i zadržala - do potpune ratifikacije svih zemalja članica i EU parlamenta) konačni „blagoslov“ relevantnih političkih tijela Europske Unije . Na sastanku europskog vrha (European Council) u Bruxellesu danas, u petak 24 . lipnja 2011, uz teške teme o gospodarstvu i migracijama, kao peta točka dnevnog reda očekuje se rasprava o Hrvatskoj i poziv premijerki Jadranki Kosor da se pridruži ostalim šefovima vlada i Europskih država na sastanku. Tako će se, nadamo se, potvrditi da je Hrvatska ispunila sve postavljene zahtjeve da postane ravnopravni član Unije.
Nema sumnje, u posljednje vrijeme Europska se Unija suočava s nizom ozbiljnih problema, direktno uzrokovanih ili kataliziranih razornom finacijskom krizom. Situacija se oko zajedničke valute zaoštrila do te mjere da vlade EURO-zemalja moraju uskoro donijeti neke teške odluke: ili će nastaviti suradnju definitivno odbacivši nacionalističku fikciju, ili će dozvoliti da se Europski projekt opasno nasuče. Izbor s kojim se vodeći EU političari suočavaju svodi se na dvije mogućnosti: ili gospodarska integracija ili rasap! Sasvim je jasno da ako se želi jak i stabilan EURO, treba pokazati političku volju da se ekonomska politika dogradi tako da EU može savaladati krize koje ju čekaju u budućnosti.
Prije nekoliko dana sasvim slučajno sam na HTV-u gledao sučeljavanje poznatog hrvatskog razvojnika g. Tomislava Horvatinčića (HOTO Grupa) i župana Primorsko-goranske županije g. Zlatka Komadine u vezi predloženog turističkog mega-projekta na otoku Krku, na području izmedju grada Krka i uvale Valbiske.
Sjećam se, davno u djetinjstvu, fascinirali su me roboti. Prvoga kojeg se sjećam bio je bezimeni Class M-3 Model B9, General Utility Non-Theorizing Environmental Control Robot iz serije “Izgubljeni u svemiru”, koji kao da je došao iz trgovine igračaka i uvećan nekoliko puta. Takvo mu je bilo i ponašanje. Nešto kasnije, s Ratovima Zvijezda, došli su simpatični C3PO i R2D2 koji su nas oduševljavali svojim mehaničkim tijelima i ljudskim karakterima.
Nedavno smo svjedočili objavi Vladinih mjera usmjerenih na izlazak iz duboke krize u kojoj se našlo Hrvatsko gospodarstvo Vlada je izašla s nizom mjera u područjima fiskalne politike, racionalizacije javne uprave, poboljšanog upravljanja državnom imovinom, oživljavanja i promocije hrvatskog gospodarstva, reforme pravosudja, dinamiziranje tržišta rada, obrazovanja i znanosti, brige o prostoru i okolišu, te sustava socijalnog osiguranja. Predložene mjere kategorizirane su kao kratkoročne (do kraja ove godine), srednjoročne (do ulaska u EU) i dugoročne (do 2020 godine). Kod svake mjere, definirane su aktivnosti i njihovi nositelji, nadležna tijela te rok provedbe. Ono što uočljivo nedostaje – recimo to odmah na početku - jest bilo kakva kvantifikacija očekivanih efekata pojedinih mjera u obliku financijskog efekta na bilancu državnog proračuna.
