U BiH je aktualna konsocijacija. U Evropi je, u okvirima političkih pitanja multikulturalizma i sekularne zajednice, aktualno pitanje novih segregacija u već stasaloj zajednici. Svuda je aktualno pitanje tzv. "rasta", a prvenstveno se misli na rezultate prema ekonometrijskim metodama. U Hrvatskoj je uvijek aktualan u nekoj mjeri objektivno spriječeni odnos sa svijetom i pro i contra podjela koja iz toga proizilazi.
Raznim aktualnostima je primjereni partner novija hrvatska tradicija, nešto što čini kakve takve osnove, bez obzira na zbrkanu priču. Šta bi to pobliže bilo je nezahvalna tema, ali ju je baš zato nužno otvoriti.
Hrvatsku poltičku i društvenu praksu opterećuje puno raznovrsnih mitova. Nema nekog posebno velikog mita, ali nije ništa lakše sa puno raznih. Počnimo od najsvježijih.
Već je preraslo u mit da je Bandić osvojio Zagreb, da ga on i njegovi čvrsto kontroliraju, da je osiguran čvrst materijalni i interesni izvor i već je samo pitanje kako će i koliko Bandić i njegovi dalje putem SDP-a i funkcije budućeg Predsjednika. Da, svega toga ima i za hrvatsku praksu to jest stvarno pomalo mitsko. Ali druga strana medalje po praksi samoj govori o ponavljanju nesporazuma. Npr. za razliku od gospođe Dropulić koja je podosta koristila iste igrače i uspjela jahati dulje, sve pokazuje da će Bandić vrlo brzo imati nepremostive drame za ostati u sedlu ako nešto ne promjeni. On je već sada u slabijoj poziciji nego Cico Kranjčar na svjetskom prvenstvu a tek je krenulo. Ne samo zbog njegovih slabosti i sposobnosti drugih, a te nisu za potcijeniti jer bi svatko bio slab sa tako malo snaga vladati sa tako puno toga. Izmjenile su se okolnosti - ni Tito da se pojavi ne bi tu igrao tek tako.
Pretpostavimo da na hrvatsku političku praksu, bez obzira na uzroke, snažno djeluju pomješani vanjski i unutarnji uticaji koji razvijaju forsanje i defenzivu s jedne strane i izbacivanje matičnog djela iz igre s druge strane.
Pod forsanjem pretpostavimo sve ono što nadilazi opće kriterije, onu prekomjernost koja nadilazi i bar donekle logični presing i vežimo to prvenstveno uz hrvanje za vrh tablice.
Pod defanzivom prepostavimo ponašanje drugog redovnog ešalona, onog masovnijeg u strankama, državnoj upravi, biznisu i općenito u javnim poslovima.
Pod matičnim djelom pretpostavimo ostatak oko javnih poslova, onaj šareni najmasovniji dio koji, i kad se miješa sa prethodna dva ipak tamo ne pripada, koji objektivno nije u mogućnosti niti da se forsa niti da igra defenzivno.
Prepostavlja da bavljenje rubnim djelovima političke prakse može pripomoći političkim strankama unaprijediti svoje mogućnosti i time političku praksu u razdoblju koje slijedi. Cilja se na evidentno dohvatljiva poboljšanja igre i smanjenje prekomjerno nelogičnih i preiscrpljujućih djelova prakse.
Pojednostavljeno, cilja se na nešto a la promjena prakse nogometne reprezentacije, ali naravno izvedivo na zahtjevniji način.
Pretpostavlja se svijest i konsenzus da su stranke naše stranke, kao što su naši razbojnici naši razbojnici, naši različiti građani svi naši, naši još neosvojeni djelovi a i T-com da je naša stvar.
