pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

(povodom hapšenja jebivjetarskog liječnika Radovana Karadžića)

Krovnu misao druge polovice 20. stoljeća za šire pojave je izrekao čuveni Slobodan Milošević, cca - "ako ne znamo da radimo, možda ćemo znati da se bijemo" (prilagođeno na praktični jezik - kako smo navikli ne raditi nego osvajati i hapati, došlo je doba da se moramo tući za to).

Nakon hapšenja uvodno spomenutog liječnika, poveznice raznog trasha (kao što su henesijevci i IGH d.d. kod nas poveznica beskrajnih uspjeha) krenule su reakcije. Hrvatska politika znalački oklijeva, tradicija od Tita je da se sve uskladi i da iziđu takvi uradci koji impresioniraju svijet. U novije doba tim više što se radi fazi sazrijevanja i sinteze dugog puta sa novim izazovima, pa je još manje mijesta da najiskusnija svjetska ekipa pogriješe (Mesić, Sanader, Budimir Lončar i Tomislav Jakić, Jandroković i Miomir Žužul, Manolić i mate Granić, zajedno sa Ivom Pukanićem, Nino pavić zajedno sa Stipom Oreškovićem i Denisom Kuljišom, Todorić sa Miškovićem, Vesna Pusić sa Čačićem ...).
Jedan ex poletovac, sada ugledni profesor politike u Velikoj Britaniji, rezonira ovako

O krizi je teško govoriti obzirom da imamo najviše nekretnina, casha, auta a sada i jahti u Evropi, obzirom da gradimo i takve skupe stvari koje nikad nitko nije i neće, obzirom da imamo najviše aparata za izvanredna stanja i sređivanje, obzirom da se kod nas najviše uživa i poklanja, obzirom da sve to jako dugo teče i da ni rat nije mogao ništa tome, obzirom da imamo istu vlast desetljećima, najviše cijene i zarade na raznom a i na kamatarenju te najviše prihode u proračunima uz najviše imovine.

O krizi je također teško govoriti kada se u sređivanju cesta, ulica i infrastrukture zarađuje kao nigdje a da je nered svakim danom sve veći, nestaju jedno za drugim vodocrpilišta i raspada se jedan za drugim dio osnove koju je nekad netko postavio i izgradio, čak do stupnja da više nitko i ne pomišlja stvarno srediti kakvu katastarsku kartu.

O krizi je također teško govoriti kada su zarade financijskog sektora veće nego ikada igdje u svijetu.

A. TEKUĆE

Hoćeš nećeš, glavnina napredovanja nezaustavljivo srlja u grč cijelih divizija i nepodnošljive maoističke scene, što štabovi sve više garniraju to više (baš zato to vječno rade), nakon čega minimalizam to nešto malo ublaži, uz teške i bespoštedne bitke, nakon toga zatišje pred novu bitku i opet još gore.

Podešavanje etapa u istim smjerovima više ne igra igru i da carevi uskrsnu (a i oni su to podesili znajući da neće, poslije mene prvenstveno moje štovanje, pa to više blokira nego omogućava).

I šta je logičnije nego da takvim upornim napredovanjem stiže obrnuti problem - na minimalizam se igra sve više i jače i već je normalno da se jako traže, naručuju i plaćaju alkemijske minimalističke usluge, npr. otišlo se je tako daleko da su zbrka i nezgode prešli sve granice, s onu stranu, pa treba to disciplinirati i očuvati rezultate, cijena nije u pitanju, koliko god se rekne, panika je, vrijeme za dogovor manje od minute.

Takav minimalistički trijumf je uvod u razne smjerove, s neizbježnom jakom dozom totalitarizma, ne disciplina mašte nego diktat i presija.

Ništa izvan, samo kao u naslovu.

Koji smjerovi slijede globalno, lokalno i po raznim područjima, isključujući sve osobne sklonosti i neodoljive žudnje, koncentracijaa samo na vizije, prognoze i slično, može i nadrealističke, jer su se takve većinom ostvarile.

Da li će milijarde plesati živahno ili biti plahe, da li će penetrirati u nekretnine ili se nastojati izvlačiti iz te klopke, da li će obrati u igri na milijarde šta odlučivati ili će i dalje dominirati inercija dugog napredovanja ka raznim neodoljivim predmetima žudnje a milijarde i dalje biti veoma podredno sredstvo?

Da li će minimalizam zaigrati maksimalno ili će harmonikaški maoizam sa tisuće varijacija na istu temu uspjeti zadržati sve točke?

Da li će se pojačati sveobuhvatna moda forsanja, uključujući EU forsanja, ili će prevladati Berlin, gužva koja prigušuje forsanja?

Da li će sanirano brdo Jakuševec definitivno proključati, i razne tinjajuće točke po raznim bojištima, ili će se materije hladiti na kiši i suncu i nijemo svjedočiti o uspjesima?

Nužnost nužnosti u nužnom nije posve nužna (naglasak na "u nužnom"), mogućnost još ne nije nemoguća a razlozi za to nisu tako posve neodoljivi i posve snažni. Slutilo se je to već prije, po blagim nijansama i rijetkim trenucima slabosti, što sada može biti predmet pažnje ne gledanja (uključujući tv), kada nužnost nužnosti u nuždi nužno mora obaviti nuždu (jer je marljivim napredovanjem sazrelo ponešto toga za nužnu nuždu, uz zadovoljenje svih ekoloških zahtjeva i kriterija, već se razno podrazumijeva).

U osvit zore stigli poreznici (za povrat davno preplaćenih poreza).

Mi više nismo mi. Novo nije novo. Mlado nije mlado. Čak ni ja nisam ja, ni ti nisi ti, koji smo bili jučer i koji ćemo biti sutra, ni novac nije novac kakav je bio i kakav će biti. A tek znanje, koje se trži tako da oni koji sve znaju i mogu dolaze po dozu toga kod onih koji ne znaju ništa a mogu još manje, koje se trži ad hoc i prijateljski a najednom obrnuto - sasvim rutinsko i nevažno znanje najednom postaje jako važno i skupo se plaća a mali rutinski, do jučer besplatni, sklopovi znanja postaju fikcija, nedostižna, jer košarice preko interneta nisu proradile kako treba a zgusnute komunikacijske mreže su zakrčene i takvo znanje ne prodire.

I bez ovoga impresivnog bujanja i rasta svega i svačega iz plodne zemlje, nakon niza desetljeća istog Zagreb je bio zreo za nešto više bavljenja. Bar o kontaktnim djelovima razne materije, gdje u svim mašinskim i drugim kontaktima već nakon godinu dana treba nešto podmazati, zamjeniti kakvi dihtung, isprati kakvo grlo da može nastaviti pjesmu, promjeniti položaj da stvar može nastaviti i s neke druge strane.

A i dalje svega toga nema, izrazitije nego o sličnim ali jednostavnijim i dosadnijim gradovima (Split, Rijeka, Varaždin, Ljubljana ...), a i nego živopisnijim (Osijek, Beograd ...). Poneka navijačka uzbuđenja kiruški precizno potroše i onako malo akumulirane energije za to i nakon toga je dugo prazna priča za sve drugo.

Uprkos takvoj (ne)popularnosti bavljenja, ipak evo malo grebanja po površini.

Hitne sitne intervencije

Ne staje, loži se punom parom, energija nije skupa i napretek je ima, parne lokomotive po poznatim kolosjecima topte.

Balkanske igre i poslovanja sa najvećim cijenama i dobitima neodoljivo mobiliziraju elitne domaće i strane divizije, čime se hrane i bujaju istok i zapad a sva elitna lokalna vojska i eliksira, pa iznova blista sve više i više.

Sitnoračundžijska Slovenija i jadne srednjoevropske i istočnije zemlje su ušle u EU, a mi smo i dalje na privilegiranom putu humanijeg i bogatijeg socijalizma i postsocijalističkih uspjeha, sa turbo uspješnim tehnomenadžerskim snagama i nadbožanskim elitama. Jedinstvena svjetska ekonomska sposobnost ne slabi na najvećim iskušenjima - samo nebo je granica kada se ekonomski tako može, da područje rada i financija čvrsto drži smjer i nivo i kada je non stop na režimu kao sporedna logistička podrška.

Usklađivanju sa EU (i NATO) je dar božji na takvom putu.

Opredjeljenje za naviknutim uspjesima i napredovanjima se ne može opustiti, iako otpora praktički nema. I u tako potpunoj pobjedi snalaženja treba još više, i kada se situacija kontrolira. Jer prilično brojne elitne jedinice su turbo liberalne, protiv stege a i malo reda. Ovo nam je naša borba dala, što imamo Tita za maršala. Kada je kucnuo trenutak, maršal se je odužio - na poticaj mašiniste Brežnjeva je nakon 1971.g. uveo stegu i čistke a potom na poticaj Nixona izražen u vidu novca je dao zabavu. Bez maršala nema stege a bilo kakav red je davno prevladani niži stupanj razvitka.

Od tada sve do sada liberalizam sirovo hara. Stega i red nemaju nikakve šanse med elitnim divizijama, dok sitni zub vapi za tim i njemu se ipak malo udobrovolji. Glavna tehnologija je snalaženje, spoj imotske i boljševičke sa dodacima raznih drugih, što se sve zajedno zove sposobnost (snađi se druže, snađi se gospodine; sposobni i nesposobni).

Iako je Hrvatska među najiskusnijim i najuspješnijim zemljama (nikakve sile ni svjetla ni tame ne mogu pokolebati kretnje naprijed), ponekad neke nevažne i slabe pojave i trenuci ostave nekog traga i na tako otpornoj materiji. Npr. prilično uvjerljivo se može nagađati da su trenuci kada je Adolf odlučio napasti Josifa te kada je Nixon odlučio napasti gordijski čvor ostavili nekog traga i na našu materiju. I sada, kada blago krčkanje u utrobi stvari nedoličnim banalnostima ometa važne i prevažne stvari.

Iako su sve teorije i prakse usmjerene ka impresivnoj zbrci, snalaženju i nemirima koje prate pokrete divizija i svega što uz to ide po beskrajnim bojištima i napadima praktički i na zadnju točku

sve je obrnuto, čišće i jednostavnije nego ikad. Mir koji se širi u takvoj zbrci nije od tih pokreta trupa ni hladnoće po inače užarenim putevima, nego od beskrajnih poslovanja i iskustva s njima, podvučenih crta nakon kojih dominira ništa.

Ništa nije novo a ni staro. Bilance i podaci nisu sređeni ni plus minus izmireni, ali je poslovanje svedeno na jasne linije i minimalna odstupanja. Ništa nije zadano niti dogovoreno, dogovori i ugovori su mogući i laki ali ništa neće ići bez njih i minimalnog konsenzusa oko same stvari, cijene i međusobnih obveza, vezano uz razno nerješeno i iskustva ali i nevezano, i ako i kad nove poslove uzmemo u najboljoj namjeri i vjeri. To je istovremeno ležerna i zahtjevna situacija.

Imamo 500.000 zajedničkih stambenih jedinica (stanova, kuća, vila) i dugogodišnje profite iz toga, oslobođene doprinosa i poreza, te neke dugove. Šta ćemo s tim?

U stvarnim poslovanjima ništa nije pomagalo. Predmet ili tema posla ne postoje, samo osobnosti i interesi. I kada si i više nego uvažen i tražen, dugo, i kada imaš stalne rezultate, većina se čudi i najosnovnijim podacima s tim u vezi, npr. šta treba, čime se u stvari baviš, navodnim muljanjem da nema skrivenih najmjera i teških veza (pa je moguće manipulirati time do u beskraj) a posebno činjenicom da složeni procesi uključuju više djelova i faza (to je istovremeno preubitačna i kranje diskriminirana tema, bitno više od crnaca, ideja i bilo kakvog "genetskog" neprijatelja). Dakle, da bi se išta napravilo i radilo, nužno je a ne i dovoljno stalno savladavati epikontinentalne prepreke, što za iskusne snage nije nemoguće niti teško, ide, mora biti šta mora biti.

Već stasala djeca udruženog rada su čitala iz odabrane žute štampe a pojavom mobitela počinju čitati sve i svašta, čak i ekonomske teme, što se u moćnoj snazi zbrke udruženog rada najednom nudi kao spasenje ali i otkriva kao slabost, blaga škripa. Ta, uglavnom razmažena derišta, su probala konsolidirati nadahnutu formulu "nije važno šta tko pije jer se plaća sa bjanko otvorenog zajedničkog računa" u formulu "podvucimo crtu" + mi jesmo, znamo i možemo + i dalje sa bjanko otvorenog zajedničkog računa ". Obzirom da se fizika ne može parolama pretvoriti u novo stanje, nakon tih neuspjelih diletantskih pokušaja ta već otrcana ali funkcionalna formula šljaka (radi) kao autogol, sada nepopravljiv. Takav udruženi rad nastavlja vožnju sa zadahom koji je osjetljive želuce, oči i uši već dugo upozoravao da nešto izaziva povremene glavobolje, kao prokuratora Judeje Poncija Pilata (Bulgakov - Majstor i Margarita, ilustracijski dio, atmosfera).

Iskusna Hrvatska se cca 60 godina razvija dosljedno. Obzirom na Lenjinovo iskustvo NEP-a (nova ekonomska politika), dohvatio ga metak kada je zahuktali napredak / revoluciju pokušao prebaciti na socijaldemokratski kolosjek, Tito i Ivan Krajačić Stevo su se osigurali dvostruko - nisu ulazili u takve nepotrebne rizike i dogradili su kotrolu, uveli maoizam prije Maoa, sustav raznih lampica koje se s mjerom gase i pale i tako osiguravaju napredak i metke. Formula elektifikacija + sovjeti je tako razvijana specifično. Elektrifikacija se sastojala od uništenja sela, malog i srednjeg poduzetništva a koncentracija na gradove sa industrijom, spavaonicama i svim pod kontrolom, poslije i vikendice i nešto tvrde valute. Sovjeti su se tako razvili da je naš kardeljizam / maoizam prerastao druge, obzirom na višestruke dodatne uloge na raskrižju puteva i prenositelje uspjeha u neosvojive tvrđave bliskog i daljeg istoka i juga.