U ponedeljak je Ustavni sud održao savjetodavnu sjednicu na kojoj je tema bila propitivanje ustavnosti Zakona o izboru zastupnika (tj. točnije, Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona) te Ustavnog zakona o pravima manjina. Ta sjednica je najavljena još prije mjesec dana (kada sam na svom blogu uputio i kritiku što je uopće trebalo toliko vremena da taj zahtjev za ocjenom ustavnosti ugleda svjetlo dana), a jučer smo imali priliku čuti što razne strane u ovom ustavno-pravnom konfliktu misle o temi, te na koji način argumentiraju svoje pozicije. Moram priznati da sam ostao razočaran upravo razinom argumentacije (što, u retrospektivi, zapravo i nije čudno). Pogotovo zato što se radi o temi koja će u bitnome utjecati na naredni izborni ciklus, i to na više razina – ukidanjem promjena izbornog zakona izgubio bi se i velik dio opravdanja za namjeru promjene izbornih jedinica. To je zbog toga što se posljednjim izmjenama izbobornog zakona glasači svih manjina uklapaju u izborno tijelo (više nema 12. izborne jedinice), te se pored "fantomskih" birača, biračima manjina potencira nejednolik raspored birača po izbornim jedinicama.
Prije nego li pređem na vlastite dojmove i komentare, naveo bih medijske izvore u kojima više ili manje detaljno možete pročitati što se na Ustavnom sudu govorilo. Po mom mišljenju, najiscrpniji je tekst Andreje Žapčić na t-portalu, Novi list donosi standardno dobar tekst Nataše Božić, a izdvojio bih još i tekst sa HRT-a, prvenstveno radi video priloga iz emisije Hrvatska uživo, u kojoj možemo čuti desetminutni razgovor sa Miloradom Pupovcem (a koji sadrži elemente spina na koje ću se posebno osvrnuti).
Jedna od tema u kojima rijetko sudjelujem na pollitika.com jesu dnevnici koji se bave upravo sa pollitika.com. "Kamo idemo?" "Organizirajmo se!" "Dokle smo došli?" "Koji je smisao?" i slično... Tu smo gdje jesmo, i to mi koji jesmo. 
I biti ćemo tu, svaki za sebe, dok sami nalazimo svoj razlog i smisao u tome. A kad i to prođe, jednostavno će, baš to - proći. Utoliko iznimno cijenim dosljednost i integritet vlastitih stavova koje je svojim tihim odlaskom potvrdio @opinioiuris. No daleko od toga da je zato svaka samoreferirajuća tema na pollitika.com nepotrebna. Dapače, danas baš mislim pisati o jednoj.
Već je nekoliko puta u komentarima ne nekoliko različitih dnevnika spomenut novitet koji se navodno priprema portalu - mogućnost autora dnevnika da moderiraju komentare na svojim dnevnicima.
Iako je ovaj scenarij visio u zraku od kad je prošle godine Ustavni sud donio preporuku o usklađivanju broja birača u izbornim jedinicama, nemoguće je ne ostati pomalo zatečen drskom, bahatom, besramnom legalizacijom političke pljačke, koju je HDZ upravo počeo realizirati. Prema pisanju Novog lista, vladajuća je stranka, upravo na preporuku Ustavnog suda, usuglasila promjene izbornih jedinica – a sve kako bi se odstupanja broja birača u istima svleo ispod 5%. Na stranu perverznost političkog inžinjeringa kojim se u istu izbornu jedinicu trpaju Zagreb, Gorski Kotar, Lika i četiri kvarnerska otoka – što je u tom prjedlogu tako loše? Odgovor na to pitanje znaju svi koji su imalo pratili političke događaje u posljednjih par godina: temelj izmjene izbornih jedinica čini popis birača na kojem se u posljednjih sedam godina nakupilo nekoliko stotina tisuća nepostojećih birača.
Ovo je tekst o događaju koji se nije dogodio u sklopu događaja koji se jest dogodio. Događaj koji se jest dogodio je taj da je Ustavni sud ove srijede održao prvu ovogodišnju plenarnu sjednicu. Događaj koji se nije dogodio jest rasprava o (ne)ustavnosti posljednje verzije izbornog zakona. Ok, zašto bi Ustavni sud trebao raspravljati o izbornom zakonu, i zašto baš sad?
Nedavno sam pročitao tekst koji je kvalitetno obradio temu aktualnu zadnjih desetak godina – „što je politička identifikacija SDP-a u 21. stoljeću“? To je pitanje neposredno vezano i uz pitanje „što SDP razlikuje od HDZ-a“? Smatram da je to važna tema budući predstavlja dugoročnu i stratešku identifikaciju čiji se nedostatak može maskirati u kraćim razdobljima, ali ne i na duže staze. Politička opcija – ako želi dugoročno pozitivno utjecati na stanje u društvu, mora tom društvu ponuditi temeljni sadržaj, tendenciju kojoj (uz oscilacije, ovisne o stvarnom životu) teži i prema kojoj se ravna. Upravo je Josipovićeva kampanja dobar primjer. Javnosti ponuđena „pravda“ kao cilj, i ta je javnost taj cilj prepoznala kao bitan i značajan. Drugo je pak pitanje u kojoj mjeri je „pravda“ dobar PR slogan, a u kojoj istinsko dugoročno opredjeljenje – ja sam sklon vjerovati da se radi o potonjem, no taj proces dokazivanja pred javnošću Josipoviću tek predstoji. Dugoročne ciljevi i tendencije političkog djelovanja ne mogu se analizirati na temelju individualnih poteza, već je potreban holistički politički pregled u dužem razdoblju. OK. Ne želim sada detaljnije ulaziti u analizu Josipovićevog dosadašnjeg predsjednikovanja – želim na ovom mjestu samo istaknuti značaj temeljne političke poruke koju politički akteri moraju ponuditi javnosti.
Osnovno (meni interesantno) pitanje jest – što je temeljna politička poruka današnjeg SDP-a? I tu na pollitika.com imali smo dobar dnevnik koji se kritički osvrnuo baš na taj problem: Štefanov „Što nije politika?” – poruka na kojoj SDP trenutno gradi svoj rating “oni su lopovi a mi nismo” jednostavno nije autentični politički sadržaj – i sa time se slažem.
Pojava s kojom se redovito susrećem u pisanju i raspravljanju o javnim i društvenim događajima i akcijama je jaz između stvarnog sadržaja neke inicijative (ili onoga „što je pisac htio reći“) i slike koja se o istom događaju stvara u javnosti. Kontinuirani „facebook“ prosvjedi nisu izuzetak – štoviše, rekao bih da na mnogo razina upravo potvrđuju pravilo. A pravilo kaže, da unatoč (ne)postojanju poruke (ili poruka) medijski upečatljivi potezi daju osnovnu sliku o događaju – čak i ako oni nisu primarni u cijeloj priči. Znam da je nerealno od zapravo spontanih okupljanja očekivati organiziran nastup prema javnosti, no isto tako ne mogu ne primjetiti simboliku koja se formira medijski snažnim postupcima.
Proteki tjedan u potpunosti su obilježili prosvjedi protiv vlade Jadranke Kosor. Par dana kasnije već se strasti smiruju, i moguće je protekle događaje promotriti smirenije, dati realniju i sustavniju ocjenu, koja će i kod mene, htio to ili ne, nužno biti obojena a nekim ideološkim stavovima koje zastupam. Jedan od osnovih iz te kategorije – bar što se mene tiče – jest nenasilje. No da ne brzam. Prvo što moram primjetiti jest to da se u političkim, medijskim ali i forumaškim komentarima prevladava jednodomenzionalan pogled na prosvjede. To je po mom mišljenju pogrešno, budući su prošlotjedni prosvjedi bili sve samo ne jednosimenzionalni. U tim prosvjedima treba raspetljati mnoštvo grupa (i podgrupa) prosvjednika, mnoštvo pripadnih motiva, kao i mnoštvo povoda. Da svi oni imaju i nešto zajedničko – ukazivanje na iznimno lošu situaciju u kojima žive građani ove zemlje, kao i ukazivanje na iznimnu nesposobnost vladajućih da se kvalitetno nose sa tom situacijom. No na toj općoj razini svaka sličnost prestaje.
Nalazimo se u doista zanimljivoj političkoj situaciji – krupni politički događaji predviđeni za blisku budućnost (dovršetak pregovora sa EU, referenum o ulasku u EU, parlamentarni izbori) lebde u nedorečenosti kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Za nitijedan od navedenih događaja ne može se sa sigurnošću utvrditi kad bi se mogao odigrati. I baš ta neizvjesnost koja ovisi o podosta otvorenih varijabli, uzrokuje stranačko migoljenje i vrpoljenje, pogotovo na desnoj strani spektra.
Ključna otvorena varijabla u cijeloj ovoj priči jest dovršetak pregovora sa Europskom unijom. O razvoju događaja na tom planu uvelike ovise mnoge druge odluke, koje se drastično razlikuju jedna od druge.
Prije nekoliko dana Televizija 24 sata je objavila do sada nepoznate snimke naših postrojbi u Afganistanu, kao i razgovor sa hrvatskim vojnikom koji je u toj zemlji proveo 6 mjeseci. Na snimkama se vidi kako hrvatska uloga u tom ratu nije isključivo educiranje i osposobljavanje afganistanske vojske, već dečki aktivno sudjeluju u neposrednim borbenim aktivnostima – poput osvajanja jednog talibanskog sela. Snimka se uskoro pojavila i na YouTube.
Pažljivi čitatelji foruma na našim internetskim portalima već se neko vrijeme suočavaju sa tezom dostojnom jedne oveće teorije urote (kakve, uostalom, često dominiraju na forumima): sve se masovnije tvrdi da je velika javna pozornost, koja se posvećuje slučaju Ive Sanadera, zapravo dimna bomba da bi se prikrili pravi, ozbiljni problemi hrvatske države, poput goleme nezaposlenosti, unutarnje nelikvidnosti, nepostojanja bilokakve osmišljene gospodarske politike, investicijskog zamrzavanja, i tome slično.
Jednako tako, vrlo se često govori, kako je rasvjetljavanje svake nove pikanterije iz Sanaderova sedmogodišnjeg premijerskog mandata, zapravo u funkciji prikrivanja HDZ-ove odgovornosti za stanje u društvu.
Dakle, sigurni smo da ništa ne može biti netočnije od takvih teza.
Ovo je početak današnje kolumne Davora Butkovića u tjednom prilogu Jutarnjeg lista, Magazinu. I prvo što moram reći jest – hvala Davore.
