Opće je poznata činjenica da Vlada ima političku snagu i poziciju za provođenje nepopularnih mjera samo u prvoj godini mandata – u drugoj godini se provode lokalni izbori, a u trećoj i pogotovo četvrtoj godini potrebno je tempirati pozitivne pomake kako bi se u okviru četverogodišnjeg izbornog ciklusa biračima pokazalo da program daje rezultate, kao i da mjere pretrpljene u prvoj godini mandata nisu bile uzaludne. U Hrvatskoj, nažalost, već puko postavljanje stvari na svoje mjesto – dakle, neignoriranje problema – nakog osmogodišnjeg pseudo-socijalnog podilaženja biračima, predstavlja nepopularnu mjeru samo za sebe. Upravo to proživljavamo sa cijenama energenata koje su od danas poskupile za cca dvadesetak posto – tim potezom nije napravljeno ništa drugo nego li svođenje cijene energenata na njihovu realn(ij)u mjeru, što je zapravo potez koji se trebao provesti prije minimalno dvije godine.
Zagrebačka policija već mjesecima kontinuirano provodi akciju «nadgledanja» biciklističkog prometa. U početku bilo je to kontroliranje biciklista u pješačkim zonama, poput Trga bana Josipa Jelačića, te uglavnom izadavanje opomena kojima se bicikliste upozoravalo da po zakonu ne smiju voziti po zonama rezerviranim za pješake. I dok sam uz sumnjičavo klimanje glavom pronalazio kakavog takvog rezona za upozoravanje biciklista na isključivo pješačke zone, pogotovo one koje su doslovno pretrpane pješacima, starijim ljudima i djecom, posljednje akcije policije su mi u potpunosti dignule tlak. 
Javlja mi prijatelj da su ga jučer policajci zaustavili na nagostupu Maksimirske ulice, «kod Kraša», i oglobili sa 300 kn. Hej tu ne pričamo o pješačkoj zoni natrpanoj prolaznicima, već o ravnom komadu Maksimirske između Maksimira i Dubrave, na kojemu nema nikakvog sadržaja, a pješaci su rjeđi od konjskih zaprega. Ujedno radi se o cesti koja je biciklistima iz Dubrave jedina veza sa centrom grada (ukoliko ne misle napraviti kojih 6, 7 kilometara obilaženja preko nove Branimirove, za koju sam također prilično siguran da nema obilježene biciklističke staze). E na tom komadu policajci su zasjeli ubirati biciklistički harač, upućujući bicikliste na vožnju po kolniku. Čisto da steknete dojam (za one koji nisu iz Zagreba) o kakvoj vrsti prometnice radi, evo i prigodne fotografije.
Referendum o ulaku Hrvatske u Europsku uniju je iza nas. Rezultati su neupitni – dvije trećine glasača izašlih na birališta se opredijelilo za ulazak Hrvatske u EU. Ne mogu reći da sam u potpunosti zadovoljan cijelim procesom ulaska, kao ni razinom komunikacije i participacije građana. Tu krivnju vidim na vladama HDZ-a, koje su cijeli proces držale u potpunoj tajnosti. Niti smo znali o čemu se pregovara, niti koji su rezultati. Post festum objava izpregovaranog može se čak usporediti sa jednom odvjetničkom strategijom, u kojoj se «protivnik» zatrpava takvom masom dokumenata da se u njima ne može (u adekvatnom roku) naći relevantna informacija. S druge strane, postoji (i postojao je) niz objektivnih globalnih faktora zbog kojih bi daljnje odgađanje referenduma bilo pogubno (primjerice, u ožujku će bonitetne tvrtke odlučivati o ratingu Hrvatske, a i sam proces ratifikacije u svih 27 zemalja članica postavlja ozbiljan deadline). Takve okolnosti vidim kao primarni razlog slabog odaziva građana na referendum, u čemu nisam usamljen. Slična je i reakcija profesora Grubiše. U biti razlozi za nisku izlaznost su jedna prilično neegzaktna tema, i siguran sam da će svatko naći svoje razloge – baš kao i ja.
Tako da na samom početku treba ustvrditi – izlaznost je uistinu bila niska u usporedbi s izlaznošću na parlamentarne izbore. Ono što bih u ovom tekstu ipak htio promotriti jest struktura te izlaznosti, koja ipak daje informaciju više. Naime, «manje od izlaznosti na parlamentarnim izborima» nije bog-zna-kakav podatak, pogotovo ako se počne potezati teška artiljerija poput «nelegitimnosti», što je izgleda – nastavak argumentacije anti-EU grupacija koje se ne mogu ili ne žele suočiti sa većinskim mišljenjem građana.
Zapravo, inicijalno nisam mislio pisati ovaj tekst. No posljednjih par dana, u razgovoru sa ljudima iz svoje okoline, došao sam do zaključka da je nekoliko pitanja / argumenata ostalo neodgovoreno ili neartikulirano. Lakse mi ih je onda staviti na jedno mjesto i linkati svoj tekst, nego li ga ponavljati. Utoliko ovaj tekst nema pretenziju biti «generalni odgovor» na sva pitanja (ili odgovor na «konačno pitanje o životu, svemiru i svemu ostalom», koji je uostalom već poznat). Ne, ovdje namjeravam izložiti tek nekoliko argumenata s kojima sam se susreo posljednjih dana.
Jedan od prvih koraka koji mora napraviti nova Vlada (točnije, ministarstvo uprave) kako bi se konačno počeo uvodit red u hrvatski politički sustav je ujedno i jedan od težih - reguliranje statusa prebivališta. Važnost tog zakona se očituje u tome da se doslovno radi o temelju bez kojeg je nemoguće počistiti nered koji se (sustavno) proizvodio osam godina. Bez zakonski dobro reguliranoga prebivališta ne mogu se očistiti birački popisi od nekoliko stotina tisuća fantoma koji se nalaze na njima. A bez uređenoga popisa birača, ne može se provesti ni promjena izbornog sustava, koji i prema ocijeni Ustavnog suda puca po šavovima.
Nadalje, reguliranje prebivališta prema stvarnom stanju smanjilo bi i pritisak na proračun. Javna je tajna da su stotine tisuća ljudi fiktivno prijavljeni zbog ostvarivanja povlastica na koje ne bi imali zakonsko pravo. Tako se hrvatski državljani koji žive u Bosni i Hercegovini masovno prijavljuju u Dalmaciji kako bi ostvarili razna socijalna prava iz proračuna. Bez daljenjega, socijalno najugroženijima, pa i onima koji žive u drugoj državi, treba pomoći - no u skladu s realnim mogućnostima države, i isključivo kroz pravni sustav, a ne njegovim kršenjem. I najbogatiji pojedinci u društvu zloupotrebljavaju institut prebivališta kako bi prijavom (najčešće izvan Zagreba) izbjegli plaćanje više stope prireza. Naravno da se u isto vrijeme koriste svim beneficijama koje taj isti gradski proračun servira svojim stanovnicima. Ne škodi ni to da pritom (najčešće od države ili javnog poduzeća) uberu veći iznos naknade za fiktivan prijevoz.
Sve ovo demonstrira hitnu i realnu potrebu za reguliranjem instituta prebivališta, kao i potrebu za inicijativom koja će, nakon zakonske regulative "pročistiti" te popise. No pri tome treba paziti i na drugu stranu medalje.
Biti birač HDZ-a u današnjem trenutku nije lako. To se odnosi na sve kategorije birača – od onih koji uporno svaki puta glasaju za HDZ, pa isto namjeravaju i na ovim izborima, preko onih koji su to možda radili po inerciji uzrokovanog svojom okolinom, pa do glasača padobranaca koje je Sanader svojevremeno „kupio“ svojim šarmom i odlučnošću koju rakova djeca Račanove koalicije nisu imala. Nikome nije lako. Stranka je pod opravdanom baražnom paljbom. Ako ništa drugo, stvorila je infrastrukturu za uspon i apsolutističku vlast osobe kojoj se upravo sudi za ratno profiterstvo i koja je po navodima optužnice prodala prava za upravljanje nacionalnom naftnom kompanijom kako bi podebljala svoj vlastiti džep.
Birač HDZ-a nije lako biti ni pred ogledalom, ukoliko se stekne hrabrosti stati pred njega i pogledati se u oči. Da, vjerujem da velika većina nije željela na vlast dovesti lopova, da velika većina uistinu vjeruje u neke od parola i zastrašivanja kojima je svojedobno Sanader, a danas Kosor, olako stavljao vaše glasove u svoju kutiju. I siguran sam da se mnogi danas pitaju, ako ništa drugo onda duboko u sebi i ne na glas – Da li sam to mogao tada vidjeti? Da li sam to trebala tada vidjeti?
Možda tada i niste, ali danas je posljednji trenutak da otvorite oči, i pogledate stvarnosti u lice.
Nedavno sam jedan dnevnik posvetio nesmotrenoj predizbornoj izjavi Jadranke Kosor, kada je HDZ izjednačila sa "Imperijom koja uzvraća udarac". Iako sam već u tom tekstu ukazao na iznenađujuću istinitost te izjave, lako je uvidjeti da strah (kao modus operandi Imperije iz Star wars serijala) nije izolirani incident HDZ-ove kampanje, već njezina temeljna okosnica. Ne govorim ovdje samo o forsiranju glupih iracionalnih strahova od "crvenih" i od "obnove Jugoslavije", pa čak ni o strahu koji implicira osnovni slogan HDZ-ove kampanje («čuvajmo Hrvatsku»), već o strahu kao temeljnom podsvjesnom principu političkog djelovanja. Promotrimo samo kave izjave prate Jadranku Kosor od kada je načelu Vlade, a koje su se intenzivirale s pretkampanjom:
Procesa se ne bojimo, možemo se vratiti u baraku na Jarun
Ne bojim se onih koji žele crvenu Hrvatsku!
Svi koji nas omalovažavaju moraju znati da ih se mi ne bojimo
Uvrede SDP-a izazivaju tjeskobu, ali ih se ne bojimo
Mi se vas ne bojimo, ja se vas ne bojim
Ne bojim se onih koji žele crvenu Hrvatsku!
Ne bojim se izbora, ali ih neću raspisati prije kraja pregovora s EU!
Ne bojimo se jer ako i dođe do izbora, HDZ pobjeđuje
Zbog ostvarenih rezultata ne bojim se izbora
Malo prečesto i zelotsko negiranje straha za nekoga tko se uistinu ne boji.
Sabor je raspušten i Predsjednik je raspisao izbore. Pretkampanja političkih stranaka traje već mjesecima, a pred nama je najintenzivnije razdoblje predizborne kampanje, u kojoj će nas stranke uvjeravati da glas damo upravo njima. Pa ipak, mnogi birači dvoje - ne kojoj stranci dati glas - već da li uopće izaći na izbore. I tu, na pollitika.com imamo jedan svježi dnevnik ("Imaš pravo reći NE") koji nas poziva da na izbore ne izađemo, ili da barem poništimo glasački listić. Taj se stav u pravilu brani tezom da "su svi isti", a obično ga se napada tezom da ipak "nisu svi posve isti", odnosno da je potrebno, ako ništa drugo, "birati manje zlo". Iako o ovoj temi imam izgrađeno mišljenje i stav koji sam višekratno branio u raspravama, mislim da rasprava oko ovako postavljene dvojbe promašuje metu. Smatram da postoji fundamentalan razlog zbog kojeg izlazak na izbore i aktivno glasanje za neku od opcija - predstavlja imperativ za misleće građane kojima je stalo do dugoročnog demokratskog razvoja. A taj se pak da svesti na jednostavu sintagmu – "zločin i kazna".
Prije više od godinu dana, u lipnju 2010. pisao sam o tada aktualnom sindikalnom prikupljanju potpisa za referendum o ZOR-u . U tom sam tekstu povukao slijedeću metaforu:
Naime, pregovarajući sa sindikatima, Jadranka je odlučila zaigrati staru Sanaderovu igru – spinanje. Jadranka je tako govoreći na sjednici Vlade, u javnost pustila spin kako „bi se već u petak mogao postići dogovor između sindikata i Vlade“. Ili Darth Jadranka ne igra tako dobro manipulativnu igru kao njezin Sith učitelj, Darth Sanader (uostlom, poznato je da u Sith redu učenici nasljeđuju učitelja eliminacijom, a ne zato jer su ih nadrasli u kvaliteti) , ili su sindikati kroz ponavljanje nešto i naučili – kako bilo da bilo, rezultat je isti.
Napisano sam popratio i malom slikicom – jest da je amaterska, ali prenosi poruku.
Ono čemu se nisam nadao jest da će tu moju usporedbu godinu dana kasnije ponoviti i potvrditi upravo – Jadranka Kosor :
'Vrijeme je da imperija, koja se zove HDZ, uzvrati udarac! Kako? Pobjedom naravno!' - zaključila je Kosor i izazvala veliki pljesak mnoštva u dvorani.
Socijaldemokracija već duže vrijeme u svijetu traži svoju identifikaciju, a proslijedično isti ili sličan idejno egzistencijalni problem ima i socijaldemokracija u Hrvatskoj. Iako je socijaldemokracija kao idejni pokret puno širi od okvira jedne stranke, moj interes je proanalizirati što u tom kontekstu tvori identifikaciju SDP-a, posebno u okolnostima nadolazećih izbora i izgledne smjene vlasti. Čime se identificira socijaldemokracija kroz SDP u Hrvatskoj 2011? Da bi odgovorio na to pitanje, primarno je identificirati političku okolinu.
A okolina je ta da je od 20 godina hrvatskog višestranačja na vlasti HDZ, koji je time definirao referentni sustav prema kojemu se identificiraju političke pozicije. Iako je HDZ nominalno demokršćanska stranka, njihovo političko djelovanje je sve samo ne demokršćansko. Zapravo, najtočnija bi bila dijagnoza da HDZ nema politički ideološki okvir djelovanja - već goli vladajući pragmatizam ideološki pokriva populističkom zloupotrebom nacionalnog i socijalnog. Rezultat je dugoročno financijski neodrživo podilazenje i potkupljivanje ciljanih skupina po netransparentnim i nepravednim kriterijima. Utoliko i ne čude studije koje pokazuju kako Hrvatska izdvaja neopravdano visok udio BDP-a za socijalu, koji u isto vrijeme ne dolazi do onih kojima je najviše potreban.
