Posljednjih dana imamo priliku promatrati politički igrokaz Vlade koji se ne može opisati drugačije nego li - teatar apsurda. Radi se naravno o dvostrukom manevru sa jedinstvenim ciljem: opstrukcijom održavanja sindikalnog referenduma. No da uvedemo malo reda u ovaj tekst. Akciju opstrukcije održavanja referenduma Vlada je započela lošom, ali (pre)često uspješnom taktikom mrkve i batine. S jedne je strane napala zakonsku utemeljenost sindikalnog zahtjeva za raspisivanjem referenduma, a s druge je povlačenjem Zakona o radu iz saborske procedure ponudila sindikatima "mrkvu". Privlačnost Vladine mrkve već očekivano forsiraju Jutarnji list sa podnaslovom "Sindikati pobijedili" i Večernji list koji sa naslovnice poručuje kako se “izgubio pravni temelj za referendum”. No i Vladina mrkva i batina zapravo su duboko demokratski deficitarne, i u konačnici predstavljaju isključivo prezir prema biračima, i njihovim pravima koje im garantira Ustav i zakoni Republike Hrvatske - bez obzira prihvatili sindikati Vladinu "nemoralnu ponudu" ili ne. Evo i zašto.
Iako je funkcioniranje HDZ-a na principima političkog reketa „javna tajna“ o kojoj se piše godinama, ovako eklatantan i konkretan primjer, iza kojega stoji izjava osobe sa imenom i prezimenom i to USKOK-u, jest prvorazredna vijest. Normalno je da su novinari istog trena zatražili mišljenje od premijerke Kosor.
Jedna od teza koja se već neko vrijeme provlači na rubovima javnosti (mainstream mediji nisu zagrizli, ali svaki drugi komentator na portalima će ju spomenuti) jest većinski izborni sustav, tj izborni sustav u kojemu građani svog predstavnika u Saboru biraju neposredno. Osnova te teze jest da bi se na taj način izbjegla partiokracija, tj. svođenje Saborskih zastupnika na glasačku mašinu svoje stranke ili koalicije – budući bi saborski zastupnici bili direktno odgovorni svojim biračima, te bi zbog želje za reizborom bili prisiljeni više pažnje obraćati na mišljenje birača u svojoj izbornoj jedinici, a manje na mišljenje šefa svoje stranke. Nešto kao u SAD, gdje kongresmeni i senatori često glasuju protiv stavova svoje stranke (ili predsjednika). Zagovornici u tom sustavu vide i izlaz iz bipolariziranog duopola, u kojemu se politička borba svodi na dvije stranke (ili grupacije), budući bi opet, birači birali osobu sa imenom i prezimenom, a ne stranke. Nažalost, to ne funkcionira baš tako, bar ne u Hrvatskoj. Ili točnije, bar ne u parlamentarnim demokracijama.
U posljednje vrijeme nekoliko puta sam želio napisati dnevnik o Laburistima, no svaki puta sam odustao kako mi se ne bi pripisivala opsjednutost. No, zaključio sam da ne smijem robovati takvoj autocenzuri, i evo ga - moj pogled na Laburiste. Uostalom, Laburisti su stranka na hrvatskom političkom tržištu, i normalno je da ih se analizira, uspoređuje, promatra povećalom, pa čak i čereči, baš kao što se i na ovim stranicama radi i sa svim ostalim strankama. Odmah da naglasim - kao član SDP-a nemam pretenziju napisati "objektivnu" analizu, već sve napisano predstavlja moj pogled, i kao takav otvoren je polemici i kritici.
Mi smo pokret!
Laburisti su u nekoliko navrata kritizirani za nekonzistentno skakutanje po temama, ne krajnje lijevih do krajnje desnih. Za novu političku stranku, u kojoj još nije došlo do pune profilacije političkih stavova, kao ni nositelja istih, to nije iznenađujuće (ali ni poželjno). Ono što me više smeta je vlastito neprepoznavanje problematičnosti takve situacije, koje je najjasnije artikulirano u laburističkoj poruci "Mi smo pokret!"
Hrvatska se posljednjih godina sve više približava modelu potpune bipolarizacije u kojoj osnovna (i jedina relevantna) politička borba vodi između dvije grupacije, okupljene oko dviju snažnih stranaka – HDZ-a i SDP-a. Iako bipolarizaciju ne smatram konceptom povoljnim za razvoj demokracije (kako na nacionalnom, tako i na unutarstranačkom planu, o čemu sam pisao još prije dvije godine ), on je hrvatska realnost – i do trenutka do kojega se pravila igre ne promijene, treba pokušati odigrati najbolje što se može. Zbog toga i svjedočimo dugotrajnom i dugoročnom sklapanju dva velika bloka koji će se sučeliti na slijedećim parlamentarnim izborima. Ni takve predizborne koalicije nisu sretan put za razvoj demokracije, budući se u koalicijama odnosi snaga moraju unaprijed determinirati – i to bez prethodnog mišljenja birača.
Starog psa ne možeš naučiti novi trik.
Teško da bi se premijerka Sanader, hm, ovaj, Kosor mogla nazvati „starim psom“ – ako ništa drugo, zbog rodne ravnopravnosti, bilo bi potrebno upotrijebiti žensku imenicu, no to baš i nije poželjan način javnog izražavanja. No ostaje činjenica da osoba izrasla pod Franjom Tuđmanom, a u potpunosti politički afirmirana u periodu vladavine Ive Sanadera, jednostavno ne zna, niti zna naučiti, kako vladati uvažavajući „sitnozubane“. Bahatost obnašanja vlasti i donošenja odluka jednostavno joj je upisana u politički genetski kod. Pa stoga ne čude ni najnoviji ispadi podcjenjivanja, omalovažavanja i bahatosti koje je premijerka demonstrirala vezano uz prikupljanje potpisa i raspisivanje referenduma. Tako nam je – bez imalo srama – premijerka poručila kako je referendum skup, kako košta 170 milijuna kuna, i kako će zbog njegovog održavanja morati zakinuti „još neka osnovna prava“.
Prestrašno.
Nakon višemjesečnih, ponekad i mučnih pregovora, 16. lipnja konačno su izglasane ustavne promjene. Kako mene osobno najviše zanima kako je u tim promjenama prošao članak 86. koji se bavi referendumom, tako ću u ovom tekstu pisati samo o tom aspektu. U tom kontekstu treba analizirati dvije stvari - promjene koje su izglasane, kao i one koje nisu. Ove druge smatram važnijima, pa ću od njih i krenuti.
Moram priznati, čitava priča oko referenduma posljednih je dana (za mene) krenula u neočekivanom smjeru. Na samom početku, već prilikom najavljivanja prikupljanja potpisa – kako zbog kratkog roka koji su sindikati uzeli za pripremu, tako i zbog popratnog ponašanja sindikata – bio sam prilično skeptičan prema cijeloj akciji. Smatrao sam da sindikati u biti niti ne žele referendum, već da im je cijela priča tek oruđe u pregovorima s Vladom. I dalje mislim da su i sami sindikati na taj način pristupili inicijativi za raspisivanje referenduma o ZOR-u, no stvar se izmakla kontroli, te uz zdušnu (iako neželjenu) asistenciju Vlade, prerasla zadane okvire.
Zbog kroničnog nedostatka vremena tek sam se sad našao u situaciji da napišem par riječi o namjeri sindikalnih središnjica da putem prikupljanja potpisa raspišu referendum o izmjenama Zakona o radu, koje je najavila Vlada. U međuvremenu već je napisano nekoliko tekstova koji se bave tom tematikom (i koji u jednom djelu opisuju moja razmišljanja), ali vjerujem da se tu temu još uvijek može proanalizirati sa do sada neobrađene strane. Krenimo stoga točku po točku.
Izmjene Zakona o radu imaju izrazit potencijal za prikupljanje potpisa. Za razliku od pitanja suvereniteta (ulazak u NATO, arbitražni sporazum o granici) ili pak putanja vezanih za budućnost (sindikalni pokušaj prikupljanja potpisa za referendum o mirovinskoj reformi, koji je prikupio oko 330 000 potpisa), izmjene ZOR-a velik dio građanstva će osjetiti „sad i odmah“. To se u prvom redu odnosi na zaposlene u javnim i državnim službama, kojima Vlada, putem novog ZOR-a želi uskratiti isplatu regresa, božićnice i dara za djecu.
Ovih se dana priča o promjeni Ustava privodi kraju. Nakon što su Milanović i Kosor postigli konsenzus oko ustavnih promjena, preostala je formalna procedura. Tako je prije par dana Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav donio usuglašeni Prijedlog za utvrđivanje Nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, koji je upućen Saboru, gdje bi se kroz desetak dana trebala održati rasprava i na kraju glasovanje. Kako HDZ i SDP, kao kreatori usuglašenog prijedloga za promjenu Ustava, imaju više od potrebne dvije trećine glasova u Saboru, ne očekuju se trzavice ili daljnji zastoji. Pa ipak, to sve skupa ne znači da svi zajedno ne možemo pogledati što točno sadrži prijedlog ustavnih promjena, da ga ne možemo prokomentirati, i možda potaknuti barem raspravu (možda i saborsku) o točkama koje na ovaj ili onaj način smatramo spornima. Stoga i pišem ovaj tekst, nadajući se doprinosu čitatelja. Svjestan sam da ovakve teme ne mogu proći bez paušalnih i generalnih ocjena, no volio bih vidjeti čim veći broj kvalitetnih kometara koji se bave nekom od konkretnih predloženih promjena Ustava, ili pak nekom od propuštenih.
