Današnje su me novine pomalo zatekle. Prvo Novi list u kojem je Nataša Božić na (gotovo) cijeloj trećoj strani piše tekst pod naslovom „Ranko Ostojić podupire osnivače frakcije u SDP-u“, a potom i Slobodna Dalmacija u kojoj Marina Karlović-Sabolić piše teskt „(Frakcija SDP-a za stopiranje jednoumlja“. Kako me Martina spominje kao „poznatog SDP-ovog blogera“ (hehehe, hvala, bez obzira na utemeljenost epiteta :-)), a kako oba teksta barataju pojmom „frakcije“ koji definitivno nije adekvatan za opis ove inicijative, odlučio sam napisati par riječi o čitavoj stvari.
Čitateljima pollitika.com, kao i čitateljima mog bloga već je poznato da od provođenja akcije „NATO na referendum“ radim na inicijativi promjene članka 86. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje broj potpisa koji potrebno prikupiti kako bi se građanskom inicijativom raspisao referendum. Taj prijedlog postoji već u zaključku akcije „NATO na referendum“. To je prijedlog koji smo još prije više od godinu dana prezentirali klubu zastupnika SDPa, i dobili načelnu podršku. To je prijedlog koji se našao i u zajedničkom prijedlogu udruga civilnog društva. Na kraju, to je prijedlog oko kojeg sam obavio više razgovora sa relevantnim sugovornicima iz SDPa, ali i HNSa. Prijedlog je u svim razgovorima nalazio na podršku i razumijevanje – štoviše dobio sam informaciju da je od strane SDPa predstavljen i na radnoj skupini vladajućih i oporbe na kojoj se usaglašavaju ustavne promjene.
I sve je to lijepo, ali danas, 25. siječnja, priča je dobila svoju javnu potvrdu u emisiji Otvoreno.
Otkako su završeni predsjednički izbori, događanja u SDPu su ponovno preusmjerena na brzi kolosjek – događaji se redaju jedan za drugim, a samim tim i medijski natpisi. Odlazak Bandića iz stranke sam je po sebi događaj velike magnitude. Radi se o osobi koja je u velikoj mjeri odredila stranačku strukturu i djelovanje u gradu Zagrebu. Kada se tome dodaju unutarstranački izbori, koji su predsjedničkim izborima privremeno stavljeni na led, situacija postaje lako zapaljiva – ili se barem takvom prikazuje u javnosti. Nisam pristalica raznih teorija zavjere, niti smatram da su uvijek novinari za nešto krivi, no uvijek treba imati na umu da je interes medija senzacija. Tako da medijske prikaze uvijek treba uzeti sa zrnom soli.
Dakle, što se događa u SDPu?
Evo nas na kraju dugačke i poprilično iscrpljujuće kampanje, i kod očekivanih rezultata. Ivo Josipović je očekivano i u drugom krugu potukao Milana Bandića, i slijedećih će pet godina s Pantovčaka sudjelovati u kreiranju hrvatske politike. Kako će Josipoviću bez sumnje biti posvećeno puno prostora u medijima, ja bih se danas osvrnuo na preostale sudionike u ovim predsjedničkim izborima. Namjerno kažem sudionike, a ne kandidate, budući su ovi izbori odigrali značajnu ulogu kod većeg broja političkih subjekata, a ne samo predsjedničkih kandidata.
Kao što sam napisao prije par dana, odlučio sam se na akciju vezanu uz predizborno pismo koje mi je kao članu SDPa posalo predsjednički kandidat Milan Bandić. Kako vjerujem da je Milan Bandić nelegalno zlouporijebio bazu osobnih podataka članova SDPa, uputio sam Agenciji za zaštitu osobnih podataka Zahtjev za utvrđivanjem povrede prava, kojeg ovdje prenosim:
Zahtjev za utvrđivanjem povrede prava
Poštovani
Ovim putem podnosim zahtjev za utvrđivanjem povrede prava. Prema mom mišljenju, predsjednički kandidat Milan Bandić je u kampanji za izbor predsjednika RH prekršio Zakon o zaštiti osobnih podataka (članak 6. i članak 7.), te tako povrijedio moje pravo na tajnost osobnih podataka.
Gospodine Bandiću.
Primio sam Vaše predizborno pismo kojim mi se obraćate kao „uvaženom stranačkom kolegi“. Znam da se radi o predlošku koji je vjerojatno poslan svim članovima gradske organizacije SDPa. Znam i da ste posljednjih dana poprilično zauzeti „delanjem“ po Bosni i Hercegovini. Budući niste imali vremena saznati što se to ovih dana događa u Kopenhagenu, vjerujem da ni pismo koje sam dobio niste pisli Vi, već prije gospodin Ljuština. Ipak, kako mi se osobno obraćate, osjećam potrebu odgovoriti Vam ovim putem.
Prvo, molim Vas da mi odgovorite na pitanje: od kuda Vam moje ime i prezime, adresa i podatak o stranačkoj pripadnosti?
Ovih se dana otprilike nalazimo na pola puta do održavanja prvog kruga predsjedničkih izbora, i čini mi se da se s tom pređenom distancom iza nas, mogu očitati prvi trendovi predsjedničkih kamapnja. Što onda pak može poslužiti kao dobar orijentir za ono što nas čeka - kako u prvom, tako i u drugom krugu izbora. Odmah da napomenem da ću i ovoga puta provedene ankete koristiti kao izvor informacija - ali čisto kao pokazatelj trenda. Dakle gdje se danas nalazimo?
U ponedeljak, 23. studenog 2009. se u Saboru održao okrugli stol u organizaciji udruga civilnog društva (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek – Centar za mirovne studije – CESI – Documenta – GONG – Građanski odbor za ljudska prava – Iskorak – Zelena akcija) na temu ustavnih promjena. Na tom su okruglom stolu udruge prezentirale svoje prijedloge za promjenu Ustava, te formalizirale suradnju za zajednički nastup u tom procesu.
Program rada bio je slijedeći: nakon uvodne riječi voditeljice programa, Vesne Kesić, u uvodnim izlaganjima su prof. dr. Siniša Rodin (član vladine skupine za izradu udtavnih promjena) sa Pravnog fakulteta iz Zagreba, te prof. dr. Gordan Čular sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, prezentirali svoj pogled na proces u kojem se nalazimo. Potom su predstavnici udruga civilnog društva predstavljali svoje prijedloge: Vesna Teršelić je u ime Centra za mir, Documente i Građanskog odbora za ljudska prava o promjeni članka 9. Ustava o izuzecima od načela neizručivanja državljana Republike Hrvatske drugim državama. Marko Sjekavica je u ime istih predlagača govorio o promjeni članka 75. Ustava o imunitetu zastupnika Hrvatskog sabora. Gordan Bosanac je u ime Centra za mirovne studije govorio o dodavanju vrijednosti nenasilja i izgradnje mira u članak 3. Ustava. Aleksandar Hatzivelkos je u ime inicijative „NATO na referendum“ govorio o promjeni članka 86. Ustava u smislu smanjivanja broja potpisa koje je potrebno prikupiti za raspisivanje referenduma. Edo Burić je u ime Iskoraka govorio o dodavanju spolne orijentacije kao jednog od temeljnih razloga diskriminacije i neravnopravnosti u članke 14. i 17. Ustava.
No kako je ovo moj blog, a ne „objektivni i neutralni“ novinarski uradak, te kako mi je izrazito čudno pisati o samome sebi u trećem licu jednine (ipak nisam ja Bandić), od ovog trenutka na dalje prelazim na osobni pogled na cijeli taj događaj.
Ustavni sud je - u usporedbi sa ostalim predmetima - brzo donio odluku o haraču, tj. kriznom porezu kojeg nam je Jadranka namjerila obračunavati do kraja slijedeće godine. I dobro da je tako - na posebno važna pitanja nacionalnog značaja treba reagirati brzo. U ovom slučaju, Ustavni sud je imao i dodatni motiv za brzo djelovanje - naime, teško je obavljati redovan posao kada je Ustavni sud konstantno zasipan desecima tisuća novih prijedloga za ocjenu ustavnosti kriznog poreza - a sve zbog prakse da paravo na povrat harača imaju samo oni koji su podnjeli zahtjev za ocjenom ustavnosti.
Rezultat je pred nama - svojim priopćenjem (pdf file) od 17. studenog Ustavni je sud podržao harač. U tom priopćenju suci Ustavnog suda redom odbacuju prigovore koji su stavljeni na teret kriznom porezu - osobno se ne osjećam kompetentnim komentirati sve, no jedno objašnjenje mi je istoga trenutka privuklo pažnju.
U subotu, 7. studenog je u Europskom domu održana press konferencija građanske inicijative „More je kopno“ koja je najavila prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o sporazumu o arbitraži između Hrvatske i Slovenije. Najava te akcije je (očekivano) privukla malo (gotovo ništa) medijske pažnje, baš kao i inicijativa natonareferendum na svom početku – što je kod mene izazvalo efekt suosjećanja. Pogotovo zbog onoga što je tek pred njima: obaveze prikupljanja više od 10% stvarno postojećih birača zbog cca pola milijuna fiktivnih birača, kao i obaveza prikupljanja JMBGa.
Odmah da se izjasnim – načelno podržavam referendumsko odlučivanje o važnijim pitanjima za Republiku Hrvatsku, pogotovo u situaciji prilično niske razine povjerenja javnosti u državne i političke institucije. No ova najava odiše neozbiljnošću, amaterizmom i nepotrebnošću. Evo zašto:
Bandić je objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske.
I istog sam trena dobio poriv za pisanje. Htio sam pisati o tome kako nakon dugogodišnjeg jahanja na jeftinim kreditima, okreće leđa Gradu, baš kao što je i Sanader okrenuo leđa državi. Ali neću. Htio sam pisati o klijentelističkoj mreži na čije je podmazivanje trošio gradske novce. Ali neću. Htio sam pisati kako je Bandća već odavno trebalo izbaciti iz stranke, a ne čekati da se izbaci sam, čineći pritom maksimum štete. Ali neću. Htio sam pisati kako riječi da je „Bandić najbolji kandidat za zagrebačkog gradonačelnika“ sada sigurno ostavljaju jako gorak okus u ustima. Ali neću. Htio sam pisati kako kandidiranjem na predsjedničkim izborima, Bandić pljuje u lice svim onim biračima koji su mu prije samo šest mjeseci povjerili da vodi grad slijedeće četiri godine. Ali neću. Htio sam pisati kako je ovom samo-kandidaturom Bandić pljunuo i u lice svih članova SDPa koji su nedavno odlučivali o stranačkom predsjedničkom kandidatu, poručujući im kako njemu to glasanje članstva ne predstavlja ništa. Ali neću. Htio sam pisati kako Bandić nije „jedan od nas“ kakvim se predstavlja, jer „svi mi“ ne živimo u penthouse stanovima od 250 kvadrata „zarađenih“ u deset godina gradonačelnikovanja. Ali neću. Htio sam pisati kako „raditi ću kao konj“ ne predstavlja program. Ali neću.
Neću, zato jer Bandić, svojim likom i djelom, jednostavno ne zaslužuje toliku pažnju.
U jeku mog osobnog interesa za pitanje referenduma, novine donose vijest – Milan Bandić odlučio je raspisati referendum o sudbini maksimirskog stadiona. Iako bih, na prvu loptu, trebao pozdraviti tu vijest – kao prvo direktno sudjelovanje građana u donošenju kapitalnih odluka (kako financijskog, tako i sociološkog značaja) – smatram da je ovo jako dobar primjer zloupotrebe institucije referenduma, i to po dvije osnove: odabirom sadržaja referenduma i odabirom trenutka održavanja referenduma.
Već sam na par mjesta, pa i u posljednjem dnevniku, spomenuo kako je Odbor za referendum pripremio prijedlog za promjenu članka 86. Ustava Republike Hrvatske, te kako tu promjenu lobiranjem pokušavamo progurati u saborsku proceduru. Tu se nije puno promijenilo – put od formiranja prijedloga do ulaska u saborsku raspravu je dug, a posebno u situaciji kada se mijenja Ustav. No cijela ova akcija mi je otvorila oči po jednom drugom pitanju. O čemu se radi?
Prvo, cijela ova priča u kojoj tražimo promjenu Ustava je izrasla na akciji natonareferendum. I svi ti potpisi – njih 125 000 – prikupljeni u toj akciji daju mi poticaj da se potrudim oko ove promjene Ustava. Svi su ti ljudi aktivno iskazali želju za direktnijim sudjelovanjem u političkim procesima. Na neki način, jednostavno se osjećam odgovornim. No, ista ta podloga nosi i svoje breme.
Kao što je silverci u svom dnevniku „(S)ustavno spuštanje kriterija“ napisao, u saborsku je proceduru na prijedlog Vlade, ušao Prijedlog nacrta promjena Ustava Republike Hrvatske. Slažem da se u ustavne promjene ulazi bez ozbiljnije javne rasprave na tu temu – no to nažalast nije nova praksa u Hrvatskoj. U NATO smo također ušli bez ozbiljnije provedene javne rasprave. Zbog toga su ustavne promjene „vezane uz ulazak Republike Hrvatske u NATO“ došle kao grom iz vedra neba. Nitko ih nije očekivao niti ih je spominjao tijekom ulaska Hrvatske u NATO savez. Pa stoga i ankete – koje su vladajućima bile dovoljan argument za ulazak u taj vojni savez – dodatno gube na vjerodostojnosti. One opisuju trenutno raspoloženje anketiranih koji nisu bili upoznati sa svim posljedicama tog čina.
No za pokretanje javne rasprave nije kasno –i ovaj se trenutak može iskoristiti za brušenje prijedloga promjene Ustava. Ja ću se u ovom dnevniku koncentrirati na prijedlog promjene Ustava koji se ne nalazi u vladinom dokumentu. Još po završetku akcije natonareferendum, Odbor za referendum je zatražio promjene članka 86. Ustava, kako bi se kriteriji za raspisivanje referenduma sveli na ispunjivu mjeru usklađenu sa praksom u zemljama Europske unije. O značaju te promjene sam dosta pisao, pa se neću ponavljati. Zahtjev je u međuvremenu predan i nadležnom saborskom odboru, no nije bilo nikakvog feedbacka. Priča je ponovno aktualizirana samim pokretanjem procedure za promjenu Ustava, i Odbor za referendum priprema amandman na predložene promjene, te lobiranjem pokušava osigurati što širu zastupničku podršku svom prijedlogu. No, ni to nije tema o kojoj danas želim pisati.
Što je onda tema ovog dnevnika?
Predsjednička kampanja je s pravom primarna tema u javnom prostoru – nakon isteka Mesićevog drugog mandata, i u situaciji u kojoj HDZ na izbore izlazi s teretom krize i lošeg vodstva na leđima, te sa kandidatom unaprijed preodređenim na neuspjeh – predsjednička trka ostavlja dojam velike otvorenosti. Tom dojmu dodatno pridonosi kandidatura jakog nezavisnog populističkog kandidata, kao i još uvijek podgrijavana trakavica o Bandićevoj (samo)kandidaturi. U toj kompleksnoj političkoj igri postavljana su mnoga pitanja, i mnoge teze – od kojih su neke utemeljene na kvalitetnoj analizi potencijala pojedinih kandidata, dok su druge proizvod ciljanih spinova. Mene danas ineresira jedna teza koja se već nekoliko puta ponovila u SDPovim krugovima – može li Josipović predsjedničke izbore osvojiti na juriš, tj. u prvom krugu?
Neovisni, ali ne i neutralni