Da smo u „banani“ to smo znali i prije nego nam je naš vrli bivši premijer to obznanio. Da nas kriza guta, znali smo i prije nego li je recesija pokucala na našim vratima. Da nas kradu, to znamo odavno. Da nas drže za budale, i to smo znali. A da nas žele izgladnjivati? Pa ako nismo bili svjesni toga, sada zasigurno postajemo.
21. stoljeće. Europa. Balkan. Hrvatska. Na ulicama sve više masakra i bijede, sve više nasilja i ubojstava, posljedice u porastu, a odgovornosti nikad manje. Je li i vaše dijete žrtva nasilja? Nije? Nije još? Bez brige, sutra će već postati.
Mnogima su ove teme ne zanimljive i „izlizane“. Ok, shvaćam, nije toliko zanimljivo kao nova boja grudnjaka Simonice ili kao informacija da Severini pudraju i pazuhe umjesto nosa, ali zar je uopće dvojbeno što ima veću težinu?
Pa u Hrvatskoj nažalost jest. Svakodnevno smo svjedoci sve većeg porasta nasilja. Nažalost, mladi prednjače u ulogama glavnih aktera. I dok se svakodnevno gube životi čini se da je jedina reakcija nadležnih: Pa još nismo među prvih 10 zemalja po nasilju.
Divno! Ne razbire se mogućnost da se nasilje eventualno pokuša smanjiti već se čeka da nasilje postane NO1 trend u Hrvatskoj. Ima li što gluplje od ovakvog načina razmišljanja?
Iza nas je još jedna godina. Za neke bolja, za neke lošija, a za neke tragična. Mislim da, ma kakva god bila 2009. ili pak svaka godina prije ili nakon nje, ne treba stvarati drame. Kažem drame jer teatar u kući, teatar u državi, pa naposljetku i teatar u nama samima ne donosi toliko željenog Oscara, ne donosi čak ni zadovoljstvo, više nas otupljuje i čini slabijima nego li to uopće i zamišljamo.
Životne drame, pozorišta i scenariji odlike su onih kojima je sadisfakcija, ali i posao upravljanje ljudskim sudbinama. Ovi prijelazi iz jedne godine u drugu, kada su ljudi posebno senzibilni i kada se svi pretvaramo kako će nova godina donjesti neke bolje dane, zapravo su puke demagogije. 1. sječnja ne prestaju problemi koje vučete godinama, niste ni odjednom puno pametniji ili zreliji nego li što ste bili, ne plaćeni računi ne postaju odjednom plaćeni, a neki se odnosi neće reinkrenirati kao da ničega nije bilo. Oprostite mi na izrazu, ali Nove godine su sranje.
Budući da se bavim tarotom već nekoliko godina, odlučila sam se na poduhvat: prognozirati tko će biti predsjednik i tko bi mogao ući u 2. krug.
Pri proricanju koristila sam tehniku "Da i Ne" pitanja, jer mi je djelovala najprikladnije. Napominjem, ovo je prvi put da radim ovakve egzibicije, i jako me zanima da li ću pogoditi prognoze. :)
Za svakog kandidata sam vukla 3 karte, pa da vidimo:
1. Hoće li Josipović biti novi predsjednik Hrvatske?
1. KRALJICA PEHARA - opisuje osobe koje posjeduju vizionarski duh i bogatu maštu ali su previše osjetljive, previše osjećajne, previše idealiziraju, previše su suosjećajne, i često jako naivne. Posjeduju moć velikog stvaralaštva ali često svijet njihove ideje ne može prihvatiti. To su osobe koje su po nekim karakteristikama pogodni ljudi, ali se njihov rad prvo mora dokazati i u praksi. - OPIS JOSIPOVIĆA
2.KRALJ PEHARA- maštovite osobe, sanjarskog karaktera, sklone samozavaravanju. Imaju poteškoće sa pronalaženjem smjera i često su neshvaćene.
Osamnaest mi je godina i zovem se Horvatina. Moji roditelji su me jako željeli, razmišljali su o meni još 20 godina prije moga rođenja. Pomno su noćima planirali kako će me stvoriti i kako ću se zvati.
Iako su me mnogo željeli, nisu me voljeli, stoga su odlučili da na svijet dođem umjetnom oplodnjom.
Neznam tko me je stvorio, jer danas su ti ljudi ili mrtvi ili na prosjačkom štapu, a mene su moji roditelji učili da se sa takvima ne družim.
Rođena sam 1991g na Balkanu. Kao dijete sam bila dosta izobličena, moj odraz u ogledalu je bio zastrašujuci. Navikla sam se gledati u to ogledalo, jer to su ogledalo izumili moji roditelji. Govorili su mi da sam im preljepa i da ću biti pravi rudnik zlata. Bila sam ponosna.
Kako sam s vremenom odrastala, počela sam izlaziti na ulicu.
Sretoh tako jednoga dana moje biološke očeve i majke. Sav taj prizor bio je nimalo nalik na mene.
Očevi moji hodali su spuštene glave, bez nogu,ruku,očiju, mršavi i iscrpljeni kopali su po kontejneru.
Rekli su nam da trebamo živjeti, ali nitko nam nije rekao kako. Rekli su nam da moramo podići glavu, ali nitko nije stavio ruku ispod vrata i držao ju. Rekli su nam da moramo biti hrabri, ali nitko nije znao što li je to hrabrost. Rekli su nam da će doći bolji dani, ali nitko nam nije rekao kada. Rekli su nam da trebamo ići naprijed, ali nisu nas uzeli za ruku i poveli za sobom... Rekli su nam, pričali su puno, a mi smo ih samo gledali. Kroz oči što su se utapale u suzama, kroz dušu koja se parala pitanjima, koja se gnječila svakom novom misli na bol.
I mislili su da smo dobro, ali sve je ostalo samo na tome - na misli.
Danas, u emisiji "Nedjeljom u 2", Aleksandar Stanković je ugostio Igora Hamera, hrvatskog branitelja i glumca.
Igoru je bilo samo 17 godina kada je otišao u rat. Danas je progovorio o svom životu, onako kako je najbolje znao - iskreno.
Meni je osobno ovo bila najbolja emisija Stankovića ikada. Vjerujem da je svatko tko je gledao osjećao ponos.
Dragi tata,
prošao je i 23. dan od kada te nema. Nedavno bi proslavio svoj 44. rođendan. Bože, pa tek sada shvaćam da ti nisi bio star. Oni sijedi pramenovi na tvojoj kosi i ona dva sjeda roga na bradi, bili su to tek znaci briga koje si nosio.
Kao da si čekao "punoljetnost" države da odeš, ironično, zar ne? Tako davno se čini ta 91'. Godina koja je promijenila sve nas, a vas branitelje najviše. Bio si dobar čovjek i odličan otac, ali počeo si se "gasiti". Baš kao i mnogi. Iščezavao si pred našim očima, tako potiho a opet tako radikalno, oštro, duboko. Gubio si na kilaži, borio se sa dijabetesom, sa glavoboljama, PTSP-om, otkazivanjem bubrega, moždanim udarom, da bi ti naposljetku srce doslovce "puklo" i jednostavno si otišao. Znao si gdje odlaziš - na neki, zasigurno, bolji, pošteniji svijet.
Spremala sam za vas dnenvik sasvim drugačijeg sadržaja, optimističniji, veseliji uz kratku pjesmicu. Danas je bio prvi dan na fakultetu, svidjelo mi se. Iščekivala sam to sutra. Došla sam kući i ručala. Tata me pitao hoću li jesti njegove šnicle, rekla sam da sam pregladna da bih ih čekala, ali neka mi ostavi jednu za večeru.
Za ručkom smo razgovarali o fakultetu, zezao me da sam sada krenula u prvi razred. Dao mi je 120kn za autobusnu kartu i nakon ručka sjeo na fotelju. Mama je otišla posaditi cvijeće u vrt, a ja u sobu proučiti knjigu koju smo dobili na faksu. Nakon 20 minuta začula sam strašan vriska: "Sanjaaaa, upomoć....zovite hitnu!" Istrčala sam iz sobe i zgrabila telefon, znala sam da je tati opet pozlilo. Nazvala sam hitnu i otišla u vrt, ležao je bespomoćno na travi. Mama ga je držala u naručju. Nakon par minuta došao je sebi, dali smo mu žlićicu meda i vode. Mislili smo da je šećer, jer je dijabetičar, provjerili smo i tlak, bio je visok, ali uobičajan za njega. Odtrčala sam na cestu i vrištala iz sveg glasa da nam pomognu. Susjedi su sišli dole, ponovno sam zvala hitnu, rekli su da su krenuli.
Nakon afere "Buljubašić" u kojoj je otkriveno kako je Rade Buljubašić, inače HDZ-ov povratnik iz Australije bio samo fiktivni zaposlenik HEP-a čiju je upravu Vlada odlučila "smjeniti" a zapravo ih je umijesto u zatvor poslala kući sa odpremninama u vrijednosti od 4,2 milijuna kuna, iako su oštetitli proračun za čak 671.159,56 kuna, na pomolu je još jedna afera gigantskih razmjera!
Naime, NCS na čelu sa Mijatom Stanićem otkrio je pozadinu još jedne "prljave igre" vladajućih.
Pišem ovaj dnevnik kao reakciju na već objavljeni dnevnik c-respond "Hrvatska je krava muzara za pola Balkana!"
Naime, smatram da je autorica pokušala izmanipulirati pozitivne glasove pollitičara obradivši, samo naslovno, problematiku Hrvatske države. U njezinom upisu, osim naslova, ne vidim ničega istinitoga, štoviše, sigurna sam kako se radi tek o pukoj želji da se izvrjeđaju pripadnici drugih nacionalnosti. Čemu svjedoči i ovaj njezin upis u kojemu ne spreza ni od vrjeđanja srpske djece:
Zašto bi Hrvati hranili Srpsku djecu? Mene uopće ne zanimaju Srpska djeca, s obzirom na nivo političke kulture, a i civilizacijski nivo u Srbiji, ta djeca su na putu da postanu teški delikventi i nasilnici.
Jučer u Srbiji, otkazana Gay Parada, ubijen Australski turist prije par dana, pretučen na smrt Francuz nakon utakmice, a dvojica u teškom stanju, huligani vladaju tom državom. To treba nagrađivati novcem iz Hrvatskog proračuna, u doba grde krize?
Politika, kao moderna čeljust vremena živi svuda oko nas. Naime, koliko god mi držali da je politika zapravo pojam za procese kojima se donose neke odluke unutar određenih grupa ljudi, moramo prihvatiti činjenicu da se političko ponašanje odražava u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudi. Moć politike uvukla se u svaku sferu našega života i zapravo ne kažemo uzalud, kada god se dogode neke "muljaže" bez obzira kojem ogranku one pripadale, onaj naš stari, ali opće poznati, svjetski uzvik: "Ah, sve ti je to politika!"
Naime, što se više kao društvo razvijamo, sve češće koristimo "politiku" baš kao sinonim za "mutne poslove" i čini nam se da, gdje god "pobjegli" politika bježi za nama.
Obilježavanje dana hrvatskih mučenika, u subotu, 12. rujna, po svemu sudeći nije moglo proći bez još jednog skandala u nizu s artikulacijom kroz crkvene redove.
Naime, crkva se , iako odvojena od države Ustavom, uporno gura među "mišljenje" građanstva, pa smo tako, po ko zna koji put bili prisiljeni poslušati još jedan govor u nizu koji po svom sadržaju i cilju, nikako ne bi trebao biti artikuliran od strane Crkve, kao ni nikoga drugog.
Hvarsko - bračko - viški biskup Slobodan Štambuk očito je iskoristio svoj "poziv" i ni više ni manje nego izrekao grubu, neprimjerenu i nadasve ne etičku konstataciju koja ne samo da je u strogoj opreci sa Ustavom RH, već i strogoj opreci sa Crkvenim normama.
Biskup Štambuk naime smatra da bi bilo poželjno da slijedeći predsjednik bude katolik i to ne samo na krsnom papiru, nego i po svjedočanstvu života po vjeri.
http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews%5Btt_news%5D=48088&tx_ttnews...
Postavlja se pitanje tko to sebi uzima za pravo igrati se Boga te ofanzivno stvarati raskol među građanima? Kome je u interesu, uz Vladu, građane RH staviti u šah - mat poziciju?
Što se to događa, samo svakim danom tonemo, hvatamo se za slamku, borimo da ne klonemo, što se to događa? Cijeli život nam se raspada, pomalo gubi smisao, sve propada. Što se to događa? Treba mi smisao da shvatim, da preživim ovo sve, nešto za što se uhvatim. što se to događa? Ima li smisla da se nadam, ja propadam!
Započela sam dnevnik citatom iz pjesme Ante Casha - Što se to događa
http://www.youtube.com/watch?v=Dm4alOIbtLU
Pjesma me ponukala na pisanje dnevnika u smislu da sažmem i da se zajedno prisjetimo grozota koje kao građani trpimo u ovoj zemlji.
Recesija je, ali to prosječnom građaninu RH ništa ne znači. Čini nam se da je recesija već zadnjih 18 godina.
Kakva je perspektiva građana ove zemlje, imaju li je uopće?
Nekako mi se čini da se u posljednjih godina perspektiva većine građana svela na "posao" koji je zapravo i najzastupljeniji u državi - skupljanje povratne ambalaže.
Povratnu ambalažu skupljaju gotovo svi; djeca, nezaposleni, umirovljenici, branitelji, beskućnici pa čak i velika većina zaposlenih.
Budući da smo zadnjih mjeseci suočenim sa ogromnim problemima koji su se obrušili na ovaj sajt, mislim da je vrijeme da svi zajedno malo "popričamo" o tome tko je tko, na pollitika.com. Za početak moram izraziti nadu da ovaj dnevnik neće biti pobrisan, jer koliko god nekima djelovao radikalno, granice se trebaju povući. Pa, ne možemo vječito glumiti "sreću" a onda se potkivati teškim riječima.
Nisam dugo ovdje, pola godine. No ipak, ovo mjesto mi je izuzetno drago. Ovdje sam upoznala (istina virtualno) izuzetne ljude koje vrijedi poznavati, naučila sam podosta toga iz iskustva i zaista ne želim gledati kako ovo propada. Opet će netko reći: Aisha sve gleda crno. Ne, Aisha je realna i samo želi konstatirati neke realne činjenice, koje su i mnogo cjenjeniji autori ovdje potvrdili - pollitika.com ide u krivom smjeru.
Opet slušam istu priču,
"intelektualci" odjednom od svud niču.
Svi znaju kako i kuda,
dok treba tipkarat, ima ih po svuda!
Svi imaju neke savjete,
dok upadaju drugima u usta,
internetske stranice nam prepune "heroja",
a ulica odviše pusta!
Žale se svi kako premala im plaća,
al nema ih za čut,
kad treba dignut stražnjice iz naslonjača!
Kad treba krenut korakom u boj,
odjednom zaboravljaju parole:
"Moja hrvatska i moj dom!"
Tada im svejedno postaje,
tko ih pljuje a tko gazi,
bitno je da se u njih nedira,
dok loši zakoni već su na snazi.
Nije bitno tada,
dal hrvatska je moja i tvoja,
ti hrvati veliki se zatvaraju,
a četri zida svoja.
I mrmljaju sebi u bradu,
kako imaju status loš,
jedva se živi od plaće do plaće,
i svi se trpaju u isti koš.
Koš kazališne publike,
što i sada je na snazi,
odigravaju svoje preformanse,
dok ih Bič Božji gazi!
čekaju na "povoljnije" vrijeme,
da se odluče,
hoće li otići na prosvjed,
ili ostati kod kuće.
i razlozi su dosta "jaki"
za njihove dileme,
valjda iskušavaju koliko dugo još,
mogu stiskati reme!
I dok oni čekaju
i dok se bezobzirno klate,
Neovisni, ali ne i neutralni