Neovisni, ali ne i neutralni

U sjeni krize povjerenja (u iznimni napredak i rast osvajanja, likvidacija, eliminacija, cijena, znanja i sposobnosti) - bitke za čovječnost čovjeka teku punom parom, sve i svuda, beskrajne milijarde u neopisivim pokretima, beskrajne divizije u snažnim pregnućima.

Do jučer turboneodoljive i nadmoćne invazijske snage su potpuno zbunjene. Sve turbomoćne koncepije i percepcije su kontraproduktivne. Neprijateljske snage i ciljane mete sve je teže prepoznati, jer te snage su sve raznovrsnije i sve ih je više, uključujući duhove i materiju te novac koji jest i nije imovina. A još teže je prepoznati gdje i oko čega, kako i zašto se vode bitke.

Čerčilovske, kardeljističke i razne pop kulturne postmodernističke fore su se pušile kao nešto neupitno i automatsko, pa su se izgubili bilo kakvi osjećaji i dar za književnost, glazbu i razno a čovječnost čovjeka je postala nešto egzotično, jer uvijek i sada toliko toga važnijeg što (maoistička) kulturna revolucija mora odmah obaviti, vremena za to nikad nema. Tipovi kao analitičar Walter Benjamin i dramatičar sa romanesknim smislom Mihail Bulgakov tako postaju sve veći i veći problem, mnogo godina nakon smrti, jer neprijatelj sve više i bolje barata tim pričama i oružjima i kada o njima nema pojma i ne čita ništa.

Neprijateljske snage, sad se to već može otvoreno reći, raspoređene su manje više svuda. Tako su organizirane da djeluju posve nezaustavljivo i neočekivano sa ništa ili tek nešto organizacije, čak i iz duboko ukopanih grobova i kroz knjige (živih i mrtvih te buduće knjige što se tek pišu). Neprijateljska mrtva materija nalazi puteve i načine djelovati zajedno s novim izazovima i oružjima, probija se kroz razne kapilare do jučer neprobojnih tvrđava aparata, dok nepovjerenje i nevjerica rastu unutar do jučer i jako dugo automatizirano skladno uigranih invazijskih snaga.

O kakvoj se to zbrci najednom radi, šta je tu uopće pouzdano, kuda smjera, koje i kakve bitke ...?

Zahtjevi i definicije čovjeka i čovječnosti čovjeka su toliko jednostavni i minimalni da na to uopće nitko više ne gubi vrijeme. S te strane je za pretpostaviti da prepoznavanje i široka mobilizacija snaga i na jednoj i na drugoj strani ne idu sve tečnije i preciznije zato što postoje precizne crte tko kome i gdje pripada, jer prave crte i znakova možda i nema, nego da nešto drugo to omogućuje.

Dakle, aktivno je nešto jednostavno i pouzdano, ali nije posve očigledno i razumljivo svima. Možda je iza zida a možda ispred zida ali nečim zamaskirano. U plodnoj zemlji masovnih i dugih farsi kokošarenja na zajednički / tuđi račun, sa najviše rezidencija, nadmoći i casha te stalnih turbo superhik akcija na otvorenoj sceni i pod svjetlima reflektora te raznih sličnih trivijalnih sitnica, na koje se nitko i ne obazire, najednom je proradilo nešto jače i misterioznije, što iznimne bitke za čovječnost čovjeka rađa iz puste zemlje.

Možda je Anuška prolila ulje, ili se čuju topovi ili su to udarci nekog srca!!?? Možda se uopće ne radi o sukobima, ali očigledno nema točke gdje se najednom ne vode teške i složene bitke, i to prvenstveno ili isključivo za čovječnost čovjeka.

Uočava se velika preopterećenost naprednih snaga svim i svačim, naročito plijenom nekretnina i derivata, ali i druge sve veće Ahilove pete - npr. bikovska upornost navaljivanja na crvene i razne neodoljive krpe, sve veća slabosti davnih ulaganja, prevelika ista vrtnja istih fora ...

Bez obzira na sve i baš zahvaljujući svemu, invazijske revolucionarne snage su u beskrajnom i vječnost dugom napadu na sve točke, sa sve više nehotičnih slabosti oko svega i sve više napada radi napada, što je slabost i snaga. Zahvaljujući tome, protivnička strana, koje možda i nema, je toliko slaba da nema druge nego pokušati pomoći svojoj tako zaglibjeloj braći i ljubavima potpunim kontranapadom po svim frontovima.

Istovremeno i najednom povjesno šokantna pobratimstva lica u svemiru i sva inercija meljave neupitno radi punom parom. Istovremeno i prava nova poslovanja, prolazi u četiri koraka kroz razna ogledala, uvodni taktovi za tko zna šta i kakva čuda ali i briga o zadnjim pizdarijama, asptrakcijama apstraktnih finesa industrije daveži i ubijanja.

Čovječnost čovjeka se vraća u igru. Beskrajne divizije zbunjeno lansiraju razne odjebe i početnički traže pozicije u bitkama.

Kao i u svemu, predmet bavljenja ne valja ni potcjeniti ni precjeniti. Bez obzira na razne bitke i bojišta, pobjede i poraze, detalje i slike, svijest o tom treba biti bistra, što manje mistična i patetična a što bolje koncentrirana na samu stvar i daljnju igru i zbivanja, misao treba prolaziti lako naprijed i natrag i povezivati igru. I imati na umu da se ne radi o rukometu, nego da je tu dosta začudnosti svijeta, one fine kreacije i adaptacije vizija i zbilje koja razna čini čovječnijim i neizmjerno bogatijim bavljenja po cičoj zimi i mrklim nezgodama tko zna gdje i kada nego pola najdoličnijih svjetskih parada.

Snaga zbivanja bitki za čovječnost čovjeka je razna slabost, ali tome ne treba podlijegati i podilaziti. Postoje neke donje granice koje se podrazumijevaju, tim više što se snage od 80 do 90 godina na isturenim položajima toga drže i ne popuštaju. Ono na što treba obratiti 99 % pažnje jest naglo i punom parom otvorena impresivna širina i dubina daljnjih zbivanja, prava raskoš svega i svačega do jučer stjeranog tko zna kuda pod dugim invazijama tko zna čega.

Tko tako na 1 % i 99 % pravilno rasporedi pažnju, bitke za čovječnost čovjeka su za njeg apsolvirane i dobijene, taj rezultat nije u pitanju nego razna raskoš after toga. Samo i oko toga oprez, ovaj put možda ne igra igru, možda zakazuje i možda je kontraproduktivna najuspješnija taktika "pusti druge naprijed i znalački se ubaciš čak na čelo kolone" (kao turboelitne najelitnije snage, npr. Račan i sam gale).

Nakon snažnih ubrzanja revolucije, još bržih warp brzina kontrarevolucije i impresivne tragikomedije, sada već toliko toga što ni Benjamin i Bulgakov ne bi mogli detektirati. Najednom sve je pokrenuto, ne samo iscrpne bitke nego praktički sve i svašta. Turboanalitičari su do jučer sve znali i mogli, kada je trebalo i u tisuće salta i saltomortale-a, a sada, i kada bulje u razno živo nemaju pojma ni o čemu, isti bulazne što više troši što više steži kaiš, što više najrazina i opanci ..., za njih je Ivan Bezuhov jedan veoma trezven i dorastao čovjek.

Čitajte knjigu "Majstor i Margarita" (tamo su najbolji prikazi trenutne mainstream društveno-političke situacije, i svjetske a još više domaće), Danila Kiša i Stanka Lasića, ali i Solara. Naročito šta je Walter Benjamin uočio oko Baudelaire-ovog duha vremena, čitajte "Spleen Pariza", rodno ishodište moderniteta. I sve s pažnjom na optimizam unutar toga.

Uvijek pratite program u živo. I kada se trustovima mozgova dugo ne dešava ništa novo osim samih sebe, kao što su spomenuti uočili i nesebično izvjestili, uvijek se odvijaju više nego impresivne priče.

Tako je to došlo i sada, impresivni dio impresivnih priča. Tko forsa i ne zanima ga ništa osim određenih selekcija i fikcija, nema nikakve šanse vidjeti ta čuda. A sada se zbilja odvijaju čuda. Ako ne sada kada?