Neovisni, ali ne i neutralni

Tužna je moja stara škola, ne tako davno se hodnicima prolamao dječji smijeh kojega nije utišao ni rat. Sada u miru nema zvonkih dječjih glasića, a podnevima sunce zalazi unutar spuštenih roleta jer svjetla se pale samo za naoblake. Moja stara škola, naprotiv, nije neka drhtava bezuba starica, izgrađena je nešto prije hrvatskoga proljeća i bila je među bolje opremljenima, pa čak i nagrađivanijima u bivšoj državi. Danas je to opustjela škola s deseterostruko manje đaka, bez popodnevne nastave i okupljanja propupalih tinejdžera ispod prozora kako bi u rano predvečerje, prije posljednjega zvona, počinili još neku nepodopštinu. No nisu utihli samo hodnici moje stare škole, u cijeloj je Hrvatskoj daleko tiše nego prije, a tome svjedoči i statistika: prošle je godine u osnovnu školu upisano čak 5,5 posto prvašića manje.

"No, od tog podatka za budućnost ovog kraja još je bitnije naglasiti da je u sedam godina, dakle od popisa stanovništva 2001. godine, statistički nestalo 227 mališana. (...) Jedino logično objašnjenje za preostalu 'nestalu' djecu ono je najlošije po ovaj kraj: djeca su, zajedno sa svojim roditeljima, odselila, u potrazi za boljim životom, prije upisa u školu. Kao argument za tu tvrdnju Sanda Ivanović, ravnateljica Osnovne škole Lipik, kaže da je u posljednje vrijeme povećan trend odseljavanja već upisanih učenika na područje Pakraca, ali i u druge gradove. "(Pakrački list)

"Upisi u prvi razred osnovne škole pokazali su da u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji vlada 'bijela kuga'. Budućih prvašića iz godine u godinu sve je manje, a u sljedećoj 2008./2009. godini u prvi će razred u Osječko-baranjskoj županiji krenuti 3.024 učenika što je za 446 manje u odnosu prema ovoj školskoj godini, u kojoj je prvi razred pohađalo 3.470 učenika. To je ujedno od 12 do 15 razrednih odjela manje u odnosu prema prošloj godini." (školica. org)

"Ove školske godine u prve razrede 32 osnovne škole na području Krapinsko-zagorske županije upisano je 1338 učenika, što je za 46 učenika manje u odnosu na prošlu školsku godinu. Što se pak tiče upisa u prve razrede srednjih škola, na ljetnom upisnom roku također je upisano manje učenika nego lani, i to njih 158." (stubica.com)

"Pad broja upisane djece u prvi razred najveći je u trima županijama - Šibensko-kninskoj 16,4 posto te u Sisačko-moslavačkoj i Virovitičko-podravskoj po 12,3 posto. Najmanji pad je pak u Koprivničko-križevačkoj 0,4 posto, Krapinsko-zagorskoj 1 posto i Dubrovačko-neretvanskoj županiji 1,9 posto. U Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Međimurskoj županiji te u Gradu Zagrebu prošle školske godine (2007./2008.) bio je povećan broj upisanih učenika u odnosu na školsku godinu 2006./2007., a ove je godine i u tim županijama upisan manji broj učenika: u Zagrebu je upisano u prvi razred 7,8 posto manje učenika nego prošle školske godine, Istarskoj županiji 8,2 posto te Splitsko-dalmatinskoj 3,7 posto." (poslovni.hr)

Ako i zanemarimo i pojedina katastrofična predviđanja o milijun Hrvata manje za kakvih pedesetak godina, ni tada nećemo prevariti statistike koje pokazuju - minus. Istina, od tek jednog promila, ali paranje ionako počinje od jedne niti.

"Eurostat, statistički ured EU navodi u svom najnovijem izvješću Hrvatsku kao 'jednu od 14 europskih zemalja u kojima ima sve manje stanovnika, najmanje od 1945.' U Hrvatskoj je rađa osmero novorođenčadi na 1.000 ljudi, a umire ih 10 na isti broj. Hrvatska je zbog toga, navodi se u EU, veoma zabrinuta zbog tog trenda koji bi, nastavi li se, za 50 godina smanjio broj Hrvata za čitavi milijun." (hic.hr, Informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 282., 7. veljače 2000.)

Hrvatska se tako demografski strmoglavlja s Njemačkom. Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom, Litvom, Latvijom i Estonijom, dok kod susjeda Slovenaca (13,5 promila) koji nas preskaču i po gustoći stanovništva, te nekada iseljeničke Irske (26,1 promila), promili samo rastu i rastu.

"Hrvatska će, prema istome izvoru, na Novu godinu imati 4,432.000 stanovnika, odnosno 4400 ili jedan promil manje nego 1. siječnja 2008. Ovogodišnju rodnost u Hrvatskoj Eurostat procjenjuje na 9,6, a smrtnost na 11,9 promila. Da nema neto useljavanja – viška useljenika nad iseljenicima – od 1,3 promila, bilo bi nas 2,3 promila manje nego prije godinu dana. a razini EU rodnost Eurostat procjenjue na 10,8, a smrtnost na 9,7 promila, što znači da se u EU, za razliku od Hrvatske, više ljudi rađa nego što ih umire. Uz taj prirodni prirast stanovništva od 1,1 promila, povećanju europskoga stanovništva pridonosi i neto useljavanje od 3,3 promila." (Večernji list, Europljana 2,2 milijuna više, Hrvata 4400 manje, 15. prosinca. 2008.)

Da Hrvatska postaje pustara, osušena školjka bez bisera, jasno mi je čim bacim pogled na svoje naselje i zavirim u ulice u kojima se djece može izbrojati na prste jedne ruke. Većina je mojih vršnjaka, školskih drugova, već odavno otišlo ostavivši svoje ostarjele roditelje, a da sami nisu postali roditelji sve do današnjega dana. Nisu to komotni ljudi kojima bi djeca samo uzimala danak, već smatraju da uvjeti u kojima žive nisu pogodni za njihove buduće potomke. Živjeti na hrvatskoj dnevnici, plaćati komunalne usluge i imati djecu teško da stane u isti red, a kamoli u iste troškove.

"Lani je u Hrvatskoj rođeno 42 tisuće beba. Istodobno, umrle su 52 tisuće ljudi (prirodni prirast -10.457). Sve županije, osim Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske, imale su više umrlih nego rođenih. Slično je i s velikim gradovima Zagrebom, Splitom, Rijekom i Osijekom - svi su prošle godine imali negativan prirodni prirast. Umrlih je 10 tisuća više u odnosu na rođene, a uz to se samo lani više od 10 i pol tisuća žena odlučilo za abortus. Demografi kažu da je trend negativan, a prognoze crne. U roku 10-ak godina izgubit ćemo grad od 100-tinjak tisuća stanovnika, poručuje prof. dr. Jakov Gelo." (Dnevnik HTV-a, 21. srpnja. 2008.)

Biološki i socijalni sterilitet (nebiološki uvjetovan), ekonomska i politička emigracija (prije 90-ih), odljev mozgova (tijekom90-ih), ali i relikti prošlih sukoba i ratova (koncentracijski logori i masovne grobnice), samo su neki od uzroka obolijevanja društva od tzv. bijele kuge. Iako bi se programom planska useljavanja pad nataliteta vjerojatno smanjio, pitanje je kakvu perspektivu ponuditi useljeniku u zemlji u kojoj je radno aktivna tek polovina stanovništva (stopa nezaposlenosti iznosi 13, 2 %) i u kojoj je odnos radno aktivnog i umirovljenog stanovništva 1:1,44.

"Čak 15 do 20 posto žena u Hrvatskoj tijekom svog fertilnog razdoblja neće roditi, a razlog tome neće biti biološka neplodnost, već osobni izbor." (Silvana Oruč-Ivoš, Život s roditeljima do 35-e korak do bijele kuge, Vjesnik, 11. travnja 2007.)

Demografi Anđelko Akrap i Ivan Čipin koji su radili istraživanja vezana uz ovu problematiku (na uzorku od 1250 ispitanika) su se uglavnom bavili posljedicama: nesrazmjerom u broju muških i ženskih jedinki u ruralnu području odnosno manjkom žena uzrokovanim migracijama radi studija ili zapošljavanja, nemogućnošću pronalaska partnera i rješavanja stambenog pitanja, nezaposlenošću, znatno duljem ostanku u roditeljskom domu, rat.u, itd. Kažem posljedicama jer ne možemo promatrati manjak bračnih partnera i visoku stopu nezaposlenosti bez da ne uzmemo u gubitak intelektualnih kapaciteta i općenito ljudskih resursa, deindustrijalizaciju (drvna i tekstilna industrija koje u drugim zemljama značajno pune proračune, u nas su najveći gubitaši) i deagrarizaciju (dok hrvatski seljak nema kome prodati svoj proizvod istodobno se uvozi hrana u vrijednosti većoj od milijarde kuna) čime je izravno onemogućen bilo kakav razvoj - od poljoprivrede do znanosti i tehnologije. Ukoliko "pametnim" potezima politike izgubimo i zadnji potporni stup industrije (brodogradnju), jedini način da se zemlja ne pretvori u avionsku pistu za vrijeme štrajka pilota jest oglas o bezuvjetnom useljenju na pročelju zgrade Ujedinjenih naroda.
Političari se tek formalno osvrću na ovaj problem misleći kako je dovoljno spomenuti pad nataliteta i nadu u njegov oporavak kroz poticanje na "predaniji" angažman fertilna dijela populacije, iako je matica problema u društveno, a ne biološki uvjetovanim okolnostima. Političari danas možda nisu zabrinuti, vjerojatno neće biti ni onda kada u pitanje dođe isplata mirovina jer stanovništvo stari i smanjit će se radno aktivno stanovništvo koje još uvijek nekako "uzdržava" umirovljenike, no zasigurno će podići obrve kada u pitanje dođe i njihova politička i ekonomska egzistencija jer niti će ih tko imati birati, niti će tko puniti državni proračun za njihove vrtoglave plaće i mirovine, te isprazna španciranja.