pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Hrvatska je država upravo izdala kunske obveznice u vrijednosti od 300 milijuna eura i pri tome vezala kunski iznos za euro. Tako se mi već godinama sustavno i svakodnevno, tzv malim koracima, odričemo mogućnosti da upravljamo kunom. Ne možemo jer nećemo. Pa kad se to kritizira i ukazuje na precijenjenost kune koja dovodi do golemog uvoza i zaduživanja, odgovor je kako bi došlo do katastrofe da se sve odjednom promijeni. Izlike nepopravljivih…

Popularna i sustavno rastrubljivana teza jest i kako smo već jednom nogom u EU pa to s valutom nema veze. Uostalom, ta se teza i simbolički – a sa stanovišta međunarodnog prav i vlastite suverenosti potpuno neprihvatljivo - nameće građanstvu kao gotova stvar vješanjem plavih EU-barjaka na državnim zgradama. A kakva je perspektiva toga našeg tzv približavanja EU u svjetlu regionalne doktrine, koju Unija vrlo konzekventno primjenjuje na Hrvatsku? Sada, kad se Srbija na razne načine ustobočila i tjera svoju liniju na pr. u pitanju Kosova ali i na drugim područjima, treba na svaki način zakočiti Hrvatsku, pa se tako u posljednjem izvješću EK o Hrvatskoj može lijepo čitati da je zemlja napravila prve korake u borbi protiv korupcije i poboljšanja sudstva. A Komisija se niti ne žuri otvarati navodne pregovore – hrvatski su je pregovarači toliko prestrašili pristancima na sve zahtjeve, da shvaća da je jedini preostali način kočenja, da pregovore - ni ne otvara! Dakle, kao i uvijek, na početku smo. Treba vrlo brzo trčati da budemo na istom mjestu.

Ta se perspektiva ispod žita nameće i na širokom medijskom frontu. Najveće švedske novine Dagens Nyheter donose na pr. 28.10.07. veliku reportažu iz Zagreba, u kojoj novinarka među ostalim izvješćuje i o razgovoru s EU-predstavnikom Degertom. Doznala je kako su, osim korupcije i pravosuđa, velik problem i prava manjina, a naročito povratak srpskih izbjeglica i njihov status (Srba je, usput, navodno „10%“). Novinarki naravno nitko – pa ni novinarka "Jutarnjeg lista" Sanja Simić – nije spomenuo da kao jedina zemlja u Europi, osim Mađarske, imamo manjinske saborske zastupnike, izabrane uglavnom s par stotinjaka glasova – otprilike 1% onih glasova koje mora skupiti „obični“ kandidat – a ti u današnjoj situaciji mogu držati ključ parlamentarnog ravnovjesja.

Preko mnogo drugih kanala ide trenutačno ista EU-poruka – jos ostaje puno toga… a naš politički establishment bunca o 2009. g. Degert kaže mrtav-hladan da su zahtjevi za sve jednaki, samo se, eto, u našem slučaju, nakon iskustava s drugima, striktnije primjenjuju. To se doista ne može ljepše reći. Pa onda Slovenci i Litvanci mogu nastaviti sa svojom manjinskom politikom a Degertovi Francuzi uopće ne priznavati manjine, Rumunji i toliko drugih se i dalje korumpirati ohoho dok će Hrvati pomno obrezivati svoja krilašca da bi se vinuli u anđeoske oblake što ljepši.

Važno se je reformirati i to odlučno. Velika je opasnost, međutim, da se reforme, shvaćene samo kao odgovor na predpristupnu hipokriziju EU, svedu, kao toliko puta ranije, na isprazno gestikuliranje, a da se na ovakvo karikaturnom putu u blaženstvo stvori vrlo pogodno tlo za kojekakve ekstremne pokrete i razulareni protueuropski populizam.

Sve to skupa ima i te kakve veze sa sigurnošću Hrvatske a to je tema koja je izopćena iz javne rasprave barem isto toliko kao šale na Titov račun u bivšoj Jugoslaviji. Nijedan od naših važnijih medija ni da pisne da se je vladajuća srbijanska stranka upravo izjasnila za vojnu neutralnost u trenutku kad se u RS počinje okupljati narod, a da Natov vodeći birokrat De Hoop Scheffers odmah zatim izjavljuje kako nije sigurno da će Hrvatska sada biti pozvana u Nato. Jer, kao, organizacija ima vrlo stroge kriterije… Najvažniji od njih je, koliko se iz dosadašnjih zapažanja moglo zaključiti, da u organizaciju ne ulaze – ugroženi!