Neovisni, ali ne i neutralni

Filozof Tulipan Gluperdić uključuje se u polemiku o besplatnom javnom redu i miru i tvrdi: besplatan javni red i mir ne postoji kao ni besplatan ručak.

Je li u redu da silovani, opljačkani, pretučeni plaćaju bar dio troškova policjske istrage? Ponekad se ta ideja odmah otpisuje kao apsolutno nedopustivo kršenje temeljnog, bezuvjetnog i univerzalno zajamčenog prava na sigurnost i pravnu državu.

Ali što je alternativa? Svi znamo da besplatna policija ne postoji, baš kao ni besplatni ručak. Ono što postoji jest mogućnost da sveukupni troškovi policije budu plaćeni iz prikupljenih poreza. Dakle, pitanje je koji je od tih dvaju prijedloga bolji: da silovani, pretučeni, opljačkani i njihove obitelji podnesu bar dio troškova policijske istrage, ili da porezni obveznici podmire čitav račun?

Jesu li sigurnost, javni red i mir roba?

Prvi se prijedlog često odbacuje kao posve očigledno neprihvatljiv. sigurnost i pravna država nisu roba! Pristup javnom redu i pravnoj državi ne smije biti uvjetovan sposobnošću plaćanja! Dolje potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam!

Doista, površno sudeći, ideja slobodnog javnog reda i mira i pravne države može izgledati ne samo privlačno, nego i kao jedino prihvatljivo i pravedno rješenje. Ali dovoljno je samo malo zagrepsti ispod površine pa da se počne rušiti taj kategorički imperativ prava na javnog reda i mira i pravne države bez ikakvih financijskih obaveza.

Prije svega, nije li neprimjereno da silovani, opljačkani, pretučeni ultimativno traže da netko drugi plaća za njihovu policijsku istragu? Nije li ipak red da taj drugi (od kojeg se uzima popriličan novac) dobije priliku ne samo iskazati svoje mišljenje, nego i utjecati na konačnu odluku? I tko je zapravo taj drugi?

Odgovor na ovo posljednje pitanje vrlo je zanimljiv i za mnoge može biti neočekivan. U pravilu, postotak djece koja odlaze na fakultet imaju sigurnu egzistenciju i najviše uživaju u uređenoj državi neusporedivo je viši među pripadnicima ekonomski srednjeg ili višeg sloja nego među onima s nižim prihodima. To onda evidentno znači da financiranje javnog reda i mira i pravne države iz poreza najviše direktne koristi donosi upravo onim obiteljima koje već jesu imućne, a relativno malo onima lošije stojećima ili onima s dna socijalne ljestvice.

Nepoželjne konzekvencije

Drukčije rečeno, “slobodan“ javnoi red i mir i pravna država u stvarnosti se velikim dijelom svodi na uzimanje novca od siromašnih da bi se financirali sigurnost i mir bogatih. Zagovaranje takve preraspodjele čovjek bi ipak prije očekivao od, recimo, Superhika (iz stripa “Alan Ford“) nego od onih koji se s tako velikim žarom bore za socijalnu pravdu i jednakost.

Evo još jedne nepoželjne konzekvencije slobodnog javnog reda i mira i pravne države. Kada se mogućnost javnog reda i mira i pravne države plaća, državom će se uglavnom biti zadovoljni oni koji stvarno žele da plaćaju samo za ono što direktno njima ide u korist, a ne nekakvo javno dobro. Ali ako to ništa ne košta, mnogi će se pobrinuti da dobiju mir i sigurnost iz razloga koji nemaju ništa sa sebičnošći i biznisom. Njihovo shvaćanje države bit će povezan s profitno i poduzetnički irelevantnim ciljevima kao što su zaposlenje, nekoliko godina relaksiranog života u društvu drugih ljudi, ili čak naprosto stjecanje povlastica da živiš u uređenoj državi gdje vladaju sigurnost i mir, a javni interes je ispred profita. Naravno, vrijednost svih tih stvari je znatno manja od realne cijene mira sigurnost i stabilnosti. Ali ako netko drugi u potpunosti snosi te troškove, ekonomska računica se mijenja i takvo socijalno neodgovorno ponašanje može biti potpuno racionalno (iz sebične, individualne perspektive).

Direktna demokracija

Zahtjev za slobodnim javnim redom i mirom i pravnom državom lijepo zvuči, ali kao što smo vidjeli, dovoljno je samo malo razmišljanja da bi se vidjelo kako taj prijedlog ima i mnogo negativnih strana te da protivljenje tom zahtjevu može biti potpuno legitimno. Na neki način nije teško razumjeti da su se građani u svom zanosu i nestrpljenju oduševili s idejom slobodnog javnog reda i mira i pravne države te da su bez nekih većih znanja o svim aspektima tog kompleksnog problema u ultimativnom tonu tražili realiziranje te ideje u ime pravednosti i ljudskih prava. Ali zašto su mnogi profesori, koji bi ipak trebali biti daleko bolje informirani o tim stvarima, bezrezervno podržali ne samo građanske ciljeve nego i njihove metode? I zašto su te metode, koje su uključivale i izbacivanje nastavnika iz predavaonica, zadivile profesore kao “akt direktne demokracije kakav na ovim prostorima nikada nismo imali prilike vidjeti”?

Profesorska podrška

Umjesto odgovora, podsjetit ću samo da taj fenomen svakako nije nov. Slično su se širom svijeta ponašali sveučilišni nastavnici u studentskim gibanjima 1968. godine kada su se tražila veća prava ljudi, prava crnaca, žena, prava na slobodu mišljenja, mir, jednakost....

http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2009,5,30,,165108.jl