pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

"Pogledajte izdajice hrvatskoga naroda!" – imperativno se drečio svećenik jednog provincijalskog mjestašca na nedjeljnoj propovijedi, znakovito upirući prstom u najnoviji broj Hrvatskog lista, časopisa za sve one kojima je činjenica da su Hrvati najveće životno dostignuće. Sudeći po svećenikovoj maniri, moglo se pomisliti da govori o stvarnim monstrumima koji su pod krinkom hrvatstva počinili stravične zločine – recimo – Anti Paveliću ili Mirku Norcu. Međutim, velečasni nas nije dugo držao u iščekivanju. Čim je spomenuo don Ivana Grubišića – "Judu izdajicu Svete Majke Crkve" – bilo je bjelodano da govori o "antihrvatskom čoporu" kojeg je par dana unatrag prokazao Davor Domazet - Lošo, nekadašnji visokopozicionirani član jugoslavenske mornarice kojeg je "deus ex machina" rješenje u obliku Franje Tuđmana učinilo gorljivim zagovornikom hrvatstva. Osim don Grubišića, na Lošinoj su se listi, međuostalim, našli novinari Denis Kuljiš i Drago Hedl, voditelji Mislav Bago i Aleksandar Stanković, etnolog Sandi Blagonić i profesor Žarko Puhovski, svi – po Lošinom nastranom shvaćanju - borci protiv Hrvatske i svega što je hrvatsko.

Otprilike u isto vrijeme u Srbiji izbori: trijumf Tadićevih demokrata, ali i iznimno visok postotak glasova za Nikolićeve radikale. Neosporni je to pokazatelj kako će Srbija, prije nego se okrene svjetlijoj budućnosti, morati raščistiti neke stvari iz tamne prošlosti – prije svega kult srbijanskog "übermenscha", paradigme pravog srpskog domoljuba, kojeg su stoljeća centralizma i hegemonizma utkala u svijest, izbori su pokazali, popriličnog broja srpskih građana. Na sjeverozapadu, u Sloveniji, borac za južnu granicu - Joško Joras - štrajka glađu kako bi, iskazavši domoljublje, stao na kraj hrvatskom megalomanstvu koje od cijele Slovenije želi načiniti vlastitu provinciju. Nije to ništa drugo nego očajnički čin kojim ispaćen um, napušten i nezamijećen, nastoji steći kakav-takav medijski kredibilitet, pa makar – eto – po cijenu kojeg kilograma.

Ako bi se netko zaletio pa pomislio da su Lošo, Nikolić i Joras tri krajnosti, tri vrha raznostraničnog trokuta – grdno bi se prevario. Zapravo, nigdje ne postoje mentalno sličniji sklopovi od njihovih. Svaki je od njih stanovnik svog radikalnog i imaginarnog svijeta, svijeta u kojemu "ljudi čudnoga imena" nečastivom penetracijom nastoje probiti netaknuti himen majke domovine (slovenske, srpske ili hrvatske, ovisno o afinitetima), u kojemu iz grma iskaču razni – nacionalno nedostojni - blagonići kojima je jedini cilj, eto, oduzeti im sve što posjeduju – nacionalni ponos. Oni – a ne blagonići – pripadnici su nacionalnog čopora u kojemu ih grije obmana o velebnosti vlastite nacije. Iz njega nije teško zavijati na vukove koji se sami šeću stepom niti – u ritmu zdravomarije – na raštimanim violinama odsvirati posljednji stavak balkanske ode žalosti.

dr. Džemidžić (http://pod_povecalom.bloger.hr)